Usprkos bezbrojnim razlikama u svjetonazorima, filozofijama i kulturnim indoktrinacijama, 99,9 posto čovječanstva vjeruje da je nesumnjiva (samoevidentna) istina da su život, svijest i ljudska vrsta vrhunske vrijednosti, štoviše, nešto najpopaljivije što su Bog/Majka priroda ikada stvorili u svojim mošnjama ili genetičkim epruvetama. Trajno ugrožena manjina (za čiji se "ponos" nitko ne bori) koja ne puši te reklamne slogane tvori goth rock band Radikalnih pesimista, čiji se značajni filozofi/ideolozi/sveci/heroji u ukupnoj ljudskoj povijesti mogu izbrojati na prste. Thomas Ligotti najsvježije je veliko ime u tom malome mentalnom terariju. Ligotti je izvrstan pisac pametnih horrora, no ovdje je na stejdžu zbog svoje najnovije, "filozofske" knjige, The Conspiracy Against the Human Race, biljantnog vitriola u oči svim tim naivcima, uvjerenima u posebnost, veličanstvenost i nadmoćnost ljudske vrste.Središnja referencija Ligottijeve fascinantne analize jest norveški filozof Peter Wessel Zapffe. Svijest je naizgled višak (evolucijski dobitak, neki će reći dar), no takav višak, tvrdi Zapffe, zapravo proždire sebe sama, jer je sam sebi nepodnošljiv (zato što osvješćuje neizbježnu patnju, smrtnost i slične spuštalice) pa na kraju služi tome da stvara laži (zavodljive i utješne iluzije) o sebi i svijetu. Svi naši tzv. "užici" zasnovani su na lažima. Ako samo uz pomoć laži možemo podnijeti da smo svjesni i živi, zašto smo onda uopće i postali svjesni? Evolucijski dobitak ubrzo se pretvorio u prokletstvo. Kao da napravite stroj čiji je glavni posao da sama sebe pokvari, da poništi vlastito funkcioniranje i "nečiju" nejasnu izvornu "namjenu". Kao što kaže Ligotti, "cjelokupno nastojanje bivanja čovjekom svelo se na trud da se ne bude čovjekom", jer svijest boli. Naravno, čak je i ekstremno pesimistična filozofija samo jedna od različitih filozofija pa utoliko i ona služi da nam zamaže oči kako bismo imali volje gurati dalje (i pesimizam je uzbudljiv kad otkrijete da se s njime slažete).
Ligottijeva vrckavost vidljiva je primjerice kad ističe da su naizgled optimistične filozofije također hedonističke (hedonizam je inače jedan od mogućih izvora pesimističkog gledišta: budući da je život izvor patnje, život je nešto loše). Sve duhovno-religijske doktrine izviru iz hedonističkih vrijednosti, ali ih nitko ne percipira kao pesimistične, iako to nesvjesno jesu: što bi moglo biti u većoj mjeri hedonistično nego se navući na ideju raja ili nirvane? "Vjerovanje u život nakon smrti veliki je Plan B ako stvari ne završe baš dobro za tebe u ovom životu."
Iako (kao ni bilo tko drugi) ne mogu dokazati da maju pravo, radikalni pesimisti barem odbijaju producirati nove utjehe, sudjelovati u podmazivanju "stroja za stvaranje misterija" (ugodnih iluzija). U najmanju ruku, svim tim većinskim ljudima koji su sebe uvjerili da su nešto posebno (vrijedno) nije naodmet baciti malo retoričke sumporne kiseline u lice: ako je svijest tako veličanstvena, kako to da se gotovo u potpunosti svodi na denial stvarnosti i samozavaravanje?
Jedino što mi se čini problematičnim u Zapffeovu/Ligottijevu razmišljanju jest konzekvencija prema kojoj bi najbolje bilo da se svojevoljno prestanemo razmnožavati i da izumremo (što će se ionako dogoditi, i bez naše namjere). Nemam ništa protiv te ideje u praksi, no zar u teoriji ne bi trebalo slijediti ovo: ako je sve besmisleno, onda je jednako besmisleno oboje: živjeti+razmnožavati se i prestati se razmnožavati+izumrijeti. Ako neka besmislenost prestane aktualno postojati, neće ona zbog toga prestati biti besmislenom. Ništa ne pomaže ako ubijete Boga, on i dalje ostaje besmislen. Nakon što se jednom pojavila, svijest više ne možete istrijebiti jer ona i kao ne-živa nastavlja biti (besmislena), samo se pretvara u ne-mrtvog zombija ili vampira koji progoni svijet (život) i nakon što nestane s njega kao aktualnost. Dovoljno je da svijest bude virtualna (ne-aktualna) pa da bude stvarna. Nakon što se jednom pojavi, svijest je neuništiva. Ne mora biti aktualno stvarna, ali zauvijek ostaje virtualno stvarna. Čak ni glogov kolac ili srebrni metak tu ne pomažu.
S druge strane, ako je svijet besmislen, onda jednako možeš biti pesimističan i optimističan (vjerovati u hedonistički smisao), ionako time nećeš u temelju ništa promijeniti i dokazati. Ne vrijedi credo quia absurdum, nego ovakva varijacija: budući da je (sve) apsurdno, ni vjera ništa ne mijenja, no baš je zbog toga ona jednako legitimna koliko i nevjera. Budući da je (sve) apsurdno, jednako je, vjerovao ili ne vjerovao, živio ili ne živio. Dakle, izaberi svoju avanturu, iako ne vjeruješ u nju i njen smisao. Evo, primjerice, mog favorita: ne vjeruj ni u što a živi kao da vjeruješ u sve. Dakle, svijet je užasan, so what? who cares?
Poanta je u tome da iz depresivne filozofije ne mora proizlaziti depresivan život (Ligotti recimo ne promiče samoubojstvo kao izlaz iz paradoksa koje nam nameće svijest), ne morate se osjećati depresivno zato što imate pesimističan svjetonazor. Jer ako je svijet besmislen, onda je i sama svijest o tome jednako besmislena, nevažna i (zapravo oslobađajuće) neopterećujuća; to je jednako izvrsna/loša vijest kao bilo koja druga. Ali u usporedbi s drugim (saharinskim) filozofijama, ovaj protuotrov za najdublje inhibicije stvara neodoljiv dah (zdrave?) svježine, čak (perverzne?) uzbudljivosti. Ligotti donosi dobru vijest prvoklasnog kinky samouništenja za uzbudljivo besmislene. Goth budizam za zapadnjački pametne!
(Desetorici čitatelja koje je ova preporuka oduševila preporučam još dvije knjige napisane u sličnom downtempu: David Benatar, Better Never to Have Been: The Harm of Coming into Existence i Jim Crawford, Confessions of an Antinatalist.)