Dragi Tarzane,
ako želiš slijediti neki tekst, moraš pristati na njegovu linearnost a ako ga želiš povezati s drugim tekstovima, moraš obaviti fizičku radnju u prostoru i vremenu, otići k njima, nalazili se oni u tvojoj privatnoj biblioteci, u narodnoj knjižnici ili negdje drugdje. No svakom korisniku interneta očito je da to ne vrijedi kada je riječ o dokumentima koji su na Mreži povezani hiperlinkovima. Zato i nije potrebno previše elaborirati da je hiperlink svojevrsni oblik prečaca: nije potrebno ići "okolo naokolo" do slijedećeg dokumenta, budući da nas na Mreži od njega dijeli samo jedan klik (naravno, pod pretpostavkom da je taj konkretni dokument uopće dostupan na internetu). Zahvaljujući uporabi hipelinkova, kao načina povezivanja međusobno diskontinuiranih dokumenata, prečaci su tu standardna pojava, a ne iznimka. Dragi Tarzane, tebi je to poznato, jer cijeli je internet pomalo poput tvoje džungle: mreža hiperlinkova, svemir prečaca, a ne putova.
Dragi Houdini,
hiperlink je česta tema u analizama raznih suvremenih informacijskih pejzaža: hipertekstualne književnosti i multimedijalnih djela, samog interneta, ali i takvih pojava kao što je "hiperlink film" (kritičari Alissa Quart i Roger Ebert misle time na filmove poput Altmanovih Kratkih rezova, Happy Endings Dona Roosa, ili na filmove Alejandra Gonzáleza Iñárritua, krcate paralelnim radnjama, mnoštvom naizgled nepovezanih likova, vremenskim skokovima, mrežama u kojima likovi žive u različitim pričama a veza među njima razvija se postupno, ponekad i bez potpunog ili nedvosmislenog ucjeljivanja). No premda hiperlink izgleda kao nešto novo, omogućeno tek najnovijim tehnologijama, nije on zapravo nešto bitno različito od našeg uobičajenog iskustva, pa i tvoga, neuobičajenog; i naš svakodnevni mentalni život obilježen je hiperlink-skokovima, iznenadnim asocijacijama, saznavanjem kraja prije početka itd. Zato je, dragi Houdini, zanimljivija proširena, bombastičnija upotreba pojma hiperlink, ona koja naglašava njegove implicitne "metafizičke" odlike. Hiperlink je, hiperbolično shvaćen, način zaobilaženja kauzalnosti, prostorno-vremenskog kontinuiteta i same ideje "doticaja".
Dragi Corto,
znanost, politika, ali i “realistični” svakodnevni život precjenjuju kauzalnost, stvarnost i postojanje. Fizikalna, mehanicistička kauzalnost uopće ne postoji, nego je samo retroaktivni privid, nešto post festum. Ti to možeš razumjeti, postoje samo prečaci, hiperlinkovi koji stvari povezuju na njihovoj tajanstvenoj, emergencijskoj razini. Prečaci uvijek prethode putovima (fizikalnim i narativnim kauzalnim vezama). Da bismo uopće mogli biti “na putu”, uvijek se već moramo koristiti nekim prečacem. Emocija je prečac među idejama, melankolija je prečac među sukobljenim interesima, strast je prečac među nerješivim kontradikcijama. Kad bismo živjeli u svijetu u kojem postoje samo kauzalni odnosi, samo veze bez hiperveza, nikad se ništa ne bi dogodilo, objekti nikada ne bi mogli uspostaviti “kontakt”, stvari bi stajale jedne pored drugih u vječnoj suspenziji, nikada ne stvarajući događaj, promjenu, iskustvo. No ti su prečaci, iz našega gledišta, nevidljivi, nesvjesni ili prebrzi. Mi primjećujemo samo (retroaktivno nastale) kauzalističke činjenice (a ne stvarno djelatne hiperveze) pa su nam zato ti prečaci, i sami događaji, uvijek nešto tajanstveno, dano, poput tautologije: događaj je događaj (jer se dogodio). Nama, običnim malograđanima čini se da su događaji rezultat kauzalnih odnosa, no to je samo vidljivi trag na “ekranu”. Stvari se događaju prije nego što se slože u lanac kauzalističkih “tautologija”, “piksela” stvarnosti koje opažamo. Mi primjerice vidmo da se kisik i vodik spajaju u molekulu vode te zaključujemo da je voda učinak kauzalnog odnosa kiska i vodika. No to, dragi Corto, nije ono što zaista stvara vodu, jer osobine vode nisu svedive niti na osobine kisika i vodika niti na njihov odnos; nema nikakva determinizma koji bi određivao da iz vodika i kisika moraju proizlaziti poznate nam osobine vode. One su emergencijske, što znači da se javljaju “noitkuda”, da su svojevrsni “skok iz ničega”. Da nema (u samom kauzalnom odnosu neaktualiziranih) virtualnih, tajanstvenih svojstava objekata (jer, kao što kaže Graham Harman, oni ulaze u odnos s drugim objektima samo djelomično, nikada se ne otkrivajući potpuno), ono što mi zovemo vodom nikada i ne bi nastalo. Vodu ne stvara doticaj vodika i kisika, nego doticaj tajni u njima. Ne njihova kauzalna veza, nego njihov “hiperlink”.
Dragi Corto, Harman podsjeća da je takvo stajalište u povijesti filozofije poznato kao okazionalizam. Njegovu suvremenu verziju zastupao je primjerice Alfred North Whithead, koji je tvrdio da se “odnosi događaju preko vječnih objekata (tj. univerzalnih kvaliteta) koje obuhvaća Bog” (kaže Harman u jednom intervjuu). Govoreći o vlastitoj verziji filozofijskog realizma, Harman kaže da u njoj “nema materije i [da] on ne dopušta nikakav izravan fizički doticaj između stvari niti izravne odnose bilo koje vrste: [to je] svijet rezonantnih skrivenih entiteta povezanih samo u unutrašnjosti trećega... stvar se uvijek povlači od svojih odnosa, koji je nikad ne zahvaćaju niti iscrpljuju... Zato su za mene uzročni odnosi donekle nalik znanstvenoj fantastici ili horroru, jer to više nije tako jednostavno kao dvije bilijarske kugle koje se sudare. Te kugle nikad neće dokučiti punu stvarnost one druge, pa čak ni ljudski promatrač nikad neće shvatiti punu stvarnost tih kugli. Dakle, gdje i što je stvarnost? Tvrdim da je ona skrivena u svojevrsnom hermetičkom vakuumu. Po meni, sva metafizika potječe od uravnotežavanja napetosti između skrivenih objekata i njihovih neporecivih odnosa, koji se mogu pojaviti samo unutar drugoga objekta” (kaže Harman na istome mjestu).
Dragi Pele,
premda je u klasičnom okazionalizmu čimbenik koji omogućuje vezu među objektima (događanje događaja) bio Bog, mi taj “čudni” čimbenik više ne moramo zvati Bogom, možemo ostati neopredijeljeni u vezi s njegovom “pravom” naravi; dovoljno je nazvati ga “tajnom”, ili pritajenim, čudnim aspektom objekata. No opet, ni bezbožno-religijska terminologija nije promašena, jer na neki način svi su objekti “religiozni”: sve stvari su religijski objekti bez boga. Ili kao što kaže Giorgio Agamben, “Bog ili dobro, ili mjesto, se ne događaju, nego su događanje [aver-luogo] entiteta, njihove najunutarnjije izvanjskosti”. No, ukoliko ne voliš takvu “mitologijsku” terminologiju, taj treći element koji povezuje “skrivene objekte” možemo zvati i hiperlinkom. Jer, sve je povezano prečacima, a ne kauzalnim putanjama. Stvari se nikada ne dotiču, nego skaču (u “prazninu” jedna druge) i stvaraju nešto novo.
Draga Laura Palmer,
jedna od klasičnih ilustarcija logike hiperlinka znamenito je otkriće iz područja kvantne fizike o “sablasnom djelovanju na daljinu”, preko prostora i vremena, dakle mimo kauzalnih odnosa. Izbjegavajući stručnu terminologiju, možemo reći da su razni eksperimenti pokazali da čestice svjetlosti, fotoni, znaju unaprijed što će njihovi prostorno udaljeni “blizanci” učiniti u budućnosti. Fotoni djeluju na osnovi informacije iz budućnosti, informacije o događaju koji se još nije dogodio, dakle trenutno, kao da između fotona i njihovih blizanaca nema prostorne i vremenske udaljenosti. Sami se fizičari uglavnom takvim eksperiementima koriste kao argumentom za tezu da svijest promatrača odlučuje o tome u što će se neki kvantni događaj na kraju “izvrgnuti”. Iako je to problematičan, vjerojatno pogrešan zaključak, on, draga Laura, za našu raspravu nije presudan. Dovoljna nam je sama mogućnost nekauzalne kauzalnosti, to da stvari mogu utjecati jedna na drugu preko hiperlink-skokova, zaobilazeći prostor, vrijeme i kauzalnost.
Dragi Kubricku,
kao što si i sam pokazao, u načinu na koji djeluje hiperlink ne radi se o antropocentričnoj iluziji ili našoj “djetinjoj” žudnji: subjektivnoj projekciji magičnosti na nasumičnu objektivnu/mehanicističku stvarnost. Ta je “tajanstvenost” objektivna, riječ je o temeljnom svojstvu samih objekata. Štoviše, sami subjekti učinak su tajanstvenih objekata. Zato je virtualna stvarnost važnija (temeljnija, “objektivnija”, metafizički dublja) od aktualne (o subjektivnoj percepciji ovisne) stvarnosti. Kao što kaže glavni lik u filmu Machete, kad mu agentica/ljubavnica ponudi osobnu iskaznicu koja mu omogućuje da bude legalni državljanin SAD-a, “zašto bih htio biti stvarna osoba kad sam već mit?”
Dragi Stanley, znam da voliš mističku prozirnost, pa evo ti jedne takve: hiperlink je ona vrsta odnosa među objektima koji se ne događaju izravno ili kauzalno, nego zaobilazno ili nejasno, skokovito i neizravno. A ako želiš usporedbu s nečime što je nalik seksualnoj kristalizaciji, ok, to je veza s budućnošću u nečemu sadašnjem ili prošlom, s izvanvremenskim u vremenu, s unutrašnjošću u nečemu izvanjskome, s dubinom u nečemu površinskom, s blizinom u nečemu udaljenom, s tajnovitošću u nečemu objektivnome, s onime nedodirljivim u nečemu dodirljivome, s onime pritajenim u aktualiziranome.
Stanley, ti to najbolje znaš, na tu “nedodirljivost” mi zapravo uvijek već računamo, na sve te, kako u romanu Azorno kaže danska književnica Inger Christensen, “luminozne, opipljive stvari od kojih očekujemo da prizovu ono neopipljivo”, Harmanov čudački “hermetički vakuum”. Magija ne stvara magičan svijet. Magija stvara objektivan svijet. Nije magija kad čarobnjak pretvori kamen u zlato ili žabu, nego kad kisik i vodik objektivno stvore (običnu) vodu. To je logika hiperlinka.
Quorum 5-6/2010
