“Danas je stvarnost znanstvena fantastika! Svako štivo koje opisuje sadašnjost neminovno sadrži elemente znanstvene fantastike jer su danas elementi koji su još prije nekoliko godina smatrani znanstvenom fantastikom dio svakodnevnice. To pogotovo vrijedi za Japan, zato William Gibson i jest upotrijebio Japan kao simbol budućnosti Amerike” – Larry McCaffery
Sushi od mozga polužive Godzille
Japan je noć koja svijetli u mraku. Japanci su navodno toliko dugačiji (naše Drugo) da ih uspijevamo doživljavati samo preko predrasuda, stereotipa i repetitivnih ikona – samuraja, gejši, kamikaza, sushija, zena, Sonyja, Toshibe, čajnih ceremonija, ikebana, bonsaija, “praznih” soba… Zapad je zato najintimnije upoznao Japan onda kad ga je silovao atomskom bombom – bio je to prvi međudržavni (nedogovorni) fist-fucking. Nakon toga Japanci su razvili sadomazohizam kao “vladajući vlastiti senzibilitet” (Masahiko Shimada ). Suvremeni su japanski klinci tako do te mjere fascinirani američkim rapperima da žele postati crncima.
Što ono još? Japanci su estetizirali otuđenje (otaku-naraštaj); teško im je živjeti kao pojedincima i rado se stapaju s kolektivitetima; skloni su žrtvovanju i autoritetima, a opet divlji su i uvrnuti; nisu originalni ali naprave kopiju bolju od izvornika; javno su opterećujuće pristojni i ceremonijalni a privatno mogu biti krajnje seksualno “perverzni”; ono što je na zapadu hard-core, za njih je sentiš; potpuno su prožeti znanstvenofantastičnom praksom ali ne vole čitati sf kao žanr; smisao života nalaze u sporom ispijanju čaja ali su opsjednuti čudovištima i katastrofama; Lacan je rekao da Japanci nemaju nesvjesno iako se doimaju kao da i nemaju ništa drugo osim nesvjesnog; imaju savršeno funkcionirajući kapitalizam ali “bez protestantske etike” i to čak s održanim tradicionalnim etičkim vrijednostima; ima ih milijun na četvorni metar a znaju se međusobno savršeno ignorirati, itd. ‘Ko će s njima!
“Uobičajeni današnji kliše tvrdi da je Japan krajnji oblik civilizacije srama. Ono što prezirem u Americi jest ta logika samoizražavanja [studio actors logic], kao da ima nečega dobrog u samoizražavanju; ne dajte da vas itko tlači, otvorite se, čak i ako vičete i udarate druge, sve s ciljem da biste se izrazili i oslobodili. Prezirem tu glupu ideju da se iza maske krije neka istina. U Japanu, i nadam se da to nije samo mit, čak i kad je nešto samo pojavnost, vanjština, pristojnost, ne radi se o pukoj neiskrenosti. Postoji razlika između toga da kažeš ‘Dobar dan, kako ste?’ i njujorških taksi-vozača koji te psuju. Površine su važne. Ako poremetiš površine možeš izgubiti više nego što računaš. Nema igranja s ritualima. Maske nikad nisu puke maske. Možda je zbog toga Brecht postao tako blizak Japanu. I njemu se sviđala ta ideja da nema ničega oslobađajućeg u tome tipičnom zapadnjačkom postupku strgavanja maski i pokazivanja pravog lica. Ono što tada otkriješ često je nešto apsolutno odvratno. Zadržimo vanjštine, to je moja osobna fantazija o Japanu” (Slavoj Žižek).
Čini se da se ipak radi o fantaziji. Mnogi primjeri suvremene japanske književnosti pokazuju da i Japanci vole skidati maske i otkrivati gnjusne prizore koji se ondje migolje. Jedino što, možda, oni u tome ne vide neku “istinu”, nego samo novu masku za neku drugu, još gnjusniju masku. I tako, gnjusne maske ad infinitum. Ili je i to fantazija.
Sushi od mozgova živih japanskih pisaca
Evo jednog diletatntskog izbora iz suvremene japanske književnosti vođen željom da se predstave otkačeniji, bizarniji i avangardniji autori. To što je u izbor uključen i jedan autor mange (stripa) ne treba čuditi – u Japanu razlika između “riječi” i “slike” tradicionalno nije tako oštra kao na Zapadu. Ondje svi čitaju stripove (mange). I nose tange .
KENJI SIRATORI
“U činu neusporediva stilističkog terorizma, mladi pisac Kenji Siratori (rođen 1975.) izbacuje svoj prvi književni napad sarinom. Ničime izazvani napad na naša čula..
'Suvremeni Japan eksplodira u slow-motionu, a Kenji Siratori uobličuje skorene krhotine krvi i sperme spretnošću podivljalog Isseyja Miyakea… Virulentno nastrani amalgam cyber-filma Tetsuo i cut-upa Williama Burroughsa' (Stephen Barber)”
Usprkos sličnostima s nadrealistima, Burroughsom i Artaudom, Kenji je pravi dečko 21. stoljeća, on stvara visoko eksperimentalnu, beskompromisnu, naprednu, intenzivnu, (i eh, teško prevodivu) prozu. Živopisno opisujući samosvješćenje umjetne inteligencije u apokaliptičkom okruženju à la Blade Runner, Kenjijev roman Blood Electric nadahnjuje se genetičkim inženjeringom, biološkim ratovanjem, visokorazvijenim komjutorskim igrama, ultra-nasiljem i ničime izazvanim seksualnim zločinima. “Hipermoderna književnost za pop-kulturu” i digitalno okruženje.
SUEHIRO MARUO
Suehiro Maruo jedan je od poznatijih japanskih crtača mange, i jedan od najbizarnijih. Njegov je “svijet prostor amoralne, iščašene zbilje i naglašeno erotiziranog užasa, smješten u snovitoj nedođiji. Njegovi likovi uglavnom su muški adolescenti i spolno nezrele djevojke čija nevinost u potpunosti određuje njihov usud”. Pročitajte uvodni tekst Chrisa Campiona.
MARIKO OHARA
Mariko Ohara rodila se 1959. u Osaki. Piše znanstvenu fantastiku, priče o djetetu koje se pretapa s objektima, besmrtnim vampiricama i galaktičkim borbama u 28. stoljeću. Piše i za stripove, video-igre i radio, i recenzira sf-knjige za japanske časopise. Ima zanimljive ideje, na primjer da “žena predstavlja stravu, zlo, nešto što te prati”, a “majčinska figura u meni zaista je nešto poput noćne more, neka vrsta uništavatelja koji tiho provodi invaziju na druge pomoću oružja koje se zove ljubav, a ne dobrotom i velikodušnošću. U svim je ženama… destruktivno majčinstvo koje krade i ubija nečije srce ‘velikodušnošću’ ”, ili da “nema razlike između životinja i ljudskih bića: ljudi mogu biti životinje kao što i životinje mogu biti ljudi. Ovaj animistički senzibilitet sigurno je jako blizak Japancima. Ako prisvojimo ovaj animizam, tada ideja ‘ljudskih prava’ više ne može biti djelotvorna; teško je priznati da ljudi imaju privilegije samo zato što smo rođeni kao ljudska bića”.
YASUTAKA TSUTSUI
“Japanski guru metafikcije, Yasutaka Tsutsui (rođen u Osaki 1934.) romanopisac je, dramatičar, književni kritičar, glumac i glazbenik. Sedamdesetih i osamdesetih godina 20. st., njegove stilističke sposobnosti, krećući se od slapsticka do pisanja basni i metafikcije, počele su privlačiti široko čitateljstvo. Član japanskog udruženja pisaca znanstvene fantastike i japanskog pen-kluba, Tsutsui je primio brojne književne nagrade. Poput Borgesa, Lema, Vonneguta, Bartha i drugih autora povezanih s prvim valom postmodernističkog eksperimentalizma, Yasutaka Tsutsui često se oslanjao na znanstvenu fantastiku i druge žanrovske motive, dok je iznosio metafikcijske kritike žanrovskih formi kojima se oni služe. Duboko nadahnut Darwinom, Freudom i braćom Marx, u svojoj postsituacionističkoj poetici ‘hiperfikcionalnosti’ uporno otkriva urotu između stvarnosti i fikcije u hiperkapitalističkome dobu, opsjedanom ‘spektaklima’ i ‘kvazi-događajima’. Njegova najranija djela sredinom 60-ih godina pretkazala su ubrzavanje hipermedija koje će fikcije pretvoriti u stvarnosti, bojna polja u zabavišta, a individualne identitete u računalne programe. Njegov posljednji diptih Jutarnji Gašpar i paprika (1993) na radikalan način ponovno razmatra našu vlastitu stvarnost kao verziju hiperfikcije, naš svakodnevni život kao učinak politički nesvjesnoga, a onoga koji pomiče granice kao velikana koji preživljava prirodni odabir.
Na žalost, nedavni pobornici konsenzusa političke korektnosti postali su tako nervozni i kritički nastrojeni spram njegovih književnih eksperimenata, da je Tsutsui najzad odustao od pisanja – ili barem objavljivanja radova u tiskanim medijima – u ljeto 1993. Odluka da prestane s pisanjem bila je djelomično reakcija na proteste Japanskog udruženja epileptičara zato što je jedna njegova kratka pripovijest navodno sadržavala uvredljive izraze o epileptičarima – bila je iznova tiskana u školskoj čitanci. Usprkos njegovoj javnoj obznani da više neće objavljivati nikakvu fikciju u Japanu, Tsutsui je nastavio s pisanjem u privatnosti, te je u prosincu 1996. s tri japanske izdavačke kuće izmijenio memorandum o potpunoj slobodi govora i ta je razmjena naposljetku dovela do najave da će ponovno početi objavljivati svoja djela. Međutim, Tsutsui je otada postao aktivniji u cyber-medijima pomažući da se postavi prvi literarni server u Japanu ‘JALInet’, u ljeto 1996. Time se pisac metafikcije preobratio u egzemplarnog pisca cyber-književnosti. Dok se Tsutsuija do 80-ih smatralo hard-core piscem metafikcije, Tsutsui 90-ih godina itekako je usporediv sa kumom američke hiperfikcije, Robertom Cooverom, koji je promovirao hipertekstualno reorganiziranje metafikcijske imaginacije” (Takayuki Tatsumi).
MASAHIKO SHIMADA
Masahiko Shimada, rođen 1961. u Tokiju, piše romane o siročadi, cyber-temama, religiji, aidsu, mazohizmu. Njegov mazohistički morski roman zove se Žena koja pluta, muškarac koji se davi. Osim proze, objavljuje i nefikcionalna i dramska djela. Režirao je i izveo vlastitu dramu Ulalium. “Osnovni osjećaji koji prožimaju svu japansku književnost jesu krivnja i mazohizam, koji proizlaze iz kompleksa manje vrijednosti”, tvrdi Masahiko.
AMY YAMADA
Amy Yamada, rođena 1959., izletjela je na književnu scenu kontroverznim romanom o odnosu Japanke i crnog američkog mornara. Nasuprot prevladavajućem eufemističkom odnosu prema seksualnosti, Amy je u japansku književnost unijela iskreno, neromantizirano i eksplicitno tretiranje seksa. Jedan od njezinih brojnih romana zove se Vezana stopala leptira. Slatko. Piše i kratke priče i glazbenu kritiku. Na glasu je kao jedna od najoslobođenijih japanskih književnica.
HARUKI MURAKAMI
Haruki Murakami (rođen 1949. u Kyotou) najveće je ime suvremene japanske književnosti. Slavniji je i od nobelovca Kenzaburoa Oea. Iako je obožavatelj jazza, zapadnog filma, pop-kulture, i svega američkoga, Harukijevi su romani “upozoravajuće parabole o opasnostima življenja u kasnom kapitalizmu” (Toshifumi Miyawaki). Nedavno smo srećom dobili i prvi hrvatski prijevod njegovih brojnih “postmodernističkih”, najčešće izuzetno debelih romana (Moj slatki Sputnik, Vuković i Runjić, 2002). Zato ne treba puno pričati, čitajte ga.
YUMI MATSUO
“Yumi Matsuo rođena je 1960. godine u Kanazawi. Nakon studija engleske književnosti na Ženskom sveučilištu Ochanomizu, radila je nekoliko godina za jednu veliku elektroničku kompaniju. Njezina prva publikacija Kavana u drugoj dimenziji, objavljena je 1989. godine, a nakon nje uslijedila je zbirka priča Ubojstvo u Gradu Balona, nadahnuta njezinim brakom i rođenjem djeteta 1990. godine, koja je osvojila 3. nagradu na natječaju iz znanstvene fantastike u Hayakawi 1992. godine. Zamisao za pripovijest uključuje nekompjutoriziranu trudnicu-detektivku koja rješava slučajeve koji se događaju unutar skupine trudnica. Knjiga razvija avant-pop pristup hard-boiled detektivskoj formuli i sf-distopijama, gledajući kritičkim okom na suvremeno japansko društvo. Čineći egzotičnima dugo njegovana uvjerenja i folklor koji su vezani uz trudnoću i rađanje, kao i kreiranjem vlastitih uvjerljivih tradicija, Matsuo kritizira kult rađanja i važnost koju japanska vlada tome pridaje u 20. stoljeću. Pripovijest nam otkriva kako je biološka funkcija reprodukcije postala usko vezana uz kapitalističku proizvodnju, upućivanjem trudnica u jedan od ekonomski diferenciranih okruga futurističkog Tokija. U takvom novom Japanu, rađanje je postalo pitanjem visoke tehnologije, gdje dominiraju ‘umjetne maternice’ i eugenika. Stoga je ‘Poseban sedmi okrug’ ili ‘Grad Balona’, doživljen kao povratak tradiciji, kao mjesto zanatske vještine, a ne mehaničke učinkovitosti. No, usprkos tvrdnji da Grad Balona pruža uvjete gdje majka može postati zanatlijom koji oblikuje savršenog pojedinca, zapravo je riječ o tome da ona sama postaje ‘sredstvom’ podvrgnutim kontroli kvalitete u svakoj etapi svoje trudnoće. Ironično je onda to da u Gradu Balona tijela trudnica naposljetku udovoljavaju potrebama vlasti čak i u većoj mjeri nego što je to bio slučaj u prošlosti” (Amanda Seaman i Takayuki Tatsumi).
Nema komentara:
Objavi komentar