Mističko-mafijaški videospot Viktora Pelevina

Viktor Pelevin, Generation 'P', s ruskoga prevela Irena Lukšić, DiVič, Zagreb, 2001.


Glavni lik romana, zahvaćen vrtložnom križaljkom metafizičko-političkih igara, naslućuje da bi njegova generacija mogla biti Pizdek-generacija, ona koja će početi napadati, osvećivati se, kada se jednom probudi


Od Viktora Peljevina, najvećeg imena ruske književnosti na prijelazu tisućljeća, čovjek bi trebao očekivati doista velike stvari – on je prvi ruski autor koji najmoderniji žargon virtualne stvarnosti i reklama pretače u romanesknu fabulu; zanima se teoretski i praktično, za budizam; u književnost uvodi novi, amerikanizirani, ulični leksik; prikazuje likove preko kojih se turbulentna ruska tranzicijska zbilja iskaljuje u svojim divljim životnim meduzama; filozofski je zainteresiran za magiju, Castanedu, droge, usporedne svjetove, mitologiju… Vau!
Njegov roman Generation 'P', koji smo dobili u izdanju nakladnika DiVič, neka je vrsta tranzicijske alegorije (možda parabole) – ili rečeno više uličnim idiomom, bad trip nekoga tko se navukao na mješavinu kokainske satire i LSD-basne. U romanu se uvijek radi ili o preobrazbama, ili o miješanjima, ili o prijelazima i neodređenostima: narkotičke halucinacije miješaju se sa zbiljom, religijske koncepcije s banalnostima svakodnevice, Zapad s Istokom, Amerika s Rusijom, tj. sekularni tržišni liberalizam s mističko-mesijanskom ruskom idejom, Babilon s nedovršenim socijalističkim građevinama, generacija 'P' s generacijom X. Rusija je tu prikazana poput budističko-kapitalističko-mafijaškog videospota u kojemu se različite pojave i dimenzije ne samo miješaju nego i brkaju. Sve je otvoreno preobrazbama: KGB-ovci postaju tajkunima, politički komesari stručnjacima za odnose s javnošću, itd., a opet, sve kao da ostaje isto – običnog čovjeka manipuliraju na ovaj ili onaj način, i nema neke bitne razlike između kapitalizma, socijalizma, post-socijalizma i babilonskog mitološkog svijeta, budući da se manipulacije ne događaju samo na razini politike i gospodarstva nego i na razini kozmologije i metafizike: vidljive i nevidljive razine se prepleću i stvaraju halucinantne situacije u kojima ništa nije pouzdano, sve se pretvara u nešto drugo, a čovjek ostaje na vjetrometini kozmičkih energija, bizarnih bogova, zemaljskih sila, političkih tajnih urota – trajnih strepnji i privremenih (sve više potrošačkih) ekstaza.
Simbioza mafije i političara dovodi se u vezu s tajnim oligarhijskim kaldejskim društvom koje obožava božicu Ištar, Amerikanci su partneri Rusima jer jedni i drugi imaju zajedničkog neprijatelja - Pizdeka, mitološkog psa s pet nogu koji trenutačno spava, ali kada se jednom probudi, počet će nekontrolirano napadati. Taj pas spava baš u Rusiji i tijekom 20. stoljeća u nekoliko se navrata gotovo bio probudio. Da bi se tog stalno prijetećeg Psa držalo u snu, potrebno je zbiljske ljude, tj. čini se, poglavito Ruse, držati u hipnotičkome snu, koji se održava pomoću dirigirane virtualne stvarnosti, danas poglavito posredstvom reklama i televizije. Tako su na primjer, naizgled zbiljski političari poput Jeljcina zapravo virtualni modeli, simulakrumi koji postoje samo na televiziji a kreira ih tajno društvo u koje postupno biva iniciran glavni lik romana, folklorni tip, Vavilen Tatarski. U jednome trenutku glavni lik, zahvaćen vrtložnom križaljkom metafizičko-političkih igara, naslućuje da bi njegova generacija mogla biti ta Pizdek-generacija, dakle ona generacija koja će početi napadati kada se jednom probudi. Razmjeri i ciljevi te potencijalne pobune ne mogu se naslutiti, jer se tijekom romana naznačuju samo preduvjeti neke takve moguće arhetipske (možda čak kvazi-mesijanske) osvete – suvremeni svijet prikazan je u nijansama crnog, sivog i blijedog, a frustracije onih koji se nisu snašli u prijelaznome razdoblju ili koji se ne snalaze ni u kojem sustavu, kipe ispod njihova ponižavajućeg siromaštva i pobješnjele dosade. Sama zbilja je dakle, urotnički konstrukt, neki urotnici su vidljivi, tijekom romana ih i upoznajemo, a neki, oni najvažniji, ostaju skriveni. Na sličan način, ponekad se čini da roman ukazuje na mogućnost neke zamislive autentične ljudske zbilje koju smo zaboravili ili sa čije smo putanje nesretno skrenuli, ali brzo se pokazuje da je i ona jednako artificijelna, tj. da nije ništa više nego neuvjerljiva mitološko-halucinatorna izmaglica nad rupom u kojoj se spaljuje smeće ljudskog postojanja. Ostaje dojam da se više ne zna koga ili što bi trebalo srušiti tom prijetećom pobunom, budući da bi obećana zbilja vrlo lako mogla postati samo novim slojem iluzije. Zbog toga, potencijalna pobuna, valjda, i može imati samo mitologijsko opravdanje, tj. na nju se u izmjeni dugotrajnih kozmičkih ciklusa jednostavno računa, ne kao na nešto što vodi slobodi i konačnom ispunjenju nego kao na nešto što služi poput pukog ispušnog ventila za zatomljene žudnje, nade i porive, za frustracije i razočaranja običnih ljudi koji svojom hipnotičkom prijemčivošću hrane različite nedovršene Babilonske kule. Povijest je virtualna, kompjutorska igra ispunjenih i neispunjenih žudnja; u životu nema nikakvih jamaca sreće, nikakvih iskupljenja, nagrada i kazni, budući da se i Sudnji Dan zapravo već dogodio, on je odavno počeo i sve što nam se događa – jednostavno su faze istraživačkog eksperimenta.
Na taj način opisan, Peljevin se doima poput nekog višeglavog post-apokaliptičkog hibrida, poput mutirane, ruske verzije podivljalog MacLuhana koji je prožderao Baudrillarda, Pynchona, Cronenberga, Stephensona, Burroughsa i mnoge druge zapadne književnike i teoretičare, i onda tu smjesu, nakon obilne konzumacije votke i muhare, pobljuvao po zaleđenom licu ruske svakodnevice. Sve bi to trebalo obećavati velik književni provod, metafizički tulum na ruskome snijegu s puno mafijaške pucnjave i depresivnih bizarnosti, međutim cijelo vrijeme u dojmovima koje primamo nešto nedostaje. Smjesa kao da je pretjerano vlažna ili zaleđena, i ne uspijeva eksplodirati. Znamo da u glavi držimo obećavajući štapin koji prijeti raznijeti nam mozak ali to nikako da se dogodi, tulum traje i traje, a prava zabava nikako da počne, i nakon što svi gosti izvedu svoje glavne točke, iskoriste najbolje rečenice i najbizarnije perverzije, shvatimo da je vrlo moguće da ćemo s ovog tuluma otići frustrirani. Peljevin je pokrenuo metafizičko-mitološku vojsku ideja i kozmičkih uljeza i zaprijetio pohodom nalik onome Atile, Biča Božjeg - Peljevin je možda i sam poželio biti metafizičkim Bičem Božjim - ali njegova se verbalna vojska tijekom romana češće gubi u šumarcima i naslanja na šankove nego što doista izaziva kognitivnu jezu. Njegovu romanu nedostaje tjelesnost, forma mu je konvencionalna, stil suhoparan, ton propedeutički. Radi se o velikoj halucinatornoj naranči koja kada se stisne zubima ne pušta sok, budući da se sastoji samo od koštica iz kojih inače niču čudesne književne pustolovine.
Peljevinove kvazi-teorije o virtualnoj stvarnosti same zbilje, o reklamama i medijima, na prvi pogled dobrodošle i tematski zapravo vrlo bliske mojim osobnim gledištima, uglavnom su nažalost, konzervativno-negativističke, ali opet, na sreću, ne ostavljaju dojam da autor ozbiljno misli ono što govori niti da vjeruje vlastitim demonizacijama. Duh Che Guevare koji kanalizira poruku o medijskoj strukturi zbilje zvuči poput dobrog štosa, ali ono što nam se u toj poruci na kraju ipak kaže (televizor se «pretvara u pult daljinskog upravljanja televizijskim gledateljem», gledatelj, Homo Zapiens, «postaje televizijska emisija kojom se upravlja daljinski», pa «čovjeka zamalo da i nema»), jeftina je verzija standardne (kronenbergovske, recimo) medijske kritike u kojoj se demonizira suvremeno pretvaranje ljudi u medijske zombije a previđa da su ljudi oduvijek bili medijski konstruirani, i da su usprkos tome, ili čak, baš zahvaljujući tome, mogli razlikovati između različitih razina zbilje. Poroznost granice između svjetova naime nikada nije bila razlogom gubljenja oslonca, štoviše, u svim predmodernim civilizacijama usporedni život u različitim dimenzijama zbilje bila je trivijalna činjenica, jedino moderni čovjek pred brisanjem oštrih granica diže paniku i nariče zbog nestajanja svijeta. Problema imamo ne zbog same činjenice postojanja višestrukih svjetova, nego zato što nismo bili obučavani u snalaženju u ekologiji različitih svjetova, zato što smo kronično pogrešno educirani i uslijed toga nekompetentni za kvalitetan opstanak u višestrukom svemiru. Nije problem u samoj fiktivnosti svjetova, nego u tome što se u tim fikcijama ne znamo dobro i kreativno snalaziti. U tom smislu, Peljevin nastupa više poput tipičnog konzervativnog zapadnjaka, a ne poput budistički nadahnutog šamana, koji bi trebao biti, jer čini mi se, pretjerano skandalizira i moralno paničari nad time što su svjetovi fiktivni. Pa, naravno da su fiktivni, što je u tome uopće čudno i novo!
Stavljanje suvremenog medijskog svijeta u dodir s babilonskom mitologijom mogao bi na prvi pogled biti argument za tezu da i Peljevin govori o povijesnim konstantama virtualnosti i varijablama čovjekova usuda, ali ta je veza u romanu prilično konfuzna i kičasta, i kao da samo služi stvaranju paklenske pozadine čistilištu suvremenog ruskog društva. Zar Peljevin doista misli da bi život u Rusiji bio drukčiji da je Jeljcin bio zbiljska osoba a ne «samo» medijski konstrukt, da je bio autentični političar a ne puka marioneta komično-ezoteričnog tajnog društva? Zar zbiljski ljudi i autentični projekti ne stvaraju jednaku količinu užasa, bijede i srama. Problem je naime, u tome što netko čini i kakva iskustva stvara, neovisno o tome je li virtualno, mitološko ili «zbiljsko» biće. Nije problem u samome prepletanju imaginarnoga i zbiljskog, jer to se oduvijek događalo, nego u vrsti i sadržaju imaginacija kojima smo prožeti, tj. u ekološkom statusu naših fikcija. Ako je sve fikcija, to onda znači da postoje samo dobre i loše fikcije. «Izlaz» nije u povratku zbilji (budući da je «zbilja» jedna od najopasnijih fikcija), nego u ekologiji svijesti, u razumijevanju onoga što svojom imaginacijom i žudnjom činimo drugim imaginacijskim bićima i sebi samima. Peljevin nas u vezi s time samo obeshrabruje, što možda uopće ne bi bilo loše kad bi bilo uzbudljivo.
Generation 'P' je genijalna skica za mogući izvrsni roman koji se nije dogodio. Međutim, sačiniti genijalnu skicu, također nije mala stvar. Glavni lik romana, profesionalni pisac scenarija za reklame, zapisuje ideje za buduće reklame kad god mu padnu na pamet, a Peljevin kao da čini obrnuto - njegov je roman niz zanimljivih reklama za neki budući roman koji je trebao biti napisan, ali je ostao nedovršen poput još jedne Babilonske kule. Kao što su reklame što se spominju u romanu više nalik na monti-pajtonovske skečeve nego na prave reklame tako je i njegov roman više nalik na monti-pinčonovske zabilješke nego na roman najvećeg živućeg ruskog pisca. Ipak, Peljevin je pisac na kojega ubuduće jednostavno moramo računati, njegova bi se imaginacijska vojska jednoga dana doista mogla probuditi i početi nas besmisleno napadati svojim književnim čudima. Drago mi je da smo u Hrvatskoj napokon, nakon nekoliko priča po radiju i časopisima, dobili malo veći paketić ovog književnog Pizdeka, na čije se halucinacije smjesta pretplaćujem.