Razgovor četvorice intelektualnih (di)džeja (IJ-a) tijekom festivala Experience Projector, održanoga u Mogućem Zagrebu, u siječnju 2003., u organizaciji UnderRound Centra, Udruge za širenje korisnih dezinformacija i paničnih iskustava.IJ ObJet Engine: Humanisti su ljudi uskoga obzora, oni misle da neprijatelji ljudima mogu biti samo drugi ljudi, ili ono što su stvorili ljudi, i da se “ratovi” - bilo religijski, ideološki, savjezonazorski, interesni, spolni, generacijski, međugrupni - vode samo između ljudi. Zato, prema njima, treba samo promijeniti mišljenje i ponašanje drugih ljudi i na Zemlji će biti super. Prirodoznanstvenici znaju bolje, njihov obzor je, ako u duhovnome smislu plići, ipak obuhvatniji – oni sagledavaju komunikaciju unutar širokih, ponekad golemih, neljudskih polja djelovanja (od humanističkih žanrova jedino sf-književnost dijeli takav pristup) u kojima se vode neljudski sukobi i ratovi.
Zato danas, u mrežnome svijetu u kojemu je sve međupovezano i u kojemu je zato sve i važno, humanisti staroga kova zaostaju, pa ako žele uhvatiti priključak s relevantnim kretanjima, moraju početi učiti od prirodoznanstvenika (ili barem od pisaca sf-a) ali tako da pritom ipak ne preuzmu i njihov redukcionizam i šovinistički materijalizam. Zašto? Zato što humanisti zanemaruju temeljno ljudsko svojstvo, to da je čovjek stvar među drugim stvarima u beskrajno bogatom i složenom kozmosu. U svim najnaprednijim aktualnim znanstvenim disciplimnama – teoriji kaosa, teoriji kompleksnosti, istraživanjima umjetnog života, u spekulacijama raznih računalnih mistika koji tvrde da je cijeli svemir računalni program, softver - Ed Fredkin, Frank Tipler, David Deutsch, i u najnovijoj, najspektakularnijoj verziji, Stephen Wolfram – čovjek nije ništa iznimno, nije ni po čemu bitno drukčiji od drugih prirodnih samoorganiziranih procesa, čovjek je samo dio kontinuiranog polja prirodnih procesa koji, počevši od jednostavnih, postaju sve složeniji i stvaraju nove, nepredvidljive razine organizacije. Dakle, čovjek nije autonomni subjekt pa bi sve stare humanističke kategorije trebalo ili odbaciti ili ih temeljito redizajnirati. Važno je ovo: to nije pad ili poraz “ljudskih” vrijednosti, ne radi se tu o redukcionizmu, jer se upravo ovim “povlačenjem” na položaje objekta čovjeku otvaraju nove perspektive života, vrijednosti, iskustva i u krajnjoj crti, opstanka. Jednako tako, kad se kaže “neljudsko”, ne znači to da se radi o nekoj bešćutnosti, okrutnosti, bezumnosti. Štoviše, često se pokazuje da su ta neljudska polja čak i ljudskija od čovjeka - sve je na neki način oživljeno i ispunjeno svojstvima koja su više nego ljudska.
U svojoj epohalnoj knjizi Global Brain, Howard Bloom (nemojte ga brkati s teoretičarem književnosti Haroldom Bloomom) kaže da ljudski “globalni mozak” ima još 20-30 godina kako bi se pripremio za strašni udar koji mu prijeti od jednoga drugoga globalnog mozga, straroga 2,5 milijardi godina, od globalnoga mozga bakterija. Taj bi napad, u obliku epidemije izazvane bakterijama otpornima na sve antibiotike, mogao izazvati smrt trećine čovječanstva usljed čega bi došlo do kolapsa cjelokupne civilizacije jer se ni oni preživjeli više ne bi uspjeli snaći u svijetu u kojemu su sve uobičajene mreže života pokidane. Globalni mozak čovječanstva mora još više ubrzati svoje umne kombinatoričke snage i otvoriti se čudacima, ekscentricima i otkačenjacima kako bi povećao broj kreativnih opcija koje su igri, tj. kako bi održao korak s monstrumski brzom razmjenom i mutacijom informacija među bakterijama. Ali, budući da zlo nikada ne dolazi samo, pored bakterija, čovječanstvu prijete i klimatske, ekološke i astrofizičke kataklizme, a možda i neke još bizarnije.
Kao da to na neki intuitivan način naslućuju, senzibilne teorije i umjetničke prakse danas napuštaju humanističkog čovjeka. Ne čine to dakle, samo zbog imanentnih diskurzivnih razloga samih humanističkih disciplina - izraženih na primjer, u strukturalizmu, poststrukturalizmu i postmodernizmu - nego, što je još značajnije, instinktivno. Naime, čovjek danas mora otkriti i naglasiti svoj neljudski aspekt kako bi uopće preživio, ili u nešto optimističnijem scenariju, kako bi se prilagodio svojemu izmijenjenom (prirodnom i umjetnom) okolišu. Danas najavangardnije teorijsko-umjetničke prakse naglašavaju neljudske sastavnice čovjeka - postljudskost, strojnost ili njegovu neljudsku duhovnost - te njegovu transhumanističku budućnost. To nije toliko zanošenje obećanjima novih tehnologija, koliko oblik instinktivne prilagodbe, budući da sam okoliš počinje sličiti čovjeku a čovjek počinje sličiti okolišu i stvarima koje ga čine: sam okoliš, same stvari, cijeli svijet je samoorganiziran, živ, svjestan, inteligentan, senzitivan, a ne “mrtav”, “objektivan” u starome smislu te riječi, kao što i neljudskost ne označava nešto ispod razine humanističke ljudskosti, nego mnogo češće, nešto iznad ili onkraj ljudskosti.
Budući da je ovdje čovjek “izdvojen” i “napadnut” kao objekt (među drugim objektima), kao objekt se on mora i braniti, jer će obrana na razini subjektivnosti - tj. u okviru starih humanističkih sustava - biti jednostavno promašena, neuspješna. On gotovo da mora nastupati kao objekt. A ako su katastrofe, kao što tvrdi Slavoj Žižek, “posljednji ostatak utopije”, možda to i nije tako loše. Neljudski ratovi nisu samo naša sve više prijeteća nesreća, nego i naša nova utopija, jer nas jedino neljudske okolnosti mogu navesti na aktivno korištenje zajedničkih nazivnika naše “ljudskosti”. Solidarnost i sućut, čini se, ne postoje u ljudima u tolikoj mjeri da bi sami po sebi mogli biti osnovom i jamcem međuljudskih odnosa, dakle, treba ih tehnološki ili ekološki pojačati, bilo placebo-prijetnjama, bilo realanim opasnostima, uglavnom – nekim iskustvenim drogama. Samo kao moralni kiborzi (hibridi ljudskosti i neljudskosti) možemo uspješno simulirati “ljudskost”. Kao što nas alkohol opušta i razveseljuje, tako nas opasnost povezuje. Ljudi mogu biti zajedno samo ako su nečime drogirani. Ako se ljudi, čini se, na osnovi povijesnog iskustva, ne mogu zajednički voljeti, nego se samo zajednički bojati, onda će u budućnosti doći na svoje – neljudske će im sile dati u izobilju ono što im treba: neljudski alibi njihove ljudskosti. Jer, čovječanstvo je placebo.
IJ Phoetus: Rekao bih čak da su osnovne sile koje nas cijelo vrijeme pokreću zapravo neljudske. Sada to samo vidimo jasnije. Kao što je seks neljudska sila koja otima ljudska tijela, proždire ih i sere užitak, tako je danas i “umjetnost” neljudski proces koji opsjeda komunikacijske sustave u potrazi za njihovim spolovilima. Ne radi se više samo o čovjeku, subjektivnosti, samoizražavanju, danas je riječ o tome da nas osamostaljena svojstva proganjaju, da žive vlastiti (umjetni) život u umreženom, kompleksnom polju kojemu mi samo pripadamo kao jedan od (također umjetnih) životnih oblika. Danas otkrivamo što mogu učiniti tijela, što može učiniti inteligencija, što vreba u žudnjama (za koje sad znamo da nisu "naše", da ne pripadaju našoj subjektivnosti, nego da su najobjektivniji dio u nama, nešto neovisno o nama), ali ne da bismo otkrili tko smo ili da bismo izrazili svoje pravo ljudsko ja, nego da bismo još više produbili ono neljudsko, tajanstveno, ono najzanimljivije u nama – da bismo potaknuli orkestar događanja iz kojega cijedimo drogu života. Kao što su spolovila uređaji za mjerenje intenziteta okoliša, tako današnja “umjetnost” mjeri intenzitet komunikacijskog polja, ona je polimorfno spolovilo komunikacije. Umjetnost više nema nikakvu “ulogu”, ona je samo erogeni mikrofon općeg umjetnog života.
Čovjek je opet fetus, neodvojiv od svoje informacijske placente - pluta on u oceanu iskustva i sluša kako metal života raste, cvjeta i umire na bezbroj načina, rušeći svojim građevinama sve pred sobom. Poput tkiva fetusa koje poprima svojstva onoga s čime graniči i postaje ono što dodirne, čovjek pokušava napipati slijedeću granicu i postati ono što se krije iza nje, ono nemoguće. Čovjek danas nikamo ne ide, on čeka da vidi koje će osamostaljeno svojstvo prići k njemu, dotaknuti ga i dati oblik njegovu fetusnome tkivu. On čeka kako bi vidio koji će alien iskrsnuti iz njega, jer on zapravo nema pojma što mu sve to što zna zapravo želi reći. Ken Wilber, doduše misli da zna, on zastupa mogućnost integralne teorije i djelovanja, on čovjeka vidi u evolucijskoj priči osvajanja sve viših razina svijesti. Međutim, i u njegovoj je shemi današnji, postmodernistički čovjek samo larva budućeg, obuhvatnijeg čovjeka koji se spram današnjeg čovjeka razlikuje svojim mističkim, dakle neljudskim odlikama. Današnja neljudskost je buduća ljudskost.
IJ Deep Shit: Danas ima svega više nego ikada prije: više dobrih knjiga nego ikada i više loših knjiga nego ikada. Više revolucija i više fundamentalizama nego ikada. Ovo je istodobno najbolje i najgore razdoblje u ljudskoj povijesti. A to onda, vrijedi i za svaku stvar pojedinačno: sve postoji istodobno u svojem najboljem i najgorem aspektu. Reklame su recimo, najavangardnija i najzanimljivija tv-forma a istodobno sredstvo najvulgarnijeg profiterstva. Što ćete u njima vidjeti, ovisi o vašem raspoloženju, ili perspektivi. “Umjetnost” je istodobno mrtva i življa nego ikada - sve se estetizira, sve se medijski prerađuje, sve je neki oblik bijega od sebe sama. Zato su stari pojmovi više-manje postali neupotrebljivi. Kad danas kažete umjetnost, gotovo da niste rekli ništa, pa se postavlja pitanje zašto onda uopće koristiti taj pojam (osim kao brand, kao oznaku “vrijednosti”, kao institucionalni trademark). Ideologija, povijest, čovjek… sve su to iscrpljeni i prevladani pojmovi koji danas postoje samo kao “marke” intelektualnih proizvoda…
Znamo više nego ikada, a opet, istodobno, sve što znamo je krivo, više smo informirani i dezinformirani nego ikada. Naše doba je doba paranoje, mutacija, revolucija, kaosa, hibrida, neodređenosti i istodobne zadrtosti, neprosvijećenosti, isključivosti, nerazumijevanja i nemogućnosti sklada. Istodobno, doba eksplozije i implozije komunikacije, sveznanja i potpunog međusobnog nerazumijevanja.
Na razini eko-sustava, planet je sve zagađeniji, izumiru vrste, ali opet, što je to prema izumiranju koje izazove jedan dadaistički, slučajni udar asteroida, dakle velika sranja nisu novost, pitanje je samo smijemo li ih i mi izazivati. Priroda smije pokrenuti bolesti koje ubiju 30 milijuna ljudi u godinu dana, ali smijemo li to mi… priroda smije uzrokovati katastrofe, ali smijemo li to mi… bog smije dopuštati zlo, nepravdu, užase, bijedu i patnju, ali smijemo li to mi. Sama ljudska vrsta je možda učinak nečijeg genetičkog eksperimenta, ali smijemo li mi klonirati ljude, itd. Dakle, osnovno je pitanje - koje je mjesto čovjeka u hijerarhiji/ekologiji instancija koje na Zemlji smiju raditi različita sranja. Možemo li izbjeći da svoja znanja o svijetu ne pretvorimo u katastrofalne upotrebe tog znanja, i je li to uopće važno?
IJ Zeux: Novi će svijet ići u smjeru sve većeg jaza, koji će dovesti gotovo do novog dualizma između funkcioniranja svijeta i dizajniranog korištenja tog svijeta. Kao što kaže Paul Cilliers, “naše su tehnologije postale snažnije od naših teorija. Sposobni smo učiniti stvari koje ne razumijemo”. Umjetnost će nestati u starome smislu toga pojma i pretopiti se u raznolikim oblicima dizajniranja iskustva. Erik Davis tako tvrdi da je u “krajobrazu elektroničkih, virtualnih i uranjajućih produkcija” osnovni materijal s kojim se tu radi zapravo “samo ljudsko iskustvo”. Tipična suvremena “umjetnička” djela “podražuju izravne osjete i tjelesne – prije nego simboličke ili pripovjedne – emocije”. Naše nove “kulturalne tehnologije postaju sve manje slične knjigama i pjesmama, a sve više slične ludim toboganima i drogama”, a umjesto kritičkog odmaka sve se više potiče “izravna mobilizacija efekata i novih zona postajanja”.
Znanstvenici sve bolje razumiju kako funkcionira materijalni svijet (duhovni ih još ne zanima jer o njemu nemaju što reći), oni misle da je ovo vrijeme njihove pobjede i dosad neusporediva optimizma – kao što na primjer, slavodobitno proklamira ideolog “treće kulture”, John Brockman - međutim što se više bude produbljivao njihov uvid u procese koji stoje iza površina koje opažaju nestručnjaci, iza prividnosti svakodnevnog svijeta, to će se više povećavati potreba za sučeljima koja će ljudima olakšavati snalaženje u toj džungli znanja, budući da oni jednostavno neće moći a ni željeti znati sve ono što znaju različiti specijalisti i imat će potrebu samo za ugodnim sučeljima, za gumbićima/senzorima koje će moći aktivirati kako bi doživjeli željene učinke.
Dizajn naime, kako ističe Norbert Bolz, omogućuje upravo to, da neku stvar koristite a da ne znate kako ona funkcionira, pa je neka stvar utoliko više dizajnirana što je razlika između njezina izgleda-korištenja i njezine zbiljske strukture veća. “Podređujemo se onome što ne razumijemo, kako bismo to mogli upotrebljavati…dizajn više nije savjest stvari, nego pitanje user-friendliness-a [zgodnosti, lakoće korištenja], a to je retorika tehnologije koja blagoslivlja naše neznanje…ta nam retorika specifična za dizajn sada nudi korisničku iluziju svijeta… tehnologija omogućuje javljanje neškodljivog neznanja… čovjek više nije korisnik oruđa, nego prije relejski prekidač u medijskoj mreži, uključen u optjecanje… user-friendliness označava funkcionalnu jednostavnost suočenu sa strukturalnom kompleksnošću”
Ako vam je to određenje dizajna sumnjivo, treba podsjetiti da je najsavršeniji oblik “prirodnog” dizajna, ljubav. Ljubav vam naime omogućuje da se snalazite u svemu, da vam sve ide od ruke, glatko i jednostavno, gotovo samo od sebe, iako ništa pritom ne morate znati o tome kako se sve to zaista odvija. Ljubav je ultimativno dizajnersko rješenje, sučelje koje vam omogućuje da na najjednostavniji mogući način koristite najkompleksnije stvari u cijelome svemiru. Svi dizajneri samo oponašaju ljubav: kao “korisnik”, trebate učiniti nešto veoma jednostavno - čak često ne činiti ništa, samo se “prepustiti” - a “čuda” će se dogoditi sama od sebe. Moraju postojati instancije (prirodne ili artificijelne, ljudske ili neljudske) koje vode računa o tome kako se sve to odvija i kako se popravljaju kvarovi, ali moć ljubavi i svakog drugog dizajna je u tome da se sve to može i zaobići, i usmjeriti se samo na istraživanje iskustva funkcioniranja tih kompleksnih, nedokučivih pojava. Iako Stephen Wolfram u svojoj knjizi New Kind of Science ističe da se naizgled kompleksne pojave mogu stvoriti veoma jednostavnim softverima (prema njemu, cijeli je svemir učinak jednostavnog softvera), to je ipak izjava stručnjaka (teologa novog kova) a ne korisnika, jer jednostavnost osnovnog programa ne ukida kompleksnost njegovih posljedica, tj. prividnog svijeta koji stvara.
Erik Davis kaže da je paradigmatični oblik dizajniranja iskustva - droga. Droge mijenjaju vašu percepciju, otvaraju vam ulaze u nove intenzivne, iznenađujuće, osjetilne (a ne samo simboličke) svjetove, ne tražeći od vas da razumijete što se pritom zaista događa. Zato će svi novi proizvodi, nova sučelja, oponašati droge: mijenjat će prvenstveno vaša iskustva, a ne toliko vaše razumijevanje svijeta. Razumijevanje svijeta, tj. njegovih općih i pojedinačnih aspekata, bit će prepušteno specijalistima (čija će moć manipulacije i zloporabe utoliko eksponencijalno rasti), a korištenje svijeta - masama, potrošačima iskustava i svjetova, korisnicima-ovisnicima koji će željeti samo doživljavati nove svjetove, ne ih i razumijevati - jer će ih biti previše a razumijevanje funkcioniranja svakog od njih tražilo bi cjeloživotnu obuku.
Estetika, pa i sama umjetnost uopće su se i javile samo zato što se pretpostavljalo da se “ne-prirodno” iskustvo nikada ne može stvarati izravno, nego samo simbolički, pa je zato trebalo kodificirati i interpretirati načine na koje “djela” (umjetnički objekti ili procesi) izazivaju, prenose ili konstruiraju umjetničko iskustvo. Međutim to je moralo dovesti do fetišizacije tih djela, čemu i svjedočimo unazad nekoliko stoljeća. Danas, kad se napušta nužnost simboličkog posredovanja, počinje se raditi na samome iskustvu, tj. samo iskustvo je sada onaj medij u kojemu se događa “prijenos”, a svi materijalni dodaci i nositelji tog prijenosa samo su puka sredstva koja se mogu odbaciti nakon što se stekne iskustvo. Oprema kojom se gradi to iskustvo sve je manje bitna i nije više važno radi li se o artefaktima, procesima ili tehnološkim pomagalima (a stara pitanja o visokim i trivijalnim žnarovima potpuno su bespredmetna – potpuno je naime svejedno u kojem se “žanru” to iskustvo javlja). Sve su to sada samo funkcionalni elementi u čijoj interakciji iskustvo iznenada izranja, takoreći samo od sebe, neovisno o elementima koji ga “izazvaju” (kao što vas na primjer, u nekome “životnom” iskustvu ne zanima hardver koji ga omogućuje; kad ste sretni ili očajni ne razmišljate o neuronima i kemikalijama u svojemu tijelu i mozgu koji “zapravo” stoje iza tog iskustva - toliko ste uronjeni u samo iskustvo da vas njegova “kauzalna” pozadina uopće ne zanima).
Međutim, još je važnije to da sâmo (nekad se govorilo – estetsko) iskustvo nije cilj: više se ne radi o autonomnom, samodostatnom “estetskom” iskustvu, nego je sâmo iskustvo postalo medij istraživanja mogućnosti življenja, opažanja, maštanja, haluciniranja, preobražavanja, nestajanja, ponovnog postajanja, sampliranja svjetova, iznenađivanja.
Možda je paradigmatični oblik tog novog postupanja, izazivanje nepredviđenih iskustava, (dosad) nemogućih, paralelnih oblika postojanja. Sada je “umjetničko iskustvo” samo jedan od oblika u spektru prizivanja nemogućeg. Iskustvo nije autonomni, samonagrađujući cilj koji možebitno, oplemenjuje i gradi čovjeka u njegovu povijesnom razvitku. Umjetničko iskustvo sàmo je jedan od pod-medija potrage za nepredviđenim i nepredvidljivim porukama koje se javljaju u tom iskustvu, mimo naših namjera, naše volje i našega subjektivnog djelovanja, dakle, “same od sebe”. Zato te “poruke” nisu naše, nisu autorske, čak i nisu ljudske, nego nam stižu poput neke vrste demonskih poruka koje nas opsjedaju svojim intenzitetima. Iskustvo postaje medij kreativne paranoje (ili bolje, pronoje – kada se čini da se sve urotilo da doživimo neko novo, pozitivno iskustvo), potrage za intenzitetima koji će nam odnekud stići, a ne medij prenošenja značenja koja želimo poslati - u sklopu neke pretpostavljene slike svijeta ili unaprijed opravdanog projekta, recimo, unutar slike svijeta čovjekova povijesnog razvitka. Iskustvo prestaje biti mjesto odašiljanja unaprijed legitimiranih vrijednosti i postaje mjesto primanja “poruka” i vrijednosti koje će nam ukazivati na ono što ne znamo, na ono što (još) nismo, na ono prema čemu i nismo znali da idemo ili možemo ići. Iskustvo nas više ne treba integrirati – u odgovarajuće ideološke ili svjetonazorske kalupe ili arhetipe – nego nas treba rastopiti, kako bismo mogli početi postajati sve ono što možemo biti a da (sada) nemamo pojma što bi to moglo biti. Više nema povijesti, postoji potraga za prihvatljivim iznenađenjima, ljepljivim mutacijama i zavodljivim nemogućnostima.
Koji će biti kriteriji te prihvatljivosti? To još nitko ne zna, sam će medij potrage tek morati stvoriti vlastite kriterije. Možda će nam u tome više moći pomoći šamani i mistici nego estetičari, ideolozi i političari. Umjetnost je dosad veličala i reklamirala ono poznato (dodajući mu estetsku “vrijednost”), dizajn iskustva pak veliča i reklamira ono nepoznato. To znači da se sada stvaraju reklame za nešto što još ne postoji, da reklame prethode značenjima koja reklamiraju, značenjima koja će se tek retrokaktivno pojaviti.
Budućnost, ako je uopće bude, pripada dizajniranim - ojačanim, poboljšanim, izmijenjenim, čudnim, umjetnim, graničnim, uzbudljivim, opasnim, proizvoljnim, eksperimentalnim - iskustvima. Istina će zanimati znanstvenike, ideologija političare, a svi drugi, potrošači čudesnosti života, željet će nova iskustva, nove medije intenziteta, nove droge postojanja. Transcendencija će postati imanentna, umjetnost će postati tehnologija percepcije, život će postati pripitomljeni tumor iskustva. Bit će to biz-artni oblik nestajanja čovjeka u vlastitim svojstvima. Kao što je bio najavio Robert Musil, čovjekova svojstva će se osamostaliti, jer – uvjet “čovjeka bez svojstava” je postojanje svojstava bez čovjeka. Čovjek će nestati i ponovno se pretopiti s poljem svojstava iz kojega se svojedobno bio izdvojio svojom subjektivnošću. Ciklus će se zatvoriti – čovjek će nestati u onome što zaista jest: “objekt” među drugim “objektima” - živim, svjesnim, kreativnim, divljim, samoorganizirajućim objektima koji ispunjavaju čudesni, magični svemir. Budući svijet bit će svijet iskustvenog animizma.
“Šezdesetih smo vjerovali u mit da ideje i umjetnosti imaju moć mijenjanja ljudskih života. Danas vjerujemo u drugi mit, da su ideje i umjetnost samo zabava”, kaže Lindsay Waters. Istina je zato vjerojatno, negdje između ovih dvaju mitova: ideje i “umjetnosti” dizajniraju ljudsko iskustvo. Mijenjaju nas ali ne u suglasju s nekom pretpostavljenom idejom ljudskog (povijesnog) razvitka, zabavljaju nas ali ne poput bilo kojeg proizvoda industrije zabave (iako je ponekad zaista više nemogući povući granicu). Mijenjaju nas ali ne izražavajući pritom neku vlastitu autonomnu vrijednost, nego iskrsavaju kao, ne nužno ljudske, vrijednosti u heterenomnome polju intenziteta. Zabavljaju nas na način da su svi intenziteti zapravo načini skretanja pažnje s uobičajenog, rutinskog odvijanja življenja prema nečemu nepredvidljivome, iznenađujućem, zanimljivome, uzbudljivom, fascinantnom. Zabavljaju nas u smislu da su sva značenja uvijek reklamirana nekom, pridodanom im vrijednošću, tako da je ono što nas privlači tim značenjima prvenstveno njihova reklama, ne ono što u njima razumijemo, nego ono što nas osvaja svojom efektnošću, čudnošću, snagom, nadahnućem – onime što se prepoznaje gotovo intuitivno, kao iskustvo.
“Komunikacijski dizajn nije više usmjeren na svijest, nego na njezin imunosni sustav, tj. na emocije. Emocije korespondiraju s obrascima odnosâ i na neki su način naučene. Usljed toga, moguće je modelirati osjećaje. Emocijski Dizajn izrađuje obrasce osjećanja i mislim da marketinški stručnjaci mogu u ovome pogledu bitne stvari naučiti od povjesničara kulture. U starome svijetu, na pragu rađanja zapadne civilizacije, emocije se nisu u ljudi javljale spontano, nego su ih u njih ‘usađivali bogovi’. Danas, u velikoj mjeri analogno, možemo reći da emocije u nas usađuju dizajn i mediji”, kaže Norbert Bolz. Emocije su na taj način, odvojene od onoga tko ih doživljava i plutaju u eteru naših života, obrušavaju se i probadaju nas poput ugriza, tetovaža, ili piercinga. Te su apstraktne emocije najnovija verzija naše rascijepljene, demonske prirode – osamostaljene su, imaju vlastite putanje i žudnje i proždiru nas poput pirana koje su nam se kroz uši i oči ušuljale u srca. Naša tijela danas žive raskomadana u trbusima “naših” emocija gdje služe nekoj nepoznatoj aspstraktnoj gladi. Emocije nas reklamiraju za neka, nama nepoznata značenja, drogiraju nas intenzitetima vlastita apstraktnog metabolizma. Nešto nas dira u srce, grize ga, otkida ga i komadić po komadić odnosi, a mi ne znamo što je to ni gdje nestaje ono što je doživjelo. Možemo još čuti samo kako odjekujemo u beskrajnim prostorima emocija koje, na neki način uopće i nisu bile naše, nego smo mi bili njihovi.
U sklopu festivala Experience Projector održana su brojna predavanja od kojih ovdje donosimo tri.
Linda S. Kauffman je pročitala ulomak iz svoje knjige Bad Girls and Sick Boys: Fantasies in Contemporary Art and Culture. Linda je profesorica engleskog jezika i književnosti na Sveučilištu Maryland, u College Parku. Objavila je između ostaloga, knjige Discourses of Desire i Special Delivery, te nekoliko zbornika feminističkih ogleda. U knjizi Zločeste djevojke i izopačeni mladići, objavljenoj 1998., analizira ona "fantazije u suvremenoj umjetnosti i kulturi". To je izvrstan primjer kulturalnog istraživanja koje "vješto secira neke od najdevijantnijih imaginativnih osoba koje danas djeluju" (J. G. Ballard). Svojim analizama umjetnosti , pornografije, filma, književnosti i naročito performancea Linda Kauffman probija porno-kaleidoskopske putove kroz složene i problematične, erotski nabijene okoliše suvremene američke kulture, povezujući pop-kulturu i akademski postmodernistički diskurs kako bi u letu uhvatila skulpture naše mašte - u vremenu kada se "prirodno" i "artificijelno", ispravno i devijantno, pretapaju u nove oblike žudnje i trpnje, u obrasce koji dubinski propituju naše okvire postojanja, moć opozicijskog maštanja, te nestajanje i ponovno izranjanje posredstvom tjelesnosti. U tekstu koji je zapravo uvodno poglavlje njezine knjige, iznosi ona osnovne metodološke i tematske zaokupljenosti svojega vlastita kritičkog "fantaziranja" o opzicijskome postmodernističkom fantaziranju.
Američka književnica Carole Maso jedan je od najuzbudljivijih i najzanimljivijih inovativnih svjetskih književnika. Dosad je objavila osam knjiga proze (Beauty Is Convulsive; The Room Lit by Roses; The American Woman in the Chinese Hat; Ghost Dance; Defiance; Aureole; Ava; The Art Lover) i zbirku eseja, Break Every Rule, iz koje je na festivalu pročitala ogled naslovljen “Prekid, rub, ponor”. Retorički se suprotstavljajući “njemu”, oholome, tradicionalnome, etabliranome, muškom nositelju kulturnih vrijednosti, zastrašenom usljed rušenja starih obrazaca književnosti i kulture, i skeptičnome prema najavama svega novog, Carole pak, gotovo egzaltirano, najavljuje uzbudljivo doba književnosti i kulture, strastveno otvoreno novim mogućnostima. “Ne bliži se ni smak svijeta ni smak književnosti”, tvrdi ona, književnost će samo “možda promijeniti oblik, postati sposobna za stvari koje još ne možemo ni zamisliti”. Za Maso, pisanje je oblik vođenja ljubavi, ona erotički traga za onim neodredivim, plastičnim i pretapajućim prostorom i stanjem u "srcu nepoznatog"; jezik je senzualno iskustvo, osjećaj, osjet, ali jezik također "isijava svjetlost", magičnu energiju transa i čuda.
Jedan od specifičnih fenomena vezanih uz Internet-kulturu je otvoreno iznošenje najintimnijih, čak i seksualnih aspekata privatnog života. Odnos privatnog i javnog ovdje je izvrnut, privatnost se više ne skriva nego otkriva, što neke analitičare navodi na mračne vizije o potpunom nadzoru koji Internet omogućuje a druge na prevrednovanje naslijeđenih, također nametnutih formula koje određuju što je to intimnost i privatnost a što ekshibicionizam, voajerizam i perverzija. Josh Harris, američki je milijunaš s artističkom žicom koji svoj novac uglavnom troši na ono što on misli da je najavangardniji oblik umjetnosti danas, na eksperimentiranje s možda već prevladanom granicom koja dijeli javni i privatni život. Harris tako postavlja mnoštvo kamera u vlastiti stan i izvodi performanse koji provociraju naše pretpostavke o tome što je opsceno, intimno i socijalno podnošljivo. U svemu tome, nasuprot komercijalnim televizijskim reality-programima, poput Velikog brata, u kojima se urušavanje ovih granica samo glumi, Harris traži svojevrsnu mističku ekstazu komunikacije i socijalnu epifaniju. Charles Platt, suradnik časopisa Wired, pročitao je tekst posvećen ovom kontroverznom i bizarnom umjetniku.
Quorum 5-6/2002. Mape novog svijeta
Nema komentara:
Objavi komentar