Oliverio Girondo klasik je argentinske moderne za kojega vjerojatno niste nikada čuli. Nesumnjivo biste se loše osjećali kad bi se pokazalo da jedini u društvu ne znate za «tog nekog Borgesa», no nepoznavanje Gironda neće vas dovesti u neugodnu situaciju jer on je nekim čudom uspio ostati opće-ne-poznat (izvan Argentine). Utoliko je otkriće ovako velika pisca zaista jedna od onih ekskluziva koje doživite samo ponekad u životu. Njegovo Strašilo (Espantapájaros), objavljeno 1932., nije samo nepoznato remek-djelo nepoznata autora nego i jedno od najboljih djela 20. stoljeća.
Kako Girondo kaže u tekstu Membretes, do pojave Rembrandta nitko nije mogao ni naslutiti da «svjetlo može stvoriti dramu i neiscrpnu raznolikost konflikata sličnu onoj u Shakespeareovim tragedijama». Ako je Rembrandt to učinio sa svjetlom, Girondo je to pokušao učiniti s mehanizmom naše «percepcije». U predgovoru svoje prve zbirke pjesama Veinte poemas para ser leídos en el tranvía (Dvadeset pjesama za čitanje u tramvaju) kaže da je «jedina zaista zanimljiva stvar mehanizam osjećanja i mišljenja». Proturječja, kontrarnosti i beskrajni konflikti u našemu mišljenju i osjećanju ono su što zanima Gironda. Dosljedno tome, dijeli on modernistički zanos «novim» mogućnostima, sve prisutnijom tehnologijom, živom, uličnom, bučnom suvremenošću, oslobađanjem na licu mjesta – između «švedske paste za zube, engleskog sapuna i francuskog ručnika» - novom osjećajnošću i novim razumijevanjem svijeta, ali je istovremeno svjestan goleme praznine ne samo u središtu cijelog tog ringišpila nego i raznobojnih balona ništavila na površini svega što nas okružuje: jer «nismo ništa doli blijedo govno/ ljubavi/ i smrti». Ekstaza, sublimacija, mašta, letenje tu su samo da bi ih ismijali trulež, smrt, uzaludnost... Ali i taj nihilistički zoološki asfalt tu je samo da ga ismiju snovi, ljubav, kreativnost. I to stalno skakanje samome sebi u usta glavna je Girondova taktika, a pritom iz tog neumornog sudaranja frcaju iskre čudesnih prozno-lirskih dvostrukih uzvojnica. Girondo je otkrio DNK naše percepcije i prikazao je u tehnikoloru.
Sve je kod Gironda višestruko, raznoliko i (samo)sukobljeno, pa to vrijedi i za samu ljudsku osobnost. Govoreći gotovo istodobno s Pessoom, Girondov pripovjedač proklamira: «Ja nemam osobnosti; ja sam koktel, konglomerat, parada osobnosti... Moj je život zbrka neostvarivih mogućnosti, eksplozija snaga što se susreću, sudaraju i međusobno uništavaju. I najmanja odluka stoji me gomilu teškoća, i prije nego što učinim i najbeznačajniju stvar, toliko osoba moram dovesti u suglasje da radije odbijam sve što mi se nudi i čekam da malaksaju raspravljajući o tome što će učiniti sa mnom, kako bih, ako ništa drugo, barem imao zadovoljstvo da ih sve pošaljem u pičku materinu.» Želimo biti autentični ali u jednom trenutku opažamo da smo se prejeli vlastita života, da smo siti samih sebe, da je krajnje dosadno biti «netko», imati mišljenja i gledišta, opažanja i osjećaje te i te «osobe». Tu onda više ne pomaže ni višestrukost ljudskih osobnosti, i umnažanje se nastavlja, identiteti se istovremeno šire i uništavaju, sele na druga, živa i neživa bića, tek da bi u njima na različite načine nestali: «Jedni vole alpinizam. Druge zabavlja domino. Ja obožavam seljenje duša... Uzeti djevicu bitno se razlikuje od onoga što djevica ćuti dok je uzimamo, i jedna je stvar gledati more s plaže, a druga gledati ga očima raka... Kad samo pomislim da tijekom čitavog svog života većina muškaraca nikad nisu bili niti žene!... Kako je moguće da im ne dosade njihova čeznuća, njihovi grčevi i da nemaju potrebu osjetiti, katkada, čeznuća i grčeve žohara, čeznuća i grčeve grma kozje krvi? Kad je život isključivo ljudski – odveć ljudski! – može li mehanizam mišljenja stvoriti išta drugo osim bolesti, veće i dosadnije od ijedne druge?»
Vlastitost nije tu da se njome beskrajno razmećemo nego da je napustimo i zaboravimo, no ni ništavilo nije tu da nas zauvijek proguta, nego da upravo od njega izgradimo svoje ekstaze i budemo «hodajući afrodizijak». Mehanizmi mišljenja i osjećanja ne služe ničemu osim seljenju, izbjegavanju dosadne bolesti postojanja. Određena pretencioznost i elitistička umišljenost takva projekta čini Gironda pomalo zastarjelim i modernistički «svečanim», no njegova fragmentarnost, zaigranost, (gotovo televizična) skokovitost, maštovitost i jezična prštavost čine ga istovremeno potpuno živim i primjerenim našem vremenu, u kojem je sad već cijelo čovječanstvo sito sama sebe. Danas Girondo nije čudak, osebujni pojedinac, nego normativ.
Oliverio Girondo rođen je (1891) u bogataškoj obitelji i cijelog se života nije uspio oporaviti od takva usuda – bio je razmaženi bonvivan, cinični aristokrat i salonski esteta. Putovao je svijetom i družio se sa Cendrarsom, Larbaudom, Garciom Lorcom, Nerudom, Dalijem, Dos Passosom, a u svojoj kući u Buenos Airesu bio je domaćin književnog salona koji su pohodili Jorge Luis Borges, Leopoldo Lugones, Macedonio Fernández i ostale figure na argentinskoj književnoj torti. Nije puno objavio, ali je navodno puno svojih rukopisa i spalio. Osim Strašila, koji ovdje donosimo u integralnom obliku, ističe mu se i djelo Interlunio (1937). Objavio je nekoliko zbirki pjesama i dramskih tekstova, a sudjelovao je u osnivanju i promociji avangardističkog časopisa Martín Fierro. 1964. ga je pogazio auto a od posljedica ozljede na glavi umro je tri godine kasnije. Kad su kuću u kojoj se rodio bili srušili a teren potom zasijali asfaltom (netko je predložio da se na mjestu te bivše kuće, u asfalt ugradi spomen-ploča), izjavio je: «Fatalno sam stradao na istome mjestu na kojem sam se i rodio – na sredini ulice». Koristeći se motivima Girondovih djela, Eliseo Subiela je 1994. snimio film Tamna strana srca, koji je u nekoj mjeri pokrenuo renesansu zanimanja za Girondovim djelom (iako je film, rekao bih, više konceptualno zanimljiv nego dobar).
No, zapravo vas ništa od rečenog neće pripremiti za konkretnu vrstu iznenađenja koja vas čeka kad kročite u Girondov mahniti svijet. Nešto ovako jedinstveno zaista se ne sreće često.
Nema komentara:
Objavi komentar