Teško je zapravo danas, kada se čini da je sve opsceno i da utoliko ništa nije (dovoljno) opsceno, odlučiti se koje značenje pridati pojmu opscenosti. Možda je zato najbolje čuti što kažu neokonzervativci, jer oni su uvijek najveći eksperti za sve što “ne valja” i kvari "vrijednosti". Evo dijagnoze Irvinga Kristola:"Osnovni je cilj pornografije, po mome mišljenju, tretirati ljude opsceno, oduzeti im njihovu specifično ljudsku dimenziju. Zamislite nekog poznatog čovjeka koji u boli umire u bolnici. Njegova se crijeva nekontrolirano isprazne. Njegova je svijest shrvana golemom boli tako da on ne može komunicirati s nama niti mi s njime. Sad, bilo bi tehnički jednostavno staviti tv-kamere u njegovu sobu i pustiti da cijeli svijet gleda taj spektakl. No to nećemo – barem zasad – učiniti jer na to gledamo kao na opsceno zadiranje u njegovu privatnost. A ono što bi taj spektakl činilo opscenim je to što bismo svjedočili brisanju ljudskosti iz ljudske životinje.
Seks, poput smrti, djelatnost je koja je i životinjska i ljudska. Postoje ljudski osjećaji i ljudski ideali uključeni u tu životinjsku djelatnost. No kada je seks javan, ne vjerujem da promatrač može prepoznati osjećaje i ideale, nego on vidi samo životinjsko općenje. I zbog toga su većina muškaraca i žena, kada vode ljubav radije sami, zato što samo kada si u privatnom prostoru možeš voditi ljubav, u razlici spram pukog općenja. Kad je seks javni spektakl, ljudski je odnos unižen na razinu puke životinjske veze." (u "Pornography, obscenity, and the case for censorship" www-personal.umich.edu/~wbutler/kristol.html)
Opscenost je dakle, ponajprije, prepuštanje užitku u animalnosti – opsceno je sve što narušava posebnost, "uzvišenost" čovjeka. Seks je tako dobar samo ako je povezan s ljubavlju (jer se pretpostavlja da ljubav nije nešto animalno, također vitalistički opsceno) koja mora ostati privatna, skrivena za javnost – jer upravo skrivenost dodaje "ljudskost" (životinje naime spolno opće javno).
Psihoanalitičko čeprkanje po ljudskoj seksualnosti utoliko nije (dovoljno) opsceno jer psihoanaliza u srži seksualnosti pronalazi fantaziju (nema seksa bez fantazije), dakle simbolički rad, i na taj način "spašava" seks za humanističke svrhe. Seks tu nije životinjski nego fantazijski događaj. Suvremene su neuroznanosti pak daleko opscenije jer u seksu vide više-manje samo uobičajenu animalnost. Danas su općenito znanosti opscene, jer je u njima riječ o užitku otkrivanja ljudske ne-posebnosti. Otkriva se opscenost ljubavi, morala, duhovnosti, estetike – sve se opsceno ogoljuje i "pokazuje u javnosti", svlačenje ide sve do molekula i atoma te se otkriva "općenje" molekularnih strojeva u nama.
Cilj je znanosti i kapitalizma stvoriti od svega svojevrsnu kopiju kako bismo mogli imati distancu, jer prirodne su stvari nasilne – ne u smislu pukog nasilnog ponašanja nego zato što su strastvene ("zar nije očito da ima nešto zastrašujuće nasilno u otvorenom iznošenju strasti prema drugoj osobi? Strast, prema definiciji, ozljeđuje svoj objekt", Slavoj Žižek, How to Read Lacan, Granta Books, London, 2006., str. 102.). Opscenost znanosti u funkciji je ukidanja strasti, ludila prirode. Robe na tržištu naime nisu strastvene, one nas zavode ali (hladno, bez strasti, distancirano) s police – poslagane, uredne, naizgled ovisne o našem “izboru”. Tu je zapravo zaista postignut napredak, subverzija prirodne strasti, jer se realizira nepristajanje na opsceno ludilo proždiranja i razmnožavanja. Kapitalizam je utoliko artificijelni sustav koji nadomješta prirodnu, organsku kompeticiju (čiji je cilj širenje gena) kako bi stvorio kompeticiju potrošačkih užitaka (čiji je cilj širenje ne-strastvenih, posredovanih iskustava). Umjesto ludila preživljavanja imamo ludilo (potrošnih) iskustava. Utoliko je i nekad opscena pornografija danas poput svake druge robe.
Kritike robnog fetišizma olako preskaču činjenicu da kapitalizam ne uklanja "izvorni" sadržaj (de-kofeinizira kavu, uklanja šećer iz slatkiša, ludu strast iz ljubavi itd. – kako podsjeća Žižek) samo dobrim nego i mnogim ružnim pojavama. Sada se sve više "igre preživljavanja" događaju u virtualnim igrama, a neki autori vjeruju da će se jednom ondje preseliti sva “prirodnost” kako bismo u stvarnosti mogli imati “oslobođena” – larpurlartistička, nekompeticijska, tautološka – iskustva. Zato, prema mišljenju takvih futurističkih optimista, kapitalizam treba ubrzati a ne srušiti, kako bismo umaknuli prirodi koja je daleko opasniji kavez od društvenog kaveza. To nije obrana kapitalizma nego puko podsjećanje da postoje i gore stvari – prirodni fašizam (sa svojim različitim društvenim verzijama) koji opsceno viri iz svih naših društvenih svađa i stalno nam prijeti svojim naglim, iznenadnim izranjanjem (a da i ne govorimo o stalnoj opasnosti od različitih prirodnih katastrofa – erupcija vulkana, tsunamija, poplava, klimatskih promjena, epidemija, udara asteroida...). Problem je što naše svađe nisu osobito obuhvatne i inteligentne, često su ispod razine "prirodne" kompleksnosti (koja uključuje daleko veći, zapravo beskrajan broj različitih čimbenika) i inventivnosti (o kojoj uvjerljivo govore mnogi suvremeni istraživači "inteligencije prirode")
Općenito vrijedi pravilo da je ono čime se nešto postiže daleko inteligentnije od samog postignuća. Recimo da imate usisavač prašine koji je zapravo najkompleksniji aparat ikada stvoren u cijelom svemiru, kompleksniji od svih kompjutora i super-collidera, da ima milijune sofisticiranih aplikacija koje kreiraju užasno kompleksni procesi a sve to na kraju ipak služi samo jednome cilju – usisavanju prašine u vašem stanu. Povrh svega, bilo je potrebno milijun godina da se stvori takav usisavač a tijekom tog procesa postupno su u njega bili ugrađivani svi najgenijalniji izumi svemira. Mislite li da je to suludo neekonomičan poduhvat? Materijalizirati "kozmički um" kako bi usisavao prašinu? E pa, ne čudite se, svi smo mi upravo takvi usisavači za prašinu. Znanstvenici nas izvještavaju da je naš mozak najkompleksnija pojava u cijelome (poznatome im) svemiru. Dakle i najgluplji i najpametniji čovjek imaju u svojoj glavi najkompleksniju "stvar" u svemiru. No što oni s tom stvari rade? Više manje – usisavaju prašinu! (Primjere možete naći na svim razinama, od toga da beskrajno kompleksan i genijalan svemir samo u rijetkim slučajevima stvara život do toga da je užasno kompleksan plazma-televizor tisuću puta pametniji od emisija koje se na njemu gledaju). Mozak naravno rješava naizgled teške, kompleksne situacije, i čini se da je i postao tako kompleksnim jer je morao rješavati sve teže (društvene i psihološke) probleme, no to je privid. Mozak se razvija poput tumora, oteo se kontroli, on se koristi svojim uvijek novim gadgetima, novim mogućnostima, jednostavno zato jer su mu na raspolaganju (kao što se mi koristimo mobitelom zato što postoji a ne zato što nam je najprije bio neophodan). Mozak kao tumor aplikacija stvara sve kompleksnije sofisticirane mreže odnosa koje, koliko god se razvijale, ne mogu a ne služiti stalno istim ciljevima (otprilike: u se, na se, poda se – i da sve to bude što je moguće više fancy), kao što i nevjerojatno sofisticiran usisavač na kraju ipak samo usisava prašinu. Zato su u ljudskoj povijesti ciljevi više manje uvijek bili isti a samo se način njihova ostvarenja beskrajno mijenjao i usložnjavao. Ukratko, za obične ljudske budalaštine i sva sranja koja ih prate potreban je najkompleksniji uređaj u svemiru.
Već je psihoanaliza bila načela temu da je ono "ispod" površine zapravo pametnije od onoga vidljivoga, tj. da je nesvjesno pametnije od svijesti. No ona je tome pristupila pretjerano svečano i pompozno: sva je ta podzemna mudrost imala neko mistificirano, a zapravo banalno značenje; bilo je recimo izuzetno važno i duboko to što je neki klinac vidio svoje malograđanske roditelje kako se ševe, da bi se sve na kraju svodilo na omogućavanje da cijela ta intelektualna katedrala služi – normalnom, svakodnevnom životu. Za najobičniji odlazak na posao, vraćanje kući i odgoj djece zapravo je potreban genijalan simbolički stroj u nama koji, ako malo zakaže, ne uspijeva održavati kretensku rutinu života. Kao da svi bogovi svemira moraju udružiti snage kako bi neki ljudski lutak otišao na wc, zdravo se posrao i ispravno obrisao guzicu, i ne osjećao zbog toga krivnju. Imamo najgenijalniji uređaj u svemiru da bismo se zdravoseljački posrali, nastavili živjeti te na kraju pomireno umrli. Imamo najkompleksniji uređaj u svemiru da bismo njime rješavali trivijalnosti poput – tko ima većeg, tko će bolje jesti i sjebati nekog drugog.
No tako je na svim razinama – u tv-dokumentarcu vidimo genijalno dosjetljivu ribu koja mirno pliva pod vodom a onda nekom vrstom šprice u svojoj glavi gađa kukca na grani kako bi ga srušila u vodu i pojela. Puko preživljavanje i razmnožavanje nevjerojatno je glupa ideja u usporedbi s genijalnim idejama koje su upregnute da bi se taj cilj postigao. Cilj je banalan i kretenski – što će ta riba preživljavanjem zapravo dobiti? Ništa. Preživjet će kako bi ostatak svog života mogla potrošiti na ubijanje i žderanje još više kukaca. Da bi tako kompleksno biće moglo imati tako glup cilj on mu mora biti nametnut, upisan u njega poput nekog suludog algoritma. Činjenica da to biće uopće ne bi nastalo da bića prije njega nisu također postupala poput njega (da se prijašnja bića nisu htjela razmnožavati, ovo se sadašnje ne bi uopće moglo roditi itd.) nije argument za "smislenost" tog postupka, jer nijedno od tih bića nije znalo da njihovo razmnožavanje ima "višu svrhu", da je topovsko meso za stvaranje veće kompleksnosti, koja pak služi – čemu? Stvaranju još veće kompleksnosti?
Ali što je tako pametno u ideji stvaranja sve veće kompleksnosti? Ona je sama po sebi jednako besmislena kao i neka "primitivna" nekompleksnost. To što je nešto kompleksno ne znači i da je "smisao" ili "razlog" te kompleksnosti također kompleksan! Taj je razlog zapravo luda tautologija – kompleksnost zbog kompleksnosti, razmnožavanje zbog razmnožavanja, život zbog života. No svejedno s tako glupom idejom možete stvoriti ingeniozne uređaje koji će je realizirati – cilj je krajnje glup, no sredstva su genijalna! Tako ni "izvorna" sebičnost Dawkinsova "sebičnoga gena", ako na trenutak prihvatimo njegovu spekulaciju, nije nešto jednostavno, osnovno, primitivno, nesofisticirano, glupo, jer sebičnost je izuzetno kompleksna ideja, u koju je uključeno mnoštvo drugih pretpostavki i već razvijenih ideja, čitava ideologija o vlastitoj važnosti itd.; naime ta ideja uopće nije samorazumljiva. Usprkos tome što "sebičnost" gena (spram individualnog bića kojemu pripada ili zajednici takvih bića) ne stvara nužno samo sebične učinke na svim daljnjim razinama, zašto bi netko uopće htio širiti sama sebe, što je u tome "normalno", "logično" ili "elementarno"? Zašto su geni sebični a ne "vjeruju" recimo u reinkarnaciju pa žele izbjeći krug novog inkarniranja i odustati od daljnje reprodukcije, tj. perpetuiranja materijalnosti? Zašto ne žele što prije otići u svijet "duha" i tako potpuno omalovažiti uspjeh u materijalnom svijetu, zašto nisu poput katara ili budista, nego su poput ranokapitalističkih poduzetnika? Ne znamo zašto, no očito je u njihove "izbore" (njihov algoritam koji ih navodi na takvo ponašanje) uključena neka "ideologija", dakle nešto mnogo kompleksnije od samog cilja (razmnožavanja) kojem "služi". Zbog toga, da biste bili "sebični" uvijek već morate biti izuzetno kompleksni, u vaše postupanje mora biti uračunata neka razvijena ideja/"ideologija". Dakle, Dawkinsov gen, ukoliko je neko elementarno biće, zapravo nije samovoljno ("svrhovito") sebičan. Točnije, nije sebično sebičan. On se ne razmnožava jer za to ima neki svoj razlog, nego je samo učinak kompleksnog inputa koji mu nameće da stremi glupom cilju – razmnožavanju. Gen ne zna zašto je "sebičan", zašto se želi razmnožavati – njegova je "želja", njegovo "htijenje" ugrađeno u njega kao uljez (a kompleksnost tog uljeza nastala na nekoj prethodnoj, pred-biološkoj, dakle, implicite, još genijalnijoj razini). "Smisao" je uvijek opsceni alien u nama. Da bi se ostvario kretenski cilj smišljaju se genijalna sredstva. Priroda investira golemu kreativnost u postizanje banalnih, ludih ciljeva, i pritom stvara sve kompleksnije sustave koji onda zahtijevaju još kompleksnija rješenja kako bi se postigli isti, stari ciljevi: pobjeda, preživljavanje i razmnožavanje. Genijalnost rješenja ne povećava genijalnost ciljeva. Ciljevi su stalno isti i kretenski – genijalna dosjetljivost služi tome kako bi se nekoga ili nešto pojelo, iskoristilo njegovu energiju i preobrazilo je u svoju. (Priroda je najgenijalnija bila na "početku", u trenutku Velikog praska, kada su se "slagali" parametri koji su uopće omogućili nastanak svemira, javljanje života i svijesti, jer da ti parametri nisu bili točno onakvi kakvi jesu, do svih daljnjih kompleksnih učinaka ne bi uopće moglo doći. Time se ne želi implicirati postojanje genijalnog bića, "tvorca", na početku svega, nego samo ilustrirati da su nove pojave, iako kompleksnije, zapravo gluplje od starih, da su sredstva uvijek pametnija od ciljeva.)
Tržišna roba je jedan takav kompleksan izum ako je usporedimo s genijalnim prirodnim fašizmom zdravlja i užitka. Priroda je zaista inteligentna – opscena je istina da se gotovo sva “ljudska” svojstva već nalaze (u nekom obliku) i u prirodi. Priroda je zapravo pregenijalna za ono čemu služi, za svoj fašizam preživljavanja i razmnožavanja. Evo primjera opscene genijalnosti prirode: jaguar je suptilno inteligentan jer, premda nadmoćan u svojem okolišu, pazi da ostane pritajen, da ne pretjera sa svojom nadmoći. No to je izbalansiranost koncentracijskog logora, u kojemu svatko zna svoje mjesto i drži ga se, nitko ne pretjeruje jer je taj homeostatski sustav tako podešen da svatko usklađuje svoj fašizam s fašizmom drugih: svi se međusobno proždiru i suptilno paze da netko ne pretjera jer bi to poremetilo opći fašistički sklad (ako zanemarimo poremećaje uzrokovane katastrofama koje mogu u jednoj sekundi izazvati veće katastrofalne posljedice, istrebljenja vrsta, poremećaj balansa, nego sva čovjekova oholost i glupost: priroda ima svoja predoziranja – jedna šprica asteroidskog heroina i ode sve u pičku materinu.) Prirodni fašizam zaista je fascinantan: stvara beskraj boja, perja, vodopada, cvjetova, lukavih spermija... Ljudski fašizam također je fascinantan – ako ga gledate na filmu a ne doživljavate na svojoj koži. Ljudska su svojstva tako “predivna” a opet svatko se želi odmaknuti od njih što je više moguće, tj. izabrati kut pristupa – lijepo je gledati ljudsku “raznovrsnost”, dramatičnost i tragičnost ako ćete uvečer spavati u hotelu s pet zvjezdica, ugodno je biti turist ljudskosti. A u kapitalizmu i znanosti riječ je upravo o tome – da u svemu budete turist, da svemu pristupite s distance, kao prema robi. I to je genijalan izum – fašizam prirodne neposrednosti zamijeniti fašizmom robne posredovanosti. Umjesto nasilja neposrednog preživljavanja imamo nasilje distanciranog zabavnog parka. Što je za nekoliko nijansi zaista napredak. Umjesto pokolja snažnijih imamo pokolj zabavnijih. Možda za još nekoliko tisućljeća napravimo pomak u još ponekoj nijansi. Ne smijemo biti toliko neskromni – zaista napredujemo, puževim korakom, no ipak! Ali ne smijemo biti ni pičkice i fatalisti – moramo uvijek raditi na novim, poboljšanim verzijama fašizma. Novi poslijeljudski oblici fašizma pred nama su i moramo ih isprobati.
Na tržištu roba sve je izjednačeno, stavljeno u plastične vrećice, financijski izvagano i bačeno na vaše erogene zone potrošnje. Pa to je super! Barem nije sve izjednačeno na taj način da vas sve na svoje različite načine može ubiti (samo zato što je fizički snažnije od vas ili podmuklije, ili beskrupuloznije...). No to je, opet, i užasno. Anestizirani ste u zombija s kreditnom karticom. Ali što biste radije: bili neposredno povezani sa svijetom života, stalno izloženi ubilačkoj volji snažnijih i prepredenijih od vas, ili posredovano povezani s kinderladom istih tih sranja? U prvome se slučaju puni života borite za smrt drugih bića, u drugome, umrtvljeni, borite se za simulaciju vlastita života. Ljudi su većinom kafkijanci – odbijaju životnu snagu jaguara i izabiru "umjetnost gladovanja": žive u svom kavezu ali ne žele sudjelovati u tom cirkusu snage i proždiranja.
Suvremeni nam život, kako primjerice često ističe Slavoj Žižek, više ne zabranjuje užitak nego nam ga naređuje, nameće. Na djelu je paradoks "užitka koji postaje dužnost u 'permisivnom' društvu. Ljudi doživljavaju potrebu 'da se zabave', da uživaju, kao neku vrstu dužnosti te se, dosljedno, osjećaju krivima ukoliko ne uspijevaju biti sretni. Nad-ja kontrolira zonu u kojoj se te dvije suprotnosti preklapaju – u kojoj se naredba da se uživa u izvršavanju dužnosti podudara s dužnošću da se uživa” (u “You May!” London Review of Books http://www.lrb.co.uk/v21/n06/zize01_.html). No tu se podrazumijeva da se to "nametanje" odvija u sklopu simboličke logike jer naredba dolazi iz Nad-ja. Međutim, razne suvremene ideje o psihosomatici i uopće informacije iz područja neuroznanosti pokazuju da teror užitka ne potječe iz Nad-ja, nego iz tijela, iz bio-molekularne razine. Stanična svijest gladna je užitka (i ljubavi, sklada, opuštenosti, pomirenosti, dobrote). Gotovo sve tzv. pozitivne (čak i moralne) vrijednosti potječu iz zahtjeva molekularnog tijela jer ono sve to potrebuje i histerično zahtijeva kako bi bilo zdravo, uspješno, efikasno, evolucijski fit. Tijelo ne tolerira moralni relativizam i legitimnost "negativnih" vrijednosti (sumnje, nesigurnosti, melankolije, tjeskobe, brige, zbunjenosti...) Gotovo sve društvene promjene zasnivaju se na nekoj vrsti ogorčenosti, no gledajući s aspekta tijela, dugotrajna ogorčenost izaziva tumor. Ogorčenost tako na simboličkoj razini izgleda legitimna, logična, smislena, čak poticajna i "napredna" (kritička), no na psihosomatskoj razini ona je zapravo nedopustiva.
Zar to onda ne znači da nesvjesno nije strukturirano poput jezika, simbolički (gdje lako prolaze relativnost, odvojenost, proizvoljne veze riječi i stvari itd.), nego neurološki, molekularno? Tako neurološka istraživanja pokazuju da su i naša očekivanja pravednosti (naizgled nečega iz područja simboličkog registra) zasnovana na emotivnoj razini mozga, da nastaju u limbičkome dijelu mozga koji dijelimo sa svim primatima, a ne u korteksu, specifičnom ljudskom području gdje se komešaju razumska pražnjenja. Emocije, a ne naš racionalno-simbolički ustroj, određuju da želimo pravdu čak i po cijenu ugroze vlastite egoističke koristi. Pravdu želi primat u nama, a ne naša visoko sofisticirana racionalnost. "Profesor Colin Camerer objašnjava: 'Emocije su prirodni način da drugima kažeš da ćeš, ako te se bude loše tretiralo, učiniti nešto u vezi s time"
(Mark Henderson "Why say no to free money? It's neuro-economics, stupid"
http://www.timesonline.co.uk/article/0,,2-2392997,00.html). Dakle nositelj opscene logike užitka (zdravlja, sklada i pravde) nije simbolički ustroj, nego limbičko-afektivni, neurološki algoritam u nama. Zdravlje i užitak nisu "pozitivni" jer tako hoće simbolički dio nas (primjerice naše Nad-ja), nego besmisleno teroriziranje tim vrijednostima dolazi iz naše neurološke, "životinjske" razine. Naše najdragocjenije vrijednosti zapravo su opscene. Zdravlje i slične vrijednosti opscene su jer dolaze iz biološkog algoritma u nama, istog onog koji izaziva nekontrolirano pražnjenje crijeva, iz algoritma čije bi javno promatranje, kako kaže Kristol, bilo opsceno. Nalog za užitkom i emocionalni nalozi općenito ne dolaze iz simboličke sfere, nego su oni onaj alien u nama iz limbičkog mozga koji bespogovorno zahtijeva zdravlje i užitak.
Uostalom, zašto bi uopće ijedan sukob na simboličkoj razini izazvao bolest, zar ondje nije sve "konvencionalno", "arbitrarno"...? Kako to da simbolički sukob u psihi stječe težinu stvarnosti a u umjetnosti se to ne događa? Možemo usljed nekog umjetničkog djela biti zdvojni, smušeni, potreseni, potaknuti na empatiju ili razmišljanje, ali ne postajemo od svega toga bolesni. Kvaka je u tome što taj simbolički sukob nije "težak", "stvaran" sam po sebi nego tek kada je u sukobu s nekim drugim projektom – biološkim projektom koji pak nije tolerantan spram različitih proizvoljnosti, odvojenosti, relativnosti, "jezičnosti" simboličke sfere. Nije sukob sam po sebi izvor bolesti (kako bi moglo slijediti iz psihoanalitičkog opisa), nego samo ako se događa u kontekstu koji ima jasne direktive u vezi s time što je ispravno, poželjno. Da nije tako, nikada ne bismo obolijevali zbog psihičkog konflikta jer bismo ga jednostavno mogli razriješiti u "kazalištu" ideja u svojoj psihi, kao što to uspijevamo u umjetnosti. Bez bioloških naloga naši bi psihički sukobi jednostavno bili unutarnje umjetničko djelo, a ne realan problem, izvor boli, patnje i bolesti.
Opsceno je utoliko ono što ne dopušta raspravu, gdje su vrijednosti diktirane. Gola pička je opscena ukoliko je predstavnik golog, ludog, diktiranog užitka: sile vrijednosti koja se ne može "oplemeniti" nikakvom simboličkom relativizacijom (razumom, duhom, teološkom kvijetistikom, humanističkom dogmatikom). Opsceno je ono što izmiče dosegu simboličke obrade, što je stihijska (vitalistička) vrijednost – koja je utoliko opasna, no ne samim svojim sadržajem (o kojem bi se moglo "raspravljati" i tako ga asimilirati, kooptirati u simboličku sferu), nego time što uopće nije sadržaj, što ne pripada simboličkom poretku, što pred time simbolički poredak mora dignuti ruke i priznati nemoć – to je za nj molekularna divljina u koju ne može stupiti, ludi besmisleni poredak zdravlja, uživanja i razmnožavanja (ne Id, jer Id je također samo dio simboličkog poretka, a ni lakanovsko Realno, jer Realno je, premda neuključivo u simbolički poredak, također njegov učinak, a ti "molekularni" nalozi i kriteriji vrijednosti doslovno prethode simboličkim procesima ili su s njima paralelni na način da su autonomni).
Ako pak gola pička predstavlja simbolički trenutak koji referira na neke druge simboličke trenutke (ako je samo znak među znakovima), onda ona prestaje biti opscena, postaje dio kulture (makar pornografske, erotske), tada omogućuje raspravu, kolikogod ona bila naizgled žestoka i nepomirljiva (između libertinaca i konzervativaca, recimo). I to se danas sve više događa – gotovo sve što je nekad bilo opsceno, više to nije. Zašto? Zato što je izgubilo svoju divljinu (nesimboličkost), zato što usljed velike količine takva materijala svaki prikaz referira na drugi takav materijal (na kulturni sadržaj) a ne više na bez-sadržajni, ludi algoritam iz pred-simboličke sfere. Opscena se pička napunila simboličkim sadržajem i prestala biti limbički-nesimbolički užitak, premda se ljudi poput Kristola s time i dalje ne bi složili i zastupali bi (u ime vrijednosti demokracije i čuvanja "ljudskog dostojanstva") cenzuru takvih sadržaja.
Opscenost pokazuje da je izolirani, anatomski čovjek (prepušten sam sebi) promašen projekt, tj. da mu trebaju proteze (umjetne nadogradnje) da bi se osjetio opravdanim, vrijednim življenja. Strast, žudnja, ljubav, duhovni razvoj zapravo su tu ne da ga "ispune", "izraze", "potvrde" (a najmanje da ga "osmisle"), nego samo da odgode suočavanje s prazninom u podlozi (koju pak ekspresno otkriva opscenost). Žudnje su zanimljive dok se ne ispune, strasti su zanimljive dok ne znamo kamo zapravo vode, bogovi su zanimljivi dok ne znamo postoje li uopće i dok se s njima ne suočimo, ljepota je zanimljiva dok je rijetka, ljubav je zanimljiva dok nije zajamčena, uspjeh je zanimljiv dok ste neuspješni, dobrota je zanimljiva dok se suprotstavlja "zlu" – tj. budući da ništa nije vrijedno samo po sebi nego tek u kontekstu (pa tako i ovisno o onome što ga "onemogućuje"), dakle samo ako je dramatično, sve što poništava ili dovodi u sumnju našu "umišljenu veličinu", našu paranoju o dostojanstvu, naše narkotiziranje dramom, opasno je i deziluzionirajuće. U toj paranoji vrijednosti opscenost ne narušava moral, nego ruši sam sustav na kojem se zasnivaju mogućnost morala i mogućnost samog pristajanja na trajanje, ona ruši aksiom placebo, ergo sum: vjerujem/želim da život ima smisla pa ga i ima. Opscenost otkriva da se "iza svega" krije samo mehanika privlačenja i odbijanja, jednako djelatna na razini kvarkova, elektrona i protona, anorganskog, organskog, socijalno-psihičkog i duhovnog svijeta. Da se u svemu vrti nekoliko osnovnih algoritama koji na sve kompleksnijim razinama samo poprimaju različite pojavne oblike. Opscenost otkriva bezlični, besmisleni algoritam u žudnji, strasti i istini. Kad maksimalno uvećate pičku vidite algoritam, kad vidite kako konj ševi djevojku vidite algoritam, kad vidite vojnika koji se okrutno iživljava na žrtvi vidite algoritam. Taj algoritam čak i nije Meduza jer vas otkriveni prizor neće smrznuti (često će izazvati ili opaku znatiželju, ironični cerek, cinični komentar, duhovitu dosjetku ili zgražanje), on će vam samo ubrzati proces suočavanja s "čovjekom", s mehaničkim procesima koji rukovode "ljudskošću" (drugih ljudi i vaše osobne), s anorganskim energetskim obrascima koji "motiviraju" ljudsko stanje. Opscenost vam otkriva da niste ništa naročito, da u vašim specifičnim vrijednostima nema ništa posebno, da su one zapravo samo zaštitne droge koje pokreću vaše halucinacije smisla kako biste "simbolizirali" (simbolički "pripitomili"/"prisvojili") suludu volju za životom.
Opsceno dakle nije, kao što tvrdi Kristol, ono animalno u nama, nego ono prazno, nesvodivo besmisleno, tautološko u nama. Opscenost otkriva da je sve što "kao ljudi" jesmo – ma koliko to moglo biti kompleksno, slojevito i sofisticirano, prelijepo i strašno, dramatično i dosadno istodobno – zapravo učinak ludo-genijalnog biološkog stroja u nama (daleko genijalnijeg od nas samih, tj. od naše "svijesti") koji uživa kroz nas. Opsceno je zapravo to da je smisao uvijek smisao nekog aliena u nama s kojim nema razgovora, jer nismo na razini njegove genijalnosti i njegovih "motiva". Opsceno je to da smo u trenutku kad i sami uživamo ili kada se osjećamo "ispunjenima" ili "smislenima", zapravo najmanje "svoji", da nas upravo tada proždire ludi biološki mehanizam, da upravo u užitku i ispunjenosti – a ne recimo, u patnji ili umiranju, jer oni još imaju strukturu (simboličke) drame – najjasnije vidimo da zapravo ne postojimo. I da sve naše "vrijednosti" hodaju nad prazninom i drže se za ruke trudeći se ne pogledati dolje, u ponor. Opscenost je gledanje nemogućnosti gledanja, jer se nema što vidjeti. No ono što zaista osupnjuje jest da je to "nepostojanje" genijalno, da u tom ludilu ima i previše sistema, toliko da nas zaprepašćuje ne manjak osobnog smisla, nego višak neosobnog, autonomnog, otuđenog besmislenog smisla.
Budući da je dakle danas znanost glavni izvor opscenosti, ne iznenađuje da su neokonzervativci sada više usmjereni na teoriju evolucije nego na pornografiju. "Darvinizam" je u njihovim očima opscen jer u čovjeku otkriva životinju i zato treba cenzurirati njegovo "javno prikazivanje" (uvođenjem kreacionističkog učenja u škole, recimo). Seks uostalom ionako nije subverzivan, ponajprije zato što ga je sam biološki stroj kooptirao kao svoju glavnu reklamu. Seks je ponekad subverzivan spram određenih društvenih normi ali nije nikada subverzivan spram prirodnog, biološkog fašizma. Dok god slavi "životnost" i užitak seks je bezopasan.
No zašto se uopće opterećivati opscenošću? Ona je problematična samo ako pretpostavljate da vaše vrijednosti (ono što branite) mora biti prisutno već na "početku", u "temelju" – jer inače nije stvarno. No teorija emergencije uči nas da jednostavne stvari stvaraju kompleksne: nova svojstva iznenada iskrsavaju iz interakcije elemenata koji nemaju to svojstvo, tj. višu razinu tvore elementi koji nemaju svojstva te više razine – tako primjerice ljudsku svijest čine elementi koji sami nisu svjesni itd. Dakle to što smo na temeljnoj razini prazni, besmisleni, ne znači da naše vrijednosti za koje se želimo boriti ne mogu iskrsnuti na nekoj daljnjoj razini života, i biti stvarne, kao što je recimo život stvaran iako je nastao emergencijom iz neživih elemenata. Kad ljudi žele vidjeti što to tvori njihovu seksualnu žudnju, zure u sve krupniji raster, uvećavaju to "dolje", i otkrivaju nešto potpuno neseksualno, besmisleno, mehaničko, nesvjesno, bezlično. Kad žele otkriti što stoji iza njihovih najvažnijih pojava opet se zadubljuju "iza" i "dolje" i – ne otkrivaju ništa. No to je normalno, prirodno, tako je naime u svemu: sama priroda je zasnovana na tom načelu, društvo, svijest, moral također. Budući da nova svojstva iskrsavaju, emergiraju, nikad nećete otkriti novo u starome, jer novo nastaje skokom. Utoliko je opscenost kao takva danas passe, trebamo se priučiti tome da je sve do čega nam je stalo neutemeljeno, virtualno, i baš zato – stvarno za nas. Ionako smo i dosad sve do čega nam je bilo stalo gradili na praznini, zašto to ne bismo nastavili činiti i dalje? No ovaj put svjesni da je samo postojanje najopscenija pojava u svemu, da su pičke, kurci i nasilje dječja igra spram samog postojanja, ili (ako ste religijski raspoloženi) spram samog Boga. Bespogovorni, nasilni, strastveni, pornografski nalog da stvari trebaju ići dalje, bez obzira na cijenu – bez obzira na sreću i ljepotu, užas i nasilje, privatni smisao i besmisao – kako bi se na stalno novim emergencijskim razinama stvarali novi oblici, temeljna je opscenost i simptom algoritamskog aliena u svemu. Taj je hipergenijalni alien, ta temeljna opscena "pička" u osnovi svega, poput Rorschachova testa: svatko u tu "mrlju" projicira vrijednost koju preferira vidjeti, i zato za nju imamo mnoga imena – praznina, beztemeljnost, slučaj, nužnost, tautologija, sudbina, smisao, besmisao, svijest, Bog, ludilo, algoritam... No u svakom slučaju sama činjenica što uopće jesmo tu da sebi postavljamo takva pitanja najopscenija je pojava od svih. Istodobno, to je opsceno ludilo postojanja toliko genijalno, da se naša inteligencija ne može s njime nositi pa ga zove "slučajem" ili "bogom". Ali ni znanstvena ni teološka pornografija ne uspijevaju skinuti ni prvi veo s te skrivene pičke postojanja. Svijet je preopscen za nas pa se moramo zadovoljiti popularnim puritanskim pričama. Nitko još i ne sluti kakav se gadan krkljanac "dolje" događa. Jer nevjerojatno je zapravo kako je takav genijalan svijet stvorio, usprkos sve većoj manifestiranoj kompleksnosti, krajnje kretenske rezultate, recimo ljude. Možda bi nas taj nesrazmjer trebao ozbiljno zabrinuti – kako to da genijalnost stvara sve kompleksnije ali sve gluplje rezultate? To je možda najstravičniji osjećaj od svih – dojam da nešto tu nije u redu, da su se priroda ili bog malo pogubili, da im genijalni pokusi daju čudne rezultate. Jer tko može vjerovati svijetu (prirodi ili bogu) koji je uložio nedvojbenu beskrajnu inteligenciju da bi stvorio tako kretenske rezultate. Taj nesrazmjer je zaista opscen. Za takvo stanje nažalost imamo samo jedan izraz – da se netko samo šali.
Europski glasnik
Nema komentara:
Objavi komentar