Suvremeni se svijet često opisuje kao sve više virtualan, prožet fikcijama, fantazijama, medijskim implantatima, informacijskim botoxima… Kao što kaže Mark Dery “fantazija zasnovana na stvarnosti postala je stvarnost zasnovana na fantaziji: šund-fikcija pretvorena u tijelo” (Dery, The Pyrotechnic Insanitarium, 37). Kako smo to tako lako mogli prihvatiti? Zato što se ne radi o presedanu, naime cijelo vrijeme već postoji nešto što ima svojstva takva svijeta. To je naše tijelo. Suvremeni svijet nije sve virtualniji, nego obratno, sve tjelesniji. Jer upravo je tijelo oduvijek bilo mjesto na kojem su supostojale ekstaza i panika, dvorana (katedrala/tamnica) u kojoj su odjekivale i međusobno se pojačavale fantazije, fikcije, nasilje, strahovi - u patološkoj vrtoglavici užitka i boli, ushita i propasti. Mark Seltzer tako tvrdi da su mediji stvorili “patološku javnu sferu” kojom dominiraju “šok i trauma; stanja povrede i status žrtve; rane i bolesti, virusi, epidemije i nasilje; pošasti, nesretni slučajevi, katastrofe i masovne smrti; abnormalna normalnost paranoje i psihoze; pornografija masovno-medijskih žudnji i drugi oblici ovisnosti i umjetnog života” (u Dery, 36). No zar nam sve to nije odnekud poznato, zar to nisu obilježja upravo tijela? Suvremeni vanjski, javni svijet sada postaje ono što je tijelo bilo cijelo vrijeme. A to znači da je tijelo medijski ur-fenomen, umjetno tkivo u kojem normalno, “prirodno” supostoje sve te pakleno-karnevalske atrakcije i da nas je upravo tijelo “pripremilo” za takav vanjski svijet, amortiziralo šok novine. Sada se dogodilo samo to da je cijeli svijet postao tijelo, kao u pričama Shelley Jackson u kojima tumori rastu iz stropa sobe, spermiji šetaju ulicama u odijelima a London ima menstruaciju (Melancholy of Anatomy). Vanjski je svijet teleskopska utroba, tumorski kaleidoskop samoga tijela. Suvremeni, medijski svijet je meso, a meso je oduvijek bilo postmoderno (da upotrijebimo taj pomalo zastarjeli izraz). Jer, gdje su već oduvijek pakao i raj vladali istodobno, gdje su kontradikcije bile “prirodne”, gdje je najviše i najintenzivnije supostojalo s najogavnijim i najnižim, gdje se u svakom trenutku ekstaza (komunikacije) mogla nemotivirano pretvoriti u propast? Naravno - u tijelu.To da suvremeni svijet zapravo “oponaša” (ili realizira) tijelo previđa se zato što se najčešće konceptualno suprotstavljaju “vanjska stvarnost” i naši “mentalni svjetovi”, pa se doima da se sada dogodilo nešto novo kada su te strane promijenile strane, previđajući da je cijelo vrijeme to već bilo vrijedilo za tijelo. Tako prtimjerice Dery ističe, pozivajući se na Ballarda: “U našoj smo povijesti, kaže J. G. Ballard, zamišljali da vanjski svijet predstavlja stvarnost a da su naši mentalni svjetovi područje fantazije. Sada su, tvrdi on, te uloge obrnute: ‘Živimo u svijetu upravljanome fikcijama svih vrsta – masovnim trgovačkim robama, reklamama, politikom vođenom kao vrstom reklame…’. Medijski pejzaž koji nastavamo postmoderni je zabavni park gdje se stvarno i nestvarno, sublimno i opsceno, strašno i veselo slobodno miješaju – to je masovni luna park u kojem ‘termonuklearno oružje i reklame za sokove supostoje u blještavom području upravljanom reklamama i pseudodogađajima, znanošću i pornografijom’, kako to izražava Ballard” (36). No, da ponovimo, gdje se “stvarno i nestvarno, sublimno i opsceno, strašno i veselo” slobodno miješaju već oduvijek, koje je područje uvijek već bilo upravljano istodobno ugodom i propašću, pseudodogađajima, znanošću i pornografijom? Područje tijela. Tijelo je oduvijek bilo ono za što Dery tvdi da je suvremena Amerika: “euforični horor gdje se crtić i noćna mora stapaju u jedno” (41).
A što samo tijelo može učiniti kada cijeli svijet postaje tjelesan? Postaje ono refleksivno, samozrcaleće, "oduhovljeno", udvostručeno, fetišizirano – otvarajući unutar sama sebe razliku između tijela i tjelesnosti. Naime tijelo je danas placebo. Ne nešto samorazumljivo (sa svojim mjestom u “prirodnom” poretku stvari), nego nešto po čemu prčkamo vjerujući pritom da smo izvorno živi. Ne zanima nas toliko tijelo koliko smo fascinirani tjelesnim efektma (onime što tijelo može izazvati u iskustvu); tijelo je odašiljač i antena senzacija, pojačanih ili oslabljenih hiper-iskustava, a ne spontanih, "slijepih", "nesvjesnih", neposrednih iskustava. Dok sam svijet (i um koji ga, prema načelu užitka, informatički regulira) postaje tjelesan, istodobno se (refleksivno, rascijepljeno, udvostručeno) tijelo sve više virtualizira, "oduhovljuje", informatizira. Puko spontano tijelo nije dovoljno, ono je dosadan otpor našim žudnjama, ali modificirano, ono se oslobađa svojeg fiksnog položaja, svoje gravitacije značenja i postaje virtualno: struja informacija, skup iskustvenih podataka i poruka (dataflesh), autonomnih emocija, transcendentnih osjeta – kojima se drogiramo i o kojima postajemo ovisni. Tijelo tada nije živo, nego se ponaša kao da je živo, ono je placebo života – uvjerava nas da smo živi i na taj način, posredno, postiže učinak koji iskustveno nije različit od života ali ipak nije život (kao spontanitet). Kao da nas sada samo tijelo sprečava da budemo tjelesni pa to tijelo moramo umjetno preinačiti kako bi postalo ono što obećava, ono o čemu bi se u vezi s njime trebalo raditi – biti "dokaz" i "poprište" života. Tek kao ponovljeno, tijelo postaje tjelesno (ali nikada više kao stvarno, nego kao hiper-stvarno, kao scena života); tijelo ne može uskrsnuti, zato ga stalno (umjetno) uskrsavamo njegovim pojačavanjem, zapravo njegovim oponašanjem. Samo je oponašano tijelo dostojno svoje tjelesnosti, samo sprej mesa može ispisati iskustvo mesnatosti. Zato uskrsnulo tijelo sada prethodi tijelu (pa i njegova propast, njegova smrt, dolazi prekasno – oponašajući puku smrt njuejdžerskim iskustvima-tik-do smrti, "životom nakon života"). Danas je upravo tijelo simulakrum – tijelo skriva da tijela nema, da postoji samo čista električna tjelesnost, autonomno, samosvrhovito (i zato besmisleno) protjecanje tjelesnih informacija koje ne referiraju na život i smrt, prirodu, biološku zadanost, pripadnost prirodnim vrstama i “poretku stvari”, hijerarhiji svrha, dihotomiji duha i tijela itd. Električno tijelo je psihodelik.
Tijelo je ono što ima potrebe, što uzima tvari iz okoliša i poput klorofila pretvara ih u "plodove života", a tjelesnost je ono što daje ambijentalno iskustvo, što nas prenosi u druge svjetove (kao što potvrđuje Fakir Musafar). Tijelo je materijalno, tjelesnost je virtualna. Tijelo je utoliko zanimljivo samo kao ekran tjelesne televizije, specifičnih iskustava što ih ne mogu stvoriti druge, psihičke i umske televizije ili druge, ideologijske, religijske, socijalne i informacijske droge. Sad nas zanima samo uskrsnulo, informacijsko tijelo, zanima nas privid života a ne sam život jer je taj privid intenzivniji i (hiper)stvarniji od spontanog života (koji je zapravo otpor životnosti, prijeteći nositelj smrti). Zanima nas život kao placebo a ne kao stihijska moć izvan naše kontrole. Tijelo nije više posuda duha nego ekran tjelesnosti kao tjelesne televizije. Samo umjetno, "mrtvo" (nuklearnim informacijama ozračeno, neutronskim iskustvima ubijeno, mističnim drogama skenirano) tijelo može biti medij autonomne, besmislene tjelesnosti. Samo nas umrtvljeno, pornografski približeno tijelo može udaljiti od biološkog života i približiti hiper-životu, euforiji nestajanja (nas kao ljudi) i noćnoj mori postajanja (nas kao novih, mutiranih, "svemirskih" a ne više "zemaljskih" bića). Moramo umrijeti kao prirodna, ljudska bića kako bismo postali dijelom općeg, svjetskog, svemirskog, hiper-prirodnog tkiva. Naše se meso mora razgraditi kako bi postalo kompatibilno sa svemirskim hiper-mesom, s tijelom duha. Samo električno, psihodelično tijelo može biti u sučelju s električnim, psihodeličnim tijelom svemira. (Utoliko je vjerojatno i "kršćanstvo" – iako nesvjesno – električna religija, religija elektrifikacije tijela: razapeto/trans-supstancijalizirano Isusovo tijelo uzorno je, slavno, iako ne povijesno prvo i jedino, psihodelično tijelo – tijelo pretvoreno u "poruku", pasija pretvorena u drogu spoznaje i iskustva, smrt pretvorena u oblik putovanja prema "novom" čovjeku, svemirskom astronautu smisla. Samo što to kršćanska dogma ne prepoznaje, ostajući slijepa za Isusa kao električno biće, partijski ustrajavajući na dualističko-materijalističkoj filozofiji tijela kao slučajne konglomeracije prašine i "nižih strasti", previđajući da je tijelo medij, odašiljač, antena, električni krug iskustva. Crkva ne shvaća da je glavna Isusova misija bila učiniti električno tijelo slavnim. Isus je samo reklama tijela kao električnog svemirskog broda. Tek je Tesla razumio Isusa.)
Tijelo se, kao i sve drugo, estetizira/dizajnira, oblikuje i preoblikuje (na površinskoj i dubinskoj, genetskoj razini). No estetika danas ne služi “uznošenju ljudskog duha”, nego sprečavanju da stvari propadnu tako što ih se čini samosvrhovitima, tako što se njihova smrt premošćuje (pace maker) njihovim životom-nakon-smrti, tako što njihov klon/simulakrum prethodi njima samima. Estetika je pace maker svijeta pa je i tijelo pace maker vlastite propadljivosti, uskrsnulo tijelo koje prikriva da života nema, da nam preostaju samo životna iskustva, da smrti nema, da nam preostaje samo strah od smrti, da živjeti možemo samo oponašajući život, da je sam život placebo jer samo vjerujemo da smo živi (to se u iskustvu ne razlikuje od života, ali nije zaista život). Jer život ne postoji, život je privid nastao oponašanjem života. Život je refleksivan a ne spontan, prirodan fenomen, a tjelesnost (kao refleksivno, informatizirano, "oduhovljeno" tijelo), koja se osamostaljuje (fetišizira) spram pukog tijela, sada to i realizira. Suvremena virtualizacija tijela tako otkriva da tijelo (kao fizička danost ili "suprotnost umu ili duhu") nikada i nije postojalo. Kao što je život zasnovan na ugljiku samo jedan od oblika umjetnog života (u sklopu kojega život može biti zasnovan na najrazličitijim "supstratima"), tako je i tijelo samo jedan od oblika – da upotrijebimo termin Mauricea Danteca i Richarda Pinhasa – "svjetlosti": "Metatron je teorija svjetlosti, teorija antena, koju nalazimo jednako u kabali kao i u proizvodnji lijepih predmeta. Postoji budućnost tijela i ideja koja proizvodi novu lepezu mogućnosti, povezanih i mnogostrukih zbilja. Proust je govorio da bi naš život trebao biti umjetničko djelo. Potrebno je da svi eksperimenti vezani za umjetnost, droge, mišljenje omogućuju da se pokrene taj proces. Treba i tehnologiju uključiti u taj proces, zato što su stroj i čovjek ista stvar. Opozicija čovjek/stroj ne postoji, postoji mutacija čovjeka u stroj i stroja u čovjeka, gotovo organizacija, svojevrsna organska sveza. Nakon doba ugljika, nakon doba silicija, upravljamo se prema fotoničkoj biti, prema svjetlosti"
(Pinhas, na www.a-lab.org/articleccdf.html?id_article=21). Jer tijelo je placebo, električna struja iskustva.
Tijela nisu meta/fizička pojava, ona mutiraju, seru, krvare i vrište, pretapaju se i zgušnjavaju, uranjaju i izranjaju, pale i gase svoje prekidače, odašiljače i antene, šire i sužavaju svoja magnetska polja, telekomuniciraju sa svjetovima u sebi i izvan sebe, nepredvidljivo plutaju niz vrijeme, svaki čas na rubu ponora. Tijelo je euforično propadanje, ekstaza koja se svaki čas može premetnuti u noćnu moru. Tijelo je pomična “tekstura” koju treba tetošiti i milovati jer se svaki čas može pretvoriti u bijesnu životinju, nepokretnu biljku ili hrpu prašine. Samo u tijelu sreća i bol sjede u istoj klupi i igraju poker. Samo te tijelo može stvoriti i uništiti, donijeti u svijet i izbaciti iz njega – a da ti sam nemaš pojma ni kako ni zašto. Živjeti u tijelu znači čitati noćnu moru kao vic. I kako to oduvijek “znamo”, nije čudno što primjerice u suvremenome svijetu “ono što je nekad bilo strašno, čini se, postaje zabavno” (Mike Davis, u Dery, 59). Jer, kao što Steven Shaviro kaže za postmodernizam, a vrijedi i za život općenito, jedini način da umakneš užasima tijela jest da što više uroniš u to tijelo i pokušaš što je više moguće uživati u njemu. A to znači njegovu bol oponašati užitkom, njegovu propast oponašati ekstazom, njegovu smrt oponašati (hiper)životom, njegovu stihijsku stvarnost zamijeniti placebom. Na taj način gubiš tijelo a dobivaš tjelesnost. Gubiš smisao života i dobivaš tumor iskustva. Jer “smisao” je upravo to cijelo vrijeme i bio – tumor. Tumor svjetlosti.
Tijelo oblikovano nedostajanjem
Pejzaž života proliven po kostima
Kromosomi izlokani valovima vremena
Dosada koju samo bomba može dešifrirati
Geni bacaju ptice u zrak i pucaju u njih gravitacijom
Ali sve će se to jednom promijeniti
Tijela će jednom nicati iz riječi, metala, stakla i praznine
Svi će jesti žive rečenice i biti okruženi pitomim pametnim tumorima
I sve će biti osvijetljeno kaleidoskopskim nebom od mesa
Nema komentara:
Objavi komentar