O čemu bi mogla biti riječ u romanu u kojem glavni lik svako malo izgovara rečenicu "Jebem bebe". Prije nego što se zanesete "opravdanim moralnim bijesom", natuknut ću vam – nije riječ o pedofilu. Ili, možete li zamisliti da takvu rečenicu izgovara Bog? Može li biti da smo mi te bebe, a da opsesivnu frazu izgovara Veliki On, Veliki Drugi?
Odgovore na ta pitanja nisu znali ni Švicarci i drugi pripadnici njemačkoga govornog područja kad se 1992. pojavio kratki roman Babyficker Ursa Allemanna, švicarskog književnika kod nas uglavnom poznatog po pjesmama objavljenima u ponekom časopisu. Roman je 1991. bio nagrađen uglednom Ingeborg Bachmann a potom izazvao jedan od najvećih književnih skandala u dojč-regiji.
Tijekom cijelog teksta varira se osnovna porno-beketovska situacija: neimenovani lik zatvoren je u sobi, okružen košarama s bebama koje... dakle... “jebe” - iako se to nikada “ne vidi”, tj. stalno se spominje taj izraz ali nikada ne svjedočimo bilo kakvoj “pornografskoj” izvedbi. On kaže: “Jebem bebe. To je moja rečenica. Nemam nijednu drugu. Netko poput mene ne može se izbaciti iz sjećanja. Iz jednog do dva sjećanja koja si možda ponekad priušti. Moja rečenica. Nju imam. Ja sam ona.” Dakle, nije toliko riječ o tome da on “zaista” jebe te bebe (iako to možda i čini), nego je to njegov Grund, njegov metafizički kreativni abyss, njegova mitologijsko-stvaralačka ur-“rečenica”: on nema ništa drugo osim te rečenice, on jeste ta rečenica. Postoje još likovi Linda i Paul, s kojima glavni lik komunicira preko proreza u vratima, pismima koja možda postoje a možda i ne. Odnos s Lindom je dvosmislen ali uglavnom, “Lindu ne jebem. Može biti da Paul jebe Lindu. Može biti da Paul padne s balkona pošto pokuša pojebati Lindu. Kao idiot. Da bih jebao Lindu, morao bih Lindu pretvoriti u bebu.”
Babyfucker je, čini se, istovremeno žrtva i tvorac vlastitoga svijeta-zatvora; osuđen je na život, a život je zapravo “jebanje beba”. Sizifovski je to posao u beketovskom stilu: “Jebem bebe. Dakle, možda jesam... Jebem bebe. Oko moga kreveta su košare. Vrve bebama. Sve su tu. Oduvijek. Zauvijek. Kao i ja. Kod drugih bi vjerojatno bilo drukčije. Drugi bi otišli. Došli bi. Nekuda. Odnekud. Mi ne. Mi smo tu. Bebe u svojim košarama. Ja na svom krevetu. Sklopljenih očiju. Posežem u vrevu. Ulovim jednu. Jebem je. Bacam je natrag drugima. Sve su gole. Sve su tu. Bez imena. Noću se spava. Ja. Bebe. Linda. Sve spava. Bebe se jebu preko dana. Oduvijek. Ja ih jebem. Prije spavanja. Nakon buđenja. Bebe su ovdje. Ja sam ovdje. Linda nije tu. Cijeli mračni dan.”
Sam je Allemann u jednom intervjuu rekao da je ovim tekstom želio postići transsupstancijaciju, stvoriti ljepotu iz takve monstruozne “građe”, pisanjem “govno” pretvoriti u “zlato”, jer je “zlato napravljeno od govna jedino pravo zlato”. Dakle, ne vjerujte skandaloznoj popmi iz naslova, riječ je zaista o remek-djelu (zlatu), napravljenom od te monstruozne fraze (govna) “jebem bebe”.
Nema komentara:
Objavi komentar