petak, 9. prosinca 2011.

U početku bijaše Mathias Svalina koji je pokrenuo posao stvaranja Mathiasa Svaline




Pisanje tekstova o autorima koje volimo sumoran je posao, bez ikakvih burzovnih ili poljoprivrednih posljedica. Da bismo se razveselili, morali smo tome dodati malo više poduzetništva, metafizičkog cirkusa, malo više kapitalizma. Lirskog kapitalizma. Pokrenuli smo zato u Quorumu posao pisanja tekstova i njihova ubrizgavanja u oblake tako da po ljudima padaju s kišom. Taj posao nije baš uspio. Zatim smo pokrenuli posao ubacivanja tekstova u cigarete i kondome, tako da se naše direktive mogu udisati zaslađene nikotinom ili biti spolno prenosive. Kontracepcijom do koncepcije, pušenjem do recepcije! Ni na tome nismo baš zaradili. Pokrenuli smo onda posao simuliranja svjetskih financijskih kriza kako bismo kod ljudi izazvali želju za prosvjedima. To nam je odmah uspjelo. Odmaknuli smo se doduše od književnosti, ali zaradili smo na majicama i bedževima za prosvjednike – s natpisima u kojima smo nudili psihoanalizu ideologije, teologiju financijskog spasa i općenito se intelektualno prostituirali. Sad imamo dovoljno novca da možemo veselo objavljivati časopis sa sjetnim prilozima o voljenim autorima.


Jedan od mojih voljenih autora je mladi (dalekih hrvatskih korijena) američki pjesnik/prozaik Mathias Svalina. Njegova knjiga I Am A Very Productive Entrepreneur zapravo nas je i potaknula na pretvaranje Quoruma u agenta kapitalistički iskoristivog rušenja kapitalizma. „Kapitalizam je oduvijek bio komedija“ – M. Svalina je o tome napisao knjigu a mi smo odlučili na tome zaraditi.

Sve rečeno samo je mit o rađanju financijske krize i propasti svijeta. Prepričan drukčije, glasi ovako: najprije je postojao Quorum, a on je mirisao po slanini. Onda su njegovi bogovi stvorili Wall Street Journal. Ako, kako kaže M. Svalina, „ljudski život počinje u trenutku kontracepcije“, prošlost kapitalizma počinje s otkrićem da najveći resursi leže u budućnosti.

M. Svalina je veseo, otkačen, nježan književnik. Piše o dječjim igrama, mitovima, nadrealnom poduzetništvu i čarolijama za zaštitu svoje cure. Njegova knjiga Destruction Myth zbirka je 44 izmišljena mita o stvaranju svijeta (iliti 44 laži), od kojih je jedan, zadnji i najdulji, o razaranju. Svi su mitovi o stvaranju, naravno, istodobno mitovi o (metafizičko-logičkom) nasilju i (u najboljem slučaju, samo jezičnom) razaranju, zapravo o proizvoljnosti. Prema jednom Svalininu mitu, „u početku svi su izgledali kao [košarkaš] Larry Bird“. Neš ti stvaranja! U početku, „bogovi“ su napušeni (ni traga njihovu smislenom, trezvenom, odgovornom, „odraslom“ ponašanju). U početku tako mogu biti: „ništa“ koje ipak miriše po slanini, ili „pištolj“, ili „samo ulice“, ili „samo granice“ ili samo „truleća svinjska lešina“. U početku je mogla biti čak i „karta Istočne obale koja nije imala nijednu autocestu na sebi“. Naravno, početak nikada nije zaista početak: bilo koja (banalna ili zanimljiva) posljedica može biti početna točka jer svijet ne počinje hijerarhijom vrijednosti, nego je „od početka“ (uvijek već) disperziran pa svaka jebena sitnica može biti „početak“ svega drugog. Svijet ni počinje niti završava „velikim“ kategorijama, niti smislom/kaosom, nego poetičnim „sitnicama“, „prizorima“; ne pravim početkom/krajem, nego ponavljanjem i variranjem početka/kraja. Počeci se skrečaju, a krajevi nadsnimavaju u loopovima i reverbima: „Završit će u karameli... Završit će kad se medvjedi & lavovi potuku nasmrt... Svi će si izgristi dlanove & stopala/ & potom očajnički pokušavati koristiti daljinske upravljače./ Svi će nositi donje rublje od celofana./ Svi će nanizati u ustima sićušne kocke šećera./ Auti će naslijediti zemlju.“ Čak je i pravi, konačni kraj („Većina ljudi nije željela da završi./ Ali onda je bio kraj“) samo jedna od varijacija kraja. Stvaranje/razaranje svijeta zapravo je igra za navodno odrasle: vesela, okrutna, začudna, simpatična, krvava. Kao kad snimaš album šiznute elektroničke glazbe i jako se dobro zabavljaš.

Stvaranje je za M. Svalinu nadrealistički vic, a poduzetništvo je apsurdistička komedija. Njegova knjiga I Am A Very Productive Entrepreneur zbirka je ideja za pokretanje nadrealnih, apsurdnih, poetičnih poslova. (No, zapravo, koji posao nije apsurdan?) Takav posao može biti „nuđenje cateringa za trenutke kad imaš iznenadna, neočekivana otkrivenja & epifanije“, „dopuštanje djeci da ostanu djeca čitav život“ ili „postavljanje sofisticiranih stereosustava sa surround zvukom u ljudske glave“. Zar ne biste, zapravo, rado uložili u dionice tvrtke koja „proizvodi“ takve stvari, zašto već dosad nitko nije Petra Pana iskoristio kao poslovnu ideju (transhumanisti govore o besmrtnosti odraslih ljudi)? Ni sam M. Svalina ne zna ima li u tome neke kritike suvremenog poduzetničkog fundamentalizma, no who cares: „obično dovodim stvari do njihove nelogične apsurdnosti“, a „apsurdizam je uvijek i alegoričan i pokušaj odgađanja alegorije, tako da, nadam se, svaki od tekstova ide prema smislenosti, a da nikad ne postane potpuno smislen“, kaže M. Svalina u jednom intervjuu. Jednako se kreće prema satiri, ali nikad ne postaje uobičajeno satiričan, ide prema kritici suvremenog svijeta, ali ne postajući kritičarom. Uvijek ga u tome zadnjem koraku prema „nečemu“ sprečavaju njegova djetinja razdraganost, duhovitost, nježnost i zainteresiranost za ono što je „zanimljivo“ i „produktivno“. M. Svalina je, zaista, ponajprije poduzetnik zanimljivih književnih zamisli. Ali treba zamisliti mogućnost da je poduzetništvo nešto poput tople čokolade, histerično i nježno; nešto što se smišlja netom prije spavanja. Kad bi Jahve i Henry Ford bili sanjari, zvali bi se Svalina.

Na kraju ovog izbora objavljujemo njeogvu svježe objavljenu, fascinantnu priču o fotografu koji u nekoj trošnoj kućici u pustopoljini nalazi vrlo visokog muškarca koji mu gostoljubivo, umjesto jela pruža malo vlastite krvi i pokazuje mu fotografije poluizgorenih i zapaljenih ljudi kojima je, čini se, to normalno stanje: „Sljedeća slika prikazivala je ljude u odijelima posjednute za dugačak stol. Svi su bili okrenuti prema fotoaparatu. Trojica u sredini su gorjela. Jedan od njih koji je mahao rukama bio je mutan. Čovjeka do njega vatra je upravo zahvatila. Lice s tamnim očima bilo mu je usredotočeno na fotoaparat. Sljedeća fotografija prikazivala je zapaljenu sjenicu. Unutra su gorjele žene u širokim haljinama. Haljine i gornji dijelovi tijela bili su sasvim u plamenu dok su im sitne noge u čarapama držale plamen uspravno.“

Zapanjujuće i predivno. Ovdje nadrealizam Mathiasa Svaline postaje gotovo (tehno)šamanistički: nježan i arhaičan, jezovit i romantičan.


Quorum 3-4/2011