Riječi su LSD

Riječi i riječi: Rječnik III. programa, priredila Irena Matijašević; AGM & HR3, Zagreb, 2008.

Čovjek je izgradio kuću od riječi. Umjesto prozora imala je riječ prozor, umjesto vrata i krova imala je riječi vrata i krov. Kad god bi k njemu došli drugi ljudi ne bi primijetili razliku, samo bi rekli Super ili Baš lijepo. Kad je čovjek umro na njegovu je krevetu umjesto njegova mrtva tijela ležala riječ truplo. Njegovi prijatelji sahranili su riječ truplo u mjesto u zemlji na kojem je pisalo grob. Njegovi prijatelji? Tko su bili njegovi prijatelji? Bila je to samo riječ prijatelji, ali nitko nikad nije primijetio razliku. Kako bi i mogao, jer svi drugi bili su samo riječ svi.
Poanta ove horror-bajke je sljedeća: riječi su šesto čulo, kojim opažamo nepostojanje onoga što opažamo, jer kad kažeš ljubav to znači da mašta prethodi pojavi, da slika prethodi događaju. Da nikada nećeš stići u Cordobu. Izgovarati riječi znači širiti dezinformacije, laži, uzbuđenja, sreću, podvale, gaćice, smrt, bicikle, kazne, oblake, molekule, pse. Izgovarati riječi znači priznati da se ne razumijemo i da nemamo pojma što znače riječi kojima se služimo. Nitko ne zna što znači riječ ulica, a jedina veća tajna je riječ snijeg. Možda čak i postoji netko tko zna što znači ulica ali nema niti će ikada biti ikoga tko će znati što znači riječ ulica. Velika je prijevara babilonsko učenje prema kojemu su riječi znakovi, koji nešto znače u nekom sustavu razlika. Ne koristimo se riječima zato što nam pomažu živjeti, one upravo otežavaju življenje (ali i olakšavaju umiranje). Koristimo se njima samo zato što smo o njima ovisni, jer nam omogućuju da upravo ne mislimo o onome što (možda) znače, jer nam stvaraju lijepe slike u glavi, jer nešto osjetimo kad ih izgovorimo, jer nam daju nadu da ćemo jednom shvatiti tko je bio onaj tko ih je smišljao dok smo ih mi izgovarali. Riječi su upravo otkriveni ulaz u veliku tajnu i, istovremeno, zaboravljeni izlaz iz nje.
Treći program Hrvatskog radija već nekoliko godina ima emisiju Riječi i riječi koju uređuje Irena Matijašević. U njoj različiti hrvatski robovi riječi – književnici, teoretičari, likovnjaci - govore o nekoj riječi po svome izboru, ne da bi je objasnili ili ispravili njezinu dijagnozu u nekom rječniku, nego da bi je dodatno mistificirali, precrtali, zgužvali pa opet razmotali, oblijepili slinom, razbili joj koljeno, gurnuli joj žličicu meda u podsvijest, pomazali je osobnom žuči, uhvatili za guzicu, poslali na izlet na Sljeme, upisali je na engleski.
Zahvaljujući suradnji AGM-a i Trećeg programa HR sada imamo i ukoričeni izbor eseja/pričica puštenih u taj logopark u eteru. Budući da riječi tih tekstova više ne lete kroz ptice i zidove, nego su sada njima asfaltirane 463 stranice bijelog papira, treba reći da ovo nije rječnik, ovo nije enciklopedija, ovo nije priručnik. Trebaju nam točniji nesporazumi! Ovo je jezična sanjarica. Možete dvosmisleno saznati što sve ne znači kad vi sami sanjate riječi ekranizacija, neodlučnost, pušenje ili voda. Možete se čuditi ljudima koji tako dosjetljivo promašuju pogrešno značenje koje vi pridajete tim istim riječima. Možete uživati u njihovim snovima i dezinformacijama o vašim električnim ovcama. Možete izrezati bilo koje riječi knjige i ubacivati ih poput žetona u jezični fliper koji vam raste na mozgu. Ako poludite na zanimljiv način, javite se Ireni.

"Vrati mi moj živčani slom", govori američka zbilja Davidu Fosteru Wallaceu, ali on joj samo hladno vraća njezino srce

(slučajno iskopana, davno napisana recka DFW-a)


David Foster Wallace, A Supposedly Fun Thing I'll Never Do Again. London, Abacus 1998.

Među suvremenim američkim knjževnicima David Foster Wallace bio je jedan od najodvažnijih intelektualnih kaskadera. Glumio je on u svojim vlastitim tekstovima, izvodeći u njima najvratolomnije estetske zahvate, među njima i onaj danas najopasniji - napad na ironiju. Na kronično upaljeni postmoderni ultra-ironični svjetonazor DFW stavlja pripravak svoje meta-ironije (koji je zapravo teško razlikovati od obične ironije). I sam vrhunski ironičar i zapravo bravurozni postmodernist, koristi se on postmodernizmom protiv njega samog, za stvaranje nove "iskrenosti" i "naivnosti".
Budući da je gotovo sve što DFW napiše i kaže briljantno, čak i kad nije toliko briljantno koliko bi čovjek od njega očekivao, neurotične pustolovine među debelim naborima Amerike koje se privode njegovome komentaru mogu se odnositi na bilo što: na malograđansko krstarenje Karibima, velesajam u Illinoisu, tenis, snimanje Lynchova filma, ali ono o čemu je uvijek riječ, sam je DFW. Od svega što opazi on može stvoriti neku uvjerljivu i zanimljivu teoriju, i zapravo uvijek piše o sebi. Ali budući da je on fascinantan, sva sreća da je tako. Sve stvari koje drugi smrtnici doživljavaju polužmirećim tijelom i umom ili kroz sunčane naočale rutine, DFW svojim hiperventiliranim umom i percepcijom koja je rezultat kloniranja braće Marx u vokabularu Ludwiga Wittgensteina, izvlači iz plastičnih vrećica postmodernizma i čupa iz njih žilice užasa i ljepote. "Vrati mi moj živčani slom", govori američka zbilja DFW-u, ali on joj samo hladno vraća njezino srce (a živčani slom [i samoubojstvo – naknadna napomena] ostavlja za sebe).
Apsolutno najznačajniji tekst u zbirci, i općenito jedan od najznačajnijih ogleda koji se u devedesetima pojavio bilo gdje, je "E Unibus Pluram: televizija i američka proza", gotovo do manifesta dovedena kritika ironije (kao poetičke norme postmodernizma). DFW govori o suvremenome dobu, u kojemu je "pobuna također roba, koja se koristi za prodaju druge robe", i u kojemu je sustav pripitomio subverzivnost, prisvojio je i iskoristio za svoje (uvijek iste) svrhe. Jednako je tako stvar i s ironijom. Hipokrizija pedesetih i šezdesetih, tvrdi DFW, naprosto je vapila za ironijom, budući da ona može "rascijepiti stvari, izdići nas iznad njih kako bismo vidjeli njihove nedostatke, licemjerja i dvostruke igre. Sarkazam, parodija, apsurdizam i ironija izvrsni su načini da se skinu maske i pokaže što se krije iza stvari. Problem je u tome što jednom kad se umjetnička pravila raskrinkaju a neugodna zbilja otkrije i dijagnosticira, ostaje nejasno - što dalje?" Sada, kada je već gotovo sve izironizirano i raskrinkano, i kada je sama televizija najeksponiraniji raspačavač ironije i autoreferencijalnosti, daljnje ironiziranje i ismijavanje postaju svrha samima sebi. Sama ironičnost danas je norma, pa je od oslobodilačkog postala porobljujuće sredstvo (obrazac uostalom, koji vrijedi i za gotovo sve druge pojave).
DFW zapravo kritizira pisce koji pišu neku vrstu "televizične proze" (koji poetiku televizije, naročito onu reklama i tv-spotova, transponiraju na književnost), a koje najbolje predstavlja "zapanjujući i lako zaboravljivi, predivni i neobično prazan" Mark Leyner (za kojega kritičar Larry McCaffery tvri da je "u neku ruku najznačajniji mladi prozni pisac u Americi"). Svi ti izvrsni, uzbudljivi književnici kod nas su uglavnom nepoznati, pa domaći čitatelj zapravo i ne može razumjeti zašto se osula ovakva paljba. McCaffery, jedan od okupljača tih pisaca u neku vrstu pokreta, koji on zove Avant-Pop, obrazlaže da se radi o tome da se ti pisci "koriste oblicima i arhetipima pop-kulture kao sredstvom za ispitivanje statusa življenja i pisanja u suvremenoj Americi". McCaffery u njihovim djelima nalazi "vrijednosti optimizma, pouzdanja i pustolovnosti, za koje Robert Hughes tvrdi da nedostaju u umjetnosti koja nastaje nakon visokog modernizma". Ti najambiciozniji i najtalentiraniji američki pisci, "ne samo da prihvaćaju izazov supostojanja sa zvijeri tehnološki poticane promjene, nego su također naučili i plesati s njome". Stvar je u tome da oni priznaju da je upravo pop-kultura, sa svojim masovnim medijima, onaj izvor koji današnje ljude opskrbljuje "ključnim slikama, likovima, pripovjednim arhetipima, metaforama, referencama i aluzijama koje nam pomažu izgraditi osjećaj o tome tko smo, što želimo i čega se bojimo te kako vidimo sebe i svoj svijet".
Ironično je da McCaffery i samoga DFW-a drži pripadnikom Avant-Popa i uključuje ga u svoje antologije. Zaista, ako pripada ičemu, DFW pripada Avant-Popu; u svojim pričama i romanima on nije odbacio ironiju, iako je u esejima i intervjuima nastoji potpuno uništiti kao opciju. "Televizija je", gotovo biblijski patetično opominje DFW, "apsorbirala, homogenizirala i ponovno postavila istu onu ciničnu postmodernističku estetiku koja je svojedobno bila najbolja alternativa privlačnosti niskog, pretjerano-laganog, masovnoj prodaji namijenjenog pripovjedalaštva". Iluzija da se stvari mogu transcendirati ismijavanjem, parodijom, pastišima, samosvjesnim autoreferiranjem samo je još jedna zamka. Kao što kapitalizam prisvaja sve kritike i subverzije, re-dizajnira ih i pretvara u potrošnu robu, tako i televizija prisvaja postmodernističko oružje i svaku estetsku subverziju čini dijelom mainstreama. Pisci koji pokušavaju naći načine da se ispravi ono što je krivo brzo bivaju stigmatizirani kao sentimentalni naivci. Za takav su nastup zato potrebne hrabrost i spremnost na rizik. Danas su novi drznici, "novi buntovnici", upravo oni koji su spremni riskirati da budu ismijani kao "naivni", "lakovjerni", "pretjerano iskreni", "mekani". Subverzija u hiper-ciničnome svijetu može postojati samo kao anti-ironična i anti-cinična.
U recenziji DFW-ove zbirke Andrew Hultkrans ispravno dijagnosticira da je DFW zapravo ovisnik, ovisnik o ironiji, i ma koliko se s nje htio "skinuti", uvijek joj se prisilno vraća (ovisnost je inače jedna od glavnih tema DFW-ova romana Infinite Jest; ljudi mogu biti ovisni o bilo čemu, i svi to najčešće i jesmo: reci mi o čemu si ovisan i reći ću ti tko si). DFW je možda čovjek koji je vlastitu iskrenost pobrkao s impersonalnom ironijom, vrhunsku erudiciju i književnu bravuroznost s ljudskom toplinom, ali ta shizofrena podijeljenosti i napetost sasvim je dobro došla. Uostalom, programatska iskrenost i naivnost (samosvjesna, dakle, ne spontana) ne može a ne biti ironična. Ipak, ona ukazuje na zaista najvažnije pitanje koje svaki suvremeni autor svojim radom nekako mora razrješavati (bez rješenja, vjerojatno): kako preskočiti ironiju a da ne budeš naivan (u negativnom smislu te riječi) i vjerojatno ismijan i omalovažen? Danas je to možda jednako teško pitanje kao i ono vječno: kako preskočiti vlastitu sjenu (a da je ne izgubiš)?

The Wire: najbolja tv-serija ikad

Tko god je gledao, a nije ritard, tvrdi da je ovo najbolja tv-serija ikad. Slažem se, iako je, naravno, Život na sjeveru opasno blizu. Glavni autor, David Simon, bio je scenarist također izvrsne, i kod nas emitirane Homicide: Life on The Street (s neponovljivim, duhovno razdiranim Pemlbletonom). Ovo je četverodimenzionalni spomenik realizmu. Ako realizam kao poetika ima smisla, onda mu je The Wire glavi argument.
Neki kažu da je ovo i književnost-u-televizijskom-obliku. Ima i u tome nešto. Nije riječ o standardnoj epizodičnoj seriji, nego zapravo o filmu rastegnutom na 60 epizoda (utoliko pomalo nalikuje Fassbinderovoj seriji Berlin Alexanderplatz, koja je doduše imala samo 13 epizoda, ili ekranizacijama književnih djela, koje međutim obično imaju oko 6 epizoda), nema one usrane strukture da se u svakoj epizodi zaokruži neki "slučaj". Radnja se razvija sporo, kao da je sigurna u vlastitu genijalnost. Stigao sam dosad odgledati 13 epizoda prve sezone i sad se borim s novom ovisnošću. Što će mi ostati od života ako se sad bacim na 47 preostalih epizoda? Najveća guba u seriji – Omar: pljačkaš dilera, crnac romantično zaljubljen u svog bijelog ljubavnika, a kad mu dečka ubiju kreće u osobnu vendetu, surađuje s policijom kad mu odgovara ali ne jebe živu silu. A izgleda poput guštera-repera izbrušena tokarskim strojem. Otežavajuća okolnost – jako puno jedva razumljivog slenga.

This is your brain on You

BorisPostnikov & ZoranRoško

Dva androida sjećaju se djetinjstva


Boyris4Y: Tko kaže da ti moramo pričati priče? Jesi li čuo za novu super tarifu? Brinu te suvišni kilogrami? Zašto platiti više?

Zoxx2GL5: Svi naši proizvodi miriše po dječjoj guzi. Četiri u jednom – pere sve krvne grupe po vašim zidovima. Nemate pojma što je sve doživio ovaj uložak. Isto kao raj, ali bez masnoće. Vaša koža je naš eksperiment. Vaš auto vozi vas direktno na mjesto sudara – poštujte naše znakove. Nemojte nam vjerovati, mi ćemo vjerovati umjesto vas. LSD-televizor s infracrvenom rezolucijom – ove su boje toliko vjerne da ih nikada nećete ni vidjeti. Ambijentalna revolucija koju samo jogurt može stvoriti. Katolički užitak – uništi se sad, kaj se poslije. Moj tampon miriše ljepše od tvog. Jebo ti sad iljadu anoreksičarki na pisti. Miris planinskog zraka u tvojoj upali pluća. S ovom perilicom život je još gluplji. Političari vam lažu, mi lažemo političarima. Dijetalna slanina s okusom piva – utakmica je sad i ručak.

Boyris4Y: Treba ti reklama da pomogneš? Biraš samo najbolje? Muči te prehlada? Znaš li da oni dani u mjesecu mogu biti lakši? Što želiš biti kad odrasteš? Jesam li gej?

Zoxx2GL5: Svaki će vam zombi reći da je naš talk shaw bolji od konkurentskog. Sruši demokraciju i osvoji državu. Sruši državu i osvoji stan. Naši su svećenici otkrili da ovaj deterdžent najbolje ispire spermu s dječjeg rublja. Budućnost je već tu, u budućnosti vas ne čeka ništa. S našim japanskim nikad nećete imati problema na kineskome. Daljinski upravljač u obliku pilule. Djeca kreiraju najljepša govna. Puder kojeg se ni stigmatici ne bi sramili. Ako vas boli glava, recite im da upotrijebe lubrikant. Ovo pivo leži u ruci bolje od noža i bombe. Nova tehnologija, novi dizajn, novi iDiot. Okus bez konzervansa truli u mojim ustima.

Boyris4Y: A nije bilo od jabuke?

Zoxx2GL5: U ovom je jogurtu idealan omjer kalcija i fašizma. Naša wc-školjka toliko je čista da vam automatski vraća govno u guzicu. Vaša štednja, naša zarada. Prebij ružnog klinca i osvoji naslovnicu. Upotrebljavam šampon da isperem šampon iz svoje kose. Poezija i smrt čekaju vas u vašem frižideru. Želim taj kondom za automobil. Naš vas televizor gleda, povećajte svoju rezoluciju. Dezodorans koji ćete ponijeti i u grob. S našim mobitelom možete i iz zatvora narediti ubojstvo. Boja za kosu najveći je izum nakon Gutenberga.

Boyris4Y: Imaš problema sa spavanjem? Koliko pažnje posvećuješ svojim zubima? Koliko poznaješ svoje tijelo? Got Milk?

Zoxx2GL5: Ovaj antidepresiv sadrži idealan omjer lobotomije i placeba. Ovaj jogurt ne puši, sad ćete ga morati ubiti golim rukama. Vaš život je psihoterapija u obliku žvakaće gume. Možda vam je dosadno dok pravimo budalu od vas. Napišite svoj broj na ogledalu, naš psihijatar će vas nazvati. Pretvori svoju paranoju u komad namještaja. Život uči kako da vas zgazi na cesti. Naši fetusi dolaze u svim bojama. Pogledajte naših 50 km ženskih tijela, 300 tona golih sisa, 3 kilometra penisa. Ne vjeruj svojim lažnim roditeljima, Tom Hanks i Tom Cruise su tvoji pravi tata i mama. Moj je kurac skeniran i prebačen u ovu pastu za zube. Ako žudim za tim mobitelom, znači li da sam gej? Najtrajniji diktatori plaču u ovom deterdžentu i suše se na konocima. Osjećaj na samrti nije osjećaj koji ćeš pamtiti. Magija vadi Atlantidu iz ove majoneze. Osjećaji u tvojoj pički su moji. Ovo žrtvovanje djevice učinit će naš sok od naranača primjerom za generacije i generacije budućih Biblija. U ovom deterdžentu nema špijuna Stasija. Ako te želim željeti, što moram kupiti? Ovaj je sapun etnički čist. Miris ovog dezodransa u prirodi možete osjetiti samo ako vam se avion obrušava u ocean. Prosječan čovjek osjeća samo devet emocija, u snu deset, s ovim autom deset, a onda je ionako mrtav. Svaki sokovnik želi biti pojeban. U ovoj pašteti otkrivena je nafta. Prije izuma boga nitko nije znao što je to reklama. Prije izuma Freuda nitko nije znao što je to nesvjesni jogurt. Zapanjujuće je što smo sve uspjeli stvoriti, budući da smo na raspolaganju imali samo 30 milijardi dolara. Ako imate one dane u mjesecu, ne znači da imate stigme – samo vam treba vampirska naljepnica. Pobili smo milijun medvjeda da bismo izlučili ovaj muški miris samo za vas. Stambeni će vas kredit prosvijetliti - naučiti kako da prevladaš revolucionara u sebi.

Boyris4Y: Želiš lakše postići orgazam? Prepoznaješ li svoj novi auto? Jesi li spreman ostvariti snove? Ideš? Znaš što želiš? I spreman si zgrabiti to?

Zoxx2GL5: Plastične vrećice s iskorištenim orgazmima traju vječno. Ispeglana će vam košulja jako dobro doći kad slijedeći put budete bili upravitelj koncentracijskog logora. Ako je i nakon tri godine u vašem želucu, znači da je to naš pesticid. Reklama nije teritorij, ali teritorij je reklama. Moj je orgazam preživio Drugi svjetski rat, preživjet će i tvoju pičku s djevičanskim maslinovim uljem. Sapun za one koji žele i otraga.

Boyris4Y: This is your brain. This is your brain on drugs. Any questions?


Zoxx2GL5: Ovaj frižider upravo je eksplodirao od sreće. Ubijte ovaj deterdžent, smrdi po analnom seksu. Pravi kraj svijeta bio bi najbolja reklama za pivo. Slavu povezanu s ubojstvima u školi povezat ćemo s ovim jogurtom i crijeva će procvjetati. Naša krema za skidanje bora oko vagine ispitana je na tisućama kravljih i ovčjih vagina. Ovu bocu piva nabijte u guzicu suparničkom navijaču, nek osjeti kako je to biti otvarač za boce. Ova centrifuga jednom će vam odsjeći glavu. Gurnite kurac u paštetu, bit će ukusniji obrok za vašeg psa. Vreća ovih rajčica izvrsno izgleda u kanti za smeće. Popuši, tampon, popuši kalodont, popuši jogurt, popuši mobitel, popuši plazmu, popuši pivo, popuši guzicu, popuši kremu za lice, popuši kremu za sunčanje – laž je da pušenje škodi zdravlju. Ova crkva smrdi po prezervativima. Ptice pljačkaju moju ušteđevinu, pobijmo ptice...

Kapitalisti nisu znali da stvaraju kapitalizam

Gregory Clark, A Farewell to Alms: A Brief Economic History of the World

Nemam pojma o ekonomiji, ali volim kad mi se učini da nešto razumijem baš zato što sam diletant. Gregory Clark istražuje arhive (od 1200. do 1800. godine) i dolazi do objašnjenja zašto su neki narodi bogati a drugi nisu i zašto se recimo industrijska revolucija dogodila u Engleskoj a ne u Kini ili Japanu. Sviđa mi se ono što sam zasad, možda pogrešno, shvatio, jer poput Jareda Diamonda, Clark povijesnim procesima pristupa iz drukčijeg kuta i otkriva da su važne stvari one koje dosadašnjim istraživačima uglavnom nisu padale na pamet. Dosad su oni uglavnom važnost davali institucijama, no, razmislite i sami, kad bilo tko spomene «kapitalizam» uglavnom se i pretpostavlja kako je tu riječ o nekoj uroti moćnika, institucionalnoj organizaciji «sustava» eksploatacije, kontrole, nadziranja, ili o nekom autonomnom, neosobnom mehanizmu i sl. Čak i o ideologiji kapitalizma. No, sve bi to moglo biti prilično plitko i preusko objašnjenje. Jer čini se da takve stvari ovise o nekim fascinantnim slučajnostima – u Engleskoj su dulje živjeli bogatiji ljudi (u Japanu i Kini začudo, nisu) pa je socijalna mobilnost išla odozgo prema dolje, što znači da je obrazovana viša klasa morala obavljati i poslove nižih slojeva te je tako (nenamjerno) širila svoju "kulturu" i postupno je pretvarala u razmjerno masovnu, a to je pak, nakon nekoliko stoljeća, omogućilo širenje "vrijednosti" srednje klase koje su omogućile bujanje kapitalizma: škrtost/štedljivost, pismenost, vrednovanje nenasilnosti, spremnost na dugotrajan rad. Podsjeća to malo na Weberovu ideju o povezanosti etike protestantizma i kapitalizma. Uglavnom, ne možeš kapitalizam izvesti bilo kamo, jednostavno ga presaditi. Ako nema već izgrađenih navika ponašanja i usvojenih vrijednosti – bit će odbačen kao strano tkivo. Možda zbog toga «divlje» verzije kapitalizma u tranzicijskim državama i neće biti kratkotrajne, jer u svim tim zemljama nisu razvijene «kulturne» pretpostavke kapitalizma. Kao što vidimo svaki dan, mi kapitalizam primjenjujemo u sustavu plemensko-klanovskih, «seljačkih» obrazaca ponašanja. Ali užasno mi se sviđa ono što zaključujem iz toga – nije bilo nikakve namjere da se stvori kapitalizam. Kapitalisti nisu znali da stvaraju kapitalizam. On se jednostavno javio u određenim okolnostima, i samo se retroaktivno čini da je tu cijelo vrijeme na djelu neka «logika». Možda je problem s komunizmom bio u tome što su njegovi vizionari nastupali kao da znaju što čine i što treba nastati. Isto tako, možda se i danas, a da to i ne znamo, stvaraju nove vrijednosti i oblici ponašanja koji će omogućiti neplanirano javljanje nečega novog, onkraj kapitalizma. Ili drugačije – ne može se dogoditi komunizam, ili bilo što «drugačije», ako već nisu udomaćene njegove kulturno-vrijednosne pretpostavke koje će omogućiti da zaživi, a ne da bude oktroiran, nametnut odozgo, primjerice od partije. Knjiga se može besplatno skinuti na www.gigapedia.net.

Tan Lin – Manifest ambijentalnog čitanja

Mnogi su humanistički intelektualci a i poneki autori danas zabrinuti, osjećajući da vrijeme pomnog čitanja nestaje, da smo do te mjere rastreseni i izbombardirani informacijama da se više ne možemo koncentrirati onoliko koliko to traže zahtjevniji, "umjetnički" tekstovi. Amerikanac kineskog podrijetla, Tan Lin (kojeg nemojte pobrkati s "minimalističkim" prozaikom i pjesnikom Tao Linom) cijeli problem revolucionira, tj. doslovce ga obrće: ono što je drugima problem, njemu je prednost i buduća "vrijednost". Ne samo da ne treba brinuti zbog dominacije površnog čitanja, nego tu tendenciju treba pustiti kroz pojačalo i napraviti od nje vrišteći loop, dovesti je do ekstrema: ambijentalnog čitanja. Treba čitati "bez čitanja", čitati kao što se gleda slika, kupuje u shopping centru ili šeta parkom ili šumom. Treba čitati periferno, relaksirano, neusredotočeno, hipnotizirano, a književni tekst ne treba prenositi neko značenje ili smisao, nego treba sve više nalikovati glazbi za liftove (Muzaku), meditaciji, yogi, disco-klubu, knjigama za samopomoć, zabavi; treba biti poput termostata koji u sobi regulira protjecanje energija, nešto što se nikad ne isključuje, nego stalno pozadinski "bruji" i lako se zaboravlja (jer "najljepši je, i najmanje egotističan, točno onaj trenutak u kojem nešto zaboravljamo"), pa bi poezija tako trebala postići ne to da izrazimo sebe i ono što osjećamo, nego to da "svi naši osjećaji nestanu". Slično, savršen tekst nije onaj najosebujniji i najosobniji, nego generički tekst, a korice knjige važnije su od "sadržaja" u njoj ("unutar knjige zapravo se nikad ništa ne događa"); "u čitanju se ne treba raditi o nečemu, nego o različitim oblicima ničega koji se događaju prije i nakon čitanja".
Tan Lin je pjesnik, konceptualni autor hibridnih tekstova/slika i "medijski" teoretičar/vidovnjak. Njegova nova "knjiga" (nalik turističkom vodiču kroz Googleom pretražen i kompiliran/plagiran/apropriran svijet informacija) naslovljena Seven Controlled Vocabularies and Obituary 2004. The Joy of Cooking: [Airport Novel Musical Poem Painting Theory Film Photo Landscape], zapravo je tri ili četiri knjige u jednoj, eksperimentalni kolaž pjesama, žanrovski neodredivih zapisa, fotografija, praznina i, što je možda najvažnije, teorijskih razmišljanja u maniri McLuhana, Baudrillarda, Virilioa i Kodwoa Eshuna. Spomenutim autorima on nalikuje stvaranjem novog fluidnog pojmovnika za suvremeni kulturno-semiotički pejzaž, neočekivanim povezivanjima i radikalnim zamislima. Za Lina, mišljenje je ekstremni sport, a ne akademski pilates; više trans i proricanje, nego pomna analiza i argumentirana kritika. Tako on primjerice, otkriva sličnost između knjiga, zgrada, parkirališta, aerodromskih čekaonica, tržišnih i financijskih protoka, hrane, shoppinga, turizma, odgode i puke sreće. Nema zato ovdje standardnih književno-hermeneutičkih analiza i pozivanja na utabane "humanističke" vrijednosti, nego je sve podložno nekoj "pikseliziranoj" inovativnoj interpretaciji (softverskom rendiranju), dok su pak sami "klasični" tekstovi nešto što treba performativno izbrisati (ili pretopiti u flux koji se proteže dalje od korica knjige). Najopćenitije gledano, viđeni iz satelita ili nadzornom kamerom, mi smo artificijelna, sintetička, apstraktna, mehanička, repetitivna, međusobno zamjenjiva bića i ne treba to skrivati ili se toga stidjeti. Jedinstvenost (emocija, ljubavi) učinak je ponavljanja. Poanta nije u osnaživanju naših osobnih emocija, sjećanja i doživljaja, nego obratno, u njihovu brisanju i zaboravljanju.
Treba li Tan Lina shvatiti doslovno? I da i ne. Njegova je knjiga, između ostaloga, i fiction. Istovremeno podvala, satira, provokacija i ozbiljan futuristički manifest te programatska najava stvaranja kalupa, dijagrama, apstrakcija koji će sve više prožimati/raspršivati naš svijet i nas same. Dok sve ne postane Muzak, šuštanje, bijeli šum, šum lišća, nepreglednost beskrajnih parkirališta s kabinama za kupnju žetona, mreža zujećih dalekovoda i satelita…
Osim o knjigama, Tan Lin ima mnoštvo prosvjetljujućih uvida o arhitekturi, praonicama automobila, restoranima, fotografijama ("roman je prvi oblik fotografije", "najmanje repetitivne fotografije su one koje nas navode da zaboravimo ono što volimo"), razglednicama, reality tv, vremenu, filmu, ovisnosti, apstraktnoj hrani koja se jede udisanjem, emocijama, ljubavi, konstitutivnoj ulozi petlji (loops) i ponavljanja (ponavljanje je "jedina stvar koja nešto može učiniti savršenijim nego što već jest", "područje erosa uvijek je oblik birokracije"), zapravo o cijelom urbano-informacijskom sustavu u kojem danas živimo. Uglavnom, fascinantno! Tan Lin je poput velikog shopping centra s logo-idejama, sloganskim proglasima, apstraktno-teorijskim privjescima, neonskim porukama i naputcima, filozofskim analizama na reklamnim panoima, spektakularnim otkrićima prikazanima na jelovnicima i oglasnim pločama, poetskim epifanijama na displayu blagajne. Njegove ideje žamore u pozadini naših sve apstraktnijih života. Dok ih čitate, religijski ste prosvijetljeni i istovremeno ih ne shvaćate ozbiljno i zaboravljate do stupnja nezaboravnosti (jer najljepše su uspomene one za koje "više i ne znate kako to da ih uopće imate"). Njegove se zamisli ponavljaju, variraju, dok ne prerastu u emociju (jer ljubav je puki učinak ponavljanja).
Osobno sam u Linovim idejama prepoznao sličnost s nekim vlastitim. Mene trenutačno zanima projekt u kojem naglasak nije na ambijentalnom čitanju, nego na ambijentalnom pisanju. Najprije napravim kolekciju ulomaka tuđih tekstova na engleskom koji mi se sviđaju (ta se faza upravo odvija na blogu man who authored everything on the internet), potom taj fragmentarni miks puknem u Google Translator, namjerno prihvativši pogreške i nezgrapnosti u hrvatskom prijevodu i onda, u završnoj fazi, takav distorzirani niz samplova koristim kao materijal za osobno reorganiziranje, preradu, miksanje, sampledelijsko kreiranje naracije s ambijentalnim (napetim ali baš zato, nevažnim i dosadnim) zapletom (nalik umjetnim vodoskocima i plastičnom drveću u velikim zgradama) i ambijentalnim likovima (nalik zidnim tapetama i čavrljanju uz kavu). To bi na kraju mogao biti roman koji se sluša u liftovima i čekaonicama, ali bi se mogao puštati i u šumama, iznad jezera, u psihijatrijskim bolnicama, zatvorima, ali i u snovima, ili dok vodiš ljubav, gledaš televiziju ili pereš suđe. Mogao bi biti i zvučni dodatak grmljavini ili narativna etiketa prikvačena uz zvuk kiše ili automobilskog sudara. Značenje bi trebalo šumjeti, biti tako šuštavo da bi u njemu trebao uživati kao što uživaš u blagom šumu šumskog lišća. Savršeni self-help soundtrack za fetuse (i trudnice). Neodređeno, neuhvatljivo, besmisleno, a okrutno nježno i dekorativno lijepo. Sa smrću i novim rođenjem na kraju, naravno. Roman strukturiran poput života.

Hiperlink i religioznost objekata

Dragi Tarzane,
ako želiš slijediti neki tekst, moraš pristati na njegovu linearnost a ako ga želiš povezati s drugim tekstovima, moraš obaviti fizičku radnju u prostoru i vremenu, otići k njima, nalazili se oni u tvojoj privatnoj biblioteci, u narodnoj knjižnici ili negdje drugdje. No svakom korisniku interneta očito je da to ne vrijedi kada je riječ o dokumentima koji su na Mreži povezani hiperlinkovima. Zato i nije potrebno previše elaborirati da je hiperlink svojevrsni oblik prečaca: nije potrebno ići "okolo naokolo" do slijedećeg dokumenta, budući da nas na Mreži od njega dijeli samo jedan klik (naravno, pod pretpostavkom da je taj konkretni dokument uopće dostupan na internetu). Zahvaljujući uporabi hipelinkova, kao načina povezivanja međusobno diskontinuiranih dokumenata, prečaci su tu standardna pojava, a ne iznimka. Dragi Tarzane, tebi je to poznato, jer cijeli je internet pomalo poput tvoje džungle: mreža hiperlinkova, svemir prečaca, a ne putova.

Dragi Houdini,
hiperlink je česta tema u analizama raznih suvremenih informacijskih pejzaža: hipertekstualne književnosti i multimedijalnih djela, samog interneta, ali i takvih pojava kao što je "hiperlink film" (kritičari Alissa Quart i Roger Ebert misle time na filmove poput Altmanovih Kratkih rezova, Happy Endings Dona Roosa, ili na filmove Alejandra Gonzáleza Iñárritua, krcate paralelnim radnjama, mnoštvom naizgled nepovezanih likova, vremenskim skokovima, mrežama u kojima likovi žive u različitim pričama a veza među njima razvija se postupno, ponekad i bez potpunog ili nedvosmislenog ucjeljivanja). No premda hiperlink izgleda kao nešto novo, omogućeno tek najnovijim tehnologijama, nije on zapravo nešto bitno različito od našeg uobičajenog iskustva, pa i tvoga, neuobičajenog; i naš svakodnevni mentalni život obilježen je hiperlink-skokovima, iznenadnim asocijacijama, saznavanjem kraja prije početka itd. Zato je, dragi Houdini, zanimljivija proširena, bombastičnija upotreba pojma hiperlink, ona koja naglašava njegove implicitne "metafizičke" odlike. Hiperlink je, hiperbolično shvaćen, način zaobilaženja kauzalnosti, prostorno-vremenskog kontinuiteta i same ideje "doticaja".

Dragi Corto,
znanost, politika, ali i “realistični” svakodnevni život precjenjuju kauzalnost, stvarnost i postojanje. Fizikalna, mehanicistička kauzalnost uopće ne postoji, nego je samo retroaktivni privid, nešto post festum. Ti to možeš razumjeti, postoje samo prečaci, hiperlinkovi koji stvari povezuju na njihovoj tajanstvenoj, emergencijskoj razini. Prečaci uvijek prethode putovima (fizikalnim i narativnim kauzalnim vezama). Da bismo uopće mogli biti “na putu”, uvijek se već moramo koristiti nekim prečacem. Emocija je prečac među idejama, melankolija je prečac među sukobljenim interesima, strast je prečac među nerješivim kontradikcijama. Kad bismo živjeli u svijetu u kojem postoje samo kauzalni odnosi, samo veze bez hiperveza, nikad se ništa ne bi dogodilo, objekti nikada ne bi mogli uspostaviti “kontakt”, stvari bi stajale jedne pored drugih u vječnoj suspenziji, nikada ne stvarajući događaj, promjenu, iskustvo. No ti su prečaci, iz našega gledišta, nevidljivi, nesvjesni ili prebrzi. Mi primjećujemo samo (retroaktivno nastale) kauzalističke činjenice (a ne stvarno djelatne hiperveze) pa su nam zato ti prečaci, i sami događaji, uvijek nešto tajanstveno, dano, poput tautologije: događaj je događaj (jer se dogodio). Nama, običnim malograđanima čini se da su događaji rezultat kauzalnih odnosa, no to je samo vidljivi trag na “ekranu”. Stvari se događaju prije nego što se slože u lanac kauzalističkih “tautologija”, “piksela” stvarnosti koje opažamo. Mi primjerice vidmo da se kisik i vodik spajaju u molekulu vode te zaključujemo da je voda učinak kauzalnog odnosa kiska i vodika. No to, dragi Corto, nije ono što zaista stvara vodu, jer osobine vode nisu svedive niti na osobine kisika i vodika niti na njihov odnos; nema nikakva determinizma koji bi određivao da iz vodika i kisika moraju proizlaziti poznate nam osobine vode. One su emergencijske, što znači da se javljaju “noitkuda”, da su svojevrsni “skok iz ničega”. Da nema (u samom kauzalnom odnosu neaktualiziranih) virtualnih, tajanstvenih svojstava objekata (jer, kao što kaže Graham Harman, oni ulaze u odnos s drugim objektima samo djelomično, nikada se ne otkrivajući potpuno), ono što mi zovemo vodom nikada i ne bi nastalo. Vodu ne stvara doticaj vodika i kisika, nego doticaj tajni u njima. Ne njihova kauzalna veza, nego njihov “hiperlink”.
Dragi Corto, Harman podsjeća da je takvo stajalište u povijesti filozofije poznato kao okazionalizam. Njegovu suvremenu verziju zastupao je primjerice Alfred North Whithead, koji je tvrdio da se “odnosi događaju preko vječnih objekata (tj. univerzalnih kvaliteta) koje obuhvaća Bog” (kaže Harman u jednom intervjuu). Govoreći o vlastitoj verziji filozofijskog realizma, Harman kaže da u njoj “nema materije i [da] on ne dopušta nikakav izravan fizički doticaj između stvari niti izravne odnose bilo koje vrste: [to je] svijet rezonantnih skrivenih entiteta povezanih samo u unutrašnjosti trećega... stvar se uvijek povlači od svojih odnosa, koji je nikad ne zahvaćaju niti iscrpljuju... Zato su za mene uzročni odnosi donekle nalik znanstvenoj fantastici ili horroru, jer to više nije tako jednostavno kao dvije bilijarske kugle koje se sudare. Te kugle nikad neće dokučiti punu stvarnost one druge, pa čak ni ljudski promatrač nikad neće shvatiti punu stvarnost tih kugli. Dakle, gdje i što je stvarnost? Tvrdim da je ona skrivena u svojevrsnom hermetičkom vakuumu. Po meni, sva metafizika potječe od uravnotežavanja napetosti između skrivenih objekata i njihovih neporecivih odnosa, koji se mogu pojaviti samo unutar drugoga objekta” (kaže Harman na istome mjestu).

Dragi Pele,
premda je u klasičnom okazionalizmu čimbenik koji omogućuje vezu među objektima (događanje događaja) bio Bog, mi taj “čudni” čimbenik više ne moramo zvati Bogom, možemo ostati neopredijeljeni u vezi s njegovom “pravom” naravi; dovoljno je nazvati ga “tajnom”, ili pritajenim, čudnim aspektom objekata. No opet, ni bezbožno-religijska terminologija nije promašena, jer na neki način svi su objekti “religiozni”: sve stvari su religijski objekti bez boga. Ili kao što kaže Giorgio Agamben, “Bog ili dobro, ili mjesto, se ne događaju, nego su događanje [aver-luogo] entiteta, njihove najunutarnjije izvanjskosti”. No, ukoliko ne voliš takvu “mitologijsku” terminologiju, taj treći element koji povezuje “skrivene objekte” možemo zvati i hiperlinkom. Jer, sve je povezano prečacima, a ne kauzalnim putanjama. Stvari se nikada ne dotiču, nego skaču (u “prazninu” jedna druge) i stvaraju nešto novo.

Draga Laura Palmer,
jedna od klasičnih ilustarcija logike hiperlinka znamenito je otkriće iz područja kvantne fizike o “sablasnom djelovanju na daljinu”, preko prostora i vremena, dakle mimo kauzalnih odnosa. Izbjegavajući stručnu terminologiju, možemo reći da su razni eksperimenti pokazali da čestice svjetlosti, fotoni, znaju unaprijed što će njihovi prostorno udaljeni “blizanci” učiniti u budućnosti. Fotoni djeluju na osnovi informacije iz budućnosti, informacije o događaju koji se još nije dogodio, dakle trenutno, kao da između fotona i njihovih blizanaca nema prostorne i vremenske udaljenosti. Sami se fizičari uglavnom takvim eksperiementima koriste kao argumentom za tezu da svijest promatrača odlučuje o tome u što će se neki kvantni događaj na kraju “izvrgnuti”. Iako je to problematičan, vjerojatno pogrešan zaključak, on, draga Laura, za našu raspravu nije presudan. Dovoljna nam je sama mogućnost nekauzalne kauzalnosti, to da stvari mogu utjecati jedna na drugu preko hiperlink-skokova, zaobilazeći prostor, vrijeme i kauzalnost.

Dragi Kubricku,
kao što si i sam pokazao, u načinu na koji djeluje hiperlink ne radi se o antropocentričnoj iluziji ili našoj “djetinjoj” žudnji: subjektivnoj projekciji magičnosti na nasumičnu objektivnu/mehanicističku stvarnost. Ta je “tajanstvenost” objektivna, riječ je o temeljnom svojstvu samih objekata. Štoviše, sami subjekti učinak su tajanstvenih objekata. Zato je virtualna stvarnost važnija (temeljnija, “objektivnija”, metafizički dublja) od aktualne (o subjektivnoj percepciji ovisne) stvarnosti. Kao što kaže glavni lik u filmu Machete, kad mu agentica/ljubavnica ponudi osobnu iskaznicu koja mu omogućuje da bude legalni državljanin SAD-a, “zašto bih htio biti stvarna osoba kad sam već mit?”
Dragi Stanley, znam da voliš mističku prozirnost, pa evo ti jedne takve: hiperlink je ona vrsta odnosa među objektima koji se ne događaju izravno ili kauzalno, nego zaobilazno ili nejasno, skokovito i neizravno. A ako želiš usporedbu s nečime što je nalik seksualnoj kristalizaciji, ok, to je veza s budućnošću u nečemu sadašnjem ili prošlom, s izvanvremenskim u vremenu, s unutrašnjošću u nečemu izvanjskome, s dubinom u nečemu površinskom, s blizinom u nečemu udaljenom, s tajnovitošću u nečemu objektivnome, s onime nedodirljivim u nečemu dodirljivome, s onime pritajenim u aktualiziranome.
Stanley, ti to najbolje znaš, na tu “nedodirljivost” mi zapravo uvijek već računamo, na sve te, kako u romanu Azorno kaže danska književnica Inger Christensen, “luminozne, opipljive stvari od kojih očekujemo da prizovu ono neopipljivo”, Harmanov čudački “hermetički vakuum”. Magija ne stvara magičan svijet. Magija stvara objektivan svijet. Nije magija kad čarobnjak pretvori kamen u zlato ili žabu, nego kad kisik i vodik objektivno stvore (običnu) vodu. To je logika hiperlinka.

Quorum 5-6/2010

Umrli smo za Isusove grijehe: najbolji albumi 2010

Genijalni, izvrsni, čudesni, ljepljivi, suludi, svemirskopodzemni, origamičnopametni, mračnomoćni, iščupanoplavi, mozgočavlasti, nebotravnati, fetusoromantični, seksualnoraspiljeni, monstruoznooceanski, srednovjekovnofuturistički, znanstvenopodsvjesni, kriminalnoljubavni, nuklearnovjetroviti, stereoreligiozni, psihofarmakoklastični, špijunskodepresivni, sjekirastopoznati, jezičnoneizgovorljivi, erotorobotoplastični, analnotrudni, linčovskozavjesasti, spiritoklingonični, komunističkoanimalni, jezovitoljetni, ekonadrealni, glamuralnoarhitektualni, geoskandalozni, crijevnodigitalni, napalmobitelni, nostravandamični, spekulativnomasakrirajući, komičnošamanistički, telemikrospazmični, nanoeksplozivni, telepatičnoneshvatljivi, elektrošokantni, shizoetrični, kardiovatrostalni, judeoarijevski, masturbulentni albumi 2010. Redoslijed je važan, ali ne previše.

Hiperultramax albumi:

Zs, New Slaves
Hype Williams, Find Out What Happens When People Stop Being Polite, And Start Gettin' Reel + Han Dynasty
Larry Marshall, Queer And Wonder
Zach Hill, Face Tat
How To Dress Well, Love Remains
The Soft Moon, The Soft Moon
The Dø, Slippery Slope
Perfume Genius, Learning
Ariel Pink's Haunted Graffiti, Before Today
Clogs, The Creatures in the Garden of Lady Walton
Zola Jesus, Stridulum + Stridulum II
Pat Jordache, FUTURE songs

Minusmax mjesto dijele:

Anaïs Mitchell, Hadestown
///▲▲▲\\\ [_v_o_i_d_], CDR
Gonjasufi, A Sufi & A Killer
Meursault, All Creatures Will Make Merry
Jason Moran, Ten
Sun City Girls, Funeral Mariachi
Secret Chiefs 3, Satellite Supersonic Vol. 1
Julian Lynch, Mare
The Phoenix Foundation, Buffalo
Autre Ne Veut, Autre Ne Veut
Maylee Todd, Choose Your Own Adventure
Sharon Van Etten, Epic
DJ Roc, Crack Capone
Captain Ahab, End of Irony
Olivia Pedroli, The Den
Sun Araw, On Patrol + Off Duty + Boat Trip
Marcus Fjellström, Schattenspieler
DJ Nate, Da Trak Genious
Midlake, Courage of Others
Blondes, Touched EP
Girl Unit, I.R.L. EP
Beep, City of the Future
Moon Wiring Club, A Spare Tabby at the Cat's Wedding
Wildbirds & Peacedrums, Rivers
Woodsman, Mystery Tape
Mimicking Birds, Mimicking Birds
Bad Books, Bad Books
These New Puritans, Hidden
Nico Muhly, I Drink the Air Before Me
Nels Cline, Dirty Baby + Initiate
Rova Sax Quartet, Nels Cline Singers, The Celestial Septet
Salem, King Night
Faun Fables, Light Of A Vaster Dark
Future Islands, In Evening Air
Forest Swords, Dagger Paths
Graham Lambkin & Jason Lescalleet, Air Supply
Prince Rama, Shadow Temple
Karkwa, Les Chemins de Verre
James Blake, CMYK + Klavierwerke
Rangers, Suburban Tours
Various Artists, Egypt Noir
Iibiis Rooge, Iibiis Rooge
Deerhunter, Halcyon Digest
Exploding Star Orchestra, Stars Have Shapes
Omar Rodriguez Lopez, Tychozorente
Lower Dens, Twin-Hand Movement
Vindicatrix, Hume Unborn Vectors
Infinite Body, Carve Out the Face of My God
Marc Ribot, Silent Movies
Giuseppe Ielasi, Tools
Shackleton, Fabric 55 + Man on a String
oOoOO, oOoOO
Actress, Splazsh
Claudia Quintet With Gary Versace, Royal Toast
Einstürzende Neubauten, Strategies Against Architecture IV
Brooklyn Rider, Dominant Curve
Chinawoman, Show Me the Face
Black Swan, In 8 Movements
John Zorn, Ipsissimus + Goddess: Music for the Ancient of Days
Mice Parade, What It Means to Be Left-Handed
Beach House, Teen Dream
Sex Worker, Waving Goodbye
Psychic Reality and Sex Worker, Bored Fortress Split
Dreamend, So I Ate Myself: Bite By Bite
Ras G, El Aylien Part 1
Henry Threadgill, This Brings Us to 2
Janelle Monáe, The ArchAndroid
Vijay Iyer, Solo
Theodore, Hold You Like a Lover
Dream Boat, Fevers
Woven Hand, The Threshingfloor
The Tallest Man on Earth, Sometimes the Blues Is Just a Passing Bird + Wild Hunt
Ensemble Economique, Psychical
Xiu Xiu, Dear God, I Hate Myself
The War On Drugs, Future Weather
Altar Eagle, Mechanical Gardens
Food, Quiet Inlet
Paul Motian, Chris Potter, and Jason Moran, Lost in a Dream
Keith Fullerton Whitman, Disingenuity b/w Disingenuousness + Generator
Jefre Cantu-Ledesma, Love Is a Stram
Vampire Weekend, Contra
Titus Andronicus, The Monitor
BJ Nilsen, Invisible City
Phantom Payn Days, Phantom Payn Daze
Vondelpark, Sauna EP
Steve Tibbetts, Natural Causes
Gary Husband, Dirty & Beautiful Volume 1
The Bad Plus, Never Stop
Mostly Other People Do the Killing, Forty Fort
Steve Coleman, Harvesting Semblances & Affinities
Rudresh Mahanthappa & Bunky Green, Apex
Pop Winds, The Turquoise
Magenta Skycode, Relief
Foxy Shazam, Foxy Shazam
MV & EE, Bollywoe
Spoon, Transference
Darren Hanlon, I Will Love You At All
Tobacco, Maniac Meat
Gigi, Maintentant
Relay For Death, Birth of an Older, Much More Ugly Christ
David Toop, Sinister Resonance (soundscape of the book www.thewire.co.uk/articles/4903/)
Z'ev/Bryan Lewis Saunders/Kommissar Hjuler Und Frau, Der Muter Objekt For Die Hunde


Eternalnotercijarno mjesto dijele:

Arcade Fire, The Suburbs
The National, High Violet
Warpaint, The Fool
Gatekeeper, Giza
Interpol, Interpol
Foals, Total Life Forever
Daniel Bjarnason, Processions
Sufjan Stevens, The Age of Adz
Marnie Stern, Marnie Stern
Antony and the Johnsons, Swanlights
Natalie Merchant, Leave Your Sleep
A Weather, Everyday Balloons
The Magnetic Fields, Realism
Of Montreal, False Priest
DJ T., Fabric 51
Fat Worm of Error, Ambivalence and the Beaker
Little Women, Throat
Balam Acab, See Birds EP
Tearist, CDR
GR†LLGR†LL, CDR
Gauntlet Hair, Demos
Supersilent, 10
Micah P. Hinson, Micah P. Hinson & the Pioneer Saboteurs
Viernes, Sinister Devices
Scorn, Refuse Starts Fire
Laurie Anderson, Homeland
Faust, Faust Is Last
Sally Paradise, L'Ascension du Mont Shing
We Have Band, We Have Band
We Are The World, Clay Stones
Owen Pallett, Heartland
Frightened Rabbit, The Winter of Mixed Drinks
Shearwater, Golden Archipelago
Boris, Variations
Band of Horses, Infinite Hands
CocoRosie, Grey Oceans
Wild Nothing, Gemini + Evertide EP
Nina Nastasia, Outlaster
Damien Jurado, Saint Bartlett
Autechre, Oversteps
Eluvium, Similes
Broken Social Scene, Forgiveness Rock Record
Laura Marling, I Speak Because I Can
Robert Wyatt, Around Wyatt
A. M. Architect, The Road to the Sun
Four Tet, There Is Love in You
Pantha du Prince, Black Noise
Angus & Julia Stone, Down The Way
Washed Out, Life of Leisure
Fuck Buttons, Tarot Sport
Greg Laswell, Take a Bow
Gil Scott-Heron, I'm New Here
Toro Y Moi, Causers of This
UNKLE, Where Did the Night Fall
Liars, Sisterworld
Delorean, Subiza
Oneohtrix Point Never, Returnal
I Am Kloot, Sky At Nigh
Cloud Cult, Light Chasers
Beach Fossils, Beach Fossils
The Radio Dept, Clinging To A Scheme
Olafur Arnalds, & They Have Escaped the Weight of Darkness
Trentemøller, Into The Great Wide Yonder
Kids With Moustache, The Rest of Andromeda
Carissa's Wierd, They'll Only Miss You When You Leave Songs
Steve Mason, Boys Outside
Meg Hutchinson, The Living Side
Matmos/So Percussion, Treasure State
Holmes, Have I Told You Lately That I Loathe You
Phosphorescent, Here's to Taking It Easy
Laura Veirs, July Flame
Elsinore, The Chemicals
Detroit Social Club, Existence
The Morning Benders, Big Echo
Crystal Castles, Crystal Castles
Local Natives, Gorilla Manor
Nada Surf, If I Had a Hi-Fi
My Heart Belongs To Cecilia Winter, My Heart Belongs to Cecilia Winter
Alcoholic Faith Mission, Let This Be the Last Night We Care
Allison Moorer, Crows
Das Racist, Shut Up, Dude & Sit Down, Man
Christine Sehnaoui/Sven-Åke Johansson, La Vase/Slikke
Women, Public Strain
Dirty Projectors + Björk, Mount Wittenberg Orca
Bee Mask, Canzoni dal Laboratorio del Silenzio Cosmico
Kemialliset Ystävät, Ullakkopalo
Sam Prekop, Old Punch Card
Lost In The Trees, All Alone In An Empty House
Kurt Weisman, Orange
Konono No. 1, Assume Crash Position
Lula Pena, Troubadour
Omar Souleyman, Jazeera Nights
Carmen Souza, Protegid
Sleigh Bells, Treats
Animal Collective (with Danny Perez), ODDSAC
F, Energy Distortion
Breathe Owl Breathe, Magic Central
John Roberts, Glass Eights
Teeth of the Sea, Orphaned By the Ocean
Bo Ningen, Bo Ningen
Peeesseye & Talibam!, Peeesseye & Talibam!
Burning Star Core, Papercuts Theater
Sean McCann, Continent + Leave Today + Lower Decks
Rene Hell, Porcelain Opera + Broque Arcade
Andrew Pekler, Entanglements in the Orthopedic Sensorium
Richard Thompson, Dream Attic
Rhys Chatham, The Bern Project
Oren Ambarchi/Jim O'Rourke/Keiji Haino, Tima Formosa
Michael Pisaro/Taku Sugimoto, 2 seconds/b minor/wave
Andrew Bird, Fingerlings 4 + Useless Creatures
Thomas Ankersmit, Live In Utrecht
The Dead C, Patience
Jason Ajemian, Protest Heaven
Erykah Badu, New Amerykah Part Two (Return of the Ankh)
Psychic Ills, Catoptric
Pan Sonic, Gravitoni
Raime, Raime
Grouper, Hold/Sick
Dolphins Into The Future, Music of Belief + Ke Ala Ke Kua
Caribou, Swim
Console, Herself
Jonsi, Go
Emeralds, Does It Look Like I'm Here
The Walkmen, Lisbon
No Age, Everything in Between
Johann Johannsson, & In the Endless Pause There Came Sound of Bees
Monopoly Child Star Searchers, Bamboo For Two
Jaakko Eino Kalevi, Modern Life
Tame Impala, Innerspeaker
Black Mountain, Wilderness Heart
Matthew Dear, Black City
Grinderman, Grinderman 2
Big Blood, Night Terrors on the Isle of Louis Hardin + Dead Songs
Lettuce, Rage
Robyn, Body Talk Pt. 1/Pt.2
Cherry Ghost, Beneath This Burning Shoreline
Swans, My Father Will Guide Me Up a Rope to the Sky
Bonnie Pince Billy and the Cairo Band, The Wonder Show of the World
The Bug, Catch a Fire
Alva Noto & Blixa Bargeld, Mimikry
Charles Lloyd, Mirror
Brad Mehldau, Highway Rider
Marilyn Crispell, One Dark Night I Left My Silent House
The Gaslamp Killer, Death Gate
Sun Kil Moon, Admiral Fell Promises
Peau, Premiere Mue
Paul Motian, Lost in a Dream
Esperanza Spalding, Chamber Music Society
Brian Eno, Small Craft on a Milk Sea
Masada String Trio, Zorn: Haborym: The Book of Angels Vol 16
Anat Fort, And If
Keith Jarrett & Charlie Haden, Jasmine
Dave Holland & Pepe Habichuela, Hands
Dave Holland Octet, Pathways
Mary Halvorson Quintet, Saturn Sings
Broken Water, Whet
Junkboy, Koyo
Junip, Fields
AfroCubism, AfroCubism
Cassandra Wilson, Silver Pony
Mount Kimbie, Crooks & Lovers
Darkstar, North
Diamond Rings, Special Affections
Isobel Campbell and Mark Lanegan, Hawk
Autolux, Transit Transit
Mumford & Sons, Sigh No More
Galactic, Ya-ka-may
Gold Panda, Lucky Shiner
Girls, Broken Dreams Club EP
Librarians, Present Passed
Avi Buffalo, Avi Buffalo
Porn On Vinyl, Old Folk's Home
Maximum Balloon, Maximum Balloon
Exit Calm, Exit Calm
They Mean Us, For the Stereo Impaired
Avey Tare, Down There
Bellowhead, Hedonism
Ryan Bingham, Junky Star
The Weird Weeds, Help Me Name Melody
Twin Sisters, Color Your Life
Memoryhouse, The Years
Scuba, Triangulation
Shining, Blackjazz
Skream, Outside the Box
Solar Bears, She Was Coloured in
Thee Silver Mt. Zion Memorial Orchestra, Kollaps Tradixionales
Teebs, Ardour
Twin Shadow, Forget
Shed, Traveller
Lucky Soul, Coming of Age
Magic Beach, Magic Beach
The Divine Comedy, Bang Goes the Knighthood
Allo Darlin', Allo Darlin'
Benoit Pioulard, Lasted
Tamaryn, The Waves
Ceo, White Magic
Woodpigeon, Die Stadt Muzikanten
Pond, Frond
Air Vawes, Dungeon Dots
Cloud Nothings, Turning On
Odd Future Wolf Gang Kill Them All, Radical
Tanlines, Volume On
Yuck, Yuck
Tennis, Cape Dory
Wavves, King of the Beach
Black Mountain, Wilderness Heart
Flying Lotus, Cosmogramma + Pattern+Grid World
RxRy, RxRy
Darren Hayman and The Secondary Modern, Essex Arms
John Grant, Queen of Denmark
Greg Laswell, Take a Bow
Horse Feathers, Thistled Spring
Eels, Tomorrow Morning
Justin Townes Earle, Harlem River Blues
Merle Haggard, I Am What I Am
Pomegranates, One of Us
Sharon Jones & the Dap-Kings, I Learned The Hard Way
White Hills, White Hills
The Secret Machines, Like I Can
Jeremy Messersmith, The Reluctant Graveyard
The Phantom Band, The Wants
The Third Eye Foundation, The Dark
Young Jazz Rebels, Slave Riot
Erik K Skodvin, Flare
Angil and the Hiddentracks, The And
Sightings, City of Straw
Lazer Sword, Lazer Sword
Au Revoir Simone, Night Light: Remix Album
Dadawah, Peace & Love
Mika Vainio, Vandal EP
Umberto, Prophecy Of The Black Widow
Anthony Shake Shakir, Frictionalism 1994-2009
Lukid, Chord
James Ferraro, Night Dolls With Hairspray + Last American Hero
Demdike Stare, Tryptich
Teengirl Fantasy, 7am
Various Artists, Fuck Dance Let's Art
William Parker, I Plan to Stay a Believer: The Inside Songs of Curtis Mayfield
Brad Mehldau, Highway Rider
Fred Hersch Trio, Whirl
Danilo Perez, Providencia
Angles, Epileptical West: Live in Coimbra
Adam Lane’s Full Throttle Orchestra, Ashcan Rantings
Gregory and the Hawk, Huckleberry Cherry and Boules + Leche
Yeasayer, Odd Blood
Geri Allen, Flying Toward the Sound
Juj, Slack
Babe Rainbow, Shaved Ep
Ardentjohn, On the Wire
Lindstrom & Christabelle, Real Life Is No Cool
Suuns, Zeroes QC
Fucked Up, Year of the Ox
Nik Bärtsch, Llyria
Jamey Johnson, The Guitar Song
Rustie, Sunburst EP
Bill Orcutt, New Way to Pay Old Debts
BJ Nilsen & Stilluppsteypa, Space Finale
Golden Triangle, Double Jointer
Eberhard Weber, Colours
Suum Cuique, Midden
Seth Nehil, Knives
Cold Cave/Prurient, Stars Explode
Radio People, Radio People
Free the Robots, Ctrl Alt Delete
Nils Frahm & Anne Muller, 7fingers
Eraldo Bernocchi / Blackfilm, Along the Corridors
Deru, Say Goodbye to Useless
Mike Shiflet, Llanos
Troels Abrahamsen, BLCK
Hidden Orchestra, Night Walks
Senking, Pong
David Bazan, Curse Your Branches
Solo Andata, Ritual
Yellow Swans, Going Places
Bluetech, Love Songs to the Source
Tristan Perich, 1-Bit Symphony
MGMT, Congratulations
Jan Garbarek, Officium Novum
Konx-Om-Pax, Optimo Tracks
Expressway Yo-Yo Dieting, Bubblethug
Dylan Ettinger, New Age Outlaws
Dem Hunger, Caveman Smack
Scott Tuma, Dandelion
Robert Curgenven, Oltre
Villa Nah, Origin
Indignant Senility, Plays Wagner
As Valet, Primitive
Mark McGuire (Emeralds), Living With Yourself
Digital Mystikz, Return II Space
The Fun Years, god was like, no
Luke Abboth, Holkham Drones
Brother Raven, VSS-30
Ducktails/Dracula Lewis, Split
Menomena, Mines
To Rococo Rot, Speculation
Rafael Anron Irisarri, The North Bend
Anworth Kirk, Anworth Kirk
Monte Cazazza, The Cynic
Brian McBride, The Effective Disconnect
Max Richter, Infra
Tom Harrell, Roman Nights
Lovesliescrushing, Crwth
Fenn O'Berg (Fennesz, O'Rourke, Rehberg), In Stereo
Jesu, Heart Ache and Dethroned
Mika Vainio/Sean Booth/Kouhei Matsunaga, 3. Telepathics Meh In-sect Connection
Factory Floor, Lying/A Wooden Box
Sam Amidon, I See The Sign
Clubroot, II:MMX
Spokes, Everyone I Ever Met
The Posies, Blood/Candy
Niveau Zero, In Sect
Magnus Lindberg, Graffiti; Seht die Sonne
Guillaume Connesson, Cosmic Trilogy
Gidon Kremer, De Profundis
James MacMillan, The Sacrifice
Los Campesinos!, Romance Is Boring
The Russian Futurists, The Weight's On The Wheels
Vox And The Hound, The Early Years
Walter Gibbons, Jungle Music
Thee Oh Sees, Warm Slime
Nguzunguzu, Mirage EP
Waka Flocka Flame, Flockaveli
The Fresh & Onlys, Play it Strange
Yamantaka Eye, Sky Size Sea
ANR, Stay Kids
Various Artists, Music from Saharan Cellphones Vol.1

Thomas Ligotti: Cjelokupno nastojanje bivanja čovjekom svelo se na trud da se ne bude čovjekom jer svijest boli

Usprkos bezbrojnim razlikama u svjetonazorima, filozofijama i kulturnim indoktrinacijama, 99,9 posto čovječanstva vjeruje da je nesumnjiva (samoevidentna) istina da su život, svijest i ljudska vrsta vrhunske vrijednosti, štoviše, nešto najpopaljivije što su Bog/Majka priroda ikada stvorili u svojim mošnjama ili genetičkim epruvetama. Trajno ugrožena manjina (za čiji se "ponos" nitko ne bori) koja ne puši te reklamne slogane tvori goth rock band Radikalnih pesimista, čiji se značajni filozofi/ideolozi/sveci/heroji u ukupnoj ljudskoj povijesti mogu izbrojati na prste. Thomas Ligotti najsvježije je veliko ime u tom malome mentalnom terariju. Ligotti je izvrstan pisac pametnih horrora, no ovdje je na stejdžu zbog svoje najnovije, "filozofske" knjige, The Conspiracy Against the Human Race, biljantnog vitriola u oči svim tim naivcima, uvjerenima u posebnost, veličanstvenost i nadmoćnost ljudske vrste.
Središnja referencija Ligottijeve fascinantne analize jest norveški filozof Peter Wessel Zapffe. Svijest je naizgled višak (evolucijski dobitak, neki će reći dar), no takav višak, tvrdi Zapffe, zapravo proždire sebe sama, jer je sam sebi nepodnošljiv (zato što osvješćuje neizbježnu patnju, smrtnost i slične spuštalice) pa na kraju služi tome da stvara laži (zavodljive i utješne iluzije) o sebi i svijetu. Svi naši tzv. "užici" zasnovani su na lažima. Ako samo uz pomoć laži možemo podnijeti da smo svjesni i živi, zašto smo onda uopće i postali svjesni? Evolucijski dobitak ubrzo se pretvorio u prokletstvo. Kao da napravite stroj čiji je glavni posao da sama sebe pokvari, da poništi vlastito funkcioniranje i "nečiju" nejasnu izvornu "namjenu". Kao što kaže Ligotti, "cjelokupno nastojanje bivanja čovjekom svelo se na trud da se ne bude čovjekom", jer svijest boli. Naravno, čak je i ekstremno pesimistična filozofija samo jedna od različitih filozofija pa utoliko i ona služi da nam zamaže oči kako bismo imali volje gurati dalje (i pesimizam je uzbudljiv kad otkrijete da se s njime slažete).
Ligottijeva vrckavost vidljiva je primjerice kad ističe da su naizgled optimistične filozofije također hedonističke (hedonizam je inače jedan od mogućih izvora pesimističkog gledišta: budući da je život izvor patnje, život je nešto loše). Sve duhovno-religijske doktrine izviru iz hedonističkih vrijednosti, ali ih nitko ne percipira kao pesimistične, iako to nesvjesno jesu: što bi moglo biti u većoj mjeri hedonistično nego se navući na ideju raja ili nirvane? "Vjerovanje u život nakon smrti veliki je Plan B ako stvari ne završe baš dobro za tebe u ovom životu."
Iako (kao ni bilo tko drugi) ne mogu dokazati da maju pravo, radikalni pesimisti barem odbijaju producirati nove utjehe, sudjelovati u podmazivanju "stroja za stvaranje misterija" (ugodnih iluzija). U najmanju ruku, svim tim većinskim ljudima koji su sebe uvjerili da su nešto posebno (vrijedno) nije naodmet baciti malo retoričke sumporne kiseline u lice: ako je svijest tako veličanstvena, kako to da se gotovo u potpunosti svodi na denial stvarnosti i samozavaravanje?
Jedino što mi se čini problematičnim u Zapffeovu/Ligottijevu razmišljanju jest konzekvencija prema kojoj bi najbolje bilo da se svojevoljno prestanemo razmnožavati i da izumremo (što će se ionako dogoditi, i bez naše namjere). Nemam ništa protiv te ideje u praksi, no zar u teoriji ne bi trebalo slijediti ovo: ako je sve besmisleno, onda je jednako besmisleno oboje: živjeti+razmnožavati se i prestati se razmnožavati+izumrijeti. Ako neka besmislenost prestane aktualno postojati, neće ona zbog toga prestati biti besmislenom. Ništa ne pomaže ako ubijete Boga, on i dalje ostaje besmislen. Nakon što se jednom pojavila, svijest više ne možete istrijebiti jer ona i kao ne-živa nastavlja biti (besmislena), samo se pretvara u ne-mrtvog zombija ili vampira koji progoni svijet (život) i nakon što nestane s njega kao aktualnost. Dovoljno je da svijest bude virtualna (ne-aktualna) pa da bude stvarna. Nakon što se jednom pojavi, svijest je neuništiva. Ne mora biti aktualno stvarna, ali zauvijek ostaje virtualno stvarna. Čak ni glogov kolac ili srebrni metak tu ne pomažu.
S druge strane, ako je svijet besmislen, onda jednako možeš biti pesimističan i optimističan (vjerovati u hedonistički smisao), ionako time nećeš u temelju ništa promijeniti i dokazati. Ne vrijedi credo quia absurdum, nego ovakva varijacija: budući da je (sve) apsurdno, ni vjera ništa ne mijenja, no baš je zbog toga ona jednako legitimna koliko i nevjera. Budući da je (sve) apsurdno, jednako je, vjerovao ili ne vjerovao, živio ili ne živio. Dakle, izaberi svoju avanturu, iako ne vjeruješ u nju i njen smisao. Evo, primjerice, mog favorita: ne vjeruj ni u što a živi kao da vjeruješ u sve. Dakle, svijet je užasan, so what? who cares?
Poanta je u tome da iz depresivne filozofije ne mora proizlaziti depresivan život (Ligotti recimo ne promiče samoubojstvo kao izlaz iz paradoksa koje nam nameće svijest), ne morate se osjećati depresivno zato što imate pesimističan svjetonazor. Jer ako je svijet besmislen, onda je i sama svijest o tome jednako besmislena, nevažna i (zapravo oslobađajuće) neopterećujuća; to je jednako izvrsna/loša vijest kao bilo koja druga. Ali u usporedbi s drugim (saharinskim) filozofijama, ovaj protuotrov za najdublje inhibicije stvara neodoljiv dah (zdrave?) svježine, čak (perverzne?) uzbudljivosti. Ligotti donosi dobru vijest prvoklasnog kinky samouništenja za uzbudljivo besmislene. Goth budizam za zapadnjački pametne!
(Desetorici čitatelja koje je ova preporuka oduševila preporučam još dvije knjige napisane u sličnom downtempu: David Benatar, Better Never to Have Been: The Harm of Coming into Existence i Jim Crawford, Confessions of an Antinatalist.)

Harmony Korine: Film o jebačima kanta za smeće, gerijatrijskim delinkventima koji ševe kante, stupove, ograde, stabla, rasturaju stvari, ubijaju ljude

Teorije urote zaista su smiješne, primjerice ona prema kojoj je Drugi svjetski rat završio zato što su Saveznici pobijedili Sile osovine i bacili atomske bombe na Sony i Panasonic, iako je književnost dokazala da se to dogodilo zato što je hobit Frodo bacio magični Prsten Nad Prstenima u vulkan filmskih nastavaka pa mu Hitler više nije mogao ući u trag. Međutim ima i istinitih teorija urote. Jednu od njih otkrio sam gledajući novi film Harmonyja Korinea Trash Humpers.
Pođimo od temeljnog pitanja suvremenog svijeta: ako na Zemlji već odavno ima previše ljudi (ne samo da ih je nemoguće sve zaposliti, nemoguće ih je i sve nahraniti i seksualno zadovoljiti), kako to da se i dalje potiče natalitet, kako to da sve države tvrde da im populacija nije dovoljno metastazirala, i najvažnije – kako to da tajne službe nisu već pokrenule projekt masovnog istrebljenja biopolitičkog viška, svih tih prekobrojnih jadnika – siromašnih, glupih, neobrazovanih, ružnih (ako zanemarimo amaterske probe s umjetno izazvanim potresima, poplavama i epidemijama)? He, postoji razlog za to: mozak svakog čovjeka milijun je puta pametniji od onoga za što se koristi (kao što sam dokazao na drugome mjestu, sam televizor pametniji je od programa koji se na njemu emitiraju, sam mozak pametniji je od svega što se njime smisli, shvati i osjeti). I običan moron koji gleda sport na telki i mrzi homiće raspolaže u svojoj glavi uređajem toliko kompleksnim da se ništa u poznatom svemiru ne može mjeriti s njime. I sad se približavamo odgovoru na tu misteriju. Mislim, odgovor je očit.
Tajne službe i drugi zločesti stričeki, infracrveni gospodari svijeta, razvili su bežičnu tehnologiju zahvaljujući kojoj je sve te mozgove moguće povezati i iskorištavati ih za analitičke procedure kojih sami vlasnici mozga uopće nisu svjesni. Iako se čini da si apsolutni moron i da uopće ne upotrebljavaš svoj mozak, mimo tvoje svijesti tajne su ga službe uštekale u internet ljudskih mozgova (World Wide Brain Web) kako bi došle do odgovora na pitanja koja njih zanimaju, primjerice – kad će početi Šesti svjetski rat, koliko podzemnih Japana imaju Kinezi, koliko Putin ima crvenih gaćica, kad će meksička mafija bombardirati Los Angeles, je li kraljica Elizabeta na kokainu ili na Alzheimeru itd. Kao što svojevoljno možete NASA-i dopustiti da kapacitet vašeg nedovoljno iskorištenog kompjutora uključi u golem posao otkrivanja šifriranih poruka iz dubokog femme fatale-svemira, tako se tajne službe, bez vašeg dopuštenja, koriste vašim "prirodnim" kompjutorom, s kojim vi ionako ne znate što biste počeli. Naravno, za tu su svrhu najzahvalniji bezbrojni ritardi, idioti, seljačine, egzistencijski i socijalni škart, svi ti demencijski profesionalci koji svoj mozak 24 sta na dan, 7 dana u tjednu ionako ne pokreću.
No, dok tajne službe uzgajaju ljudsku vrstu kako bi se mogle, kad god požele, poslužiti jeftinim prirodnim kompjutorima (nekim prirodnim ili božjim hirom ugrađenima u organizme svih tih minus sapiensa), što pritom čine i kako žive sami službeni vlasnici tih mozgova? To nam otkrivaju filmovi Harmonyja Korinea, od legendarnog Gummoa do najnovijeg Trash Humpers. Korine sve te jadnike s društvenog dna, koje ne uspijeva sastrugati ni žlica Jackassa, uzdiže na razinu Baudelaireova albatrosa: iako nespretno glavinjaju poput zombija, genijalno izmičući svakoj prigodi da budu "vrijedna" "ljudska" bića, oni su zapravo uzvišeni fantomi koji ispunjavaju (njima nepoznatu) plemenitu funkciju i krotko služe (njima neshvatljivim) višim ciljevima. Kao što religije u svim ljudima – usprkos njihovu "padu", zlu i iskvarenosti – vide božanske supermene i uzgajaju ih na socijalnim farmama kao mentalno kastrirane, nesvjesne nositelje božanskih (a ne ljudskih) vrijednosti, tako tajne službe u svim idiotima svijeta vide beskrajni resurs komputacijskog prostora, izvor misaone nafte, pa ih uzgajaju po slumovima, radničkim predgrađima i financijskom bodljikavom žicom ograđenim rezervatima, ne zbog njihove upotrebne ljudske vrijednosti (koja postoji u homeopatskim dozama), nego zbog njihove neosviještene, tajne, razmjenske mozgovne vrijednosti. U obama slučajevima, ljudskost (u sklopu ukupnog reklamnog panoa o humanističkim vrijednostima) samo je cover. Ono čime se ljude ne koriste neizmjerno je dragocjenije od onoga čime se koriste i što od svoga života naprave. Svakodnevni ljudski život samo je ideološko skretanje pozornosti s pravog biznisa – iskorištavanja ljudskih mozgovnih bušotina.
U Trash Humpers ništa vam se ne skriva i ne poseže se ni za kakvim humanističkim lipstickom (spram njega čak i Gummo izgleda kao da ga je radio Tarkovski). Zblurane VHS-kamerom, vidite te morone kako bauljaju svojim mikroskopskim svijetom jer im je cijelo vrijeme mozak (na tajnom zadatku) "negdje drugdje". Riječ je o jebačima kanta za smeće, o nekoliko "gerijatrijskih delinkvenata", psihološki razrađenih i motiviranih poput kuglica u fliperu, koji ševe kante, stupove, ograde, stabla, uništavaju stvari, ubijaju ljude, mumljaju poput Beavisa & Buttheada ili pjevaju, sviraju i filozofiraju na razini Nigtmare Stagea te općenito razvijaju lifestyle likova za koje nije bilo mjesta ni u trash horror filmovima. U njihovu repetitivnom, dosadnom epskom povratku u ništavilo, iz kojeg su bili pokušali pobjeći uz pomoć još većeg ništavila, njihova demencijska struja nesvijesti toliko je upečatljiva da ne možete ne doživjeti epifaniju: ovi su ljudi zlatni rudnik naše civilizacije. Bez njihovih neupotrebljenih mozgova ništa ne bi bilo moguće.