Možete li sa bilo čime razmijeniti sam život? Ne možete - život je nerazmjenjiv, jer nema ničega što bi mu bio ekvivalent. Usljed toga, da parafraziramo Baudrillarda, sam život nema nikakva značenja izvan sebe sama, i to je izvor njegove temeljne nesigurnosti – život ima neko značenje samo dok traje. Ipak, u tako radikalnome obliku to možda vrijedi tek danas. Svijet je uvijek bio nesiguran, budući da nigdje nije imao ekvivalent, ali zapadna je tradicija, kako ističe Georg Steiner, uvijek bila prožeta nekim oblikom religijskog ili sekularnog mesijanizma. “Mesijanski um može biti neovisan o ikakvome postulatu o bogu: označava on ljudski pristup usavršivosti, višem i pretpostavlja se, trajnom stanju umnosti i pravde” ( Steiner, Grammars of Creation, 2001.). Personaliziran ili metaforičan, mesijanizam je uvijek označavao “obnavljanje, kraj historijske vremenitosti i dolazak, u slavi, nekog poslije-svijeta” ( Steiner).
Ako pak povežemo Baudrillardovu ideju o neekvivalentnosti svijeta i Steinerovu ideju o mesijanizmu, mogli bismo reći da je sama ideja mesijanističkog ili povijesnog svijeta zapravo izum koji je pokušao uvesti mogućnost da svijet ( ili njegov umanjeni model) bude razmjenjiv – s nekim drugim svijetom koji će doći, s nekim “višim”, “boljim”, “paralelnim” ili “duhovnim” svijetom. Može li se recimo, život razmjenjivati sa životom-nakon-smrti? Ako može, onda on ima neku vrijednost u trans-materijalnoj razmjeni, ako pak ne, sama je njegova vrijednost autoreferencijalna, tj. nihilistička – pogledan iz nekog gledišta izvan samoga života, život nema nikakva smisla.
Bez mesijanskih pretpostavki, dakle izvan konteksta među-svjetovne ekonomije, “život kao takav” nema nikakvu razmjensku vrijednost nego je on samo zamišljeno polje mogućnosti koje se mogu rekombinirati. Ako na raspolaganju imate sredstva kojima tu rekombinaciju možete izvesti, to ćete i učiniti. Zašto? Prvo, zato što možete, a drugo, zato što je to erotično, zavodljivo.
Neki, možda glumljeni instinkt u nama najprije nam govori da time prelazimo “granicu”, da se igramo s opasnim stvarima, da u svojoj oholosti zlorabimo svoju moć, da nismo odgovorni prema učincima svojih djela, da potrebu za kontrolom koristimo nekontrolirano, da želimo vladati prirodnim redom stvari. No, slijedeći način razmišljanja Crispina Sartwella ( iz njegove knjige Obscenity, Anarchy, Reality, 1996. ), mogli bismo obrnuti tu tezu i reći da se ovdje ne radi o potrebi da se zbilja zauzda i kontrolira nego o žudnji da se isprovocira otpor i utoliko odgovor same zbilje, o tome da manifestacijom svoje moći zapravo žudimo otkriti granicu te moći, točku preko koje više ne možemo ići. A da bismo tu granicu otkrili, moramo ići dokle god možemo. Naime, Sartwell tvrdi da mi ne žudimo za kontrolom svijeta kao takvom, nego za granicom naše kontrole, za nepremostivim otporom zbilje, kako bismo na tome mjestu mogli otpustiti svoju volju ( i potrebu za samokontrolom i kontrolom drugih ) te se prepustiti vlastitoj nemoći, tj. biti stvari poput svih drugih stvari. Ono što nas zavodi je pretapanje sa drugim stvarima, sa smrću. Jer dok god nešto možemo učiniti, živimo nužno i nesigurnost koju sa sobom donosi iskušenje ( učiniti to ili ne ), živimo “višak volje” što ga sa sobom donosi sloboda, usljed čega ulazimo u dramu tabua i kršenja tabua koja, kako tvrdi Bataille, izaziva tjeskobu i religijski osjećaj. Tek tada kada više nešto ne možemo učiniti, nestaje i tjeskobnost iskušenja i voljnog ne/djelovanja, tek se tada možemo opustiti i prestati biti, nestati u vlastitoj predmetnosti, zaboraviti se, prepustiti se svijetu, izbrisati granicu između nas i svijeta – biti zavedeni samom zbiljom.
A to izaziva ovisnost. Ovisni nismo o onome što možemo nego o onome što ne možemo učiniti i postići: neuspjeh, nemoć i otpor svijeta izazivaju ovisnost. “Susret sa zbiljskim, susret je s vlastitim neuspjehom, a neuspjeh uvijek dovodi do ‘spoznaje o zbilji’ neke situacije” ( Sartwell), dakle ovisni smo uvijek o samoj zbilji. “Dizati utege”, na primjer, “znači osjećati da se svijet opire mojoj volji. Tražiti iskustvo dizanja utega sve dok ih više ne možemo dizati, znači tražiti iskustvo tog otpora i zadovoljstva u zbilji, to jest u vlastitoj nesposobnosti” ( Sartwell). Kuće gradimo da bismo odgurujući od sebe surovost zbilje mogli utoliko više uživati u olujama; zaljubljujemo se da bismo mogli uživati u nemogućnosti ispunjenja te ljubavi: svijet od sebe guramo svojom moći, svojim iluzijama i fikcijama, svojim eskapizmima, ali samo da bismo mogli intenzivnije uživati u tome kako nam svijet uzvraća još jačim pritiskom. Ne možemo zapravo uživati u subjektivnoj moći jer nam se tada svijet predstavlja poput puke tvorevine naše mašte, a to čini se, u nama ne izaziva osjećaj da se događa nešto zbiljsko. Zavesti nas može samo nemoć, otpor zbilje, i zato otpor a ne uspjeh pojačava žudnju, što onda znači da je naša najjača žudnja to da budemo objekti, stvari poput drugih stvari. Svijet želimo kontrolirati samo zato da bismo mogli naći točku gdje napokon možemo otpustiti svoju volju i nestati u toj zbilji kao njezin dio. Ali da bismo tu točku našli, moramo za njom stalno tragati, zavedeni njezinim obećanjem, a na tom nam putu preostaje samo ono što možemo učiniti -– naša je moć jedini put do naše nemoći.
Sada nam može biti jasnije zašto tako ustrajno možemo činiti sve strahote koje činimo, i tako ustrajno uvijek u svemu ići ”do kraja”: “ovisnik uvijek manipulira stvarima sve dok ne prestane biti sposoban išta više svojevoljno učiniti” (Sartwell). Kao što pijanac pije sve do zaborava, do smrti, tako nas i tehnološka ovisnost tjera da idemo do kraja, da svime manipuliramo do zaborava, do smrti. Poput svakog poroka, i zla ( ovdje te pojmove ne treba shvatiti u moralističkom nego u funkcionalnom smislu), i tehnologija nas “zavodi na zaborav” ( naše volje i samokontrole, našeg postojanja), ona je puštanje stvarima da budu. Jer “pasti u zlo znači prepustiti se žudnji, a na kraju otpustiti i nju samu, biti ‘potpuno pometen’… [ budući da ] svi mi, manje ili više otvoreno, žudimo za time da nas zavede porok, da se prepustimo” (Sartwell).
Bataille je tvrdio da je “erotizam… pristajanje na život sve do točke smrti”. To čini se, vrijedi i za tehnološki erotizam, te utoliko i za gensku umjetnost ( kao sublimirani oblik genskog inženjeringa). Eduardo Kac kaže da je “transgenska umjetnost novi umjetnički oblik zasnovan na uporabi tehnika genskog inženjeringa kako bi se sintetski geni prenijeli u organizam ili kako bi se prirodna genska građa prenijela iz jedne vrste u drugu, u svrhu stvaranja jedinstvenih živih bića” (Kac, “Transgenic Art”, Leonardo, 1998.). Ta umjetnost, u kojoj su “sama živa bića, umjetnička djela”, u bataillovskom je smislu erotična, jer ona pristaje na umjetno stvaranje života sve do točke smrti života, do točke nestajanja.
Ne radi se zato ovdje ni o kakvoj ljudskoj drskosti, oholosti, nerazumnosti ili nemoralnosti – ovdje se samo na radikalan način ogoljuje čovjekova narav, njegova “besmislena” erotska struktura. Mističari su također žudjeli ići do kraja, ali na duhovnoj razini. Oni su također željeli sve svoje otpustiti i predati se kozmičkom jedinstvu. Tehnologija ne radi ništa drugo, ona to samo izvodi u drugačijem registru, na materijalnoj razini, pa je tehnologija samo materijalizirana mistika. Tehnologija uvijek ide do kraja, kada god to može i gdje god to može, i uvijek će to htjeti činiti. I mističari, i tehnolozi, i fanatični ljubavnici žude čovjeka dovesti do zida, poništiti ga, izbrisati razliku između unutarnjeg i vanjskog, ljudskosti i duha svih drugih bića, ljudskosti i predmetnosti svih drugih stvari. I mistika i tehnologija žude čovjeka i život pretvoriti u objekt, i taj zov objekata ( u nama ) da im se pridružimo, čini se da je najzavodljiviji zov koji čovjek uopće može doživjeti. Ljudi zapravo ne žude za životom – život je samo sredstvo dolaska do granice života, do nemoći života, do zbilje nestajanja, do otpora svijeta, koji utoliko nije ni živ niti neživ nego je hipnotizirajući, zavodljivi bezdan.
Tek u mediju tog bezdana, kada smo pretvoreni u stvari među drugim stvarima, u objekte, naši životi postaju razmjenjivi – budući da sám intenzitet tog besmislenog bezdana postaje opći ekvivalent koji omogućuje razmjenu svega sa svime i koji utoliko svemu daje značenje u očima svega drugoga. Život ima objektivno, univerzalno značenje samo onda kada više nije živ, kada je nestao i prepustio se svojoj granici, svojemu hiper-živome, trans-živome “kraju”. Dok traje, život je autist.
Utoliko je trans-genska umjetnost samo varijacija trans-životne potrage za granicom. Ako zazirete od takve potrage, to znači samo to da je obavljate na neki drugačiji način. Trans-genska umjetnost upravo u svojoj “graničnosti” nije iznimka nego pravilo – čovjek nikada ne žudi ostati čovjekom, zavesti ga može samo ono ne-ljudsko. Sviđalo se to nama ili ne, jer ta žudnja nije ni estetska niti moralna, nego besmisleno erotska. Nešto nas u nama tjera da uživamo u vlastitome nestajanju jer se čini da je to jedini način da svijet postane, da čujemo odgovor zbilje. Kao da je svijet toliko suzdržan i autističan, da ga jedino svojim nestajanjem možemo natjerati na reakciju, privući njegovu pažnju i natjerati ga da se pokaže, da nam odgovori tko je, što je i kakav je. Tek je bezdan nestajanja života onaj ekvivalent koji nam omogućuje komunikaciju sa svijetom, razmjenu životá. Potraga za granicom života je utoliko, istodobno najromantičniji i najperverzniji oblik potrage za pažnjom svijeta.
Nema komentara:
Objavi komentar