(kako zvuče tekstovi napisani prije desetak godina)
U filmu Videodrom Davida Cronenberga macluhanovski lik Brian O'Blivion kaže, "Televizijsaki ekran je mrežnica našeg unutarnjeg oka ['oka' naše svijesti]. Zato je tv-ekran dio fizičke strukture mozga" (u Linda S. Kauffman Bad Girls and Sick Boys). Je li onda umjetnost mrežnica našega trećeg oka? Je li umjetnost dio povijesne strukture čovjeka? Zanimljivo, čini se da više nije. Današnja se umjetnost ne obraća više čovjeku (kao opunomoćenom subjektu povijesti) nego informacijskome okolišu čijim je čovjek samo jedan dio.
Sumirajući ideje o "razdijeljenoj kogniciji", Katherine Hayles, u knjizi How We Became Posthuman, navodi kako su istraživanja Edwina Hutchinsa dovela do zaključka da "kognitivni sustav odgovoran za lociranje broda u prostoru i njegovu uspješnu navigaciju ne leži samo u čovjeku nego u složenim međudjelovanjima unutar okoliša sastavljena od ljudskih i neljudskih činitelja". Tom idejom može se odgovoriti slavnom Searlovom argumentu "kineska soba" kojim je on htio dokazati da strojevi ne mogu misliti (budući da strojevi mogu davati "smislene odgovore a da sami ne razumiju ono što su rekli"). Kada se odvija komunikacija u kojoj netko tko ne razumije kineski svojemu ispitivaču ipak uspijeva dati smislene odgovore na kineskom (jer do njih dolazi tako što samo uz pomoć uputstva "korelira simbole napisane u tekstu s drugim kineskim simbolima koje ima u kutiji" što mu je na rasplaganju, ne razumijevajući ništa od onoga što je napisao ), tada je cijela ta situacija, ili cijela "soba", ona koja zna kineski - "razdijeljeni kognitivni sustav, kineska soba, zna više od svih elemenata koji je čine", uključujući čovjeka koji u eksperimentu odgovara na kineskom iako ga ne razumije. Svijest dakle, na ovaj način gledana, nije svojstvo čovjeka nego cijele sobe, cijele situacije u kojoj se odvija komunikacija - cijeli svijet je mrežnica kolektivnog unutrašnjeg oka u kojemu i mi participiramo. Moderni ljudi tako, mogu bolje od svojih predaka rješavati sofisticirane probleme "ne zato što su od njih pametniji nego zato što su izgradili pametnije okoliše u kojima rade" (Hayles). (Pierre Lévy, Howard Bloom i Joel de Rosnay pak, govore o novoizranjajućoj kolektivnoj inteligenciji, planetarnoj svijesti. De Rosnay na primjer govori o simbiotičkom čovjeku i novoj vrsti svijesti što nastaje simbiozom čovjeka i njegove tehnologije).
Na sličan način, umjetničke "poruke" nisu više namijenjene samo čovjeku nego prvenstveno komunikacijskome "polju": vanjski svijet je dio našega mozga a naš je mozak dio vanjskog svijeta. Videodrom kao "preteča virtualne stvarnosti", pokazuje da se "nove mogućnosti evolutivnih preobrazbi" mogu javiti samo na pretpostavci "rastapanja starog kartezijanskog dualizma uma i tijela" (Kauffman). Virtualnost sada znači kontinuum tijela i uma u kojemu se tijelo, kao što je vidljivo u Videodromu, "vaginalizira" (služi za umetanje informacijskih paketa), postaje fleksibilno sučelje organskog i anorganskog, a um se najprije digitalizira a zatim tretira poput sinaptičkog tijela. Slike više nisu mjesto predstavljanja nego se "upisuju u naše živce" tako da ulazimo u jedan "novi režim slike u kojemu je gledanje visceralno i intenzivno a ne više predstavljačko i ekstenzivno" (Steven Shaviro, u Kauffman).
U ovoj komunikaciji vaginalnih tijela-umova, u kojoj seksualni organi i svijest, premješteni, zamjenjuju uloge, umjetnost više ne reprezentira ono što se događa čovjeku nego u ekološko-medijska tijela-umove ponekad nasilno, a uvijek intenzivno upisuje autonomne, nepredvidljive, iskrsavajuće događaje - kojima je čovjek jedan od sudionika i promatrača. Umjetnost, kreativnost pa i genijalnost emigriraju iz prezasićenog i korumpiranog ljudskog bića, i polako nastavaju novu zemlju, koja nije ni subjektivna ni objektivna. Danas, "ljudska svojstva" napuštaju čovjeka i osamostaljuju se u samome erotiziranome okolišu, a i šire, "životna svojstva" napuštaju organska bića i naseljavaju se u neorganskome svijetu(neki to zovu novim animizmom), a unutarnja arhetipska svojstva napuštaju psihu i postaju objektivna "priviđenja".
Dakle, umjetnička se komunikacija danas ne odvija izričito među ljudima nego u osamostaljenome hibridnom medijsko-ekološkom polju-mesu sastavljenom od pojačane-i-istodobno-oslabljene ljudske svijesti, medijsko-spektakularnog hiper-prostora, ganglija javnosti, kapitalističko-financijskih probavnih optjecaja, umjetnih oblika svijesti i djelovanja, tumora pamćenja i nepoznatih-tekućih-objekata postojanja i umjetnog-života. U ovoj ontološko-komunikacijskoj juhi demonski izranja neki novi oblik ničijeg-života i ničije-svijesti (i valjda, ničije-umjetnosti), što je istodobno zastrašujuće, uzbudljivo i dosadno. Stvari se tako radikalno mijenjaju da postaju neopazive pa više ne izazivaju šok nego ravnodušnost: horror-porno-ennui.
U najdramatičnijem obliku, moglo bi se reći da smo došli do granice i modernizma i postmodernizma, jer se pokazuje da sloboda ne služi izražavanju niti Boga (Apsoluta) niti Čovjeka (Povijesti), a ni samodostatnoj Igri svijeta. Slobodi naime, kao ni svemu drugome, u osnovi ne možemo vjerovati (što ne znači da joj se ne možemo "predati" ili "prepustiti") - sloboda nikada nije (samo) "naša", ona je u smislu vlastite ne-samo-uzrokovanosti, demon iz dubokog (unutarnjeg i vanjskog) hiper-svemira. (Kako ističe Kodwo Eshun, čim imamo neke učinke bez uzroka odmah im pripisujemo demonsko podrijetlo). Zato današnja umjetnost prvenstveno pokazuje ne to da želimo komunicirati nego to da smo komunikacijom opsjednuti, ne to da nešto žudimo izraziti nego to da ne možemo a da nešto ne izražavamo. Zato stalno moramo iznalaziti načine da se okupimo oko osjećaja koji nam stižu iz daljine.
Postojanje je naime, "histeričan, nepouzdan organ" (to je Nabokov rekao za srce a Cronenberg za oko). Nakon što je shvatite, this truth will self-destruct in five seconds.
Nema komentara:
Objavi komentar