Dorothea Franck i magijska drugost jezika

Dorothea Franck je njemačka "post-lingvistička" teoretičarka (diplomirala je u Konstanzu a u posljednje vrijeme predaje u Amsterdamu), i analitičarka najnovijih promjena u riskantnom elektricitetu našeg sporazumijevanja i nesporazumijevanja s drugima i samima sobom, u uvjetima sve intenzivnijeg informacijskog zagađenja. U sklopu foruma Serious Chiller Lounge, u Münchenu, Franckova je 1994. godine održala nekoliko predavanja o kojima je ovdje riječ.
Informacijsko zagađenje i mutacija komunikacijskih tehnologija, tvrdi Franckova u predavanju naslovljenome “Enigma”, izazivaju promjene u našem mentalnom imunskom sustavu - "Postat ćemo tako zasićeni informacijskim tekstovima i bit će tako teško pronaći čitatelja ili slušatelja u medijskoj džungli da će se jezik morati preobličiti kako bi bio sposoban komunicirati", i privlačiti pažnju. Nakon dvadesetostoljetnog lingvističkog okreta i revolucijâ u komunikacijskim obrascima čeka nas poetski okret. Budući jezik morat će biti poetičan, čak poetski hermetičan, tvrdi Franckova, a presudno važan bit će stil, kao imunski sustav za "razlikovanje između onoga što nam je privlačno, a što ne". Umjetnost je tako, "jedino područje od kojega možemo očekivati instrumentarij za opstanak u informacijskome dobu".
U predavanju naslovljenome "Stil - nevinost izgubljena i ponovno nađena", Franckova razvija svoja razmišljanja o stilu i dovodi ih do gotovo metafizičkih nedoumica. "Sam pojam stila čini se da opisuje putanju posrnuća i željenog uzdizanja u ljupkost". Ali, nije li se s propašću subjekta raspala i ideja stila? "Znači li to i propast izvornosti", pita se autorica. Povezujući Kleista, Wittgensteina, Pessou i Hölderlina, putuje ona u labirint stila, labirint "u čijem nepristupačnom središtu nestaje kontrola - mi smo sami sebi taj labirint".
Dominantne 20-stoljetne lingvističke teorije, strukturalistička i poststrukturalistička, nametnule su, nazovimo ga uvjetno tako, “digitalni” model jezika: odnos označitelja, označenog i referenta je proizvoljan a jezični se sustav sastoji od odnosa razlika, tj. od odnosa njegovih diskretnih jedinica koje su određene svojom razlikom spram dugih jedinica, a ne izravnom ili analognom vezom s onime što označavaju. Usljed toga, može se na primjer, tvrditi da logika pisma (udaljenosti, odsutnosti, pogrešnog razumijevanja) prethodi logici govora (prisutnosti, međusobnog razumijevanja govornika i slušatelja). Međutim, ono što se tu dogodilo jest zapravo to da je značenje u velikoj mjeri pobrkano s “informacijom”. Naime, dok je za informaciju doista važan samo odnos između njezinih diskretnih jedinica, npr. nula i jedinica, neovisno o tome što one znače, ne vrijedi to i za značenja, koja postoje tek u rezonancijskim umovima pošiljatelja i primatelja. Jezik kao sustav informacija i jezik kao sustav rezonancijskih značenja nisu jedno te isto. Relativnost veza nije isto što i proizvoljnost veza.
U tekstu naslovljenome "Što je to prirodno u prirodnom jeziku", Dorothea Franck daje, čini nam se, svoj prilog raskrinkavanju spomenutog brkanja informacije i značenja. Nasuprot poststrukturalističkom shvaćanju o primarnosti pisma nad govorom, Franckova obnavlja ideju o većoj izvornosti govornog jezika, o tome da u jeziku na djelu nisu prvenstveno njegovi diferencijalni odnosi nego pred-jezičke ili para-jezičke moći koje ona zove moćima evokacije, moćima koje najbolje uprizoruje poezija. Kao što “digitalne” teorije jezika preferiraju prozni diskurs i iskazni aspekt jezika, tako “analogne” teorije jezika, koje Franckova podržava, naglašavaju ne-predstavljački, čak magijski aspekt jezika. Jezik doduše, ne predstavlja stvari, ali izaziva njihove rezonancije. Franckova nas podsjeća da se jezik možda uopće ne događa u pojmovnom okviru metafizike prisutnosti, pa ni dekonstrukcija takve metafizike zapravo ne otkriva puno. Jezik je prvenstveno, događanje u neuhvatljivom, fluidnom, nekategorijalnom polju magijskih veza. Ako pismo prethodi govoru, onda zasigurno i magija prethodi pismu, itd. Ili, da to kažemo “sintetski”, citirajući Stevena Shavira iz knjige Cinematic Body, “alternativa između prisutnosti i posredovanja, ili fenomenološke neposrednosti i jezičke odgode, lažna je alternativa: iskustvo je istodobno tekstualizirano ( ili otvoreno igri negacija i razlika) i usidreno u živoj sadašnjosti. Označavanje i prisutnost, dvije su supostojeće dimenzije percepcijske ‘istine’”.
Stavljajući poticajne ideje Dorothee Franck u još radikalniji kontekst, mogli bismo reći da u jeziku uvijek već djeluje i neki višak, da u njemu “živi” i nešto ne-ljudsko. U jeziku se ne radi samo o intersubjektivnosti ( društveno-konstruiranim odnosima) nego možda prvenstveno, i o inter-objektivnosti, o odnosima s “objektima”… Ne-ljudski “magijski” sustav sličnosti i rezonancija, kojemu jezički sustav razlika pripada, čini konvencionalnost i proizvoljnost jezika samo jednim, možda čak prividnim aspektom kompleksne, višedimenzionalne “igre” u koju je jezik, htio ne htio, uvijek već uključen i iz koje ne može umaći u potpuno ljudsku sferu društvenih konstrukcija. Jezik ne uspijeva biti nešto isključivo ljudsko, kroza nj uvijek progovara i nešto što nije svedivo na ljudskost, društvenost i univerzum simboličkog: neka neljudska drugost živi, vibrira i priopćava se u našem jeziku.