“Užitak je, priznajmo, banalan… koncept užitka ne pomaže da shvatimo naša najzanimljivija i najsnažnija iskustva”, tvrdi Crispin Sartwell. U današnje doba ciničko-hedonističkog individualizma kao najvišeg oblika nasumičnoga masovnog samoubojstva takve rečenice smjesta privlače pažnju. Zvuče svježe, poput sumporne kiseline na pospanome licu. Iako je Sartwell sveučilišni profesor filozofije, jedan je od najnekonvencionalnijih i najprovokativnijih suvremenih američkih mislilaca, i kako sam kaže, piše “filozofijske tekstove koje nije moguće objaviti u filozofskim časopisima”. Poput nekog underground-profesora na LSD-u iznosi on ekstremnu i uznemirujuću filozofiju života, istražuje što se događa ukoliko život prihvatimo i volimo upravo takav kakav jest, sa svim njegovim bolima, zlom, strahotama i proizvoljnostima. Na krajnje osoban a ponekad i brutalno izravan način, Sartwell piše o transgresivnoj seksualnosti, političkom anarhizmu, drogama i alkoholizmu, ovisnosti, smrti i tjelesnosti. Moralne i političke vrijednosti, tvrdi Sartwell, napad su na ljudsku autentičnost, i zato je ono što nam neophodno treba – transgresivnost, kršenje (“samosvjesno kršenje vlastitih vrijednosti može biti afirmacija onoga što jest. U tom smislu, kršenje je sakrament: prekršiti vlastite vrijednosti znači reći ‘da’: ono posebno ‘da’ koje je prepuštanje zavođenju, dopuštanje sebi da budemo zavedeni”). Tako su na primjer, tetoviranje, probadanje tijela, body-building i drugi oblici preobrazbe tijela teme posredstvom kojih Sartwell izvodi neke gotovo metafizičke zaključke o naravi ljudskog bivanja u svijetu. Iako spomenutim postupcima pokušavamo naglasiti moć samokontrole, zapravo se radi o traženju načina odnošenja s našim granicama i svijetom čistih objekata koji nas okružuje. Nadvladati granice svojega postojanja, “proširiti se u sve, i nestati”, transcendirati sebe, to je ono o čemu je zapravo riječ. Postoje pak, dva načina da se to postigne, tvrdi Sartwell: “prvi, putem jednostavnog potpunog uranjanja, odbijanjem bivanja, samoponištenjem: to je mazohistička fantazija. Drugi način je putem potpune kontrole i potpune preobrazbe, postupcima samodiscipline i discipliniranja svijeta: to je sadistička fantazija”. Sartwell želi naglasiti da su “ta dva načina na kraju krajeva, zapravo jedan te isti… Svi se mi angažiramo negdje unutar te dinamike, zbog skupljanja snage i žudnje ili zbog njihova otpuštanja, zbog samokontrole ili zbog ekstatičnog oslobađanja”.
Razni oblici “nagona prema smrti”, sklonost samozaboravu, nestajanju, pretapanju s okolinom ili mističnom jedninom odavno su uočeni kao temeljne odlike čovjeka koji usprkos svojoj naizgled konstitutivnoj subjektivnosti zapravo, čini se, ponajprije žudi za time da bude “objekt”, ne aktivan (ili interaktivan) nego pasivan (i interpasivan). Čovjek kao da najviše žudi za time da se ono nasjintenzivnije u njemu jednostavno “događa”, da netko u njemu obavi njegov posao umjesto njega tako da on u miru može ne-raditi nešto drugo. Jer “ono što se traži u intoksikaciji (a prema Batailleu, i u erotizmu i religioznosti) jest zaborav, ili smrt: želimo doslovce postati neživim predmetom, to jest, želimo postati stvar poput ostalih stvari. Jedina moguća ironija te djelatnosti u tome je što već jesmo stvar poput ostalih stvari, što je volja koju doživljavamo kao neumoljivu i moćnu, zapravo jadna i ograničena”.
Tu smo na tragu našega temeljnog “zla” (kao forme a ne kao sadržaja) i međupovezanosti žudnje i zla kao urotnika u nama koji nas otimaju u ono što “jesmo”, jer “žudnja je u tom smislu bezdan, ono u što upadnemo, a naša žudnja za žudnjom potječe od potrebe da padnemo u taj bezdan. Pasti u zlo znači prepustiti se žudnji, a na kraju prepustiti i nju samu, biti ‘pometen’. Pad u zlo uvijek se stoga doživljava kao gubitak slobode; dakako, upravo nam je to i potrebno. Sokrat nije imao pravo upravo zbog tog razloga: svi mi, manje ili više otvoreno, žudimo za tim da nas zavede porok, da se prepustimo. U užasnoj povijesti čovječanstva nema tog užasa za koji ne bismo bili sposobni – svi mi, samo kad bismo bili zavedeni na pravi način”.
Ukupan je naš život dakle analogan seksualnoj logici - “tražimo čvrsto, pouzdano sidro u svome partneru a istodobno težimo transcendentnom iskustvu koje nam omogućuje da odlebdimo onkraj naše svakodnevnice” (Esther Perel). Seksualna žudnja je “politički nekorektna”, to jest, dogovor, povjerenje, poštovanje i ravnopravnost zapravo ubijaju erotsku žudnju koja uglavnom ovisi o onome nedopuštenom, divljem, griješnom, “prljavom”, skrivenom, tajanstvenom, sugestivnom, o igrama moći, izmjenama uloga, zavodničkim manipulacijama i zapovjedničkim zahtjevima, igrama pokornosti i vladanja… I kao što svatko u svome erotskom životu treba “pomiriti potrebu za onim što je sigurno i predvidljivo sa željom da se ide za onime što je uzbudljivo, tajanstveno i zapanjujuće” (Perel), tako čini se, i na drugim razinama – fraktalno – trebamo pomiriti svoju potrebu za subjektivnošću (djelatnošću) i potrebu za postajanjem objektom. Naši osnovni porivi uopće nisu dosljedni i homogeni, ali su možda komplementarni. Kao što istodobno i preziremo i volimo moć, žudimo i za stabilnošću i za pustolovinom, i za užitkom i za boli, i za harmonijom i za kaosom, i za dobrom i za zlom, i za zakonom i za kršenjem zakona, i za pameću i za glupošću, i za racionalnošću i za iracionalnošću, i za ljubavlju i za ravnodušnošću (distanciranošću), i za predanošću i za nedodorljivošću, tako istodobno, na mnogo temeljnijoj razini, želimo i biti i ne biti, postajati i nestajati, živjeti i umrijeti. Zato će svaka projekcija čovjekove “autentičnosti” morati uzeti u obzir tu nedosljednost i nekontinuiranost ljudskoga “stanja”. Moramo prihvatiti da “zlo” (prepuštanje zavođenju, žudnji za nestajanjem) nije naš neprijatelj nego izvor uzbuđenja koje zapravo duboko želimo, da se zlu volimo opirati ali da ga ne želimo zauvijek ukloniti, jer “paradoksalno, temeljna je nesigurnost preduvjet održavanja zanimanja i žudnje” (Perel). Naša žudnja ne služi našim “racionalnim” i “pravednim” interesima i projektima, ona izdaje naša “politički korektna” stremljenja, ona je uljez u nama koji ponajprije teži održavati promjenu, uzbuđenje, potragu, otvorenost drugim svjetovima. Žudnja nikada nije naša, ona je onaj ne-ljudski “stroj” u nama koji nas koristi za vlastite (nikome poznate) svrhe. Ne služe žudnje nama (našem ispunjenju), nego mi služimo žudnjama (“strojevima žudnje”) u nama. To da smo erotska, žudeća bića znači da nismo “bačeni u postojanje” kako bismo ispunili svoju ljudsku bit, nego kako bi se kroza nas držala otvorena vrata između različitih svjetova, kako bi se kroza nas nešto događalo, kako bismo bili medij iskustva kojemu cilj nije ispuniti nas, svoje “domaćine”, nego živjeti u nama poput samoorganizirajućeg ontološkog parazita čije nam namjere uopće nisu poznate. Dakle “naš” se život događa poput samoorganiziranog “umjetnog života”, u nama kao njegovu virtualnom okolišu, i utoliko je nalik na buduća umjetnička djela o kojima govori Sartwell. On naime sluti da će zahvaljujući naprednim tehnologijama sama umjetnička djela postati oblik umjetnog života. Možda će u budućnosti “umjetnička djela početi proizvoditi sama sebe i tumačiti se samima sebi. Možda će umjetnici uzgajati umjetnička djela kao što se uzgaja soja, nadajući se dobru urodu. Možda će sam koncept umjetnosti postati beskoristan ili nemoguć zbog samoproizvođenja umjetničkih djela. Možda će najveća umjetnička djela sljedećeg stoljeća biti komunikacijski kompjutorski virusi koji rastu sami od sebe i putem komunikacije na dijabolički lijepe načine uništavaju svaku komunikaciju”. Dakle poput samoga “prirodnog” života koji puca sam sebi u glavu i liže vlastitu krv na zidu.
***
Crispin Sartwell profesor je filozofije na Sveučilištu Alabama, autor je knjiga The Art of Living: The Aesthetics of the Ordinary in World Spiritual Traditions; Obscenity, Anarchy, Reality i End of Story: Toward an Annihilation of Language and History.
Nema komentara:
Objavi komentar