Ljudi uvijek žive taman toliko da se razlikuju od mrtvaca

Život je naporan, težak, frustrira do zla boga, a kad i nije takav i dalje je dosadan. Čovjek to može pretrpjeti, žrtvovati se, samo ako ima čvrstu viziju nekog višeg cilja kojem sva ta gnjavaža služi, recimo ako ga proganja religijska ili političko-utopijska vizija smisla. Dolina dosade tada služi dolasku pravome jastvu, onome što ste “zaista”. No, danas u takvo pravo jastvo vjeruju još samo religijski fundamentalisti i, ovisno o raspoloženju, New Ageri, a možda i poneki ljevičari. Svi ostali, više ili manje svjesno, znaju da svoj identitet moraju nekako izgraditi i zapravo ga često mijenjati, kako bi zakrpali tu prazninu, tu dosadu – kako bi preživjeli život.
Činjenica života je da široki slojevi stanovništva tu prazninu nikada neće popunjavati tzv. “visokom” kulturom, jer je prezahtjevna i traži pun kurac prethodne “kultiviranosti”. Ljudima zato treba ne “kultura”, nego droga koja neće imati štetnih posljedica, što znači da je više-manje dobra dok je uzimaš a da poslije ne moraš ići psihijatru ili liječniku. Da je možeš ispišati i probuditi se bez side.
Pretenciozno gledano, kultura bi nam trebala nuditi djela, ideje, vizije koji u nama potiču osjećaj da smo živi, jer svakodnevni život prepušten samome sebi to naravno ne uspijeva. Ako ni kultura u tome ne uspijeva onda ona nudi samo žvakaću gumu za mozak i dušu od kojih se ne osjećamo živima, nego samo ne-mrtvima, odgođeno mrtvima. Ako su vampiri paradigmatski oblik ne-mrtvih bića, onda je estradno-medijska kultura namijenjena vampirima, masama ljudi koji nisu ni živi ni mrtvi, koji ne mogu umrijeti jer ih žudnja za “krvi” – životnim užitkom, uzbuđenjem – još drži taman toliko živima da mogu prepoznati miris života, ali ga ne mogu zaista doživjeti. Može li se to stanje promijeniti? Naravno da može, jednako kao što Krist svaki čas može ponovno doći i izvući nas iz govana i kao što nas svaki čas neki asteroid može puknuti i ugurati u šupak života, gdje nam valjda i jeste mjesto. Ma, naravno da ne može! Ljudi uvijek žive taman toliko da se razlikuju od mrtvaca, i to im je najčešće sasvim dovoljno. Jebiga, ljudi i ne žele živjeti, a kada bi i htjeli ne znaju kako bi to učinili i nitko im ne može dati savjet – život, čini se, i ne služi tome da se osjetimo živima, nego je uglavnom puka odgoda življenja.
Život je, vjerujemo, zaista život kad je ispunjen maštom, besmislenim važnim strastima, fatalnim iščekivanjima, smislenim porazima i otkrićima koja cijeli svijet bacaju u nesvijest. Kome se danas to događa, a da nije na drogama? Manjini! Zaključak – čovječanstvo čeka trenutak svojega života, koji vjerojatno nikada neće doći. Svi drugi mogu samo uzeti ono što im se nudi, kako ne bi doslovno krepali od dosade. Hoću reći, temelj suvremene “estradizacije” života nisu podli intersi korporacija i vlasnika masovnih medija - koji naravno, u svemu tome nalaze fantastičnu priliku za zaradu - nego je to sam “naš” život (što god da to značilo), koji prepušten sam sebi jednostavno nema dobrih ideja. Tko bi pratio sva ta sranja kad bi u svome privatnom životu imao nešto zanimljivije, uzbudljivije i pametnije?