Američki prozaisti Harold Jaffe, Dave Eggers, George Saunders i Shelley Jackson imaju nešto zajedničko: za njih je stvarnost okrenuta naopačke, poput izvrnute rukavice: ono što je tjelesno ili psihički unutarnje, u kontekstu stvarnosti sekundarno, artificijelno ili posredovano postaje sada primarno, površinsko, vanjsko, svakodnevno. Nešto se događa u tim pričama što je uznemirujuće, poremećeno i cool. Humor i patetika zdrobljeni su zajedno u stvarnosni miks koji se šprica izravno u žile likova i čitatelja. Intimnost svijeta ovdje je nešto što dolazi izvana, što para svakodnevno korisničko sučelje stvarnosti. Kao da je višebojna duga postojanja iskasapljena i prepakirana u neonsku Rubikovu kocku značenja. Štoviše, značenje svijeta je tumor koji je sada vani, vidljiv, opipljiv. Sve je zbog toga oživljeno, dinamično, prepunjeno informacijama, žudnjama, proturječnostima i događajima. No, ništa od toga ne služi razumijevanju i uobličavanju svijeta, nego izaziva samostalni život ljudskih svojstava, koja više ne prethode čovjeku (kao kod Musila), nego preživljavaju i nakon što su ljudi nestali. Riječ je o poslijeljudskoj ljudskosti, crnom humoru odnosa koji više ne služe samim ljudima, nego se tradicionalnim ljudskim svojstvima koriste kao što se umjetna inteligencija u filmu Matrix koristi ljudima – kao baterijama. Ljudi su samo energetski punjači onoga što im se događa. Njihove strasti, žudnje, ambicije, boli, porazi sada ne pridonose pozitivnim svojstvima “njihova svijeta”, nego samo stvaraju negative stvarnosti koja je “preuzela” onu staru, ljudsku stvarnost – sam život je osamostaljeni fetiš. I ako se tome pokušate suprotstaviti nekim gerilskim akcijama (kao u Jaffeovoj priči), završit ćete u plinskoj komori. Ili ćete pristati na ironično sudjelovanje (kao u Eggersovu romanu). Ili će vas vaše tijelo napustiti i živjeti izvan vas (kao u Jacksoninim pričama). Ili ćete završiti u tunelu koji nikako da odvede ni u svijet mrtvih ni u svijet živih (kao u Saundersovoj priči). Satirični više niste vi, sve što vam se događa je satirično – satirizira vaše potrebe i namjere, satirizira samo vaše postojanje. Duh nije nešto prema čemu se uzdiže tijelo, nego su i duh i tijelo kratki spojevi u kojima sprženo iskustvo smrdi i isparava kao da je trajno zaglavilo na nekoj električnoj stolici postojanja. Društvo nije samo visoko-tehnološki održavano, militaristički nadgledano i medijski manipulirano, nego su i same biologija i psihologija ljudi uvijek već toliko umjetne da te izvanjske sile dolaze gotovo prekasno, nakon što se više i nema što braniti od nestajanja. Čovjek je ovdje nešto što se tek naslućuje, kao mogući konstrukt neke arheološke spekulacije. Svi ovi autori kao da prave geološke bušotine čovjeka i ne nalaze ništa što odgovara njihovim očekivanjima – kao da je nešto već odavno zgnječilo čovjeka i pretvorilo ga u značejsku naftu – gorivo društvenih procesa. Oni postavljaju bombe u tu prazninu i gledaju koji će oblik iscrtati odjeci eksplozije. Čovjek je danas odjek eksplozije koja ga pokušava ne raznijeti, nego ponovno ssastaviti.
Sada znamo da se najsnažnije stvari događaju kad nismo “normalni”, čak radikalnije, kad nismo “ljudi” (u humanističkome i “povijesnome” smislu tog pojma). Užici i ekstaze sada su oko nas, i mogu se privući samo narkoticima, tehnologijama, socijalnim inženjeringom, psihološkim iluzionizmom, snobovskim pobunama, zabavnim revolucijama, ekološkim egoizmom… Prije smo mislili da je te intenzitete moguće privući magnetima naše intrinzične ljudske prirode, i smišljali smo velike priče o razvoju koji će omogućiti da ta svojstva procvjetaju i zavladaju izravno u nama (jer su uvijek već imala biti naša). Sada su ti intenziteti osamostaljeni, čudni i strani – kao da nam je ono najbliže zapravo najdalje – znamo da nam najzvažnija iskustva nisu zajamčena tim standardnim psiho-socijalno-povijesnim nastojanjem (radom “pojma” povijesti koji navija za nas). Mi živimo, ali droga života je izvan nas – i nemamo pojma za koga navija - i ako je želimo u sebi znamo da je “kupujemo”, znamo da otkupljujemo svoj život od nepoznatog dealera, da naš život nije više naš, da smo samo njegove mušterije, ne više njegovi “gospodari”. Sada smo potrošači vlastite životnosti, nije ona više u neposrednom, izravnom (povijesnom) doticaju s nama. Život je poput nekog čudovišta intenziteta, izvan nas – ne stvaramo ga, nego nam se događa – i više nikada neće biti naš. Ako ga želimo na ekranima našeg iskustva, moramo ga dozvati telefonom iskustva: drogama, seksom, ljubavlju, slavom, samoubojstvom, zabavom, nijemim bogom u nama… Sada smo prema onome za što se prije mislilo da je naša bit (naša autentičnost) pozitivno paranoični: nadamo se da će nas proganjati, da će nas opsjedati intenzitet za koji sada znamo da ga možemo doživjeti baš zato jer (nikada i) nije bio naš! Duboko u sebi nesimetrični smo – naš život i naše iskustvo tog života više se ne poklapaju. Više jednostavno ne znamo što se to događa dok živimo. Život više nije nešto naše, nego nešto što primamo mobitelom iskustva.
Ili kao što kaže R. M. Berry u tekstu “Sadašnje stanje prozne književnosti”: “mrtvi smo… [aktualna inovativna proza prikazuje] budućnost kao univerzalno posredovanu. Ono što nazivamo hranom zapravo je samo sintetička replika hrane, ono što nazivamo domom montažna potrošna roba, a ono što nazivamo glazbom njezina sterilizirana digitalna rekonstrukcija. Nije jasno je li ta smrt-u-životu posljedica modernizma, uništavanja jednostavnosti i izravnosti vođenog kapitalizmom i tehnologijom, ili našeg nijekanja modernizma, odbijanja da oplakujemo te gubitke… između nas i onoga o čemu je riječ stalno se uvlači neka prisutnost slična sablasti, boreći se za našu pozornost, izobličujući ili komplicirajući naš pogled, zamjenjujući ono što slijedi onime što je uvijek već prisutno. Kako nazvati te sablasne prisutnosti ostaje za raspravu: je li riječ o ideologiji, jeziku, čitatelju, diskursu, formi, strukturi, mitu, nesvjesnom, materijalnosti, ‘slikama’ ili jednostavno, nama samima. Općenito, naš prihvaćeni kritički vokabular sam je po sebi previše umiješan u zatomljivanje tih sablasnih prisutnosti da bi nam mogao pomoći u otkrivanju što su”. Suvremeni život je sablast koja samo povremeno kruži i kroz nas, najčešće je zapravo negdje drugdje, u vlastitim medijsko-životnim strujnim krugovima značenja koji nas snimaju iz svojih satelitskih putanja. Danas sam život odgađa sebe sama.
Nema komentara:
Objavi komentar