Umjetnost je žanr življenja

To što danas više nema “umjetnosti” kao autonomne sfere otkriva naravno nešto mnogo važnije - da je nikada i nije bilo. Autonomna je umjetnost bila ideološko-hipnotička sugestija. Točnije, o autonomiji umjetnosti ima smisla govoriti samo u socijalno-političko-ekonomskom smislu, u svrhu zaštite umjetnika od upletanja politike u slobodu stvaranja i u kontekstu stjecanja društvenog “prestiža” koji omogućuje da umjetnici koji ne rade ništa “korisno” ipak budu društveno ne samo prihvaćeni nego i cijenjeni te plaćeni za svoj rad. No, sama sfera umjetnosti nije nikada postojala. A to nije loša vijest, ne radi se o neuspjehu umjetnosti ili o tužnoj činjenici da su izvanumjetnička područja toliko snažna i uplećuća da onemogućuju umjetnosti njezinu autonomnost. Umjetnost i ne treba biti autonomna, i dobro da to nikada i nije bila.
Kada je riječ o tzv. umjetničkim, dakle i književnim djelima čine mi se važne sljedeće tri stvari: 1. promjena percipiranog svijeta (bilo da vidim, čujem, shvaćam, znam nešto novo o tome svijetu, bilo da ga zahvaljujujći tome možda uspijevam u nekoj mjeri i promijeniti); 2. promjena samog načina percipiranja, samog perceptivnog aparata (doživljavam svijet drukčijim očima, ušima, idejama, emocijama, drukčije kombinacije “jezika” su mi na raspolaganju); 3. simulacijsko-narkotički efekt (više ili manje privremeno i više ili manje ugodno prebacujem se u doživljaj koji ima drukčije iskustvene koordinate spram “običnog” iskustva). No, ništa od toga nije specifično za umjetnost, nema radikalne razlike između umjetnosti, znanosti, različitih svakodnevnih iskustava (na primjer, razgovora s prijateljima ili kolegama), religijskog iskustva, privatnog emotivnog iskustva, seksa, ispijanja vina ili nekoga snažnijeg drogiranja. Umjetnička iskustva zato ne treba institucionalizirati u neka specifična, autonomna (estetička) iskustva zato što ona pripadaju kontinuumu više ili manje sličnih iskustava kojima su zajednički nazivnik navedena tri aspekta (u njihovim različitim kombinacijama). Sličnost s narkoticima zato je posebno instruktivna, jer bit je u tome da nam simulirani narkotički svjetovi pomažu da istodobno izdržimo svijet i promijenimo ga (ili promijenimo barem doživljaj tog svijeta), a pritom stvaraju ovisnost o višku iskustva koje na taj način dobivamo. Nekada su te utjehe i promjene velike, nekada neznatne, ali potpuno je svejedno kako će se one dogoditi. S treće strane, nitko za sebe ne može reći da je pravi “potrošač” umjetničkih djela ako o njima nije ovisan, ako svoj život može lako zamisliti i bez njih. Ta je činjenica veoma očita među intelektualcima, umjetnicima i kulturnjacima koji vrlo često i pričaju samo o onome što ih zanima, a to su teme bliže ili dalje vezane za umjetnička djela. Ljudi se nađu na kavi i zapravo ne pričaju o sebi, nego primjerice o filmovima ili tv-serijama koje su gledali. Nije to izraz njihove otuđenosti, neiskrenosti ili površnosti, nego su takvi razgovori jednostavno zanimljiviji i životniji. Privatni životi većine ljudi zapravo su dosadni pa pozornost mogu privući tek kada se u njima pojavi neki “problem”. (Usput rečeno, vjerojatno je to važan razlog zbog kojeg ljudi vole tračati – oni to ne čine zato što su osobito zli, podmukli i neodani, nego zbog toga što privatni životi većine ljudi postaju “zanimljivi”, vrijedni razgovora tek nakon što ih se preobrazi “žanrom” trača, kada ih se “oplemeni” dramaturškim efektom problematičnosti, dakle nakon što se iz svakodnevna života tih osoba, žanrovskim postupkom tračanja “izluči” nešto zanimljivo.)
Dakle, “umjetnička” djela stvaraju životno a ne umjetničko iskustvo, i utoliko pripadaju nizu drugih stvari/događaja koji to također čine (na “žanrovski” različite načine). Neko “umjetničko” djelo pamtit ćete i vrednovati ako vam nešto znači u životu, a ne zato što ono gradi autonomnu sferu umjetnosti koja ima neki transcendentni smisao sama po sebi ili u sklopu nekog sustava ljudskog razvoja “duha”. Umjetnost mijenja ljude, ali ona ih ne čini boljima, naprednijima, savršenijima, moralnijima, politički osvještenijima, duhovnijima, sućutnijima, ljudskijima. Točnije, ona i to može činiti, ali i ne mora, štoviše, može imati i sasvim suprotne učinke. (A i opće je poznato da i čuvari konc-logora uživaju u Chopinu). To što je neko djelo “umjetničko” ne jamči mu superiornost, čistoću i plemenitost. Ako su na vas u određenim životnim okolnostima snažno utjecali “obični” romani, pornići, filmovi ili stripovi, uopće nije važno što oni nisu umjetnički vrijedni; ako vas je neko “umjetničko” djelo ostavilo ravnodušnima, uopće nije važno što je ono priznata, visoka umjetnost - u vašemu konkretnom životnom iskustvu ono je beznačajno (ali možda vam bude važno u nekim drugim životnim okolnostima, kada se promijenite). To ne znači da anything goes, nego da nothing goes samo zato što je “umjetnost”, tj. ako ne nalazi načina da napravi nered u vašem životu, ako vas ne uspijeva navesti da se (u većoj ili manjoj mjeri) zaljubite. Sva kompleksnost značenja nekog vrhunskog književnog djela smislena je samo ako vas navodi da se zaljubite u njegova značenja (i počnete se ponašati kao zaljubljena osoba). Kao i u zbiljskome ljubavnom životu, što imate istančaniji ukus, smanjujete krug književnih djela u koja se možete zaljubiti – i to je naravno, istodobno hendikep i privilegija - ali opet, ljubav može biti i slijepa, luda, fatalna – možete se zaljubiti i u osobe i u književna djela za koje znate da “nisu za vas”.
Žanrovske podjele trebaju služiti boljem snalaženju u ponudi različitih djela, izbjegavanju mogućih interpretacijskih nesporazuma i boljem, sofisticiranijem razumijevanju različitih aspekata djela. No, ne u svrhu vrednovanja i pridavanja aure umjetnosti. Dakle, razlike među djelima su vrlo važne, ali ne zato što neka djela zbog tih razlika postaju umjetnička a druga ne, nego zbog pragmatičnih razloga: želite li da vas nešto udari snažno ili samo malo, želite li se večeras “ušlagirati” (intelektualno, emocijski, percepcijski, senzualno…) ili samo malo smiriti “probavu”, želite li potpuno iznenađenje ili samo ubiti dosadu u vlaku, želite li se koncentrirano posvetiti zahtjevnom sadržaju od kojeg puno očekujete ili vam je malo dosadio televizijski program pa samo želite istom razinom angažmana raditi nešto drugo? Ništa od toga nema veze s aurom umjetnosti, nego s vrstom iskustva koje želite imati u životu. Tu je plava tableta, tu je crvena tableta. Plava vas samo malo zaljulja, crvena vas tresne u glavu, srce i trbuh. Što će biti večeras?

Iz rečenoga nažalost, slijedi veoma teška, zahtjevna pozicija za kritičare. S obzirom na to da danas nema konsenzusa o modelima svijeta/povijesti/smisla prema kojima bi se mogla analizirati i evaluirati konkretna djela, kritičari, čini mi se, mogu samo improvizirati, ovisno o situaciji. Kritičari bi trebali pisati kao da improviziraju na nekom mentalnom saksofonu ili biti intelektualni DJ-i koji svojom mrežom znanja i feelinga pokušavaju “uhvatiti” ono što nam djela čine, a ne ilustrirati unaprijed ustanovljene analitičke modele (koji imaju partikularne, kontingentne, specifične ciljeve, metodologije, vrijednosti, sustave preferiranja, zanemarivanja i privilegiranja). Dobro je da kritičari “znaju” što više, da su što sofisticiraniji, ali ne zato što im to omogućuje da kompetentno utvrde je li konkretno djelo više ili manje “umjetničko”, nego nam tako mogu dati korisne savjete u vezi s time što u vlastitim životnim okolnostima možemo očekivati od tog djela: imamo ograničenu količinu slobodnog vremena i važno nam je moći odlučiti na stjecanje kojih životnih iskustava ćemo ga potrošiti. Čovjek danas surfa Internetom životnih iskustava i presudno je brzo i točno izabrati “prave”, osobnim potrebama primjerene “linkove”. Zanima nas život, ne umjetnost, ali srećom, umjetnička su djela često najznačajniji ili najintenzivniji dijelovi naših stvarnih života. Umjetnost je važna kao dio života, a život je važan kao nadahnuće umjetnosti koja će nam promijeniti te živote. U toj stalnoj povratnoj sprezi nema radikalnih razlika među područjima, ali bez dovoljnih razlika ta se povratna sprega i ne bi mogla dogoditi.
Književna se “umjetnička” djela ne razlikuju od trivijalnih djela time što su umjetnička, nego time što su intenzivna, kompleksna, slojevita, raznovrsna, dakle, jednostavno zato što su životnija. Naime, i u svakodnevici postoji bitna razlika između trivijalnih, banalnih situacija i intenzivnih trenutaka po kojima život i pamtimo. Od “umjetničkih”, bolje rečeno snažnih djela zapravo očekujemo da budu životna, čak i životnija od života. Nije nas briga za umjetnost po sebi, nego za drogu života koja će nas tresnuti više i od samoga života. Snažna djela želimo jednostavno jer imaju potencijal da budu među najživotnijim dijelovima naših života, ne zato što su umjetnost. Slično tomu, ne pijemo vino ili konjak jer nas zanima autonomni svijet alkohola i ne želimo biti zaljubljeni jer nas zanima autonomni svijet ljubavi i njegova opća uloga u “razvoju” čovjeka i kozmosa. Želimo iskustva koja će biti važna, intenzivna, i nije nas u osnovi briga odakle dolaze (u krajnjem slučaju to postaje pitanje legalnosti određenih iskustava – jesu li zakonom dopuštena, jesu li neke “umjetničke akcije” kriminalne…). Želimo mijenjati svoj svijet i doživljaj tog svijeta kako bismo bili drogirani životnošću tako da naš život bude vrijedan življenja. Ako umjetnička djela u tome mogu pomoći, to bolje za njih – to će im osigurati našu pozornost i spremnost da im posvetimo svoje vrijeme. Ako u tome ne uspijevaju, sasvim nam je svejedno jesu li ona pritom visokoumjetnička ili nisu. Umjetnost je samo jedan od žanrova životnog iskustva pa je njezina “aura” smislena samo ako se može samljeti u kokain strastvenog življenja.