Kako smo svi postali ludi?

Ako se ne usudiš prići djevojci koja ti se sviđa, znači da si mentalno poremećen. Ako se razbjesniš dok u autu čekaš pred semaforom, patiš od poremećaja periodične eksplozivnosti. Predmenstrualne tegobe sada su predmenstrualni poremećaj, erotomani po novome pate od seksualnog poremećaja, a ako se previše žališ na svaku sitnicu, nisi osjetljiv i kritičan, nego poremećen. Suvremena opća patologizacija kojoj svjedočimo omogućuje medikalizaciju i zaradu farmaceutskim tvrtkama, posao za psihijatre, psihologe i savjetnike, a s druge strane, omogućuje da gotovo svaki građanin bude potencijalni bolesnik, prekršitelj, dakle netko kome se mogu uskratiti neka “prava”. Kontrola ljudi i zarada jedan su mogući razlog opće patologizacije. Postoje i drugi pristupi, nazovimo ih − metafizički. Budisti, primjerice, odavno misle da su svi ljudi temeljno ludi: normalno ljudsko stanje, opsjednutost egom i žudnjama, zapravo je ludilo. Međutim, oni takvom stanju suprotstavljaju mogućnost prosvjetljenja. Nama koji nismo budisti i ne vjerujemo u statistički bitan broj “prosvijetljenih” ljudi, preostaje onda da se samo pomirimo s činjenicom da smo normalno ludi. Nisu ludi samo pojedinci; najrazličitije umjetničke, sociološke i filozofske analize odavno su nam pokazale da su luda i sama društva. Svako društvo za¬snovano je na kontingentnim, u krajnjoj liniji proizvoljnim normama koje su u očima pripadnika nekog drugog društva zapravo lude. Ako je svako društvo ludo, to onda podrazumijeva da je “normalan” čovjek onaj tko je prilagođen tom društvenom ludilu. Politički spin koji primjerice, rat zbog nafte u Iraku pretvara u širenje demokracije i slobode, a beskrajni građanski rat u “pobjedu”, kao što je govorio predsjednik Bush, tjera vas da se pitate tko je tu lud. Najzanimljivije je da političari nisu samo podmukli lažljivci, nego da zapravo najčešće vjeruju u ono što govore, a stvarnost im je gnjavaža koju nastoje zaobići ako se ne uklapa u njihovu priču. Ako pratite medije i svakodnevni “duh vremena”, morate stalno igrati na dvije razine, imati dva uma; s jedne strane, truditi se shvatiti što se zapravo događa ispod površine, iza kulisa, a s druge, sudjelovati u javnoj predstavi, da ne biste bili proglašeni čudakom, neprijateljem naroda i države i sl. Morate biti kontrolirano, adaptivno ludi jer je svijet
lud. No u jednom trenutku možda više nećete moći kontrolirati svoje pragmatično ludilo, i možda će vam se razine pobrkati, i počet ćete i sami vjerovati u neku zapravo ludu političku ideologiju, ili će iz vas buknuti neki “čudan” pogled na svijet. Zato psihijatrija nije dobar arbitar u procjeni ludila jer je za nju najvažniji kriterij “načelo stvarnosti”, tj. ludilo društva: dakle, ludi su oni koji nisu prilagođeni (normalnom) društvenom ludilu, pa je cilj psihijatrije učiniti vas takvim normalnim luđakom. To znamo barem još od šezdesetih, od filma Let iznad kukavičjeg gnijezda i antipsihijatrijskog pokreta. No sada psihijatrija pokazuje i nove simptome vlastitog poremećaja: opsesivnu sklonost patologiziranju svega.
“Teorija uma” termin je kojim se opisuje sposobnost da zamislimo da drugi ljudi imaju unutrašnji svijet, namjere, žudnje i osjećaje. Ako s tom sposobnošću pretjeramo, počet ćemo bilo čemu pridavati svojstvo osobe, pa će i slučajni prirodni događaj izgledati kao da iza njega stoji božja namjera. Dakle, sva religijska vjerovanja su luda. Sve dosadašnje političke ideologije također su lude, to nije teško shvatiti, čak su i humanističke vrijednosti lude (jer se zasnivaju na ljudskoj iznimnosti − samo smo mi, ljudi, pomazani “višim vrijednostima”).
Evolucionistički znanstvenici tvrde da nas sam “prirodni odabir” čini ludima, barem u nekoj mjeri. Mnogi mentalni poremećaji jednostavno su rezultat pretjerano kompleksne strukture našega mozga − što je sustav kompleksniji i kompliciraniji, veći su izgledi da će nešto krenuti po zlu, da će neka korisna funkcija zbog pretjeranog ili preslabog funkcioniranja izazvati poremećaj. Vrlo je lako da se nešto “pokvari” i možda je čak veće čudo da nismo još luđi, da neka konsenzualna stvarnost uopće postoji.
Možda mislite, kao mnogi znanstveni duhovi, da je barem matematika neka oaza zdravog razuma. No čak je i matematika luda. Psihotična je, paranoična: sve je u matematičkim jednadžbama savršeno povezano sa svime drugim, sve se “uklapa”, nigdje nema neke praznine, sve je ispunjeno logičkim značenjem. Matematika je u potpunom jedinstvu s lakanovskim Velikim Drugim. A ako ipak ponekad i sama priznaje poneki nerješiv paradoks, procjep u punini smisla, u najblažem slučaju pati od poremećaja kompulzivne racionalnosti: pretjerano je racionalna, poput ničega drugog u stvarnosti. Stvarnost je proturječna, paradoksalna, puna praznina i rascjepa, nedosljedna, uvrnuta (kako kaže Baudrillard: stvarnost je kurva − prilagodit će se svačijoj hipotezi). No matematika živi u svom savršenom svijetu, potpuno odvojena od stvarnosti.
Dakle, puno toga ukazuje na to da ne možemo a ne biti ludi. No i unutar takvog okvira normalnog ludila postoje razlike u stupnju: iako smo oduvijek ludi, postajemo li u zadnje vrijeme sve luđi?
Postoje poremećaji koji su povijesna konstanta. U antičko doba postojala je recimo melankolija, koju bismo mi danas vjerojatno zvali depresijom. No nema pokazatelja da je u antičko doba postojala shizofrenija. Je li to zato što su u to doba shizofreničare smatrali privilegiranima, religijski nadahnutima − prorocima i svecima − ili je zaista nije bilo? Jesu li razlozi političko-ekonomski ili recimo, neurološki? Postoje argumenti i za jednu i za drugu teoriju.
Mark Fisher u knjizi Kapitalistički realizam (Capitalist Realism) navodi tako da sam kapitalizam, sa svojim proturječnostima, stresovima, eksploatacijom,
povećanom birokratizacijom, stvara nove bolesti, specifične za kapitalizam. Možda nam je kapitalistički razvoj omogućio liječenje nekih bolesti, no stvorio je mnoge nove bolesti. Nema napretka, promijenila se samo paleta bolesti. Prosječni životni vijek je produljen, ali dobili smo nesretan dug život. Osvojili smo mnoge slobode, ali uglavnom se one svode na slobodu da se bojimo sve većeg broja neizvjesnosti i prijetnja − od prijetnje otkaza i nezaposlenosti do prijetnje novih neuništivih bakterija, političkih sukoba i ekoloških katastrofa: slobodno izaberi koji ti je strah najdraži.
S druge strane, Iain McGilchrist u knjizi Gospdar i njegov izaslanik (Master and His Emissary) analizira ulogu dviju moždanih hemisfera i tvrdi da su mnogi suvremeni poremećaji rezultat prevelike dominacije lijeve moždane hemisfere, koja preferira mehanicistička, fragmentarna svojstva svijeta. To ne mora biti tako, to je povijesno kontingentno. Povijesna razdoblja u kojima je postojao balans između hemisfera su antička Grčka i doba renesanse, tvrdi McGilchrist. Pretjerana dominacija desne hemisfere također nije preporučljiva, jer i ona stvara svoje specifične “poremećaje”, zato on zastupa ideju ravnoteže među hemisferama kao mogućem rješenju ne samo za mnoge mentalne poremećaje, nego i za naše ekonomske, kulturne i ekološke probleme.
Thomas Armstrong, autor knjige Neuroraznolikost (Neurodiversity) − koja govori o prednostima, pozitivnim stranama, danas popularnih “poremećaja” kao što su autizam, hiperaktivnost, disleksija itd. − zastupa umjeren, izbalansiran pristup ovom problemu. On tvrdi da je mozak, i naš um, najbolje usporediti s prašumom, u kojoj vlada biološka raznolikost bez normativnosti: besmisleno je prigovarati orhideji da nije visoka poput eukaliptusa, a mravima da ne poštuju individualizam. Zato on promiče ideju neuroraznolikosti, pristup koji poštuje razlike među “mozgovima”, s obzirom na njihove sklonosti druže-nju, učenju, pozornosti, raspoloženju, užicima, interesima itd. Umjesto da se ponašamo kao da postoji neki savršeno “normalan” mozak, s kojim bi trebalo uspoređivati sve druge mozgove, bolje je da priznamo da ne postoji standardan mozak, kao što ne postoji standardan cvijet. Umjesto na norme, naglasak se ovdje stavlja na razlike u stilu. Autistični ljudi bolje se odnose prema neživim bićima, stvarima, nego prema ljudima, no to može biti prednost ako takvi ljudi rade u tvrtki koja proizvodi kompjutorske softvere. Nije riječ samo o novoj vrsti političke korektnosti nego o poštovanju činjenica, jer mozgovi su zaista različiti. Ovaj ekologistički pristup neće ukinuti patnju mnogih ljudi s mentalnim poremećajem, ali barem će naglasak staviti na pozitivne strane ljudi koji su tradicionalno bili stigmatizirani kao nenormalni. Ljudske raznolikosti zauzimaju neke od mogućih točaka u rasponu jedinstvenog kontinuuma, gdje su na jednom kraju autisti a na drugom kraju hipersocijalni ljudi. Većina ljudi negdje je između tih krajnosti, na nekoj od točaka u tom rasponu: svi smo samo članovi ekosustava u kojem su moguće različite kombinacije mentalnih svojstava. Različita društva, u različitim povijesnim razdobljima, na različite načine normiraju normalnost, ponajprije s ciljem da zaštite svoje specifične društvene vrijednosti, proglašavajući ih nedodirljivima ili čak svetima. Poremećaj nedostatka pozornosti primjerice, narušava protestantsku radnu etiku zapadnih društava, disleksija narušava moderni imperativ da sva djeca moraju biti obrazovana. Djeca koja pohađaju specijalne škole najslabija su u onim
aktivnostima koje društvo i školstvo najviše cijene (čitanje, rješavanje testova, slijeđenje pravila) a najbolja u aktivnostima koje školstvo vrednuje najmanje (likovna umjetnost, glazba, fizičke sposobnosti...). Zato što se ne uklapaju u prihvaćene vrijednosti društvo takvu djecu se definira s obzirom na ono što ona ne znaju činiti a ne s obzirom na ono što znaju. Medikamenti uglavnom imaju cilj uklopiti ljude u njihov okoliš, no time se zanemaruje da bi i okoliš trebalo prilagoditi specifičnim ljudima, učiniti ga kompatibilnim s njihovim specifičnim mentalnim odlikama. Točno je da se pojedinci trebaju prilagoditi okolini, ali točno je i da se okolina treba prilagoditi pojedincima. S druge strane, svijet već i ovakav kakav jest, krajnje je raznovrstan i svatko bi mogao ili trebao otkriti neku njegovu nišu u kojoj bi uspijevao na svoj specifičan način, prema svojim specifičnim kriterijima. Današnji evolucionistički biolozi sve više otkrivaju da je stvaranje specifičnih niša jednako važno za opstanak kao i prirodni odabir, što znači da bismo, umjesto da se samo prilagođavamo fiksnim okolnostima, trebali mijenjati te okolnosti tako da odgovaraju potrebama naših različitih mozgova.
Dakle, dok suvremena psihijatrija i farmakologija tvrde da smo svi poremećeni, nenormalni, Armstrong tvrdi da smo svi normalni − neka cvjeta tisuću mentalnih cvjetova! To je druga krajnost. Čini se dakle da odgovor na pitanje: Postajemo li sve luđi, jesmo li svi poludjeli? − nije jednostavan i nedvosmislen, da ovisi o tome kakav mozak imamo, kako općenito gledamo na stvari. U oba slučaja problem ostaje − u osnovi neobjašnjiv i vjerojatno nerješiv: neki će ljudi i dalje patiti, neki će se s vlastitim poremećajima uspjeti uklopiti u društvo i naći nišu u kojoj će svoje slabosti moći pretvoriti u prednosti − ali nesumnjivo se može promijeniti barem percepcija problema. Nije svejedno, ni socijalno ni politički ni intelektualno, vidite li u poremećajima znak nenormalnosti ili raznolikosti, jer o tome ovisi formiranje vaših predrasuda, djelovanja, strahova i ponašanja prema “poremećenim” ljudima.
Na kraju jedna “interpretacija” koja je i sama pomalo luda. Neki nekonvencionalni fizičari tvrde da vrijeme zapravo ne postoji, da je doživljaj vremena specifična ljudska iluzija, specifično ljudsko ludilo, ako hoćete. Najpoznatiji od njih je engleski fizičar Julian Barbour, no još je radikalniji finski fizičar Matti Pitkänen. Ako na temeljnoj razini stvarnosti, između ostaloga tvrdi on, nema vremena, to onda implicira da kauzalni procesi ne teku samo u smjeru prošlost-sadašnjost-budućnost, nego i u smjeru budućnost-sadašnjost-prošlost. Ako prošli događaji utječu na sadašnjost i budućnost, istovremeno i budući događaji kauzalno utječu na sadašnjost i prošlost. Budući događaji mogu promijeniti našu prošlost. To što mi opažamo samo jedan kauzalni smjer ne znači da se cijelo vrijeme istodobno ne događa i ovaj drugi. Pitkänenove matematičke jednadžbe to navodno uspješno dokazuju. Primijenimo li to na našu temu, možemo izvesti i ovakav zaključak: ako budućnost kauzalno djeluje na sadašnjost i prošlost, to onda može značiti da sve luđi postajemo zato što nam takvi poticaji dolaze iz budućnosti. U budućnosti će naš planet biti još luđi, neizmjerno lud, pa nam iz takve budućnosti stalno pristižu poticaji koji nas čine sve luđima. Dakle, sve smo luđi zato što ćemo u budućnosti biti potpuno ludi. Usput, to je prorokovao James Ballard, koji je u svojim romanima najavio da će psihopatologija u skoroj budućnosti postati ne samo normalna nego i normativna: psihijatru ćete ići ne da vas “vrati u stvarnost”, nego da vam prepiše kuru psihopatologije. Takva interpretacija možda je osnažena još jednom bizarnom znanstvenom idejom. Prije nekoliko mjeseci pojavila se hipoteza da cijeli naš svemir postoji u crnoj rupi, koja se pak nalazi u nekom drugom, ne-poznatom nam svemiru. E pa, ako živimo u crnoj rupi, onda su zaista svakakva temeljna ludila moguća. Možda naš mozak, naš um, samo pokušava konstruirati kakav-takav racionalan svijet, koji u stvarnosti zapravo uopće ne postoji. Mora biti da je to golem napor za um da iz trenutka u trenutak stvara i održava takvu iluziju. Pritisak je enorman. Kad zaista puknemo, poludimo, možda smo zapravo mnogo bliži pravom stanju stvari. No tu istinu plaćamo psihičkom patnjom, ili barem društvenom neuklopljenošću. Cijena istine je da si proklet. Stara je ideja da je Istina preteška, preluda da bismo se s njome mogli nositi i ostati zdravog razuma. Istina ne samo da boli, nego i skamenjuje ili trga u komadiće one koji joj pogledaju u oči. Ako smo sve luđi, možda je to zato što se ipak sve više približavamo istini − ludilu u restoranu na kraju vremena.


(Predavanje na međunarodnoj konferenciji Ekstravagantna tijela u organizaciji udruge Kontejner)