(slučajno iskopana, davno napisana recka DFW-a)David Foster Wallace, A Supposedly Fun Thing I'll Never Do Again. London, Abacus 1998.
Među suvremenim američkim knjževnicima David Foster Wallace bio je jedan od najodvažnijih intelektualnih kaskadera. Glumio je on u svojim vlastitim tekstovima, izvodeći u njima najvratolomnije estetske zahvate, među njima i onaj danas najopasniji - napad na ironiju. Na kronično upaljeni postmoderni ultra-ironični svjetonazor DFW stavlja pripravak svoje meta-ironije (koji je zapravo teško razlikovati od obične ironije). I sam vrhunski ironičar i zapravo bravurozni postmodernist, koristi se on postmodernizmom protiv njega samog, za stvaranje nove "iskrenosti" i "naivnosti".
Budući da je gotovo sve što DFW napiše i kaže briljantno, čak i kad nije toliko briljantno koliko bi čovjek od njega očekivao, neurotične pustolovine među debelim naborima Amerike koje se privode njegovome komentaru mogu se odnositi na bilo što: na malograđansko krstarenje Karibima, velesajam u Illinoisu, tenis, snimanje Lynchova filma, ali ono o čemu je uvijek riječ, sam je DFW. Od svega što opazi on može stvoriti neku uvjerljivu i zanimljivu teoriju, i zapravo uvijek piše o sebi. Ali budući da je on fascinantan, sva sreća da je tako. Sve stvari koje drugi smrtnici doživljavaju polužmirećim tijelom i umom ili kroz sunčane naočale rutine, DFW svojim hiperventiliranim umom i percepcijom koja je rezultat kloniranja braće Marx u vokabularu Ludwiga Wittgensteina, izvlači iz plastičnih vrećica postmodernizma i čupa iz njih žilice užasa i ljepote. "Vrati mi moj živčani slom", govori američka zbilja DFW-u, ali on joj samo hladno vraća njezino srce (a živčani slom [i samoubojstvo – naknadna napomena] ostavlja za sebe).
Apsolutno najznačajniji tekst u zbirci, i općenito jedan od najznačajnijih ogleda koji se u devedesetima pojavio bilo gdje, je "E Unibus Pluram: televizija i američka proza", gotovo do manifesta dovedena kritika ironije (kao poetičke norme postmodernizma). DFW govori o suvremenome dobu, u kojemu je "pobuna također roba, koja se koristi za prodaju druge robe", i u kojemu je sustav pripitomio subverzivnost, prisvojio je i iskoristio za svoje (uvijek iste) svrhe. Jednako je tako stvar i s ironijom. Hipokrizija pedesetih i šezdesetih, tvrdi DFW, naprosto je vapila za ironijom, budući da ona može "rascijepiti stvari, izdići nas iznad njih kako bismo vidjeli njihove nedostatke, licemjerja i dvostruke igre. Sarkazam, parodija, apsurdizam i ironija izvrsni su načini da se skinu maske i pokaže što se krije iza stvari. Problem je u tome što jednom kad se umjetnička pravila raskrinkaju a neugodna zbilja otkrije i dijagnosticira, ostaje nejasno - što dalje?" Sada, kada je već gotovo sve izironizirano i raskrinkano, i kada je sama televizija najeksponiraniji raspačavač ironije i autoreferencijalnosti, daljnje ironiziranje i ismijavanje postaju svrha samima sebi. Sama ironičnost danas je norma, pa je od oslobodilačkog postala porobljujuće sredstvo (obrazac uostalom, koji vrijedi i za gotovo sve druge pojave).
DFW zapravo kritizira pisce koji pišu neku vrstu "televizične proze" (koji poetiku televizije, naročito onu reklama i tv-spotova, transponiraju na književnost), a koje najbolje predstavlja "zapanjujući i lako zaboravljivi, predivni i neobično prazan" Mark Leyner (za kojega kritičar Larry McCaffery tvri da je "u neku ruku najznačajniji mladi prozni pisac u Americi"). Svi ti izvrsni, uzbudljivi književnici kod nas su uglavnom nepoznati, pa domaći čitatelj zapravo i ne može razumjeti zašto se osula ovakva paljba. McCaffery, jedan od okupljača tih pisaca u neku vrstu pokreta, koji on zove Avant-Pop, obrazlaže da se radi o tome da se ti pisci "koriste oblicima i arhetipima pop-kulture kao sredstvom za ispitivanje statusa življenja i pisanja u suvremenoj Americi". McCaffery u njihovim djelima nalazi "vrijednosti optimizma, pouzdanja i pustolovnosti, za koje Robert Hughes tvrdi da nedostaju u umjetnosti koja nastaje nakon visokog modernizma". Ti najambiciozniji i najtalentiraniji američki pisci, "ne samo da prihvaćaju izazov supostojanja sa zvijeri tehnološki poticane promjene, nego su također naučili i plesati s njome". Stvar je u tome da oni priznaju da je upravo pop-kultura, sa svojim masovnim medijima, onaj izvor koji današnje ljude opskrbljuje "ključnim slikama, likovima, pripovjednim arhetipima, metaforama, referencama i aluzijama koje nam pomažu izgraditi osjećaj o tome tko smo, što želimo i čega se bojimo te kako vidimo sebe i svoj svijet".
Ironično je da McCaffery i samoga DFW-a drži pripadnikom Avant-Popa i uključuje ga u svoje antologije. Zaista, ako pripada ičemu, DFW pripada Avant-Popu; u svojim pričama i romanima on nije odbacio ironiju, iako je u esejima i intervjuima nastoji potpuno uništiti kao opciju. "Televizija je", gotovo biblijski patetično opominje DFW, "apsorbirala, homogenizirala i ponovno postavila istu onu ciničnu postmodernističku estetiku koja je svojedobno bila najbolja alternativa privlačnosti niskog, pretjerano-laganog, masovnoj prodaji namijenjenog pripovjedalaštva". Iluzija da se stvari mogu transcendirati ismijavanjem, parodijom, pastišima, samosvjesnim autoreferiranjem samo je još jedna zamka. Kao što kapitalizam prisvaja sve kritike i subverzije, re-dizajnira ih i pretvara u potrošnu robu, tako i televizija prisvaja postmodernističko oružje i svaku estetsku subverziju čini dijelom mainstreama. Pisci koji pokušavaju naći načine da se ispravi ono što je krivo brzo bivaju stigmatizirani kao sentimentalni naivci. Za takav su nastup zato potrebne hrabrost i spremnost na rizik. Danas su novi drznici, "novi buntovnici", upravo oni koji su spremni riskirati da budu ismijani kao "naivni", "lakovjerni", "pretjerano iskreni", "mekani". Subverzija u hiper-ciničnome svijetu može postojati samo kao anti-ironična i anti-cinična.
U recenziji DFW-ove zbirke Andrew Hultkrans ispravno dijagnosticira da je DFW zapravo ovisnik, ovisnik o ironiji, i ma koliko se s nje htio "skinuti", uvijek joj se prisilno vraća (ovisnost je inače jedna od glavnih tema DFW-ova romana Infinite Jest; ljudi mogu biti ovisni o bilo čemu, i svi to najčešće i jesmo: reci mi o čemu si ovisan i reći ću ti tko si). DFW je možda čovjek koji je vlastitu iskrenost pobrkao s impersonalnom ironijom, vrhunsku erudiciju i književnu bravuroznost s ljudskom toplinom, ali ta shizofrena podijeljenosti i napetost sasvim je dobro došla. Uostalom, programatska iskrenost i naivnost (samosvjesna, dakle, ne spontana) ne može a ne biti ironična. Ipak, ona ukazuje na zaista najvažnije pitanje koje svaki suvremeni autor svojim radom nekako mora razrješavati (bez rješenja, vjerojatno): kako preskočiti ironiju a da ne budeš naivan (u negativnom smislu te riječi) i vjerojatno ismijan i omalovažen? Danas je to možda jednako teško pitanje kao i ono vječno: kako preskočiti vlastitu sjenu (a da je ne izgubiš)?
Nema komentara:
Objavi komentar