Prvi, eponimni, album Fleet
Foxesa, objavljen 2008., izbacio je ovaj bend iz Seattlea u sam vrh nezavisne
muzičke scene. Mješavina harmonijske americane,
tradicionalnog folka i pitke psihodelije, barokno dekorirana predivnim vokalom Robina
Pecknolda, stvorila je specifičan zvuk rustikalne
psihodelije koji vas, kad ga jednom čujete, potakne da pomalo staromodnom,
kritičarski potrošenom pojmu ljepote
poklonite pravo na novi život.
Ovogodišnji album Fleet Foxesa, Helplessness Blues, nije više
mogao ponoviti iznenađenje koje nam je priuštio prvi, a možda i nije tako
dobar, no svejedno je jedan od najboljih albuma 2011. Uz dodatak novih zvukova –
citra, mandolina, tibetska stojeća zvona, Moog sintesajzer – Fleet Foxes pjevaju o starenju, usamljenosti,
bespomoćnosti, zamorenosti životom i stjecanju životne mudrosti; aludiraju
pritom na pastoralnu utopiju Williama Butlera Yeatsa, sa stalnim referencijama
na bajkovitost i mistične ugođaje, krcaju pjesme reverbima tako da se doimaju kao da su snimljene u crkvi, pa na
koncu zvuče arhaično i univerzalno, nastanjujući mitološki prostor u zvonima
postojanja. Kontrast emotivne neispunjenosti i harmonijskog bogatstva kao da
sugerira da su harmonija i ljepota uvijek nešto jezovito, nešto na čijim
krilima nikamo ne putujemo, nego samo još temeljnije ostajemo ondje gdje i
dalje možemo samo čeznuti za smirajem. Ljepota nije tu da popuni prazninu, nego
onaj višak koji i nismo bili očekivali, pa ne znamo što bismo s njime – koji
onemogućuje ispunjenje žudnje ne zato što nečega nedostaje, nego zato što ga
ima previše. Sve je odjednom na svome mjestu pa smo zbog te iznenadne,
netražene i neočekivane sreće samo još nesretniji.
Toplina koju stvaraju Fleet Foxes možda
bi se mogla nositi s ledenjakom, njihova emocijska opera mogla bi smiriti
zmaja, no zašto onda tuga i usamljenost? Ljepota ne podbacuje, nego prebacuje
svoj cilj – čini se.
Nema komentara:
Objavi komentar