Fleet Foxes - Ljepota ne podbacuje, nego prebacuje svoj cilj

        Prvi, eponimni, album Fleet Foxesa, objavljen 2008., izbacio je ovaj bend iz Seattlea u sam vrh nezavisne muzičke scene. Mješavina harmonijske americane, tradicionalnog folka i pitke psihodelije, barokno dekorirana predivnim vokalom Robina Pecknolda, stvorila je specifičan zvuk rustikalne psihodelije koji vas, kad ga jednom čujete, potakne da pomalo staromodnom, kritičarski potrošenom pojmu ljepote poklonite pravo na novi život.

       Ovogodišnji album Fleet Foxesa, Helplessness Blues, nije više mogao ponoviti iznenađenje koje nam je priuštio prvi, a možda i nije tako dobar, no svejedno je jedan od najboljih albuma 2011. Uz dodatak novih zvukova – citra, mandolina, tibetska stojeća zvona, Moog sintesajzer – Fleet Foxes pjevaju o starenju, usamljenosti, bespomoćnosti, zamorenosti životom i stjecanju životne mudrosti; aludiraju pritom na pastoralnu utopiju Williama Butlera Yeatsa, sa stalnim referencijama na bajkovitost i mistične ugođaje, krcaju pjesme reverbima tako da se doimaju kao da su snimljene u crkvi, pa na koncu zvuče arhaično i univerzalno, nastanjujući mitološki prostor u zvonima postojanja. Kontrast emotivne neispunjenosti i harmonijskog bogatstva kao da sugerira da su harmonija i ljepota uvijek nešto jezovito, nešto na čijim krilima nikamo ne putujemo, nego samo još temeljnije ostajemo ondje gdje i dalje možemo samo čeznuti za smirajem. Ljepota nije tu da popuni prazninu, nego onaj višak koji i nismo bili očekivali, pa ne znamo što bismo s njime – koji onemogućuje ispunjenje žudnje ne zato što nečega nedostaje, nego zato što ga ima previše. Sve je odjednom na svome mjestu pa smo zbog te iznenadne, netražene i neočekivane sreće samo još nesretniji.

       Toplina koju stvaraju Fleet Foxes možda bi se mogla nositi s ledenjakom, njihova emocijska opera mogla bi smiriti zmaja, no zašto onda tuga i usamljenost? Ljepota ne podbacuje, nego prebacuje svoj cilj – čini se.