srijeda, 11. travnja 2012.

Mark Leyner opet među mutantima!


Mark Leyner, svetac otkačene psihodelične postmodernističke proze, vratio se nakon 13-godišnje pauze za ručak. Novi roman zove mu se The Sugar Frosted Nutsack. Leyner je izumio jezik rastopljen u internetskoj kiselini prije nego što je internetska tinta zasjala pred našim očima. I dalje je jednako ekstatično besmislen i paranoično seksi.




“Purposefully impenetrable” is a significant understatement when it comes to describing The Sugar Frosted Nutsack, Mark Leyner’s first novel in more than a decade. The book is discursive and recursive at the same time, hopping from tangent to tangent, then repeating passages within those tangents. It has the acutely academic attitude of Mark Z. Danielewski’s suspenseful metafiction powerhouse House Of Leaves, espousing lengthy cultural and literary theories about fictional material that takes the place of actual story.
In New Jersey, unemployed butcher Ike Karton is beset by warring factions of gods—with names like XOXO, Mogul Magoo, and El Brazo—who observe and meddle with his life while living thousands of miles away in the Burj Khalifa in Dubai. Or maybe the gods are a figment of Ike’s imagination, and he’s just going bonkers. Or the whole story is a written account of a modern oral tradition in the style of a Homerian epic, passed down through recitation by blind bards. Or all three are happening at the same time, since Leyner doesn’t like keeping things simple. Parsing out the details can be an excruciating exercise in patience.
Ike is brilliant, but dangerously paranoid; he oscillates between giving off vibes of Charles Manson and Homer. He’s prone to rampant sexual deviance, and Leyner falls into the easy Chuck Palahniuk trap of indulging those fantasies at gratuitous length. And in spite of being a sex-crazed, deranged lunatic who makes no contribution to society, he gets elevated to messianic heights of immortality, which provides Leyner’s starkest comment on current celebrity trends. The problem is that Ike is only the main character for the final third of the novel. The rest of the book focuses on the phenomenon of celebrity, recognizes it as an artificial construction, then comments on its own self-recognition.
Leyner’s thoughts on radical devotion could be construed as satirizing religion, and the book certainly features enough discussion of canonical passages to build that argument. But given that it suggests bringing back the guillotine to use on A-list celebrities, The Sugar Frosted Nutsack is more likely another entry in Leyner’s career-spanning satirical indictment of celebrity worship and fandom.
Most of the obvious criticisms of The Sugar Frosted Nutsack are contained within its own meta-commentary: It describes itself as “punishingly repetitive” and “virtually incomprehensible.” And after the cacophony of references and detailed theses on the perils of celebrity culture, the book’s core is confusingly empty. Leyner’s previous novels, especially his 1990 story collection My Cousin, My Gastroenterologist, now seem darkly prophetic in their depiction of the rise of media oversaturation and its cornerstone importance within American culture. But he’s been blaring the same warning for more than two decades.
In a 1993 essay reprinted in A Supposedly Fun Thing I’ll Never Do Again, David Foster Wallace called Leyner’s work “a methedrine compound of pop pastiche, offhand high tech, and dazzling televisual parody, formed with surreal juxtapositions and grammarless monologues and flash-cut editing.” That still fits Leyner’s writing, even two decades later. Like the reality television and commercialization Leyner satirizes, his work has grown more extreme, and it’s less concerned with what it says than how loudly it says it.
At its best, Leyner’s satire is black as tar, with a bite as strong as the Jaws of Life, but The Sugar Frosted Nutsack is ultimately too obsessed with its own hermetically sealed gratification to say something substantive instead of shocking." - Kevin McFarland



 
Za podsjećanje, evo jedne Leynerove stare priče, iz zbirke My Cousin, My Gastroenterologist.

Mark Leyner: Bio sam beskonačno vruća i gusta točka 

Vozio sam se u Las Vegas da kažem sestri da sam dao isključiti majčin respirator. Četvorica ćelavaca u kabrioletu ispred mene gulili su kožu sa suncem opečene glave i bacali je na cestu. Morao sam vijugati da izbjegnem te ljigave ugruške krvi zbog kojih bih izgubio kontrolu nad autom. Manevrirao sam što sam bolje mogao svojom uvoznom, korejskom kutijom, ali mislio sam na nešto drugo. Nisam jeo danima. Bio sam pregladnio. Kada sam dospio na vrh brijega, iz magle je izronio jarki neonski natpis koji se palio i gasio: GUŠČJA JETRA I MAHUNE NA SLJEDEĆOJ STANICI. Pogledao sam u bedeker i pročitao: Hrana izvrsna, ambijent neugodan. Redovito sam zloupotrebljavao ilegalan hormon rasta, izlučen iz hipofiza ljudskih leševa i osjećao sam kao da se utapam u smradu izmeta, ali pomisao da pojedem nešto dobro razveselila me je. Od konobarice sam naručio soup du jour, a ona je rekla da je to primordijalna juha – amonijak i metan pomiješani s morskom vodom i šibani munjama. Naravno, uzet ću velik tanjur te embrionske čorbe, rekoh kad mi je suzdržanost popustila pod zanosom pretjerivanja – ali čim je ona otišla, raspoloženje mi je splasnulo jer je ambijent bio tako neugodan. Izbacivači su maltretirali neke mladiće koji su željeli piće – umjesto da ih samo legitimiraju, testirali su ih ugljikom 14 da odrede koliko su stari – a bio je tu i mladi pametnjaković iz Texas A& M, za susjednim stolom, koji je zatražio svježe mljevene Rolaids na svojim fettucinima, a dva konobara opako su ga obradila golemim mlincima za papar, veličine bejzbolske palice, pa sam odmah pohitao u auto i narcisoidno češljao svoju gustu kosu crnu poput ugljena, ogledajući se u retrovizoru. Pogledao sam u bedeker. Blizu je neka gostionica – zove se Little Bo Peep’s – njezini gosti su ovčari. Nakon dugačkog dana čuvanja stada, striženja, svirala Panove svirale, prizivanja muza i dijaloga u eklogama, vrijeme je za pivo i Bo Peep’s puna je seoskih bekrija koji su ostavili svoja stada i suncem okupanu, idealiziranu Arkadiju zbog sočnije privlačnosti opipljivih društvenih odnosa. Omiljena konobarica svima je Kukigoro. Nosi svijetloplavi svileni kimono i brokatni obi sa zlatnim i srebrnim krizantemama te s malenom lepezom u naborima. Lice joj je našminkano i napudrano do porculanske bjeline. Kauboj s južne strane granice naručuje “Biggu Makku”. Ali Kikugoro kaže: “Ovo nije Makudonarudo.” Uzima velik valjak od kristala galijeva arsenida i reže mu tanak vafl koji mu servira sa umakom od soje, wasabijem, ukiseljenim đumbirom i daikonom. “Provodi elektrone deset puta brže od silicija… dobar okus, gaucho-san, jedite” – kaže ona i nakloni se. Moja sestra je prelijep dan. O, prelijepi dane, sestro moja, obriši mi nos, umotaj me u odjeću svježeg mirisa. Sišem na nepopustljivoj bradavici prelijepog dana, ločem mlijeko prelijepog dana i prvi put od 1956. počivam na ramenu prelijepog dana. O, prelijepi dane, operi me u svom jezeru vedroga azura. Predozirao sam televiziju, katatoničan sam i cijanotičan, oživi me svojim pljuskom ledenog svjetla i prošeći me svojim trgom popločanim elegantnim pločama od vremena. O, prelijepi dane, poljubi me. Tvoja usta su poput Kolumbovog dana. Ti si mentol jeseni. Moja pluća ne mogu utažiti žeđ za tobom. Oživi me – nikada neću izdahnuti svoje osvježavajuće plinove. Napuhni me, da se uspnem na nebo i oplakujem monotonu topografiju svojeg života. O, prelijepi dane, sestro moja, obriši mi nos i uresi me svojim raskošnim haljama. Idemo ručati na otvorenom. Tvoji sendviči su od trske i vjetra s mirisom svježeg tiska. Tvoje iskrzane čačkalice su listopadno drveće iz školskih dana. Bio sam beskonačno vruća i gusta točka. Tako počinje autobiografija divljeg djeteta koje su odgojile goleme, blijede lutke. Autobiografija napisana s utezima na zglavcima. Završava ovim riječima: Automobil prolazi kroz baricu sperme, znoja i kontracepcijskog želea, poprskavši velikog kung-fu osvetnika iz hongkonškog filma. U automobilu spavaju dvije akefalne sardine u umaku od gorušice, u mrkloj tami svoje limenke. Odjednom se otvore vrata i ulazi mezomorfni kiborg, vadi 15-kilogramski falus od nehrđajuće poniklane legure i počinje ga polako milovati, zatvorenih očiju. Ima membranu od metalnog oksida za apsolutnu submikronsku filtraciju petrokemijskih fluida. Može ejakulirati herbicide, sumpornu kiselinu, katransko ljepilo, što god hoćete. Na drugom kraju bara, žena čija je poema dužine albuma o disfunkciji temporomandibularnog zgloba (TMJ) dobila Gramyja za najbolji verbalni zvučni zapis, nježno, polako, ritualno utrljava bakreni heksafluoroacetilaceton u klitoris dok promatra kako komad s neeuklidovskim crtama lica ispucava kuglu dehidrogeniziranog etilbenzena 3900 milja daleko, prema arktičkom arhipelagu, i ona na kraju kiši nad Baffinovim zaljevom. Vani, košarkaška lopta pada s neba i ubija psa. Na sajmu, visok i kosmat muškarac u blatom zaprljanom radnom odijelu, okružen ruljom retardiranih tinejdžera, maše batom iznad glave, rukama punim ožiljaka, i punom snagom njime udara po tofu-burgeru na cvjetnom papirnatom tanjuru. Gušter liže rosu s tučka zakržljala šafrana. Zakovice i grede lebde nad telekinetičkim građevinskim radnicima. Testosteronski glas Barryja Whitea dopire iz nekog tajanstvenog izvora u praonici. Dok gutam čašu vode iz slavine, bijelu od primjesa, shvaćam da se moj um prazni od sadržaja i puni vjerovanjima prema cilju usmjerenog zločestog djeteta koje su odgojile blijede lutke. Ja sam glas… glas iz onostranosti i glas iznutra – čujete li me? Da. Govorim vama i samo vama – je li to jasno? Da, gospodaru. Kome govorim? Sebi i samo sebi. Je li “sretan” odgovarajući epitet za onoga koji doživljava svaki trenutak kao da ga naizmjence živoga deru i škakljaju na smrt? Ne, gospodaru. Osim hormona rasta izlučenog iz hipofiza leševa, uzimao sam anaboličke steroide, lijekove za regeneraciju tkiva, stimulativni faktor za rast granulocitno-makrofagnih kolonija (GM-CSF) – tvar kojom se stimulira rast nekih važnih krvnih stanica kod žrtava radijacije – i nosni sprej s neuropeptidima koji ubrzava lučenje hormona hipofize; rastao sam sve više, a troškovi prehrane postajali su golemi. Stoga sam se prijavio na televizijski kviz u nadi da ću zaraditi novac. Moje pitanje za 250 000 dolara u gotovini i nagradama glasilo je: kad bi Tihi ocean bio pun džina, koje bi jezero trebalo napuniti vermutom da bi se smiješao suhi martini? Rekoh jezero Ontario, ali odgovor je bio Kaspijsko more, koje se naziva morem, ali po definiciji je jezero. Nisam uspio. Ponizio sam svoju obitelj i osramotio majstore kung fua iz hrama Shaolin. Zlokobno sam zurio u publiku u studiju koja je skandirala nešto nalik na “glupane”. Sada sam u autu. Pun sam Sinutaba. Vozim posvuda. Vektor moga gibanja od dane točke je izotropan – što znači da su svi mogući smjerovi jednako vjerojatni. Završavam u prljavoj maloj kockarnici negdje u Vegasu, možda u Renou, možda u Tahoeu. Ne znam… ali ona je tu. Ne mogu reći je li ljudsko biće ili ginemorfni android pete generacije, a i nije me briga. Otvaram ampulu feromona za parenje i puštam da ispari u barski zrak; pijuckam metilni izocijanat s ledom, metilni izocijanat je tvar koja je ubila više od 2000 ljudi kada je procurila u Bhopalu, Indija, ali zahvaljujući dizanju utega, aerobnim vježbama i prehrani s malo masnoća i mnogo vlakana, ta tvar ne djeluje na mene. Naravno, ona dolazi ovamo i sjeda na stolac nasuprot meni. Nakon nekoliko trenutaka šutnje, ja povlačim prvi potez: mi smo svi psihotici u začetku i takvi smo od svoje druge godine, kažem i ispljunem kocku leda natrag u čašu. Ona mi se približava. S te udaljenosti, fine dlačice oko njezina pupka podsjećaju me na fraktalne paprati koje nastaju ubrizgavanjem obojene vode u otopinu polimera u vodi; to joj kažem. Ona me gleda u oči: blagoglagoljiv si, površno šarmantan, megaloman, nemaš grizodušja, osjećaji su ti plitki, impulzivan si i nemaš realistične dugoročne planove koji me upravo sada uzbuđuju, kaže ona i približava se još više. Mi se hranimo istim plijenom, mrljam ja. Moje usne sada su samo jedan angstrem daleko od njezinih, samo jednu desetmilijardinku metra. Počinjem je ljubiti ali ona okreće glavu u stranu. Zar dobri dječaci koji pojedu sve povrće ne dobiju desert? – pitam. Ne smijem te ljubiti, mi smo monozigotni replikanti – imamo 100% isti genetski materijal. Vrti mi se u glavi. Ti si prelijep dan, uzvikujem, tvoj dah je zefir eukaliptusa koji pleše pas de bourrée na Galilejskom moru. Hvala, kaže ona, ali ne možemo otići k meni i voditi ljubav jer su starješine zabranili monozigotni incest. A što, rekoh ja, ako bih mogao sve to promijeniti… Što ako bih, rekoh ja, imao minijaturni pištolj koji ubrizgava genetske fragmente u stanice živih organizama i mijenja njihovu genetsku matricu tako da monozigotni replikanti više ne bi bili monozigotni replikanti i ona bi tada smjela voditi ljubav s mišićavcem a da ne prekrši tabu incesta, kažem ja, raskopčavajući košulju i otkrivajući uređaj koji sam pričvrstio za pojas svojih crnih traperica. Kako si to dobio? pita ona bez daha, zureći u debelu plastičnu cijev ojačanu vlaknima i u logo Uzi-Biotech na magazinu s dvjema nabojima želirane rekombinantne DNK. Dobio sam to za Božić… Imaš li posljednje riječi prije nego što pomiješam tvoje kromosome, kažem i ciljam. Da, kaže ona, prvo ti. Okrećem cijev prema svojem srcu. Ovo su moje posljednje riječi: kada sam izašao iz majčina uterusa bio sam velik poput kocke za pileću juhu i otac je rekao porodničaru: Shvaćam da je na ovom stupnju teško prognozirati njegove izglede za produktivnu budućnost, ali ako će cijeli život imati šest strana i težiti 0,4 grama, onda je eutanazija najbolje rješenje. Ali majka, koja je nekoliko milisekundi prije toga trpjela trudove, već je bila odjenula svoju havajsku haljinu i espadrile te pušila Marlboro: nikakva prištava budala koja je prije dva mjeseca izašla iz Guadalajare neće rastopiti ovaj mali, bespomoćni heksaedar u loncu vrele vode, rekla je, a sestra je s akrobatskim očajem uspjela podmetnuti lavor pod pepeo njezine cigarete koju je spalila jednim gnjevno dubokim udahom. Evo mojih posljednjih riječi: moj strah od maltretiranja i ponižavanja potječe od incidenta koji se dogodio prije mnogo godina u restoranu. Pokraj mene za šank je sjeo muškarac od 200 kila i dokazivao da jedna vrsta papirnatih ubrusa upija bolje od druge. Lice mu je bilo nateklo, prekriveno grozničavo crvenim mrljama. Izlio je moju čašu čokoladnog mlijeka na šank i obrisao ga prvo jednom vrstom papirnatog ubrusa, pa drugom. Svakim zamahom po šanku zahvaćao je sve više i više, dok nije počeo udarati natopljenim ubrusom po mojim prsima. Primao sam ritmične udarce. Umjesto da mi drugi gosti za šankom pomognu, rugali su se i posprdno smijali. Ali pogledaj me sada! Ja sam strašan bog. Kada uđem u šumu, i najmoćniji hrastovi poblijede i zadrhte. Sve šuškanje, cvrčanje, brundanje i zujanje prestaje, žuboravi potoci utihnu. Sve je to zbog moje mišićavosti… koja je rezultat mnogih sati naporne vježbe u teretani i stroge dijete koju provodim. Kada uđem u šumu, ptice dobiju proljev od straha i nastane poplava sranja s drveća. Koračam kroz šumu – moj zvižduk je poput zaglušne frule koju svira luđak s krvavim zavojem oko glave. Osvjetljava me sunce, rasparano u inkoherenciju blještavih vektora: svjetlucavo, nazubljeno čudovište!

Preveo Goran Vujasinović 


Intervju s Leynerom u Wiredu

Nema komentara:

Objavi komentar