Max, sin Mela Brooksa, napisao je najprije satiričan priručnik za preživljavanje napada zombija. Nastavljajući zombijevsku franšizu, u romanu World War Z Brooks stvara kvazihistoričarski mozaik "ozbiljnih" izvještaja o tome kako je započeo svjetski rat sa zombijima i kako se razvijao, tipa - "Kako to da kada su mrtvi počeli oživljavati, nismo znali za to dok nam nisu počeli provaljivati kroz prozore? Gdje je bila prokleta CIA!?!"
(Po romanu upravo snimaju film, i gle!, u njemu su zombiji jaako brzi - ali navodno imaju velikih problema s budžetom pa možda i zaustave projekt.)
Max Brooks: Svjetski rat Z
Usmena povijest rata sa zombijima
UVOD
Poznat je pod mnogim imenima: "Kriza", "Mračne godine", "Pošast koja hoda" kao i pod novijim i "popularnijim" nazivima poput "Svjetski rat Z" ili "Prvi Z rat". Meni se osobno ovo posljednje ime ne sviđa jer implicira neizbježan "Drugi Z rat". Za mene će to uvijek biti "Zombijski rat", i dok će mnogi prosvjedovati zbog znanstvene točnosti te mračne riječi, teško će pronaći globalnije prihvaćen naziv za bića koja su gotovo uzrokovala naše izumiranje. Zombi ostaje razorna riječ koja nema premca u svojoj moći da u sebi sažme toliko sjećanja ili emocija, i upravo su ta sjećanja i emocije predmet ove knjige.
Ovaj zapis o najvećem sukobu u ljudskoj povijesti duguje svoje stvaranje puno manjem, puno osobnijem konfliktu između mene i predsjednice Komisije Ujedinjenih naroda za poslijeratna izvješća. Moj izvorni rad za Komisiju može se opisati samo kao plod ljubavi. Troškovi mojega putovanja, moj pristup zaštićenim podacima, četa prevoditelja, ljudskih i elektroničkih, kao i moj mali, ali gotovo neprocjenjivi transkripcijski "prijatelj" koji se aktivira glasom (najbolji dar koji najsporiji daktilograf na svijetu može poželjeti), sve to govori u korist ugleda i vrijednosti mojega rada na ovom projektu. Ne moram vam reći kako me je šokiralo kada sam vidio da je gotovo pola mojega rada izbrisano iz konačne varijante izvješća.
"Sve je bilo previše intimno", rekla je predsjednica za vrijeme jedne od naših mnogih "burnih" rasprava. "Previše mišljenja, previše osjećaja. Takav izvještaj ne treba biti. Potrebne su nam jasne činjenice i brojke, koje nisu zamagljene ljudskim čimbenikom." Naravno, imala je pravo. Službeni izvještaj jest zbroj hladnih, čvrstih podataka, objektivno "izvješće nakon događaja" koje će budućim naraštajima dopustiti da proučavaju događaje tog apokaliptičnog desetljeća, a da na njih ne utječe "ljudski faktor". Ali zar nije ljudski faktor ono što nas duboko veže s prošlošću? Hoće li budući naraštaji držati jednako do kronologija i statistika žrtava kao do osobnih priča pojedinaca koji se puno ne razlikuju od njih samih? Isključujući ljudski faktor, ne riskiramo li osobno odvajanje od povijesti koje bi nas moglo, ne daj, Bože, dovesti do toga da se sve to jednom ponovi? I na kraju, nije li ljudski faktor jedina istinska razlika između nas i neprijatelja kojeg danas nazivamo "živi mrtvaci"? Predstavio sam ovaj argument možda malo manje profesionalno nego što sam trebao svojoj "šefici" koja je nakon mojega konačnog uzvika: "Ne smijete dopustiti da ove priče umru!", odgovorila: "Tada nemojte. Napišite knjigu. Još uvijek imate sve svoje bilješke i pravnu slobodu da ih upotrijebite. Tko vas sprječava da održite te priče živima na stranicama svoje vlastite (suvišno izbrisane) knjige?"
UPOZORENJA
Tel Aviv, Izrael
[Jurgen Waimbrunn osjeća strast prema etiopskoj hrani, što je razlog našeg sastanka u restoranu Falasha. Zbog svijetlo ružičaste kože i bijelih, razuzdanih obrva koje idu uz njegovu einsteinovsku frizuru, mogli bismo ga zamijeniti za ludog znanstvenika ili sveučilišnog profesora. No, on nije ni jedno od toga. Iako nikada nije priznao kojoj je izraelskoj obavještajnoj službi pripadao, a vjerojatno još pripada, otvoreno priznaje da ga se u nekom trenutku moglo zvati "špijunom".]
Većina ljudi ne vjeruje da se nešto može dogoditi dok se ne dogodi. To nije glupost ili slabost, to je jednostavno ljudska narav. Nikoga ne okrivljujem što ne vjeruje. Ne tvrdim da sam bolji ili pametniji od njih. Pretpostavljam da se to svodi na slučajnost rođenja. Slučajno sam se rodio u skupini ljudi koji žive u stalnom strahu od izumiranja. To je dio našeg identiteta, dio našeg umnog sklopa, i naučilo nas je strašnom metodom pokušaja i pogrešaka da uvijek budemo na oprezu.
Prvo upozorenje na pošast došlo je od naših prijatelja i kupaca iz Tajvana. Žalili su se na naš novi računalni program za dešifriranje. Navodno nije uspijevao dešifrirati neku elektroničku poštu iz izvora Narodne Republike Kine, ili ih je tako loše dekodirao da je tekst bio nerazumljiv. Posumnjao sam da problem nije u programu, nego u samim prevedenim porukama. Crveni s kopna... pretpostavljam da, zapravo, više nisu bili Crveni, ali... što želite od starca? Crveni su imali lošu naviku da se koriste s previše različitih računala iz previše različitih naraštaja i zemalja. Prije nego što sam predložio tu teoriju Taipeima, mislio sam da bi bila dobra zamisao da sam pregledam zbrkane poruke. Iznenadio sam se kada sam shvatio da su sami znakovi bili savršeno dekodirani. Ali sami tekst... sve je govorilo o nastanku novoga virusa koji je prvo eliminirao svoju žrtvu, zatim reanimirao njezino truplo u neku vrstu ubojita luđaka. Naravno, nisam vjerovao da je to istina, posebno zato što je samo nekoliko tjedana poslije počela kriza u Tajvanskom tjesnacu i poruke koje govore o ludovanju trupala naglo su prestale. Sumnjao sam na drugi sloj koda, kod unutar koda. To je bila prilično standardna procedura sve od prvih dana ljudske komunikacije. Naravno da Crveni nisu mislili na prava trupla. Zacijelo se radilo o novom sustavu oružja ili supertajnom ratnom planu. Pustio sam to na miru, pokušao sam to zaboraviti. Ipak, kako je jedan vaš veliki nacionalni junak običavao govoriti: "Moje paukovo osjetilo je proradilo."
Ubrzo nakon toga, na vjenčanju svoje kćeri, razgovarao sam s jednim od profesora svojega zeta sa Židovskoga sveučilišta. Čovjek je volio pričati i malo je popio. Brbljao je o tome kako je njegov rođak radio nešto u Južnoj Africi i pričao mu priče o golemima. Čuli ste za golema, legendu u kojoj rabin udiše život u beživotne kipove? Mary Shelley je ukrala tu ideju za svoju knjigu Frankenstein. U početku ništa nisam rekao, samo sam slušao. Čovjek je nastavio brbljati o tome kako ti golemi nisu bili napravljeni od gline, niti su bili mirni i poslušni. Čim je spomenuo reanimaciju ljudskih tijela, tražio sam ga broj telefona. Ispalo je da je bio u Cape Townu na jednom od onih putovanja "Adrenalin tursa", na kojima hrane morske pse.
[Okrenuo je očima.]
Navodno ga je morski pas ugrizao za guzu, pa je zato bio na oporavku u Groote Schuuru kada su donesene prve žrtve iz područja Khayelitsha. Ni jedan slučaj nije vidio osobno, ali mu je osoblje ispričalo dovoljno priča da napuni moj stari diktafon. Zatim sam predstavio njegove priče zajedno s dešifriranim kineskim elektroničkim porukama svojim nadređenima.
I upravo sam tu izravno imao koristi od jedinstvenih okolnosti naše neopravdane sigurnosti. U listopadu 1973., kada nas je tajni napad Arapa gotovo otjerao na Sredozemlje, imali smo sve podatke pred sobom, sve znakove upozorenja, a jednostavno nismo bili spremni. Nikada nismo razmišljali o mogućnosti sveopćeg, koordiniranog konvencionalnog napada nekoliko nacija, a pogotovo ne na naš najsvetiji blagdan. Nazovite to stagnacijom, rigidnošću, nazovite to neoprostivim mentalitetom stada. Zamislite skupinu ljudi koji svi bulje u natpis na zidu, a svi si međusobno čestitaju zato što su točno pročitali riječi. Ali iza te skupine je ogledalo koje prikazuje pravo značenje poruke na zidu. Nitko ne gleda ogledalo. Nitko to ne smatra potrebnim. Pa nakon što smo gotovo dopustili Arapima da završe ono što je Hitler počeo, shvatili smo da ne samo da je zrcalna slika potrebna, nego mora zauvijek postati našom nacionalnom politikom. Od 1973. na dalje ako je devet analitičara podataka došlo do istog zaključka, dužnost desetoga bila je da se ne složi s njima. Bez obzira na to koliko se nevjerojatna ili bezizgledna činila mogućnost, netko uvijek mora kopati dublje. Ako se susjedova nuklearna elektrana može upotrijebiti za proizvodnju plutonija za oružje, vi kopate dublje; ako se šuška da diktator gradi top toliko velik da može izbacivati bombe od antraksa preko čitavih zemalja, vi i dalje kopate; i ako postoji i najmanja šansa da se trupla reanimiraju u proždrljive strojeve ubojice, vi kopate i kopate dok ne dođete to potpune istine.
I to sam ja i učinio, kopao. U početku nije bilo lako. Kad Kina više nije bila u igri... kriza na Tajvanu zaustavila je prikupljanje bilo kakvih informacija... preostalo mi je vrlo malo izvora informacija. Puno ih je bilo bezveze, posebno na internetu; zombiji iz svemira i Područje 51... kakav je fetiš to Područje 51 za vašu naciju? Nakon nekoga vremena počeo sam otkrivati više korisnih informacija: slučajeve "bjesnoće" slične onima u Cape Townu... tek su je poslije počeli zvati afričkom bjesnoćom. Otkrio sam psihološke procjene nekih kanadskih planinskih postrojba koje su se nedavno vratile iz Kirgistana. Pronašao sam blogovske zapise brazilske medicinske sestre koja je svojim prijateljima ispričala sve o ubojstvu kardiokirurga. Većina mojih informacija došla je iz Svjetske zdravstvene organizacije. Ujedinjeni su narodi birokratsko remek-djelo, toliko dijelova korisnih informacija zakopanih u brdima nepročitanih izvještaja. Pronašao sam događaje diljem svijeta, svi objašnjeni "prihvatljivim" objašnjenjima. Ti su mi slučajevi pomogli sastaviti smisleni mozaik ove nove prijetnje. Subjekti o kojima govorim bili su zaista mrtvi, neprijateljski raspoloženi i nedvojbeno su se širili. Također sam otkrio nešto vrlo ohrabrujuće: kako zaustaviti njihovo postojanje.
Krenite prema mozgu.
[Zahihoće se.] Danas o tome govorimo kao da je neko magično djelo, poput svete vodice ili srebrnog metka, ali zašto ne bi uništenje mozga bio jedini način uništenja ovih stvorenja? Zar to nije i jedini način uništenja nas?
Mislite ljudskih bića?
[On kima.] Zar to nije naša bit? Samo mozak koji održava na životu složen i ranjiv stroj koji nazivamo tijelom? Mozak ne može preživjeti ako je samo jedan dio stroja uništen ili čak ako su mu uskraćene takve nužne stvari poput hrane ili kisika. To je jedina mjerljiva razlika između nas i "Nemrtvih". Njihovim mozgovima nije potreban sustav potpore da bi preživjeli, tako da je potrebno napasti sam organ. [Njegova desna ruka, u obliku pištolja, podiže se kako bi dodirnula njegovu sljepoočnicu.] Jednostavno rješenje, ali samo ako priznamo problem! S obzirom na to kako se brzo zaraza širila, smatrao sam da bi bilo pametno tražiti potvrdu stranih obavještajnih krugova. Paul Knight bio mi je prijatelj dugo godina, još od Entebbea. Njegova je ideja bila da se koristimo dvojnikom Aminova crnog Mercedesa. Paul je otišao u mirovinu iz vladine službe upravo prije nego što je njegova agencija prošla kroz "reforme" i otišao je raditi za privatnu konzultantsku tvrtku u Bethesdi u Marylandu. Kada sam ga posjetio u njegovu domu, zaprepastilo me saznanje da je ne samo radio na istom projektu, u slobodno vrijeme, naravno, nego da je njegov dosje gotov debeo kao i moj. Cijelu noć bili smo budni čitajući međusobna otkrića. Niti jedan od nas nije progovorio. Mislim da i nismo bili svjesni jedan drugoga, svijeta oko nas, samo riječi pred našim očima. Završili smo gotovo u isto vrijeme, baš kad se nebo počelo svijetliti na istoku.
Paul je okrenuo posljednju stranicu, pogledao me i rekao, "Ovo je prilično loše, ha?" Kimnuo sam, kao i on, i zatim rekao "Pa što ćemo učiniti u vezi s tim pitanjem?"
BETLEHEM, PALESTINA
[Svojim markantnim izgledom i profinjenim šarmom Saladin Kader je mogao biti filmska zvijezda. Prijateljski je raspoložen, ali nikada pokoran, samouvjeren, ali nikada arogantan. Profesor je urbanog planiranja na Sveučilištu Khalil Gibran i, naravno, u njega su zaljubljene sve njegove studentice. Sjedimo pod kipom čovjeka čije ime nosi sveučilište. Poput svega ostalog u jednom od najbogatijih gradova Bliskog istoka, njegova ispolirana bronca sjaji na suncu.]
Rođen sam i odrastao u Kuvajtu. Moja je obitelj bila jedna od rijetkih "sretnica" koje nisu bile protjerane nakon 1991., nakon što je Arafat stao uz Saddama protiv cijeloga svijeta. Nismo bili bogati, ali ni siromašni. Živio sam ugodnim, gotovo zaštićenim životom, moglo bi se reći, i kako se to samo vidjelo u mojim postupcima.
Gledao sam televiziju Al Jazeeru iza šanka Starbucksa gdje sam radio svaki dan nakon škole. Bila je poslijepodnevna špica i mjesto je bilo prepuno. Trebali ste čuti viku, ruganje i zavijanje. Siguran sam da je bilo jednako bučno kao i na podiju Glavne skupštine.
Naravno, mislili smo da je to cionistička laž. Tko nije, kada je izraelski veleposlanik najavio Glavnoj skupštini UN-a da ova zemlja provodi politiku "dobrovoljne karantene". Što sam trebao misliti? Jesam li trebao povjerovati njegovoj ludoj priči da je afrička bjesnoća neka nova pošast koja pretvara trupla u kanibale žedne krvi? Kako možete vjerovati u takve gluposti, pogotovo kada dolaze od vašeg najomraženijeg neprijatelja?
Nisam ni čuo drugi dio govora tog debelog kopileta, dio u kojem nudi utočište, bez ikakvih pitanja svim Židovima rođenim u inozemstvu, svakom strancu čiji su roditelji rođeni u Izraelu, i svakom Palestincu koji živi u prije okupiranim teritorijima, te svakom Palestincu čija je obitelj jednom živjela unutar granica Izraela. Posljednji dio odnosio se na moju obitelj, izbjeglice iz rata cionističke agresije 1967. Obazirući se na vodstvo PLO-a, pobjegli smo iz svojega sela vjerujući da ćemo se moći vratiti čim naša egipatska i sirijska braća potjeraju Židove u more. Nikad nisam bio u Izraelu ili u onom što će biti apsorbirano u novu državu Ujedinjene Palestine.
Što ste mislili da leži u pozadini izraelske smicalice?
Evo što sam ja mislio: Cionisti su upravo bili protjerani s okupiranih teritorija, za koja su rekli da su napustili dobrovoljno, kao i Libanon i nedavno Pojas Gaze, ali zapravo kao i prije znali smo da smo ih protjerali. Znajući da bi sljedeći i konačni udarac uništio tu ilegalnu strahotu koju nazivaju državom, i kako bi se pripremili za taj konačni udarac, pokušavali su regrutirati Židove iz stranih zemalja kao topovsko meso i... i mislio sam da sam tako pametan što sam shvatio taj dio – kidnapiranje što većeg broja Palestinaca da bi mogli glumiti ljudski štit! Znao sam sve odgovore. Tko ne zna sa sedamnaest? Moj otac nije bio uvjeren mojim genijalnim geopolitičkim razmišljanjima.
Bio je domar u bolnici Amiri. Bio je na dužnosti one večeri kada je bolnica imala svoju prvu navalu afričke bjesnoće. Nije osobno vidio tijela kako se dižu sa svojih nosila ili pokolj uspaničenih pacijenata i čuvara, ali je vidio dovoljno posljedica da ga uvjere da bi ostanak u Kuvajtu bio samoubojstvo. Odlučio je otići isti dan kad je Izrael dao izjavu.
To je moralo biti teško čuti.
To je bilo bogohuljenje! Pokušavao sam ga urazumiti, uvjeriti svojom adolescentskom logikom. Pokazao sam mu slike s Al Jazeere, slike koje su došle s nove Zapadne obale države Palestine; slavlja. Svatko tko je imao oči mogao je vidjeti da je potpuno oslobođenje nadomak ruke. Izraelci su se pokupili sa svih okupiranih teritorija i pripremali su se evakuirati Al Quds, kako oni nazivaju Jeruzalem! Sva naša borba oko činjenica, nasilje između naših raznih pokreta otpora, znao sam da će se smiriti jednom kada se ujedinimo u konačnom udarcu protiv Židova. Zar moj otac to nije mogao vidjeti? Zar nije mogao shvatiti da ćemo se za nekoliko godina, nekoliko mjeseci vratiti u našu domovinu, ovaj put kao osloboditelji a ne izbjeglice.
Kako je vaša svađa razriješena?
"Razriješena", kakav lijep eufemizam. Bila je "razriješena" nakon drugog vala, većeg u Al Jahrahu. Moj je otac upravo bio dao otkaz, ispraznio naš bankovni račun, takav kakav je bio... torbe su nam bile spremne... naše karte potvrđene. TV je bučio u pozadini, policija za izgrede napala je ulaz u neku kuću. Niste mogli vidjeti u što su unutra pucali. Službeni izvještaj okrivio je za nasilje "prozapadnjačke ekstremiste". Moj otac i ja smo se kao i obično svađali. Pokušao me je uvjeriti u ono što je vidio u bolnici, da će dok naše vođe priznaju opasnost, biti prekasno za sve nas.
Ja sam, naravno, otpuhnuo na njegovo plaho neznanje, na njegovu spremnost da napusti "Borbu". Što sam drugo mogao očekivati od čovjeka koji je proveo svoj život ribajući zahode u zemlji koja se prema nama odnosila samo mrvicu bolje nego prema svojim uvezenim filipinskim radnicima. Izgubio je perspektivu, svoje samopoštovanje. Cionisti su davali prazno obećanje za bolji život, a on je skakao za njim kao pas na ostatke.
Moj me je otac pokušao razuvjeriti uz sve strpljenje koje je mogao skupiti, da ne voli Izrael nimalo više od najmilitantnijeg mučenika Al Aqsa, ali činilo se da su oni jedina zemlja koja se pripremala za oluju koja je dolazila i zasigurno su bili jedini koji bi tako slobodno pružili sklonište i zaštitu našoj obitelji.
Nasmijao sam mu se u lice. Zatim sam bacio bombu: rekao sam mu da sam već našao internetsku stranicu za Djecu iz Yassina te da sam čekao e-mail jednog regruta koji, navodno, radi upravo iz Kuvajta. Rekao sam ocu neka ode i neka bude izraelska kurva ako želi, ali sljedeći ćemo se put vidjeti kad ga budem spašavao iz zatočeničkoga kampa. Bio sam vrlo ponosan na ove riječi, smatrao sam da zvuče vrlo herojski. Pogledao sam ga u lice, dignuo se od stola i izgovorio konačnu objavu: "Zasigurno su najgore zvijeri pred Alahovim očima one koje ne vjeruju!"
Oko stola je odjednom nastupila tišina. Majka je spustila pogled, sestre su pogledale jedna drugu. Mogao se čuti samo televizor, grozničave riječi reportera s mjesta događaja koji je svima govorio da ostanu smireni. Moj otac nije bio krupan čovjek. Do tada mislim da sam ga već prerastao. Također nije bio ljut čovjek; mislim da nikada nije podigao glas. Vidio sam nešto u njegovim očima, nešto što nisam prepoznao, i tada se odjednom našao na meni, kovitlajuća munja koja me bacila uza zid, pljusnula me toliko jako da mi je zvonilo lijevo uho. "IĆI ĆEŠ!" povikao je kad me zgrabio za ramena i nekoliko puta nabio o jeftin pregradni zid. "Ja sam tvoj otac! SLUŠAT ĆEŠ ME!" Od njegove sljedeće pljuske vidio sam bijele bljeskove svjetlosti. "OTIĆI ĆEŠ S OVOM OBITELJI ILI NEĆEŠ NAPUSTITI OVU SOBU ŽIV!" Slijedilo je još hvatanja i guranja, vike i pljuskanja. Nisam shvaćao odakle se pojavio taj čovjek, lav koji je zamijenio mojega poslušnog, krhkog roditelja. Lav koji štiti svoje mladunce. Znao je da je strah jedino oružje koje mu je ostalo da mi spasi život i ako se nisam bojao prijetnje kugom, tada ću se, dovraga, bojati njega!
KRIVNJA
Langley, Virginia, USA
[Ured direktora Središnje obavještajne agencije (CIA) mogao je pripadati direktoru tvrtke ili liječniku ili običnom ravnatelju srednje škole u nekome malom gradiću. U njemu je bila uobičajena zbirka referentne literature na policama, diplome i fotografije na zidovima i na njegovu stolu, potpisana bejzbolska loptica Johnnyja Bencha, hvatača Cincinnati Redsa. Bob Archer, moj domaćin, po mojem je licu mogao vidjeti da sam očekivao nešto drugo. Pretpostavljam da je upravo zato izabrao da ovdje održi naš razgovor.]
Kada razmišljate o CIA-i, vjerojatno zamišljate naša dva najpoznatija i najdugotrajnija mita. Prvi je da je naša misija pretraživati kuglu zemaljsku u potrazi za bilo kakvom prijetnjom Sjedinjenim Državama, a drugi da imamo moć provesti u djelo mit broj jedan. Mit je nusproizvod jedne organizacije, koja zbog svoje prirode mora postojati i raditi u tajnosti. Tajnost je vakuum, a ništa ga ne ispunjava tako kao paranoična nagađanja. "Hej, jesi li čuo tko je ubio tog i tog, čujem da je to bila CIA. Hej, što kažeš na onaj državni prevrat u Banana Republici, to je morala biti CIA. Hej, pazi dok gledaš internetske stranice, znaš tko drži podatke o svim pregledanim stranicama koje je bilo tko ikada pogledao, CIA!" Tako je većina ljudi o nama razmišljala prije rata i to je slika koju mi rado podupiremo. Željeli smo da nas loši momci sumnjiče, da nas se boje i možda dvaput razmisle prije nego što pokušaju nauditi našim građanima. To je bila prednost našeg imidža neke sveprisutne hobotnice. Jedina mana bila je to što su u to vjerovali i naši ljudi, pa kada se god nešto bilo gdje dogodilo bez upozorenja, što mislite kamo su svi upirali prstom: "Hej, kako je ta luda zemlja dobila te atomske bombe 'gdje je bila CIA?' Kako se moglo dogoditi da je sve te ljude pobio onaj fanatik? Gdje je bila CIA? Kako to da kada su mrtvi počeli oživljavati, nismo znali za to dok nam nisu počeli provaljivati kroz prozore? Gdje je bila prokleta CIA!?!"
Istina glasi, ni CIA ni ijedna druga službena ili neslužbena američka obavještajna organizacija nisu bile neka svevideća, sveznajuća globalna ilimunata. Za početak nikada nismo imali toliko novca. Čak ni za vrijeme bjanko čekova u doba Hladnoga rata, jednostavno nije fizički moguće imati oči i uši u svakoj sobici, špilji, uličici, bordelu, bunkeru, uredu, kući, autu i rižinu polju diljem cijelog planeta. Nemojte me krivo shvatiti. Ne kažem da smo bili nemoćni i možda možemo preuzeti odgovornost za neke od stvari za koje su nas tijekom godina sumnjičili naši poklonici i kritičari. Ali ako skupite sve lude teorije urote od Pearl Harbora do dana prije Velike panike, tada biste imali organizaciju koja ne samo da je moćnija od Sjedinjenih Država, nego iziskuje ujedinjene napore čitave ljudske rase. Mi nismo neka supersila u sjeni s pradavnim tajnama i izvanzemaljskom tehnologijom. Imamo vrlo stvarna ograničenja i vrlo konačna sredstva, pa zašto bismo trošili ta sredstva jureći za svakom mogućom prijetnjom? To ulazi u drugi mit o tome što obavještajna agencija zaista radi. Ne možemo se raštrkati u potrazi nadajući se da ćemo naići na nove i moguće opasnosti. Umjesto toga uvijek smo morali identificirati one koji su bili jasna i stvarna opasnost i usredotočiti se na njih. Ako vaš Sovjetski susjed pokušava zapaliti vašu kuću, ne možete se bojati Arapina koji živi niže u ulici. Ako vam se Arapin odjednom nađe u dvorištu, ne možete se brinuti o Narodnoj Republici Kini i ako se jednoga dana kineski komunisti pojave pred vašim vratima s obavijesti o deložaciji u jednoj ruci i molotovljevim koktelom u drugoj, posljednja stvar o kojoj ćete se brinuti jest dolazi li iza njega truplo koje hoda.
Nije li kuga potekla iz Kine?
Jest, kao i jedna od najvećih Maskirovki izvedenih u povijesti moderne špijunaže.
Kako?
Bila je to obmana, varka. Kinezi su već znali da su najvažnija meta u nadziranju. Znali su da ne mogu skriti postojanje nacionalnih čišćenja "Zdravstvo i sigurnost". Shvatili su da je najbolji način da skriju ono što rade tako da to skriju na vidljivo mjesto. Umjesto da lažu o samim čišćenjima, samo su lagali čemu ona služe.
Propast disidenata?
Veće od toga, čitav izgred u Tajvanskom tjesnacu: pobjeda Tajvanske nacionalne neovisne stranke, atentat na ministra obrane Narodne Republike Kine, nakupljanje snaga, prijetnje ratom, prosvjedi i napadi koji su slijedili - sve je organiziralo Ministarstvo državne sigurnosti i sve je služilo tome da se makne pogled svijeta od prave opasnosti koja je rasla u Kini. I uspjelo im je! Svaki komadić informacije koji smo imali o Narodnoj Republici Kini, iznenadni nestanci, masovna pogubljenja, policijski sat, okupljanje rezervista – sve se lako moglo objasniti standardnom procedurom kineskih komunista. Zapravo, funkcioniralo je izvrsno, bili smo uvjereni da će početi Treći svjetski rat u Tajvanskom tjesnacu, tako da smo prebacili druge obavještajce iz drugih zemalja gdje su tek počeli problemi s nemrtvima.
Kinezi su bili tako dobri.
A mi smo bili tako loši. To nije bilo najbolje vrijeme za Agenciju. Još smo se oporavljali od čistki...
Mislite reformi?
Ne, mislim čistki, jer su to i bile. Kada je Ivan Staljin ubio ili zatvorio svoje najbolje vojne zapovjednike, nije učinio upola štete svojoj nacionalnoj sigurnosti kao što je to ta administracija učinila sa svojim "reformama". Posljednji granični rat bio je debakl i pogodite tko je za to okrivljen. Naređeno nam je da opravdamo politički program, a onda kad je on postao politička prepreka, oni koji su na početku dali tu naredbu sada su se povukli i zajedno s gomilom uperili prst u nas. "Tko nam je rekao da bi trebali početi rat? Tko nas je zapetljao u sav taj nered? CIA!" Nismo se mogli obraniti bez kršenja nacionalne sigurnosti. Morali smo biti mirni i to podnositi. I koji je bio rezultat? Odljev mozgova. Zašto ostati i biti žrtvom političkog progona vještica kad možete pobjeći u privatni sektor: veća plaća, pristojno radno vrijeme, i možda, samo možda će vas poštovati i cijeniti ljudi za koje radite. Izgubili smo puno dobrih muškaraca i žena, puno iskustva, inicijative i neprocjenjiva analitičkog razmišljanja. Ostali su nam samo otpaci, hrpa ulizica, kratkovidnih eunuha.
Ali nisu svi mogli biti takvi.
Ne, naravno da ne. Neki od nas ostali smo jer smo istinski vjerovali u ono što radimo. Nismo bili tu zbog novca ili radnih uvjeta, ili čak zbog povremenog tapšanja po leđima. Bili smo u ovome jer smo željeli služiti našoj zemlji. Željeli smo čuvati naše ljude. Ali čak i uz takve ideale dođe vrijeme kada morate shvatiti da će se sva vaša krv, znoj i suze na kraju svesti na nulu.
Znači, znali ste što se zaista događa.
Ne... ne... nisam mogao. Nije bilo načina da to potvrdim...
Ali ste sumnjali.
Imao sam svoje... sumnje.
Možete li biti malo precizniji?
Ne, žao mi je. Ali mogu reći da sam načeo temu nekoliko puta sa svojim kolegama.
Što se dogodilo?
Odgovor je uvijek bio isti, "Vaš pogreb."
I je li bio?
[Kima.] Razgovarao sam... s nekim s višeg položaja... samo na pet minuta, izrazio svoju zabrinutost. Zahvalio mi je što sam došao i rekao da će to odmah istražiti. Sljedeći sam dan dobio naredbu za premještaj.
Jeste li ikada čuli za izvještaj Warmbrunn-Knighta?
Naravno, ali tada... primjerak koji je osobno donio Paul Knight, na kojem je pisalo "Samo za oči" direktora... bio je pronađen na dnu ladice u stolu činovnika u područnom uredu FBI-a u San Antoniju, tri godine nakon Velike panike. Pokazao se beskorisnim jer je odmah nakon mojeg premještaja Izrael izašao s izjavom o "Dobrovoljnoj karanteni." Odjednom je bilo kasno za upozorenje unaprijed. Činjenice su izašle na vidjelo; sada je pitanje bilo tko će im vjerovati.
STANICA VOSTOK: ANTARKTIKA
[U vrijeme prije rata ova se stanica smatrala najudaljenijom na Zemlji. Smještena je bila blizu Južnog geomagnetskog pola planeta, na četiri kilometra debeloj ledenoj kori jezera Vostok, rekordna zabilježena temperatura na njoj bila je minus osamdeset i devet Celzijevih stupnjeva, a najviša se rijetko penjala iznad minus dvadeset i dva. Ta ekstremna hladnoća i činjenica da je prekozemaljskom transportu trebalo više od mjesec dana da bi stigao do stanice, učinili su Vostok tako privlačnim za Scotta "Brecka" Breckinridgea.
Nalazimo se u "Kupoli", geodetskom stakleniku koji vuče struju iz postajine geotermalne elektrane. Ta i mnoga druga poboljšanja načinio je gospodin Scott kad je unajmio postaju od ruske vlade. Nije ju napustio od vremena Velike panike.]
Razumijete li se u ekonomiju? Mislim u predratni globalni kapitalizam. Shvaćate li kako je funkcionirao? Ja ne, svi koji kažu da razumiju - seru. Nema pravila, nikakvih znanstvenih apsolutnosti. Ti pobjeđuješ, ti gubiš, to je kocka. Jedino pravilo koje mi je ikada imalo smisla naučio sam od profesora, ne ekonomije, nego povijesti na Whartonu. "Strah", običavao je govoriti, "strah je najvrjednija roba u svemiru." To me je zaprepastilo. "Upalite TV", govorio bi. "Što vidite? Ljude koji prodaju svoje proizvode? Ne. Ljude koji prodaju strah da ćete vi morati živjeti bez njihovih proizvoda." Do vraga, imao je pravo. Strah od starenja, strah od usamljenosti, strah od siromaštva, strah od neuspjeha. Strah je najosnovniji osjećaj koji imamo. Strah je iskonski. Strah se prodaje. To je bila moja mantra. "Strah se prodaje." Kada sam prvi put čuo za pojavu kuge, još kad su je zvali afrička bjesnoća, vidio sam životnu priliku. Nikad neću zaboraviti taj prvi izvještaj, nastanak zaraze u Cape Townu, samo deset minuta pravog izvještaja, a zatim puni sat raspravljanja o tome što će se dogoditi ako virus stigne u Ameriku. Bog blagoslovio vijesti! Trideset sekundi poslije bio sam na telefonu i našao se s nekima od svojih najdražih i najbližih. Svi su vidjeli isti izvještaj. Ja sam se prvi dosjetio reklame koja će funkcionirati: cjepivo, pravo cjepivo protiv bjesnoće. Hvala bogu da nema lijeka za bjesnoću! Lijek bi natjerao ljude da ga kupe samo ako misle da su se zarazili. Ali cjepivo! To je preventiva! Ljudi će ga uzimati dok se god boje da bjesnoća postoji!
S engleskoga prevela Margareta Matijević Kunst
If you’ve frequented a major bookstore within the past few years, odds are World War Z has caught your eye. I know it caught mine. Hailed as a milestone in zombie mythology, this prominent bestseller by Max Brooks has received quite a bit of attention ever since its publication in 2006.
Now, I generally don’t pay much attention to “bestsellers”, simply because the designation means little to me. The fact that an author is raking in loads of money in book sales doesn’t necessarily mean his work is any good. Dan Brown’s Da Vinci Code was a bestseller. What does that tell you?
That said, there were two things about World War Z that made it stand out in the crowd, so to speak. For one thing, zombies interest me. A lot. And accounting for differences in the tastes and personalities of my readers, that either means I’m unforgivably weird or pretty cool. Or both.
The second thing that made me take notice was the fact that Dallas Morning News dubbed it “the most topical and literate scare since Orson Welles’ War of the Worlds radio broadcast.” Granted, I know zip about Dallas Morning News; but the comparison (in my opinion) is high praise.
So I bought a copy. And I read it. And you know what? World War Z is a surprisingly good book.
The premise behind it is simple, but executed with skill: a lone journalist sets out to record an oral history of the Zombie War, which came to an end nearly ten years earlier. He does this through a series of interviews with various survivors – from smugglers to politicians to military personnel, and others who witnessed the rise of the undead firsthand… and faced the consequences.
The book opens with a Chinese doctor encountering one of the earliest cases of “infection” – at a time when the Chinese government is attempting to suppress any information about it. But you can only keep something like that under wraps for so long; and when the infection begins spreading to other parts of the world, the result is devastating: a global catastrophe of apocalyptic proportions.
It goes by many names: “The Crisis,” “The Dark Years,” “The Walking Plague,” as well as newer and more “hip” titles such as “World War Z” or “Z War One.” I personally dislike this last moniker as it implies an inevitable “Z War Two.” For me, it will always be “The Zombie War,” and while many may protest the scientific accuracy of the word zombie, they will be hard pressed to discover a more globally accepted term for the creatures that almost caused our extinction. Zombie remains a devastating word, unrivaled in its power to conjure up so many memories or emotions, and it is these memories, and emotions, that are the subject of this book. (p. 1)
I’m sure there are scores of people ready to argue about whether or not zombies could actually exist. I’m not interested in debating that at this point, but I still find the idea intriguing. And if you can just sit back, relax, and accept book’s central conceit, you’re in for one heckuva ride.
As has already been noted, Brooks eschews traditional linear storytelling in favor of loosely connected vignettes. This pseudo-historical account format allows us to see the outbreak, not only from the individual’s perspective, but also from a worldwide point of view. And, it gives the author freedom to mess around with his characters: some appear only briefly, while others pop up more than once.
Think Studs Terkel meets George Romero and you’ve got a pretty good idea of how this book works.
Criticism has been leveled at World War Z for being choppy; and some have complained that it “doesn’t have a main character.” Boo-hoo. The same could be said of most documentaries (which is essentially what this book models itself after). Brooks is not interested in creating a single person for readers to get attached to, and neither is his story meant to flow with the connectedness of a novel. It’s a history, a series of interviews and flashbacks. Of course it’s going to be disjointed.
And stop whining about main characters – they’re overrated.
Brooks’ injects plenty of creativity into his narrative, and his writing is first-rate. One reviewer called it “pulp fiction at its literary finest”. And I would tend to agree. The overall quality (coupled with the interwoven sociopolitical commentary) make World War Z a book that both entertains and gives the reader something to *ahem* chew on.
Of course, it still comes with its fair share of content issues. The biggest of the these is foul language; which, though not wall-to-wall, does appear and is usually strong. Sexual content is virtually non-existent, save for a couple of crude references that pop up here and there. Violence is par the course. But while most authors use zombie fiction as an excuse to radically up the gore-factor, Brooks’ shows a surprising amount of restraint. There still a fair amount of it, and some of it is gruesome. But we aren’t forced to wade through endless descriptions of severed heads, crushed brain-matter, and scattered entrails. - The Ink Slinger
Nema komentara:
Objavi komentar