Spasite planet, ubijte se - Pentti Linkola, Nicolas Claux, Les U Knight, Chris Korda, antinatalizam

Pričajmo malo o ideji ljudskog dobrovoljnog samoistrebljenja:
Dadaistička Crkva eutanazije želi da umrete. Vi ste dresirani majmun, kažu oni. Vi ste parazit. Vi ste govno. Ta istinski alternativna crkva propovijeda da ljudi uništavaju Zemlju i da biste se, ako doista želite učiniti nešto u vezi s time, trebali ubiti. To zasigurno nije crkva koja vjeruje da one koji traže mir, milosrđe i pravdu čeka carstvo nebesko. “Ne zanima me pravda za ljude”, kaže njezin vođa velečasni Chris Korda, “mene zanima eliminacija ljudi. Za mene, napredak znači: abortirani fetusi, mrtva tijela i sterilizirani ljudi. To je napredak. Vjerujem da se svako ljudsko biće koristi svojom psihičkom energijom za stvaranje ove užasne stvarnosti”, kaže on. “I u potrazi za sviješću o tome, namjera mi je svaki dan biti među ljudima i jebati ih u mozak. Oscar Wilde je rekao da ako ljudima kažeš istinu, bolje ti je da ih možeš nasmijati, ili će te ubiti”. Crkva eutanazije, kao zastupnica “jedine antihumane religije”, poznata je, ako ni po čemu drugom, po upotrebi crnog humora, sarkazma i ironije kako bi prenijela “istinu”. “Zbog toga je slogan Crkve SPASITE PLANET – UBIJTE SE bio veliki hit.”
Kontroverzni finski filozof, slavan u svojoj domovini, Penti Linkola i pariški vampir Nicolas Claux neka su vrsta ekoloških fašista koji misle da je ljudska vrsta parazit koji u intersu cijeloga planeta treba ukloniti - i genocidnim metodama ako treba. Nešto blaži je Les U. Knight, vođa Pokreta za dobrovoljno izumiranje čovječanstva, koji vjeruje da se isti ekološki boljitak može postići pukim odustajanjem od čovjekova daljnjeg razmnožavanja.

Iz Evanđelja velečasnog Korde:

U osnovi, mi smo antihumanisti. Vjerujemo da život ima svrhu, a ta svrha je sam život – stvoriti uvjete za život. Nažalost, čini se da ništa ne upozorava na to da svrha života ima ikakve veze s ljudima. Sve što znamo pokazuje da je raznolikost temeljna struktura života, i da je čovjekov nagon da stavi sebe u središte svemira i podčini svoje okruženje kobno za tu raznolikost

Katolička crkva utjelovljuje strah od tijela, strah od animalnosti. Mržnju prema biološkom i mržnju prema svemu što je divlje! Mržnju prema užitku! Crkva eutanazije je za užitak

Nastojimo probuditi ljude iz hipnotičkog transa izazvanog Spektaklom. Jedino kada se probude, bit će sposobni uvidjeti da je njihov odnos prema Zemlji različit od onoga što ga je definirala potrošačka ekonomija. Ako postignemo taj cilj, neće biti nužno ubiti se. Mogu se ubiti ili ne. Aktivno podupiremo pravo ljudi da umru ako to odaberu. To bi trebalo biti lako poput pranja zubi. No to ne znači da ću se osobno sutra ubiti. U ovom trenutku, još sam sposoban učiniti više dobra ako sam živ

Marx nije dovodio u pitanje industrijski napredak i stoga je njegova kritika za mene beskorisna. Uzeo je superiornost čovjeka kao danost i usmjerio se na odnose između klasa: mene zanimaju odnosi između vrsta. Ako je humanizam uvjerenje da je čovjek mjera svih stvari, tada je marksizam samo njegov podskup. I katoličanstvo i tehnologijski utopizam oblici su eskapizma, odbacivanja kategorija života i smrti na Zemlji

Akcije Crkve eutanazije često djeluju besmisleno ili provokativno. One potiču iz promišljene strategije, koja ima korijene u dadaizmu i drugim protu-umjetničkim pokretima a utemeljena je na povijesnom zapažanju da je paradoks najbolji protuotrov za totalitarizam

Michael Moynihan: Pentti Linkola

Finski filozof Pentti Linkola, koji živi asketskim životom ribara u udaljenom ruralnom predjelu svoje ledene domovine, usuđuje se izgovoriti neizrecivo. Da bi planet nastavio živjeti, ljudska se vrsta, ili homo destructivus, kako je Linkola naziva, mora prorijediti ne bi li se svela na samo mali, neznatan dio današnje svjetske populacije. Linkolina metafora koja oslikava tu neugodnu situaciju glasi:
«Što poduzeti kada se prevrne brod na kome je stotinjak putnika, a porinut je jedan čamac za spašavanje koji može primiti samo deset ljudi? Kada se čamac napuni, oni koji mrze život pokušat će u nj nakrcati još više ljudi, te ga tako potopiti. Oni koji vole i poštuju život upotrijebit će brodsku sjekiru te odsjeći ruke onima koji se grčevito drže za njegove rubove.»
Kako vrijeme odmiče, Linkolina predviđanja i optužbe postaju sve strašnijima. On dolazi do zaključka da krajnje situacije zahtijevaju krajnja rješenja: «Sada još uvijek imamo šansu biti okrutni. No, ako je ne iskoristimo, sve će biti izgubljeno.»
Linkola, zakleti neprijatelj svjetovnih humanista, zna da svijet od njegove sudbine neće spasiti oni koji veličaju «nježnost, ljubav i vjenčiće cvijeća». Isto tako, ni razvijena ni nerazvijena populacija ne zaslužuje preživjeti na račun biosfere kao cjeline. Linkola zahtjeva ukidanje pomoći zemljama trećeg svijeta, ukidanje pružanja utočišta izbjeglicama, ne bi li milijuni ljudi umrli od gladi ili bili brzo poubijani u genocidnim građanskim ratovima. Pobačaji bi trebali biti obavezni za svaku ženu koja ima više od dva potomka. Ironija je u tome, da su jedine zemlje koje bi bile sposobne provesti takve drakonske mjere, zemlje Zapada, a upravo su one u tome najviše onemogućene vlastitim oslabljujućim idejama liberalnog humanizma. Linkola objašnjava: «Sjedinjene Države simboliziraju najgoru ideologiju na svijetu: ideju rasta i slobode.» Jedino stvarno rješenje bilo bi uvođenje neke vrste eko-fašističkog režima, u kojem bi brutalni bataljuni «zelene policije», svijesti oslobođene od «sladunjave etike», bili spremni učiniti sve što je potrebno.
Linkoline knjige su bestseleri u Finskoj. Da ostatak svijeta ne može prihvatiti njegovu vrstu rješenja svjedoči između ostalog i to što je Wall Street Journal, kao posljedicu objavljivanja jednog članka o njemu 1995. godine primio gomilu mržnjom ispunjenih, ogorčenih pisama od tobožnjih kršćana koji zagovaraju «okretanje drugog obraza», majki punih ljubavi, te ostalih dobročinitelja različitih vrsta. Jedan čitatelj je protestirao: « Stvarni zagovornici smanjenja broja stanovnika bi nam svima trebali služiti kao primjer, te nas najprije lišiti sebe samih.»
Linkolin je odgovor bio puno logičniji: «Kada bi postojalo neko dugme koje bih mogao pritisnuti i tako usmrtiti milijune ljudi, žrtvovao bih sebe bez oklijevanja.»
Ono što slijedi je engleski prijevod prvog značajnijeg Linkolinog teksta. To je odlomak iz njegove knjige objavljene 1989. pod nazivom Johdatus 1990 – luvun ajatteluun (Uvod u misli devedesetih).


Pentti Linkola: Poplava ljudi

Što je čovjek? «O, Čovječe što si?» pitali su se pjesnici u dobrim starim vremenima. Čovjeka možemo definirati na proizvoljan broj načina, no kako bi izrazili njegove temeljne značajke, mogli bismo ga opisati jednom riječju: višak. Ja sam višak, ti si višak. Pet nas je milijardi – apsurdan, začuđujuć broj koji se povećava... Zemljina biosfera mogla bi podnijeti populaciju od pet milijuna velikih sisavaca, ako se uzmu u obzir njihova potreba za hranom i otpad koji proizvode, te pod uvjetom da ostanu unutar vlastitih ekoloških okvira, živeći kao jedna od mnogih vrsta, ne diskriminirajući bogatstvo ostalih oblika života.
Koje je značenje tih ljudskih masa, čemu one služe? Kakav bitan doprinos napretku društva donose stotine sličnih ljudskih društava, ili stotine istovjetnih zajednica unutar društava? Ima li smisla to što svaki mali finski gradić ima jednak izbor radionica i trgovina, sličan muški zbor ili slično mjesno kazalište, a svi oni zazuzimaju zemaljsku površinu svojim temeljima i asfaltiranim kolnicima. Bi li nestanak cijelog područja Äänekoski bio neki gubitak za biosferu ili čovječanstvo u cjelini, kada bi njegovo mjesto zauzeo nekontroliran i raznolik mozaik prirodnog krajolika, koji sadrži tisuće vrsta i kosih obronaka prekrivenih kvrgavim, pretpovijesnim drvećem što se oslikava na površini jezera Kuhmojärvi? I zar bi nestanak nekolicine malih gradova sa zemljopisne karte doista bio gubitak? Nestanak gradova poput Ylivieske, Kuusama, Lahtia, Duisburga, Jefremova, Glouchestera? Kako bi bilo kada bi ih zamijenila divljina? Što bi bilo kada bi se to dogodilo s cijelom Belgijom?
Čemu služi Ylivieska? Pitanje nije domišljato ali je važno. Jedini odgovor nije možda taj da takva mjesta ne služe ničemu, nego taj da ljudi u Ylivieski znaju razlog postojanja toga mjesta – jer oni tamo žive. Ne govorim samo o gušenju života što ga uzrokuje eksplozivan rast stanovništva, ili o tome da život i Zemljini dišni putevi žude za produktivnim, metaboličkim zelenim oazama prijeko potrebnim posvuda među područjima koje je čovjek sravnio sa zemljom, nego i o tome da čovječanstvo, bezveznjaštvom i rađanjem svih tih obilnih gomila što proizvode prljavštinu, također guši i urušava vlastitu kulturu – onu u kojoj pojedinci i zajednice trebaju grčevito tragati za «smislom života» i pronaći vlastiti identitet posredstvom sitnih, dječjih rasprava.
Jedno sam ljeto proveo putujući biciklom Poljskom. To je prekrasna zemlja, zemlja u kojoj se mala, preslatka katolička djeca gotovo u potpunosti obučena u svilu, pojavljuju na svakom uglu. U turističkom vodiču sam pročitao da je postotak ljudi nestalih tijekom Drugog svjetskog rata u Poljskoj veći nego u bilo kojoj drugoj zemlji - negdje oko šest milijuna, ako se dobro sjećam. Na osnovi jednog drugog podatka iz tog vodiča izračunao sam da je taj broj u posljednjih četrdeset godina trostruko nadoknađen. Na svom slijedećem putovanju, nakon posjeta Poljskoj, proputovao sam najbombardiranijim gradom na svijetu - Dresdenom. Bio je zastrašujuć u svojoj ružnoći i prljavštini, prenapučen do zagušujuće mjere – on je dimom ispunjeno, zagađivačko gnijezdo u kojemu je prvi spontani utisak to da još jedno cijepljenje iz zraka ne bi nikome naškodilo. Komu nedostaju svi oni poginuli u Drugome svjetskom ratu? Komu nedostaje dvadeset milijuna ljudi što ih je Staljin pogubio? Komu nedostaje Hitlerovih šest milijuna Židova? Izrael je prenapučen, a u Maloj Aziji se zbog prenapučenosti vode borbe za četvorne metre prašine. Gradovi diljem svijeta odavno su nanovo izgrađeni i do vrha nakrcani ljudima, njihove crkve i spomenici obnovljeni kako bi kisele kiše imale što nagrizati. Komu nedostaje neiskorišteni potencijal rađanja onih poginulih u Drugom svjetskom ratu? Nedostaje li trenutačno svijetu još sto milijuna ljudi? Imamo li manjak knjiga, pjesama, filmova, porculanskih psića, vaza? Nije li milijarda utjelovljenja majčinske ljubavi i milijarda slatkih, sijedih bakica sasvim dovoljna?
Sve vrste imaju preveliku sposobnost razmnožavanja, kako u suprotnom, ne bi izumrle u kriznim vremenima uzrokovanima različitim okolnostima. Na kraju je uvijek glad ta koja nameće granice veličini populacije. Velika većina vrsta ima automatske mehanizme kontrole razmnožavanja koji sprečavaju upadanje u krize i stradanja od gladi. U čovjekovu slučaju, međutim, takvi mehanizmi, ako i postoje, slabi su i nedjelotvorni: na primjer, ubijanje djece provodilo se u izvjesnoj mjeri u primitivnim kulturama. Svojim evolucijskim razvitkom, ljudska se vrsta oduprla i odmaknula od granica gladi. Čovjek je uočljivo ekstravagantna vrsta, nesumnjivo slična životinjama. Ljudska se vrsta koti u izuzetno velikim količinama, kako u skučenim, kriznim uvjetima, tako i u onom dijelu populacije koji živi u blagostanju. Ljudi se obilno razmnožavaju u vrijeme mira, a posebno obilno nakon ratova, zbog svojstvenog prirodnog zakona.
Može se reći da su ljudske obrambene metode bespomoćne s obzirom na glad kao čimbenik koji kontrolira rast stanovništva, no čovjekove nasilne metode pomicanja granica gladi pred rastućom populacijom izrazito su istaknute. Temeljna značajka čovjeka kao vrste je krajnja ekspanzivnost.
Tijekom povijesti čovječanstva svjedočimo očajničkoj borbi Prirode protiv pogreške u vlastitoj evoluciji. Stara i u prošlosti djelotvorna metoda ograničavanja, glad, počela je gubiti učinkovitost kako su se ljudske sposobnosti počele razvijati. Čovjek se oslobodio svojih okvira i počeo uzimati sve više i više prirodnih bogatstava, istiskujući ostale oblike života. Zatim je Priroda razmotrila situaciju i shvatila da je izgubila prvu rundu, te promijenila strategiju. Zaprijetila je oružjem koje nije mogla upotrijebiti dok je neprijatelj bio raštrkan i malobrojan, oružjem koje je mnogo učinkovitije kada se upotrijebi protiv gusto zbijenih neprijateljskih trupa što se množe. Uz pomoć mikroba – ili «zaraznih bolesti» - kako ih u svojem žargonu ratne propagande naziva čovjek, Priroda se dvije tisuće godina ustrajno borila protiv ljudske vrste i izvojevala mnogo sjajnih pobjeda. No ti su uspjesi ostali lokalizirani, neminovno poprimajući oblik čuvanja zadnjih redova. Priroda nije bila sposobna uništiti ljudsku vojsku u kojoj su znanstvenici i istraživači rintali i u međuvremenu uspjeli Prirodu lišiti njezina arsenala.
U tom trenutku, Priroda je – ne posjedujući više oružja kojima bi mogla pobijediti, te potpuno ogorčena, no još uvijek posjedujući samopoštovanje – odlučila ljudima priznati Pirovu pobjedu, no samo u najpotpunijem smislu te riječi. Tijekom cijelog rata, Priroda je održavala svojstvenu vezu s neprijateljem: oboje su koristili iste izvore zaliha, pili iz istih izvora, uzimali hranu sa istih polja. Bez obzira na to kojim bi putem rat bio krenuo, neprekidno je zadržavana pozicija suzdržanosti; koliko god da neprijatelj nije uspio u prisvajanju zaliha, Priroda nije bila sposobna oduzeti te iste ciljeve iz ljudskih ruku. Jedino što joj je preostalo bila je politika spaljene zemlje, koju je djelomično već bila isprobala tijekom faze ratovanja mikrobima, te odlučila takav način borbe voditi sve do kraja. Iako je prihvatila neriješen rezultat, Priroda se, ni pod cijenu vlastita života, nije predala. Naposlijetku, čovjek nije neki vanjski, autonomni neprijatelj, nego je više nalik na njezin vlastiti tumor. A sudbina tumora je takva da uvijek umire zajedno sa svojim domaćinom.
U slučaju čovjeka - koji stoji na vrhu hranidbenog lanca, a usprkos tomu, nažalost, nije sposoban ograničavati rast vlastite populacije - može se učiniti da rješenje leži u njegovoj sklonosti ubijanju pripadnika vlastite vrste. Institucija rata, svojstvena ljudskoj vrsti, s potpunim masakrima srodnih ljudskih bića, čini se, sadrži temelje za poželjnu kontrolu broja stanovnika – naime, bila bi ona to da nije zlokobno osujećena time što nema ni jedne ljudske kulture u kojoj mlade ženske pripadnice vrste sudjeluju u ratu. Zbog toga, čak i velika opadanja u broju stanovnika pogađaju samo muške pripadnike vrste, te traju samo kratko unutar jedne generacije. Već slijedeća generacija sve to nadoknađuje zahvaljujući prirodnom zakonu naglog porasta nataliteta, te čak brojem stanovništva premašuje prethodnu generaciju usljed žilavosti malog broja mužjaka koji oplođuju sve ženske osobe. U stvarnosti, razvitak rata, iako nepredvidljiv, zapravo je bio više negativan: u ranim fazama bilo je više ratova koji su pokosili i određen broj civila. No čovjekova je tragikomična sudbina htjela da baš onda kada se institucija rata učinila sposobnom odnijeti značajan broj života plodnih ženki – kao što su to nagovijestila bombardiranja civila u Drugome svjetskom ratu – da baš tada vojna tehnologija uznapreduje u toj mjeri da onemogući masovne ratove, ratove koji su mogli imati značajniji demografski učinak.

Prevela Ladislava Furlan



Nicolas Claux: Manifest vampira

Svaki oblik života na zemlji dio je određenog ekosustava. Svaka životinja, biljka ili insekt dio su beskrajnog lanca. Priroda opstaje na taj način. Velike životinje jedu manje, zatim umiru i postaju gnojivo. To je krajnji smisao života. No, nešto je opako krenulo krivim putem. Iz blata su se pojavili ljudi i počeli nanositi značajnu štetu ekosustavu. Stvorili su tehnologiju - apsolutnog neprijatelja prirode, nakon čega je uslijedila znanost : potpuna kontrola. Prirodni grabežljivci – tigrovi, vukovi, medvjedi, morski psi – istrjebljeni su. Tehnologija je ljudskome rodu dala oruđe kojime vlastitu vrstu može izdvojiti iz ekosustava. Ta izdvojenost će planet odvesti u sigurnu propast.
Paraziti zaražuju svoju okolinu i potpuno joj oduzimaju energiju. Ljudski rod ne prihvaća svoju ulogu unutar prehrambenog lanca. Ljudi žele biti posljednja spona toga lanca. Pokušavaju modificirati svoju DNK, kako bi živjeli dulje. Neki znanstvenici tvrde da će ljudi, kada razviju tehnologiju, kolonizirati druge planete, te ostaviti opustošeni planet Zemlju kako bi zarazili neki drugi. Zvuči li to poznato? To je način na koji termiti naseljavaju svoja staništa. Zahvaljujući industrijskoj tehnologiji, ljudsko se društvo sve više pretvara u insektoidno društvo u kojemu se provodi potpuna kontrola pojedinaca. Da bi postao produktivan član multinacionalnog, korporacijskog društva, svakog pojedinca školuju televizija i ostali oblici kulture. Za manje od pedeset godina ljudi će, čak i prije rođenja, biti genetski programirani za ispunjenje određenog zadatka. Neproduktivni članovi (čudaci, mentalno retardirane osobe, buntovnici) bit će istrijebljeni. Nekolicina slobodoumnika već je iznijela opasnosti što ih donosi tehnološki kontrolirano društvo, no sve ih je zaustavila policija. Pogledajte na primjer što se dogodilo Theodoru Kaczynskom, koji je bio dio CIA-inih eksperimenata kontrole uma, provođenih od 1956. do 1961. na Harvardu. Sloboda, kakvu poznajemo, osuđena je na propast. No, to i jest očita sudbina vrste koja je od grabežljivca polako evoluirala u parazita.
Bog je onkraj vašeg poimanja dobra i zla. Bog nema svijest. Ono što vi nazivate «sviješću» genetski je program koji vam onemogućava da naudite razvitku ljudskog roda. Kada je usporedimo sa savršenstvom ostalih oblika života, mrava na primjer, ljudska se vrsta čini poput neke skice. Bog ne bi bacio ni pogled na jedan takav jadan oblik života. Većina će se ljudi usprotiviti ovakvome viđenju ljudske vrste. Njihov glavni argument je to da čovječanstvo nije samo spona u prirodnom lancu. Čovječanstvo je božje djelo, a Bog ga je stvorio na svoju sliku... zato bi ljudi trebali vladati prirodom. Glupost. Pretpostavimo da je neko nadnaravno biće stvorilo svemir. Zašto bi to «biće» trebalo biti ograničeno ljudskim emocijama poput ljubavi, mržnje, ljutnje, ogorčenosti, suosjećanja? Recite mi, zašto bi to biće uopće marilo za sudbinu svoje najdestruktivnije tvorevine? Recite, zašto bi joj dalo oruđa (genetiku, nuklearnu energiju...) zahvaljujući kojima mu ta vrsta može postati gotovo jednaka? Razmislite malo. To je naivno, antropomorfno poimanje Boga. Da pauci imaju mozak kojim bi mogli zamislili Boga, zasigurno bi zamislili da Bog ima osam nogu, te da ih je stvorio da svijet prekriju svojim mrežama. Ideja o «Bogu» nije nešto što ja niječem. Ali, kako li su samo ljudi smiješni ako vjeruju da «Bog» osjeća ljudske emocije. Boga nije briga hoće li ljudska vrsta preživjeti ili izumrijeti. Jebe se onome što vi nazivate Bogom za vas! Voljeli biste da nije tako, kako bi vaši jadni životi imali nekakav smisao. Ali nemaju ga. Vaš jedini smisao jest to da se množite i širite poput zaraze. Ljudske emocije, poput ljubavi, genetski su programirani poticaji koji omogućavaju ispunjenje parazitskih zadataka. Mržnja i agresija također su genetski programirani poticaji koji vam pomažu preživjeti i zaštititi vlastiti okot. Pokušavate opravdati te emocije posredstvom duhovnosti, no to je običan bijeg od zbilje. Istina boli. Jednoga ćete dana saznati da niste jedinstveni. Saznat ćete da ste samo još jedan parazit i da društvo od vas traži da se množite, trošite i širite zarazu. Saznat ćete da je smisao života zaštititi jaja od svoje ljudske braće. Ljubav i mržnja su tu kako bi vam pomogle ispuniti vaš zadatak. «Bog» je tu kako bi vas podučio pravilima. Sve je jasno. Nešto je krenulo krivo s genetskim programom... vi ste mutanti.
Prije trideset tisuća godina, postojalo je nešto što je moglo zaustaviti širenje zaraze ljudskog roda. Priroda je homo sapiensu stvorila prirodnog neprijatelja: Neandertalca.
Neandertalci su fizički bili superiorniji ljudima, bili su veći, jači, imali su veći mozak. Suvremena arheologija, posebice u južnim dijelovima Europe pokazuje da su Neandertalci bili ljudožderi. Kanibalizam nije za njih bio dio religijskog obreda, niti način pribavljanja hrane. Na raspolaganju su im bile najrazličitije lovine. No, posebno su voljeli ljudsko meso. Homo sapiens je za njih bio neka vrsta stoke. Njihova je uloga u eko-sustavu bilo reguliranje demografske eksplozije ljudskog roda. Priroda kontrolira razvoj vrsta na slijedeći način: kada određena vrsta postane opasna za eko sustav, ona stvori novo sredstvo kojim će regulirati zarazu: bolesti (AIDS, kugu, rak) i mutacije (razvitak velikih grabežljivaca poput Neandertalca). Da su Neandertalci preživjeli ledeno doba, spriječili bi ljudsko uništavanje prirode. No, oni se, poput ostalih velikih grabežljivaca, nisu dovoljno prilagodili surovim promjenama klimatskih uvjeta. Uslijedila im je ista sudbina poput one što je zadesila dinosaure, te su izumrli. No, dio njihove DNA je preživio. A s njom i želja za ljudskim mesom.
Mnogi su pokušavali objasniti zašto neki, naizgled normalni ljudi žude okusiti ljudsko meso. Psihijatri to nazivaju parafilijom. Etnolozi to nazivaju atavističkim preporodom. Nazovimo to jednostavno preživljavanjem neandertalske DNA. Razmislite o ovome: zašto se fenomen serijskih ubojica pojavio krajem 19. stoljeća (Jack Trbosjek)? Jednostavno zato što je to bila posljedica industrijske revolucije, kada je čovjek pokušao potpuno ovladati prirodom. Ljudski rod je ostvario svoju parazitsku mutaciju. Stoga su prirodni zakoni potpomogli obnavljanju neandertalske DNA. Diljem cijeloga industrijskog svijeta počeli su se rađati pojedinci s porivom za ubijanjem pripadnika vlastite vrste i za postupanjem s njima na način na koji se postupa sa stokom. Slučajevi serijskih umorstava koji uključuju kanibalizam pojavljuju se u svim društvima koja se suočavaju s tehnološkim krizama, kao što su to Sjedinjene Američke Države ili Rusija. Osobe poput Nikolaia Djumagaleiva, Jefferya Dahmera ili Edmunda Keplera očito imaju neandertalske crte lica. Potreba za ubijanjem i jedenjem ljudskog mesa je učestala osobina serijskih ubojica te vrste. A većinu serijskih ubojica koji nisu prakticirali kanibalizam, u tome je spriječio njihov strogi religijski odgoj. No, kada pročitate njihove ispovijedi, saznajete da ih većina priznaje želju za ispijanjem krvi ili jedenjem mesa svojih žrtava.
Svjestan sam i ponosim se svojim nasljeđem velikog grabežljivca. Svjestan sam i ponosim se prisutnošću neandertalske DNK u svojim žilama. Svjestan sam i ponosim se mjestom koje zauzimam u ekosustavu. Ne vjerujem da su stvari koje sam učinio loše ili «zle». Ljudski termiti osjećaju opasnost koju predstavljaju ljudi moje vrste, no ne shvaćaju da mi samo prijetimo širenju ljudske zaraze. Nejasno razaznaju da su ljudi poput mene prirodni odgovor na njihovo neobuzdano uništavanje planeta Zemlje. Moj zadatak, naš zadatak je obuzdati ljudsku vrstu. Imamo isti cilj poput virusa ebole. Ja sam genetski programiran za lov, ubijanje i jedenje ljudske stoke. Društvo me ne može «rehabilitirati» zato što sam ja genetski drugačiji od vas, prosječnih ljudskih insekata. Ja sam Opasnost. Ja sam Neprijatelj. Možete me zatvoriti u kavez.
Ali drugi će doći i uspostaviti prirodnu ravnotežu. Ljudski je rod osuđen na propast.

(Nicolas Claux, plodonosni umjetnik, ljudožder, i takozvani «Pariški Vampir», zatvoren je zbog umorstva.)  
S engleskoga prevela Lada Furlan

Les U Knight & The Voluntary Human Extinction Movement ovdje



Donna Kossy: Dobrovoljno izumiranje čovječanstva

Prema riječima Vincenta Cannistraroa, bivšeg dužnosnika CIA-e i jednog od voditelja Državnog vojno-obavještajnog centra, pokret za očuvanje okoliša izrazita je opasnost. Cannistraro nerijetko izražava bojazan da članovi radikalne frakcije tog pokreta - čovjekomrzljivi i zemljoljubivi ludi znanstvenici - ne prezaju ni od čega, kako bi planet spasili od ljudskog uništavanja. U ostvarivanju tog nauma, njihovo djelovanje moglo bi u budućnosti ići za potpunim ili gotovo potpunim uništenjem ljudske rase, a postoje naznake - ističe Cannistraro - da pojedinci već rade na razvoju virusa koji će izbrisati čovječanstvo s lica zemlje, dok će svi ostali organizmi biti pošteđeni.
No jedan od rodonačelnika ideje o izumiranju čovječanstva, Les U. Knight, koji bi svakako mogao biti jedna od utvara u Cannistrareovim noćnim morama, sve je samo ne mizantrop. On voli planet Zemlju, ali - usprkos tvrdnjama o nužnosti našeg nestanka - voli i ljude. Njegovo životno djelo pretočeno je u takozvani Pokret za dobrovoljno izumiranje čovječanstva, slobodno udruženje ljudi koji su se zavjetovali na nerazmnožavanje, uvjereni da rješenje problema ugroženosti planeta leži u postupnom i, dakako, svojevoljnom izumiranju ljudske rase. Upitan jesu li dobrovoljci tog pokreta najvećim dijelom mizantropi, Knight je odgovorio niječno. Za razliku od nas, piše on, mizantropi ne teže dobrovoljnom nestanku čovječanstva; većina čovjekomrzaca priželjkuje pojavu što većeg broja neizlječivih bolesti...Trideset posto ljudi koji danas umiru u svijetu, uopće nije trebalo umrijeti. Ti se ljudi uopće ne bi rodili, da su njihovi roditelji imali izbora. A rodili su se nažalost, kako bi gladovali i umrli užasnom smrću... Zaključak je jasan: niža stopa nataliteta znači višu kakvoću života, ukupnog života na Zemlji, pa tako i ljudskog.
Knight vjeruje da će kakvoća života biti najviša kada stopa prirasta čovječanstva dosegne ništicu. On čak ide korak dalje od starog pojma Nulte stope prirasta populacije te izlaže napredniju ideju nulte populacije. Svijetu koji sa svim postojećim životnim oblicima danas stenje pod jarmom Homo sapiensa, taj i takav čovjek zasigurno ne bi nedostajao, ističe Knight. Ljudi zapravo nisu dio šireg hranidbenog lanca, stoji u nastavku njegova proglasa. Kada bismo nestali, kada bismo sa sobom ponijeli sve svoje gadosti, svoje domaće životinje i izbrisali svaki trag svojeg postojanja, budite sigurni da nikome ne bismo nedostajali. Štoviše, bit je u tome da bismo time uvelike osnažili životni sustav na planetu. Biosfera bi konačno odahnula.
No iako bi biosfera odahnula, ovakva je zamisao mnogima uistinu zastrašujuća. Tako ne misli i Knight, koji nimalo ne žali zbog našeg nužnog i neizbježnog nestanka - koji bi, dakako, značio i kraj umjetnosti, glazbe, povijesti, znanosti, filozofije, književnosti i baseballa, kao i svih loših stvari. Osjaćam tek blagu sjetu, piše Knight, tugu zbog nestajanja nečega što je imalo zadivljujuće potencijale, ali je iz nekog razloga pošlo u krivom smjeru. Sve stvari koje čovjek smatra bitnima, bitne su isključivo čovjeku. Te vrijednosti ne pomažu ni jednome drugom biću. Možda mi je nešto promaknulo, ali doista se ne mogu sjetiti ničega što je bitno za čovjeka a da je istodobno bitno i za ostatak planeta, preostali dio prirode. S našim nestankom, sve će to nestati, a medvjedima zasigurno nećemo nedostajati, ako prežive do trenutka našeg nestanka.
Oni koji ne žele prihvatiti nužnost nestanka čovjeka, prema Knightovu mišljenju, jednostavno poriču zbilju; ako se ikada suoče sa zbiljom, i oni će postati članovima pokreta za dobrovoljno izumiranje čovječanstva.
Ljudima koji nisu u doticaju sa dobrovoljcem u sebi, Pokret za dobrovoljno izumiranje čovječanstva može se učiniti ekstremnim prijedlogom rješenja Svjetskog problema. Takvim pojedincima Les U. Knight vjerojatno djeluje poremećeno. Reader's Digest, časopis u kojem je sredinom 1992. godine objavljena skraćena verzija teksta o Pokretu za dobrovoljno izumiranje čovječanstva izvorno objavljnog u New Age Journal-u, proglasio je središnju zamisao tog pokreta neviđenim pretjerivanjem; valja međutim imati na umu da su tim putem središnje zamisli pokreta doprle do stotinu milijuna čitatelja, s obzirom da se Readers digest prevodi na sedamnaest jezika. These EXIT Times, časopis Pokreta za dobrovoljno izumiranje čovječanstva, u svom se odgovoru na komentar srdačno zahvalio urednicima Readers Digesta, dodavši kako njihov komentar jasno osvjetljava sve apsurde današnjeg društva, pa je u tom smislu prvi korak u pravcu dokidanja tih apsurda. Jedan od manjih apsurda današnjeg društva su i časopisi koji se - preširoki za jednostavno bacanje u WC školjku - neprestano gomilaju. Spomenuta primjedba u jednakoj se mjeri odnosi na Readers digest i These EXIT Times.
Readers Digest, to čvrsto utočište znanog američkog zdravorazumlja, vjerojatno nikada neće moći shvatiti neuobičajeno razmišljanje u podlozi Pokreta za dobrovoljno izumiranje čovječanstva. Američka praksa stalnog uzgoja novih ljudi koja ima za cilj održati u pogonu proizvodno/potrošački mehanizam, ekonomski razvoj i povećanje radne snage zasnovana je na velebnoj obmani. Mnogi čini se smatraju da svoje potrošačke grijehe mogu iskupiti tako što kupuju sladoled nazvan Prašuma ili pak troše proizvode na čijem pakovanju stoji oznaka reciklirano. Ljudi se općenito smatraju ekološki osviještenima, ali se pri tom nikako ne žele suočiti s činjenicom da je svaki novi čovjek pokretna, živuća, ekološka katastrofa.
Bismo li onda svi trebali počiniti samoubojstvo? Prirodna smrt, piše U. Knight, dovoljno je brza. Živeći, čovjek može učiniti puno toga. Smrt ne rješava ništa. To je zapravo bit Pokreta za dobrovoljno izumiranje čovječanstva - izumiranje čovječanstva je dobro, dok prijevremena smrt to ni u kom slučaju nije. No iako izumiranje čovječanstva valja ostvariti prestankom daljnjeg razmnožavanja, a ne prijevremenom smrću, takvo izumiranje mora biti dobrovoljno: ...Temeljni razlog zbog kojeg ono mora biti dobrovoljno, piše U. Knight, jest taj što jednostavno nije moguće odjednom postići potpuno dokidanje životonosnog potencijala reproduktivnih tekućina Homo sapiensa na čitavom planetu...Ako biste, dakle, pokušali provesti bilo kakav nedobrovoljni projekt izumiranja čovječanstva, bio bi to čisti genocid. To je moj najveći prigovor pitanju prerane smrti.
Iako se možda čini da dobrovoljce nije lako pronaći, Knight smatra da je svatko u biti dobrovoljac ili potencijalni dobrovoljac. U svijetu postoje milijuni dobrovoljaca našeg Pokreta, tvrdi on. Mnogi od njih toga još nisu svjesni i nisu me o tome obavijestili. No siguran sam da diljem svijeta postoje milijuni ljudi koji su došli do istog zaključaka kao i ja. A taj glasi da bi planet puno bolje funkcionirao bez čovjeka. Ako malo o tome razmislite, shvatit ćete da je dobrovoljna metoda zapravo jedini izvediv i moralan način izumiranja čovječanstva.
No kako uvjeriti milijune vazdaplodnih, manijakalnih razmnožavatelja i kako u njima probuditi unutrašnjeg dobrovoljca? Svakodnevnim slanjem obavjesnih pošiljaka ili kucanjem na vrata poput kakva trgovačkog putnika koji nudi izumiranje čovječanstva? Les U. Knight ne traži takvu vrstu dobrovoljaca.
Sam pokret, piše on, nikada nije uspio okupiti svoje članove; štoviše, to se najvjerojatnije nikada neće dogoditi. Dobrovoljci su međusobno toliko različiti da je možda i bolje da se nikada ne sretnu i razgovaraju o spomenutoj temi. Bilo bi, međutim, divno kada bismo se svi međusobno složili. Često se dopisujem s ljudima koji se zasigurno međusobno ne bi slagali, ali unatoč tome smatraju da bi planet puno bolje funkcionirao bez ljudi i da je dobrovoljno izumiranje najbolji način za postizanje tog cilja. Iako izdaje svoj glasnik i tiska naljepnice sa sloganima kao što su, primjerice, Hvala što se ne razmnožavate ili Živimo dugo i izumrimo, Pokret za dobrovoljno izumiranje čovječanstva ne zagovara aktivističke taktike poput prosvjeda na ulicama Washingtona.
S obzirom na to da glasnik sklapaju dobrovoljci, U. Knight uopće ne može procijeniti koliko je primjeraka glasnika u optjecaju. Prvo izdanje glasnika, zamišljeno kao proglas, pokušaj je upoznavanja s temeljnim zamislima pokreta i pojašnjavanja nekih temeljnih zabluda o samom pokretu. Tako na jednom mjestu stoji:
Glasnik These EXIT Times ne pokušava prikazati ljudsku rasu kao pohlepnog, nemoralnog nametnika koji živi na nekoć zdravoj površini ovog planeta. Taj vid negativnosti ne nudi nikakva rješenje za sve one strahote uzrokovane ljudskim djelovanjem.
Glasnik se prije svega bavi izlaganjem mogućeg alternativnog rješenja što ga Pokret zagovara u svrhu dokinuća iskorištavanja i sveobuhvatnog razaranja Zemljinog eko-sustava.
Kao što je svim dobrovoljcima poznato, jedina alternativa izumiranju milijuna, možda i bilijuna, biljnih i životinjskih vrsta jest dobrovoljno izumiranje jedne vrste: Homo sapiensa, odnosno nas ljudi.
Uvodni tekst što ga je napisao sam Knight, zagovor je svojevoljne muške sterilizacije u kojem autor poručuje čitateljima da...prestanu raspravljati o ženskim pravima i sami učine ono što zagovaraju. Čitatelje se također podsjeća da žene zbog korištenja pilule nerijetko trpe bolne posljedice poput pobačaja, spontanih pobačaja, pa i samog poroda dok većina nas ne želi podnijeti tanak sloj gume prevučen preko vrška našeg intimnog organa. Slijedi usrdna molba: Pa, hajdemo onda muškarci. Ne dopustimo da netko pati zbog nas, te zaključak da prema svjedočenju milijuna ljudi sterilizacija muškaraca zauvijek rješava sve problene i nedaće kontracepcije...Muškarci, Svežite omču u međunožju i nikada više nećete morati reći: žao mi je.
Oko nas je, dakako, mnoštvo nesvezanih omči i mnoštvo muškaraca koji moraju govoriti kako im je žao, iako neki čak ni to ne čine. Nesretni rezultat najčešće je pobačaj ili, što još gore, rođenje djeteta. Pokret ipak podržava pobačaj samo onda kada je žena trudna. Trudnoću, piše Knight, valja spriječiti kad god je to moguće. Neželjena trudnoća uzrok je gotovo svih pobačaja, a Pokret za dobrovoljno izumiranje čovječanstva ni u kom slučaju ne podržava neželjenu trudnoću. Pokret, štoviše, ne podržava ni željenu trudnoću. Kada ne bi bilo potrebe za pobačajem, pobačaj i ne bi postojao.
Što je Knighta dovolo do takvih spoznaja? Što mu je dalo hrabrosti da se upusti u pohod koji je sadržajem protivan gotovo svim uvjerenjima u svim kulturama svijeta? Knightova priča započela je, kako sam tvrdi, kada je napustio vojsku:
Ubrzo nakon napuštanja vojske Ujaka Sama, uključio sam se u ekološki pokret koji je tada kako po pitanju sadržaja, tako i popularnosti, bio još u povojima. Postalo mi je jasno da svi putevi vode čovjeku i ljudskoj djelatnosti; koliko god dobri bili, ljudi ipak svakodnevno povlačimo vodu u našim toaletima...a niti jedna benzinska crpka na svijetu ne nudi benzin koji ne zagađuje okolinu. U svakom slučaju, shvatio sam nekoliko stvari: prije svega, da su moguća alternativna rješenja opsegom izrazito ograničena, zatim da čovječanstvo može smanjiti loše posljedice svoga djelovanja, ali da će one uvijek biti znatne i, konačno, da svaki novorođeni čovjek automatski znači daljnjih sedamdesetak godina potrošnje i zagađivanja. Ta jednostavna spoznaja označila je početak mog životnog puta.
Teorija o "Nultom prirastu stanovništva" tada je još bila u razvoju, baš kao i pojam Populacijske bombe. Oba su pravca predlagala maksimalno dvoje djece...jer se ta brojka činila najradikalnijim rješenjem koje je tadašnja populacija bila spremna prihvatiti. No, unatoč tomu što su neki to ozbiljno shvatili, stopa nataliteta u svijetu nastavila je rasti. Tada mi je postalo jasno da je planet moguće spasiti isključivo odustajanjem od rađanja na svjetskoj razini. Rezultate takva odustajanja projicirao sam dvadesetak godina unaprijed i stvari su počele izgledale puno bolje. U takvom svijetu nije bilo čedomorstava, zlostavljanja djece ni maloljetničke delinkvencije. Sve one skupe stvari, od jednokratnih pelena do obiteljskih automobila i kuća, postale su suvišne. I što je najbolje, Zemljina atmosfera dobila je priliku za predah. Sve što sam, dakle, morao učiniti jest podijeliti tu spoznaju sa svim ljudima, a oni će je zasigurno prihvatiti.
Poput većine ljudi, na putu do sadašnje gorljivosti prošao sam brojne faze. Početni naivni optimizam ubrzo je zamijenjen gnijevom pravednika; uslijedili su trenuci potpune apatije i konačno potpuni bijes.
Godine 1977, osnovao sam u Oregonu skupinu Zeleni rat i preuzeo ulogu zapovijednika u akciji Naoružajmo kitove. Kada su se kitovi odbili boriti, postalo mi je jasno da su nasilne metode kojima ljudi tako ćesto rješavaju probleme zapravo ključna sastavnica samog problema. Ako kitovi mogu oprostiti ljudima, oprostit ću im i ja. Pokret za dobrovoljno izumiranje čovječanstva nametnuo se kao očiti izbor... – kaže U. Knight.
Les U. Knight pridružio se kitovima u prostoru dubinske ekologije i uzmaka nije bilo. Pred njim je stajala teška zadaća: navesti svijet da mu se pridruži. Ljestvica ekološke osviještenosti koja posredstvom mogućih devet razina, odgovara na pitanje Koliko je duboka tvoja ekološka svijest?, u tom je smislu dobar početak za svakog potencijalnog dobrovoljca. Ljestvica opisuje jedinstveni niz razina ekološke svijesti u opsegu od Površne koju obilježava iskaz: vodimo brigu o našem planetu, kao i o svakom drugom oruđu, do Nedokučivo duboke razine koju pak obilježava iskaz: Brzo uništenje je predobro za čovjeka. Neki užasan, smrtonosni virus iz svemira jedino je primjereno rješenje.
Ludi zaštitari okolonine o kojima govori Vincent Cannistraro, prebivaju prema tim mjerilima u nigdjezemlju Nezamislivo duboke ekološke svijesti; dobroviljci Pokreta za dobrovoljno izumiranje čovječanstva spadaju pak u razinu Odmjerene osviještenosti; njihov slogan mogao bi glasiti: Ljudi su prevelika prijetnja životu na Zemlji. Ta bi vrsta stoga trebala izumrijeti.
Na svome putu do razine Odmjerene osviještenosti (nikako ne i dublje), potencijalni dobrovoljci proći će različite razine na razvojnom pravcu progresivne svijesti, od pred-osviještenosti, šoka, poricanja, opravdane ljutnje, ogorčenog beznađa, mirenja s beznađem, sve do ponovnog buđenja nade i posljednje faze potpune predanosti.
Iako bi Razvojni pravac progresivne svijesti mogao postati temeljem New Age-religije, Pokret za dobrovoljno izumiranje čovječanstva ipak nije vezan uz neku određenu duhovnu praksu ili religiju; Knight tako napominje da se cilj pokreta ne kosi ni sa jednom njemu poznatom religijom, usprkos judeo-kršćanskom naputku: plodite se i množite:
Usporedno s takvim naputcima, postoje i oni koje ističu da Zemlja pripada bogu, te da čovjek mora voditi brigu o njoj, jer je ona božja, a ne njegova, piše Knight. Pročitate li Bibliju pažljivo, vidjet ćete da se nestajanje životinjskih i biljnih vrsta kao posljedica čovjekova djelovanja, kosi sa naglašenom ekologijskom sastavnicom kršćanskog mišljenja...Siguran sam da postoje ljudi koji sebe smatraju kršćanima i užasavaju se pomisli o mogućem izumiranju ljudske rase, a da pritom nisu svjesni da religija kojoj pripadaju i sama govori o vremenu kada više neće biti ni jednoga čovjeka na planetu.
Skupina dobrovoljaca Pokreta kršćanske vjeroispovijesti, sastavila je popis biblijskih navoda koji podržavaju ideju o dobrovoljnom izumiranju čovječanstva. Starozavjetni navod: Jao onima koji kuću za kućom grade i polje za poljem siju, sve dok na kraju ne ostane niti jednoga mjesta na Zemlji na kojem bi mogli biti sami, jasno upozava na posljedice prenaseljenosti. U Evanđelju po Luki stoji: Blažene su utrobe što nikada ne rodiše i grudi koje nikada ne dojiše; nije li to svojevrsni naputak Isusov da se postane dobrovoljcem Pokreta za dobrovoljno izumiranje čovječanstva - pa i sam je Isus, kao što je svima poznato, bio takav dobrovoljac.
Nakon što je posredstvom medija dosegnuo stotinu milijuna potencijalnih dobrovoljaca, Pokret za dobrovoljno izumiranje čovječanstva vjerojatno se - poput Cannistrarova smrtonosnog virusa - polako širi. No virus Pokreta neće uzrokovati ljudsku patnju, nego će je zauvijek izliječiti.
Svima onima koji još nisu zaraženi virusom Pokreta, koji još uvijek tragaju za rješenjem Svjetskog problema, Les U. Knight daje kratak savjet: "Ako niste dio rješenja, onda ste dio problema" tvrde neki. Istina je, međutim, da smo svi mi rođeni dijelom kao problem, a dijelom kao rješenje. Pogledajte oko sebe i vidjet ćete problem. Pogledajte u sebe i naći ćete rješenje.

S engleskoga preveo Višeslav Kirinić
The Voluntary Human Extinction Movement




Chris Korda & The Church of Euthanasia

Einstein, Lex Marburger, Lotte Folke Kaarsholm, Euth TV: “Spasite planet – ubijte se!”

Neki ljudi misle da je Chris Korda lud. Ili je samo ljut. “Mi od ljudi tražimo samo jedno, jednu jedinu stvar! Ne razmnožavajte se”, kaže on. U Crkvi eutanazije nema klupa, nema oltara niti okupljanja vjernika. Samo poruka – jedina zapovijed Crkve eutanazije: “Ne razmnožavaj se”. Tu su i pomoćni natpisi: “Masturbiraj”, “Vazektomija sprečava abortus”. “Mi smo jedina religija koja zastupa načelo za život”, tvrdi Korda, koji zbog besprijekornog tena izgleda poput anđela ali i poput europskog terorista kako ga prikazuje Hollywood.

Velečasni Chris Korda osnovao je Crkvu eutanazije 1992. nakon što se probudio iz sna u kojemu ga je izvanzemaljska inteligencija upozorila na propadanje Zemljina ekosustava te da tu činjenicu poriču naši vođe. Chris se probudio tiho recitirajući slogan Crkve, “Spasite planet – ubijte se!” Ovdje govori o tome da čovječanstvo zapravo nije u službi života i da provodi holokaust bioloških vrsta te da je potrebno učiniti sve kako bi se ono probudilo iz hipnotičkog spektakla koji mu onemogućuje da to prepozna

Gospodine Korda, kako možete biti pro-life (za život) kada govorite o samoubojstvu i abortusu?

- To su oblici dobrovoljnog smanjenja stanovništva. Naša se crkva suprotstavlja nedobrovoljnim metodama, no svatko tko istinski cijeni život, trebao bi pokušati smanjiti broj stanovnika na Zemlji. (Članstvo u Crkvi znači doživotni zavjet da nećete imati djecu). Crkva eutanazije je antihumana.

Nema ravnoteže između ljudi i drugih vrsta. Crkva eutanazije posvećena je obnovi ravnoteže između ljudi i drugih vrsta, obnavljanju smisla etike.

Što je s onim – “Ne ubij”?

- Ta izjava za mene nije relevantna. Ubijanje je dio života.

Trećina stanovništva svake noći odlazi na spavanje gladna. Potrebno je 5 kilograma žitarica da bi se proizvelo pola kilograma mesa goveda koje se hrani kukuruzom. To je nečuveno rasipanje hrane. Krave se hrane umjetnim hormonima i antibioticima. Također je bitna estetika. Mislim, to nema smisla, jesti životinju koju nisam ubio. Jedem samo ono što sam sâm sposoban ubiti. Tvorničke farme i klaonice koncentracijski su logori za životinje. Koljemo više od bilijuna životinja na godinu. Ne povezujemo se ni sa stvarnošću življenja i umiranja, kada sam uloviš, ubiješ i odereš životinju - inače ne trebaš jesti životinje.

Kaže se da životinje nemaju sposobnost rasuđivanja i razmišljanja. Slažete li se s time?

- Indijanci Lakote vjeruju da svaka životinja ima posebnu snagu na koju se oslanja kako bi opstala. Naša snaga je sposobnost razmišljanja, no to nas ne čini superiornima; inferiorni smo u mnogim drugim stvarima. U divljini smo u nepovoljnijem položaju. Naš vid, naš njuh, naša sposobnost da zadržimo toplinu zaostaju za drugim životinjama. Mnoga plemena vjeruju da su se životinje zapravo žrtvovale ljudima, zato što im ih je bilo žao. Jedini način da preživimo bio je da nam životinje dopuste da ih ubijamo.

A što je s pripitomljavanjem?

- Naša se Crkva ne protivi samo pripitomljavanju životinja, nego i pripitomljavanju ljudi. Ne prigovaramo zato što su ljudi okrutni prema životinjama, prigovaramo zato što ljudi jesu životinje. U procesu pripitomljavanja naše okoline, ili kao što Biblija kaže, “kroćenjem Zemlje”, ukrotili smo divljinu u sebi. Moderni je čovjek jadan u usporedbi sa svojim plemenskim precima! Ljudi su danas vrlo tužni. Idu na posao i sjede nepokretno za stolovima. Imamo kulturu pacifizma i slabosti.

A prema čemu smo pasivni?

- Slomljeni smo. Predali smo se životu u kojemu ništa nije prepušteno slučaju. Ukidanje slobode bît je tehnološkog društva. Transhumanisti vjeruju da je jedini bitan dio čovjeka njegov um. Cilj transhumanizma jest postići potpun nadzor, svesti sve stvari na informaciju. Crkva eutanazije pokušava razgovarati s ljudima o tome kamo ide naše društvo. Ne kažemo da to možemo spriječiti, samo želimo iskrenost u vezi s time kamo idemo. A tu je poruku teško prodati, zato što se potrošačko društvo oslanja na nepromišljenu kolaboraciju, na skrivanje cilja. Da su ljudi doista znali što je cilj, ne bi u vezi s time bili tako entuzijastični.

Čini se da nemate mnogo vjere u ljudski rod?

- Proces prilagodbe počinje kada se rodite. Vaši vas roditelji odmah počnu pripremati za institucionalizaciju – u jaslicama. Ako se ne možete prilagoditi toj prvoj razini socijalizacije, nećete uspjeti! Stavit će vas na Ritalin! Očito je da naše društvo ima arhitekte. Oni su u Disneyju, na MTV-ju i kanalu VH-1. Nalaze se u “timovima za promišljanje” i velikim korporacijama. Oni su u vladi.

Hoćete li vi doživjeti tu pozitivnu promjenu?

- Ne.

Budisti vjeruju da otkad se rodite, umirete. Sviđa li vam se to?

- Shvaćam da iz života nastaje smrt, a iz smrti život. Čovjek je jedino biće do sada koje se pokušalo oduprijeti tom ciklusu. Najočitiji primjer za to je katoličanstvo. U tehnologijskoj religiji, i u katoličanstvu, nalazimo poricanje biološkog, poricanje tijela.

Što mislite o kloniranju?

- Kloniranje me užasava! Vrlo mi je drag Unabomber. Većina njegovih meta bile su povezane ili s genetikom ili s računalnom znanošću. Suvremena genetika ne bi bila moguća bez informacijske teorije, koja je proizašla iz računalne znanosti.

Protivim se puritanstvu… Najbolje oružje za uništenje nečega jest ono kojim je to i napravljeno. Važno mi je upotrijebiti najbolja i najsvrsishodnija sredstva koja imam pri ruci za postizanje svojeg cilja.

Možete li reći nešto više o ta četiri stupa?

- Samoubojstvo, abortus, kanibalizam i sodomija. Kanibalizam je često pogrešno shvaćen. Godišnje se događa 60.000 smrtnih slučajeva u prometu. Možemo iskoristiti to meso. Ne radi se o tome da nekoga ubijemo i pojedemo ga. [Korda ne sudjeluje u jedenju ljudskog mesa]. Sodomija nije obično jebanje u dupe. Sodomija ima dugu povijest. U vrijeme prije Revolucije naseljenika, sodomija je bila definirana kao “neprirodni seks”. Ali ako zagrebete malo dublje, otkrit ćete da je prava definicija bila “svaki seks čija svrha nije prokreacija”. Mi seks imamo samo radi užitka. Na neki su način ti stupovi odgovor katoličanstvu. Katolička se crkva protivi abortusu, kontracepciji, eutanaziji i seksualnom obrazovanju, svemu što mi podupiremo.

Smatrate li se antikatolikom?

- Da, kao i antikršćaninom.

Protivite li se svim organiziranim religijama?

- Sviđa mi se taoizam, zato što se tu radi o ravnoteži. Transrodnost koju ja prakticiram, također govori o ravnoteži muškog i ženskog pola. Mene zanima biološka realnost. Zanima me divljina. A to je ono što gubimo, svake minute. No, vratimo se katoličanstvu! Te stvari kojima se Katolička crkva suprotstavlja a koje Crkva eutanazije podupire, što im je svima zajedničko? Povezane su sa smrtnošću, s ciklusima života i smrti! Katolička crkva utjelovljuje strah od tijela, strah od animalnosti. Mržnju prema biološkom i mržnju prema svemu što je divlje! Mržnju prema užitku! Crkva eutanazije je za užitak.

Kada ne bi bilo ljudi, tko bi širio poruku vaše Crkve?

- Mi nismo za potpuno zamiranje ljudske vrste.

Jeste li se ikad osjećali suicidalno?

- Zauzimamo se za obnovu ravnoteže. Koyaanisqatsi - "neuravnotežen život”. “Dezintegracija”. To je riječ Hopija. Entropija! Standardizacija! Sve je to isto. Termodinamika, znanost koja datira još od početka 17. stoljeća, bavi se očuvanjem topline. Entropija je sklonost topline ili energije prema raspršenju, distribuiranju po prostoru. Prenošenje pijeska po pustinji vrlo je entropično. To ne želimo! Suvremeno industrijsko društvo je vrlo novo. Trebamo usporiti. Idemo prema maksimalnoj entropiji. Sunce će se naposljetku urušiti. Čudo života ne zaustavlja entropiju, ono je usporava. Crkva eutanazije pokušava usporiti entropiju. Život je negativna entropija. Učinkovitost je isto što i smrt.

Nisu li za mnogo toga odgovorni mediji?

- Mediji su izravno odgovorni za homogenizaciju kulture. Podsvjesna poruka svih medija jest da postoji samo jedan ispravan način ljudskog življenja, a to je industrijsko društvo. Zvjezdane staze nam pokazuju da ćemo nakon tisuća godina i dalje živjeti na isti način. Naša Crkva propagira raznolikost. Holokaust se događa upravo sada, holokaust vrsta. Ubrzava se. Mnogi ljudi vozeći se kroz polja kukuruza pomisle, “Baš je lijepo, daleko smo od grada”. Vozim se kroz polje kukuruza i mislim “ovo je odvratno!”. Evo jedne genetički stvorene vrste koja se proteže miljama. Tu je samo jedna vrsta! Ničemu drugom nije dopušteno da živi ovdje. Druge su vrste otjerane ili istrijebljene. Zemlja je uzurpirana i lišena raznolikosti.

A što bi tamo trebalo biti?

- Divljina!

Ali, nije li sve živo, uključujući i divljinu?

- Ne, ne zaista, zato što je svrha života – postoji svrha – svrha života je život. Život stvara život, i čini okoliš prikladnijim za život.

Ali potreban nam je život da bismo stvarali život, zar ne?

- Želim vam nešto pročitati. Od Franka Herberta, autora Dine. “Svrha života je jednostavna: održavati i proizvoditi usklađene uzorke sve veće raznolikosti. Život poboljšava sposobnost zatvorenog sustava da podupire život. Život, cjelokupan život, u službi je života”. To je ono što ljudi ne shvaćaju. To je ono što ne činimo. Nismo u službi života. Po tome se razlikujemo od plemenskih ljudi. Oni su znali da im Bog nikada ne bi mogao poslati nešto loše. Da je svemir u osnovi dobro mjesto, i da je divljina dobra, i da njihovi životi ovise o njoj. Oni su joj služili.

Koja je svrha života?

- U osnovi, mi smo antihumanisti. Vjerujemo da život ima svrhu, a ta svrha je sam život – stvoriti uvjete za život. Nažalost, čini se da ništa ne upozorava na to da svrha života ima ikakve veze s ljudima. Sve što znamo pokazuje da je raznolikost temeljna struktura života, i da je čovjekov nagon da stavi sebe u središte svemira i podčini svoje okruženje kobno za tu raznolikost. Za razliku od prijašnjih ekoloških katastrofa, čovjek je uzrok ustrajne, strukturalne štete, koja ne pokazuje znakove da će prestati. S druge strane, sve upućuje na to da su ljudi, poput korova, sposobni za neizmjernu prilagodbu sve negostoljubivijem i neugodnijem okolišu koji stvaramo.

Jednom kada završe s mapiranjem genetske strukture ljudskog života, bit ćemo sposobni prilagoditi se bilo čemu. Od tog trenutka, pojam otpora postaje besmislen. Neće biti stvarne razlike između nas i društva u kojemu živimo. Mislim da je savršeno vjerojatan scenarij budućnosti prema kojemu ćemo živjeti pod zemljom i svakog dana uzimati lijekove kako bismo upravljali strojevima.

Mislim da se to ne razlikuje od onoga što činimo danas. Pogledajte samo moj naraštaj – svi smo na Prozacu, pijemo lijekove kako bismo ispunili svoju funkciju članova nečega što su čak nazvali “kreativnom klasom”, ciljnom skupinom svih kafića i klubova koji posvuda niču.

Tehnologija kojoj se svi divimo i u koju vjerujemo ponavlja eskapizam svih svjetskih religija. One sanjaju o bijegu od života na Zemlji na neko bolje mjesto, o bijegu iz svojih tijela u nešto što nema miris, nema spol, nije kaotično. Bez obzira na to radi li se o viziji anđela na oblacima iz 16. stoljeća ili o modernoj tehnologijskoj viziji kako se downloadiramo u svoje robote i osvajamo svemir – mislim da je sve to isto. Oboje je eskapistička vizija. Naša je Crkva utemeljena na starim poganskim religijama koje imaju oprečno gledište: da je život, zapravo, jedino što preostaje. To je to. Kažemo da, koliko nam je poznato, nema alternativne opcije za ovu Zemlju, nema drugog života. Ali isto tako svjesni smo da nismo vrsta religije koja ima obraćenike. Ne postoji način da pobijedimo u ovoj bitki. Dakle, kada je riječ o našoj Crkvi, radi se o tome da se udružimo s drugim ljudima koji dijele ovo iskustvo življenja noćne more, čije je glavno obilježlje da se većina ljudi ponaša kao da se ništa ne događa.

Kako to da niste uzeli stvar u svoje ruke i ubili se?

- Važno je shvatiti da je ono što je naša Crkva željela postići promjena svjetonazora ljudi. Upravo sada, prevladavajući svjetonazor je ono što zovemo “Spektakl”. To je slika čovjeka kao da je prikazan na televiziji. I stupanj u kojemu ljudi vide svijet u kategorijama koje je definirala televizija stupanj je u kojemu oni sudjeluju u Spektaklu. Tako da je naš osnovni cilj omesti taj Spektakl raznim medijskim taktikama.

Mi smo “Anti-Spektakl”... Nastojimo probuditi ljude iz hipnotičkog transa izazvanog Spektaklom. Jedino kada se probude, bit će sposobni uvidjeti da je njihov odnos prema Zemlji različit od onoga što ga je definirala potrošačka ekonomija. Ako postignemo taj cilj, neće biti nužno ubiti se... Mogu se ubiti ili ne...

Aktivno podupiremo pravo ljudi da umru ako to odaberu... To bi trebalo biti lako poput pranja zubi. No to ne znači da ću se osobno sutra ubiti. U ovom trenutku, još sam sposoban učiniti više dobra ako sam živ...

Sva četiri stupa impliciraju dobrovoljno djelovanje.

- Crkva eutanazije opire se svim oblicima nedobrovoljne redukcije, uključujući rat, ubojstvo, širenje bolesti zrakom, bakteriološko ratovanje...

U intervjuu za časopis Up, izjavili ste da poticanje muškog orgazma vodi do mizoginije i sadašnjeg društvenog sustava.

- Riječ je o prilično zapadnjačkom gledištu. Zapravo, mi smo protiv ejakulacije. Na Zapadu, često je mišljenje da je orgazam neodvojiv od ejakulacije. Ako istražite tu temu, otkrit ćete da su najveće duhovne trasformacije seksualne energije moguće jedino kada nema ejakulacije, a seksualna energija koja bi se inače raspršila bude usmjerena.

To je bît tantričke magije, te se smatra normom u istočnim kulturama. Amerika je postavljena kao ejakulacijski zabavni park u kojemu muškarci, u vrlo ranoj dobi, budu naučeni promatrati žene kao objekte i ejakulirati na njih ili u njih... Jeste li ikad vidjeli pornografski film? Kad god otvorite Vogue ili Cosmo ili bilo koji časopis Spektakla, i ugledate oskudno odjevenu ženu, pozvani ste da ejakulirate.

Što mislite o neumjerenom drogiranju ili pušenju? Porocima koji će vas ubiti vrlo polako?

- Definitivno smo im skloni... i kažemo da ako namjeravaš piti i voziti, vrlo je važno da ne staviš pojas...

Imate li posebne kritike ili strategije u vezi s masovnim medijima?

- Akcije Crkve eutanazije često djeluju besmisleno ili provokativno. One potiču iz promišljene strategije, koja ima korijene u dadaizmu i drugim protu-umjetničkim pokretima a utemeljena je na povijesnom zapažanju da je paradoks najbolji protuotrov za totalitarizam. Kada je sve jasno određeno, asimilirano, organizirano u dualizme (točno, pogrešno, dobro, zlo) ili zgodne kategorije (rad, napredak, umjetnost itd.) ne postoji mogućnost za originalno mišljenje ili smislenu komunikaciju. Zato uspješni totalitarni pokreti preko propagande nastoje nadzirati kako se stvarnost prezentira. Slom sovjetskog režima možemo promatrati s tog stajališta kao propagandni promašaj: fizička sila jednostavno nije ekonomična. Mnogo sofisticiranije metode oglašavanja, obrazovanja i dobrovoljne samocenzure dokazale su svoju učinkovitost u Sjedinjenim Državama i Europi. Te tehnike zahtijevaju iznimno takmičarsko društvo u kojemu je doslovno sve svedeno na robu, uključujući ne samo fizičke entitete (zemlja, voda, zrak, spektar elektromagnetskih pojava) i biološke (biljke, životinje, genetski materijal, seksualno zadovoljstvo), nego i one apstraktnije entitete kao što su zabava, informacija i općenito ideje. Zato što je društvo utemeljeno na robi tako iznimno međuovisno, čak su i mali poremećaji nepodnošljivi; njegovi članovi moraju biti specijalizirani, i prilagođeni stalnim tehnološkim promjenama. Sklad se postiže dubokim, cjeloživotnim prilagođavanjem, no to najčešće čini psihološki konflikt nesnosnim. Nejasnoća i zbunjenost stoga su najjača oružja Crkve eutanazije: suočeni s nerješivim sukobima koji će uzdrmati njihove prikladne fikcije, ljudi su prisiljeni razmišljati svojom glavom.

Kao marksistu teško mi je progutati lijek za mir/stabilnost koji ne uključuje ideje kao što su klasna borba, ukidanje novca, gospodarska analiza itd. Vi sebe također opisujete kao vrlo političnu osobu, smatrate li ideje poput marksizma osnovanima, ili je (za vas) politika otišla korak dalje?

- Ne izjednačujem nužno mir i stabilnost. Plemenska društva općenito su bila prilično stabilna, no rijetko mirna, u suvremenom smislu nenasilja. U svakom slučaju, samo sam površinski zainteresiran za socijalnu pravdu. Socijalisti su se protivili privatnom vlasništvu, dok su u proizvodnji nastojali nadmašiti Zapad, a iza sebe su ostavili tragove uništene divljine. Marx nije dovodio u pitanje industrijski napredak i stoga je njegova kritika za mene beskorisna. Uzeo je superiornost čovjeka kao danost i usmjerio se na odnose između klasa: mene zanimaju odnosi između vrsta. Ako je humanizam uvjerenje da je čovjek mjera svih stvari, tada je marksizam samo njegov podskup. I katoličanstvo i tehnologijski utopizam oblici su eskapizma, odbacivanja kategorija života i smrti na Zemlji. Crkva eutanazije je anti-humana, prihvaća biološko i određuje evoluciju prema kategoriji raznolikosti kao vrhovno etičko dobro. Zato se Crkva eutanazije služi nazivom pro-life a sebe određuje kao istinsku pro-life religiju.

S engleskoga prevela Sanja Kovačević.




Richard Johnson: Možda najbolesniji CD svih vremena



Fotografija peći iz koncentracijskog logora na omotu CD-a Six Billion Humans Can't Be Wrong ne slavi Holokaust, nego govori o “neiskorjenjivoj” sposobnosti ljudske vrste da se obnovi

Velečasni Chris Korda, sin direktora nakladničke kuće Simon & Schuster Michaela Korde, izdao je CD na čijem je omotu fotografija peći u koncentracijskom logoru u Dachauu. Naslovljen Six Billion Humans Can't Be Wrong CD je dio križarskog pohoda Kordine Crkve eutanazije za “dobrovoljnu redukciju stanovništva”. Zauzimajući se za kanibalizam, abortus, eutanaziju i sodomiju, “Crkva” je održavala pro-life okupljanja s degustacijom ljudskog mesa, roštiljanjem fetusa, a jednom su napali banku sperme sa zapjenjenim penisom dugim pola metra. Korda je rekao da fotografija iz koncentracijskog logora ne slavi Holokaust, nego govori o “neiskorjenjivoj” sposobnosti ljudske vrste da se obnovi: “Poanta fotografije jest da je šest milijuna Židova ubijenih tijekom Holkausta ponovno izraslo. Poput svih vrsta korova, ljudi mogu ponovno izrasti dok se milijuni životinjskih vrsta koje smo uništili nikada neće obnoviti”. Korda je rekao kako ne očekuje da će CD osvojiti top-liste, ali se nada da će pjesme kao što je kanibalska himna Fleshdance, postati popularne. Na velikoj proslavi Dana Zemlje u Bostonu, Korda i njegovi sljedbenici planiraju zastrašivati “proizvođače yuppija” s propagandnog čamca usidrenog u rijeci Charles.

S engleskoga prevela Sanja Kovačević.

Chris Wright: Pornografija užasa

Nitko nikada nije optužio Crkvu eutanazije da ima dobar ukus. Službeni slogan te crkve jest “Spasite planet – ubijte se”, a njezine glavne postavke, takozvana Četiri Stupa jesu: samoubojstvo, abortus, kanibalizam i sodomija. Kao što kaže Velečasni Korda, “Kako god bilo, osnovao sam jedinu antihumanu religiju”.
Više avangardna skupina izravne akcije nego bona fide crkva, Crkva eutanazije je svojedobno izvela neke prilično riskantne ekshibicije – “Fetus Barbecue” na bostonskoj proslavi, na primjer, ili “napad” na mjesnu banku sperme, kada su prosvjednici u ime Crkve eutanazije bučno zahtijevali oslobađanje sperme. Crkva već dugo radi određenu vrstu umjetnosti od prepucavanja s ljudima iz (konzervativne) udruge “Pravo na život”, vodeći protu-prosvjede pokraj bolnica za pobačaj, na kojima članovi nose transparente s porukama kao što je POJEDITE QUEER FETUS ZA ISUSA (EAT A QUEER FETUS FOR JESUS). Možemo sa sigurnošću reći da velečasni Korda nije netko tko bi se preplašio proturječja, no govorenje u javnosti o njegovom posljednjem projektu pomalo ga je uznemirilo. “Ovo nije šala”, kaže. “Ljudi će biti istinski uznemireni”.
Projekt o kojemu govori jest I Like to Watch, četverominutni glazbeni videospot u kojemu se isprepliću novinski prikazi katastrofe Svjetskog trgovačkog centra s eksplicitnim pornografskim slikama, i isječci iz sportskih prijenosa. “Film je”, kaže velečasni, “oštra satira. Izražava moj stvarni bijes. Odražava moj prezir i frustraciju zbog istinske odvratnosti modernog industrijskog društva”.
Odvratnost je potpuna. Pjesma u pozadini – ugođena na funky elektronički ritam – sadržava stihove poput “Ljudi uranjaju u ulicu/Dok se igram svojim udom” i “Ruka mi je posve ljepljiva/Ne mogu pronaći maramicu/Morat ću se poslužiti/Američkom zastavom”. U tom trenutku spot prikazuje čovjeka koji se briše – no, američkom zastavom. “Ljudi u mainstreamu mislit će da to nije samo neodogovorno nego i antiamerički”, kaže velečasni. “Vidjet će to i reći će da onoga tko je to učinio treba strpati u zatvor”. Ipak, Korda ističe da iza tih profanih slika stoji važna poruka. “Spot pokazuje”, kaže, “brutalno potisnutu seksualnu energiju koja leži ispod površine slika koje gledamo na vijestima. Mislim da jedino stvarno lobotomizirani ljudi ne mogu shvatiti seksualni simbolizam tih monstruoznih faličkih tornjeva, u koje prodire zrakoplov. O tome govori ovaj spot: upozoravam na novinsko izvještavanje o rujanskim napadima i govorim da je to službeno ozakonjena masovna zabava, koja se razlikuje po sadržaju, ali ne i po obliku, od sportskih izvještaja i pornografije”.
No Velečasni žustro ističe da ga medijsko praćenje 11. rujna nipošto nije uvrijedilo. Zapravo, kaže, “Mislim da je bilo vrlo lijepo.” Nastavlja: “Mislim da nisam jedini čovjek na svijetu koji je pronašao seksualno zadovoljstvo u gledanju razaranja dvaju američkih najviših građevina, ali vjerujem da sam jedan od nekolicine koji su imali hrabrosti to javno priznati. Kao umjetnik obvezan sam što točnije izraziti svoje osjećaje. Ono što osjećam čini me čudovištem, no ne vjerujem da sam jedino ja čudovište.”

S engleskoga prevela Sanja Kovačević.

A tu su i antinatalisti, koji su više filozofski a manje ekološki usmjereni.

Non-existence is Hard to Do: A review of contemporary antinatalist writings
By Aschwin de Wolf


“Coming into existence is bad in part because it invariably leads to the harm of ceasing to exist.” David Benatar

“If they could get a corpse to sit up on an operating table, they would jubilantly exclaim, “It’s alive!” And so would we. Who cares that human beings evolved from slimy materials? We can live with that, or most of us can.” Thomas Ligotti

The persistence of pessimism
When I sent out an email message soliciting contributions on the topic of philosophical pessimism and antinatalism one person declined with the reasonable response that such positions are only taken seriously by a handful of far-out philosophers. Humans have evolved to procreate and seek happiness. What is the point?
The reason why I have not been inclined to so easily dismiss the recent renaissance of philosophical pessimism is because negative and tragic views about life are woven throughout human history and culture. Most dominant religions have little positive to say about the state of humanity (after the fall) and the prospects for a life devoid of suffering on earth. Despite its relative sophistication, even Buddhism presents a picture of the universe as a source of suffering. Much can be said about pessimism but not that its influence is outside the mainstream.
Even the antinatalist position that it is better never to have been and that we have a moral obligation not to procreate is not completely obscure. Who has not had the experience of talking to the grumpy old lady who wonders why anyone would want to bring children into this world? We routinely dismiss such positions as being out of touch with reality but modern culture persists in linking intellectualism to pessimism. This perhaps should not be surprising because, as a general rule, excessive thinking comes at the expense of sensual experience. One reason why many intellectuals are biased towards pessimism is because it provides them the opportunity to rescue us with their ideas. Antinatalism offers the triumph of Reason against existence itself; the ultimate triumph of the Intellectual.
Philosophical aversion to pessimism can be found among the finest thinkers in the history of philosophy. There is David Hume, the great empiricist thinker, and an amiable and optimistic person. Then there is Friedrich Nietzsche, who, despite a life of disease and isolation, recognized that pessimism is not an objective feature of the universe but the expression of a weak and oversensitive mind. The twentieth century witnessed a strong renaissance of the empiricism of David Hume in the form of logical positivism. These philosophers rightly abstained from putting forward a “philosophy of life,” but optimism about science and humanity’s potential is clear in their foundational writings. It is also interesting to note that the most recent forceful responses to pessimism have not come from professional philosophers but from libertarian economists who do not display the slightest intellectual embarrassment in claiming that life is getting better all the time.
In my opinion, the most obvious question that can be raised about philosophical pessimism is whether its supporting claims are factual descriptions of reality or just expressions of temperament. Another interesting question is whether philosophical pessimism necessarily obliges us to the antinatalist position. In seeking answers to these questions we turn to the literature of contemporary antinatalism.
Jim Crawford’s Confessions of an Antinatalist is a highly readable autobiographical exposition of antinatalism. Thomas Ligotti’s book The Conspiracy Against the Human Race is more ambitious in scope and contains a wealth of historical information on pessimism, discussions of modern science, and, not surprisingly, a review of the theme of pessimism in horror literature. David Benatar’s Better Never to Have Been: The Harm of Coming into Existence is the most rigorous exposition of antinatalism to date. This book covers a lot of ground and I will confine myself to some of its main topics only.

The harm of coming into existence
In its purest form antinatalism may not be attainable but the framework that informs this position rests on a couple of sound premises: (1) we do not impose a harm (or withhold a benefit) by not bringing someone into this world; (2) we do impose a harm by bringing someone into the world when this person’s life will be bad. Jim Crawford believes that these premises are evident and I see little reason to dispute him. The real debate about antinatalism is how to determine that a person’s life is (or will be) bad, and how much consideration the interests of parents should be given.
One of the most problematic aspects about the work of Crawford and other antinatalists is that they have little patience for the argument that life is better than they think it is. In some passages it is hard to distinguish the antinatalist from the Marxist. If people think that life is much better than Crawford makes it out to be, the standard rejoinder is that these people suffer from a form of false consciousness (pessimists frequently use words like “truly” and “really”). In some passages this attitude borders on intolerance. A prime example can be found in Crawford’s discussion of childhood. For many people growing up was a period of great happiness and discovery. Crawford’s agitated dismissal of such accounts introduces an element of illiberalism in what is otherwise a humanistic endeavor. It is in these passages that antinatalism turns into bitter ideology.
The way the term “bias” is employed is deeply problematic. It is used as if there is an objective perspective that can reached were it not for those pesky evolutionary biases coming between the person and the universe. At times the author appears to be saying that if evolution did not select in favor of those wanting to survive we would not want to survive. This is not particularly helpful. Some of these “biases” do not cover up anything but just make us happier.
Let us assume here the metaphysical premise that there is an objective, material reality that can be known through the use of reason and empirical observation. This does not mean that there is one “correct” fit between an organism and the world. A person who is manically depressed perceives the world in a different matter than a person who is not. How we are “wired” and respond to our environment is not a matter of “correct” or “incorrect.” Thinking otherwise would be hard to reconcile with an evolutionary outlook in which life is just the outcome of random interactions of organic molecules.
One argument that remains available to the pessimist would be that the probability of creating a miserable life is too high to warrant procreation. But it is at this point that the “transhumanist” can enter the debate and claim that our expected quality of life is no longer just the outcome of a “random” evolutionary process but can be brought under rational control. We should endeavor to make happy children.
In my opinion, the short response to empirical pessimism can take the following form. Pleasure and pain are both part of existence. For some sentient beings pleasure outweighs pain, for other sentient beings pain outweighs pleasure. A moral agent cannot add up, subtract, or divide these elements for life as a whole to produce an objective quality-of-existence function. The antinatalist runs into the same problems as all the utilitarians and welfare economists who have tried to define a social utility function as a guide for public policy. As Thomas Ligotti notes in his book, “…the reason for the eternal stalemate between optimists and pessimists, is that no possible formula can be established to measure proportions and types of hurt and happiness in the world. If such a formula could be established, then either pessimists or optimists would have to give in to their adversaries.” I think that the best response available to the antinatalist would be to follow David Benatar’s example and present a strictly formal argument, or simply argue that in case of doubt, we should abstain from procreation.

Escape strategies

After spending the bulk of his book persuading the reader that life is suffering, Crawford discusses what he calls “Escape Strategies.” In his treatment of Buddhism as an escape strategy he could simply have made the obvious internal critique that desire may be sufficient, but not necessary for suffering. Crawford’s treatment of Christianity is scathing, which may indicate regret because the author himself was a Christian for awhile. Why have children if there is the prospect of eternal damnation? Good question, but I think that a Christian can respond by saying that following Scripture is more important than applying human morality to God’s creation.
The last escape strategy that Crawford reviews is hope, which turns into a discussion of futurism and transhumanism. The argument that many of those pursuing life extension will not be around to benefit from it is too simplistic. Unless the brain is completely destroyed at death, the neuro-anatomical basis of identity can be preserved at cryogenic temperatures for a very long time. No delusional expectations about the future are required. People in cryostasis have time. But then the author delivers a critique that I think deserves serious treatment by transhumanists (discussions about “friendly AI” do not exhaust this topic by any means). In a nutshell, we should not expect that technological progress will necessarily produce moral progress. And even if it will, accidents happen. Technologies that can be designed to produce great joy can be used to create great suffering as well. If humanity can manufacture hell without God, the case for pessimism and antinatalism may be strengthened.
Interestingly enough, the anticipation of such dark future technologies may present a (subconscious) obstacle for many people considering cryonics. Hundreds of millions of people believe in the craziest things like astrology and psychoanalysis, but only a handful of people (around 1500) have made cryonics arrangements. This lack of interest can hardly be attributed to ignorance, and perhaps the most persuasive answer may be hidden in Crawford’s book. Cryonics basically forces people to deal with the question whether they would like to be “born again” in a far and unknown future. As a general rule, the answer seems to be “no.” Antinatalists may find additional ammunition for their position in studying the reasons for the low sign-up rate for cryonics.

Mahayana antinatalism

Antinatalists should expect a lot of obvious questions such as “are most people not glad to be alive?” or “why not kill yourself?” I fear that Crawford’s answer to the question “why not kill yourself?” risks undermining the orthodox antinatalist project. If empathic sensibility can make an enlightened antinatalist who wants to stick around it is arguable that antinatalists should make an effort to remain alive in an effort to reduce the amount of (future) suffering in the universe. Antinatalists then become life extensionists. To use conventional Buddhist terminology, perhaps at some point there will be a Theravada version of antinatalism (focused primarily on non-procreation) and a Mahayana version of antinatalism (concerned with the elimination of the suffering of all sentient beings).
David Benatar runs into a similar problem when he ponders the question whether bringing new people into the world could be justified to reduce the suffering of the last remaining people. It seems to me that how an antinatalist deals with such practical moral issues depends on how the ethics of antinatalism is conceived. Do we have a “right” not to come into existence or is the objective of antinatalism to juggle with small and great suffering towards the ultimate end of its complete abolition?
If antinatalism is conceived as a strictly individualistic endeavor, concerns about the suffering of all humans can be easily dismissed. But in that case antinatalism would just collapse into individualist pessimism. Who cares about suffering, as long as it is not me! This is not the kind of sentiment that is generally found in antinatalist writings. I do not think that the question whether there might be moral reasons to remain alive, and, yes, bring into being forms of life that are benevolent but ruthless towards suffering, can be easily dismissed.
At one point Crawford observes that secular and smart people are having fewer children. This does not look good for the inevitable triumph of antinatalism. Under such scenarios antinatalism produces dysgenics, and if one believes that stupidity and evil go hand in hand, increased suffering for more people.
To me it is not unlikely that, in practice, antinatalism leads to more suffering because it will only be adopted by sympathetic human beings such as Crawford. The antinatalist cannot argue that the amount of suffering in the universe cannot be increased nor decreased. The whole point of antinatalism after all is that suffering can and should be decreased. But how to go about this may be more complicated than it appears. A sober assessment of the practical implications of antinatalism may require revision of the antinatalist position itself.
Confessions of an Antinatalist is a fine and humane book, but in the end it is also a book of the converted written for the non-converted. Thomas Sowell has noted that in economics there are no solutions but only trade-offs. I would not be surprised if antinatalists will come to a similar conclusion at some point.

Suffering without meaning

Thomas Ligotti is a contemporary horror writer whose fiction work is marked by cosmic nihilism, alienation and the fragile nature of reality. As a great admirer of the work of Ligotti I have been reluctant to comment on his non-fiction. Fortunately, unlike many other artists, Ligotti has little interest in “critical theory” or “progressive” politics. His book The Conspiracy Against the Human Race: A Contrivance of Horror is not concerned with such trivial topics but with the bleak fate of humanity in a deterministic and indifferent universe.
The book starts off with an introduction by obscurantist philosopher Ray Brassier, whose work would certainly qualify for the description that Ligotti gives to Schopenhauer’s oeuvre (“too overwrought in the proving to be anything more than another intellectual labyrinth for specialists in perplexity”).
Reading Ligotti’s account of why humans reject truly bleak views about life it would be interesting to see how antinatalists respond to the existence of orthodox Calvinism. Accepting a universe without free will that is ruled by an omnipotent God who has decreed that the majority of people will suffer in hell for His self-glorification seems a lot more terrifying to me. Nonetheless, millions of people have accepted this theological perspective. The existence of Reformed theology lays to rest the view that humans have an intrinsic desire to avoid doctrines that are too terrible too contemplate.
When Ligotti discusses the work of antinatalist Peter Wessel Zapfe once more we find the view that there is an objective predicament of mankind that is hidden by false consciousness. It is remarkable to see the similarities between those who argue that we do not want look our “oppression” straight in the face and those who argue that we avoid coming to terms with the horror of existence. What is often lacking here is the recognition that there is also a wealth of literature about human suffering that supports the idea that we would be happier if we did look nature straight in the face. No nonsense about “moral responsibility,” “sin,” “duty,” “the greater good” etc. Marquis de Sade, Friedrich Nietzsche, and Max Stirner are representatives of this school of thought.
What is intriguing about Ligotti’s book is that it reads like a rather delicate balancing act. On one hand, we have the detached observer (my favorite) who is bemused at the show business of both the optimists and pessimists. On the other hand, it is unmistakable that Ligotti feels affinity with the philosophers of cosmic horror and pessimism. His fiction does not leave much room for any other conclusion. But The Conspiracy Against the Human Race contains more than a few (unintended) suggestions how someone who declines to take sides would present his argument.

Hard determinism and the illusion of the self

I have a hard time relating to the Ligotti’s discussion about determinism and pessimism. Hard determinism (or hard imcompatibilism) is just a part of the “scientific worldview” and it is not obvious to me why it should be a source of despair. Ligotti then discusses the existence of the “self.” I am inclined to think there is an important difference between free will and the self. Modern science can make sense of the world and human action without assuming free will. I am not convinced that this is possible if the concept of the self is rejected. Unlike free will, the recognition of a “self” comes at a later stage in evolution. It has been argued that primitive people could not clearly distinguish the self from its surroundings and thus were not able to discover the laws of physics and manipulate it to their benefit. The philosopher Hans Reichenbach developed a pragmatic case for the existence of the external world and the self in his seminal work Experience And Prediction: An Analysis of the Foundations And the Structure of Knowledge. Ultimately, the Kantian question whether something “really” exists (or what something “really” looks like) does not seem particularly helpful in the study of reality, as the early logical positivists of Vienna understood well.
Why would anything that neuroscientists discover about the self and how it is constructed be a source of dread? If you believe that life is just the result of random meetings of organic molecules, it stands to reason that the physical basis of consciousness and the self reflects such a process. Why would accepting such ideas make one a “heroic pessimist?” Why the pessimism at all? Ligotti even agrees. “One would think that neuroscientists and geneticists would have as much reason to head for the cliffs because little by little they have been finding that much of our thought and behavior is attributable to neural wiring and heredity rather than to personal control over the individuals we are, or think we are. But they do not feel suicide to be mandatory just because their laboratory experiments are informing them that human nature may be nothing but puppet nature. Not the slightest tingle of uncanniness or horror runs up and down their spines, only the thrill of discovery. Most of them reproduce and do not believe there is anything questionable in doing so.”
Ligotti also discussed transhumanism, but not in much depth. As a transhumanism skeptic myself, I found little to object to but it seems that Ligotti’s real target is what is called Singularitarianism. This part in the book seems something of a missed opportunity because there is substantial overlap between Ligotti’s fiction and themes that are discussed by transhumanist writers: living in a computer simulation, parallel universes, alternate realities etc.
When Ligotti reviews near-death experiences and ego-death, the common-sense neurological explanations that were invoked in discussions of free will and the self are largely absent (a notable exception is his discussion of the possibility that a brain tumor can cause such an “enlightened” state). For critical-care physicians it is a given that many people suffer (regional) cerebral ischemia during the dying process. As such, it is surprising (but encouraging) that not more people claim enlightenment after they recover. These periods of transient oxygen deprivation can produce long term damage and a “re-wiring” of the brain, which can explain the new perspectives these people adopt. From a physicalist perspective, death of the ego is (partial) death of the brain, something one may or may not want to celebrate.
In Ligotti’s book the reason for pessimism is multi-factorial. It includes the lack of meaning in an indifferent universe, the reality of hard determinism, and the illusion of the self. The works of Benatar and Crawford are more restricted in scope and mostly focus on more mundane suffering. Ligotti’s philosophical horror is much richer, but I wonder how much of it will resonate with people who embrace a scientific view of the universe. The Conspiracy against the Human Race may not have been designed as an argument against “unweaving the rainbow” (to use Richard Dawkin’s useful phrase) but it sometimes reads like one.
There is a lot in Ligotti’s fine book that I have not discussed such as the extensive treatment of pessimism in horror fiction, loads of interesting philosophical and scientific references, plus illuminating discussions of obscure authors such as Peter Wessel Zappfe and Philipp Mainlander. As such, it can also be considered as an indispensable reference for philosophical pessimism and cosmic horror.
Empiricism and non-existence

David Benatar is a rigorous philosopher. His work can be situated in the analytic tradition and he makes an honest attempt to anticipate objections to his own views. When he argues for positions using mainly logical arguments he is quite persuasive. A being that does not exist can neither be harmed nor benefited. I cannot see how this argument (or tautology?) can be successfully refuted. But when Benatar attempts to argue that the quality of life of most people is much worse than they think it is, multiple challenges arise. I do not think this is the result of Benatar’s poor reasoning but because the fields that he relies on – evolution, social psychology, happiness research and the study of cognitive biases – are notorious for allowing competing views. It seems to me that ultimately Benatar cannot escape the charge that he pays excessive attention to theories that claim that we think we are happier than we really are. Perhaps I have spent too much time in the wrong subculture but it seems to me that the phenomenon of people claiming to be less happy than they really are should not be ignored either.
Like Crawford, Benatar cannot completely escape the charge of illiberalism. Classical liberalism takes very seriously the challenges in reaching satisfactory conclusions about the quality of other people’s lives. In practice this means that we exercise restraint in making strong cognitive and moral claims about the feelings and preferences of other people. This is a mindset that does not seem to come easily to antinatalists. Benatar is on more agreeable ground when he simply derives his antinatalism from uncertainty; “some know that their baby will be among the unfortunate. Nobody knows, however, that their baby will be one of the allegedly lucky few.”
Benatar believes that even if his empirical argument about the poor quality of our lives fails, his formal argument from asymmetry is still left standing. He thinks that even if there is one single painful pinprick in an otherwise good life, we still harm that person by bringing him into existence. I think that Benatar is “proving” too much here. We can agree that anyone who conceives a child cannot escape the prospect that this person will experience some harm. But from this it does not follow that the person is harmed in a meaningful moral sense without considering the expected overall quality of that life. Perhaps Benatar would respond that I have not understood his argument, and I will admit that I have a difficult time understanding why the possibility that a person’s pleasures are expected to outweigh the pains do not alter his argument. I think that both bringing into existence a life that is invariably good and a life that is generally good can be morally defended on the grounds that there will not be any post-natal moral objections from the person involved. Of course, we are not morally obliged to do so, because we will not deprive the unborn of such a good life if we don’t have children. But since most parents have a positive interest in having children, in practice this tips the scales in favor of some (but not all!) procreation. One problem I can see with my argument is that it might permit the creation of a life form that would experience great suffering but with an unalterable survival instinct and no cognitive possibility of moral blame or regret. Some antinatalists might even claim that this is a rather accurate description of the human race as it exists today.
As an empiricist, I generally give the benefit of doubt to empirical observations when they appear to conflict with logical reasoning. I think that this preference itself can be justified on historic and pragmatic grounds. The claim that coming into existence is always a harm is not consistent with the reports of all those who have come into existence. That seems to be a non-trivial epistemological roadblock for antinatalism.
When Benatar discusses the moral duty not to have children he runs into the obvious problem of how the interests of the parents should be weighed against the interests of the child. One does not need to be an ethical egoist to believe that the interests of the parents count for something. In this case the question returns to how bad the life of most people is and, as discussed, this is a rather vulnerable part of antinatalism. Benatar attempts to answer the obvious objection that most people who have been born do not regret this or blame their parents. But when I read his thoughts on “indoctrination” I only see further evidence of the anti-liberalism in his writings.
In fairness to Benatar (who seems to identify himself as a liberal of some sorts), he does defend the legal right to procreation because he admits that there can be reasonable disagreement about his views. I think this point is particularly important for antinatalism since reasonable objections often come from the very people whose lives Benatar characterizes as very bad. That is not to deny that society can choose to be less supportive of people who engage in reckless procreation. Such behavior can be substantially decreased by withholding benefits that encourage or reward such behavior. Benatar correctly argues that if one subscribes to a consistent interpretation of the Kantian argument that future people should not be treated as means, then all reproduction is morally dubious. But whether that highlights the virtues or defects of Kant’s ethics I leave to the reader to ponder.
Benatar highlights the importance of making a distinction between the decision to bring someone into existence and the decision to continue life. Even if we commit to the idea that it is better never to have been we can still have reasons for wanting to continue life. As a matter of fact, Benatar entertains the argument that the prospect of death itself is one of the reasons why existence is bad. Those who follow Epicurus believe that death cannot be experienced and thus cannot be a bad thing for the person. This is an extremely difficult argument to refute, but Benatar’s discussion of this topic is quite illuminating because he points out that those who hold this position may also have to commit to the view that death can never be good for a person. One only needs to imagine a person whose life is one of continuous suffering to see that this is not a plausible argument.
As an academic Benatar is less hostile to religion than Crawford and Ligotti but I do not think he can successfully escape the objection that antinatalism requires an atheist perspective. One does not have to be a scripturalist to note that Benatar is only concerned with the fate of humans and not with the interests of God. Perhaps Benatar cannot see any positive value in human suffering because his information about Creation is incomplete. Theodicies that reconcile the existence of God and the existence of Evil are not difficult to generate. As Plotinus has observed, “We are like people ignorant of painting who complain that the colours are not beautiful everywhere in the picture: but the Artist has laid on the appropriate tint to every spot.”

Antinatalists and life extensionists
One would think that cryonicists and life extensionists should be repulsed by antinatalism. I think such a view would be mistaken. All the antinatalist authors discussed here are motivated by empathy for the suffering of all sentient life. We should also welcome the analytical and physicalist perspectives that underpin their writings. Too much (Continental) philosophy is simply an insult to the intellect and a waste of time. If a case should be made for pessimism it needs be stated in a form that is amenable to reasoned debate and empirical investigation.
Of more specific interest to life extensionists is the plausible prospect that our abilities to decrease suffering will (necessarily?) be matched by our abilities to increase suffering too. This is a possibility that should be studied in great detail by advocates of molecular nanotechnology, strong AI, and Substrate Independent Minds.
It is no secret that cryonicists are underperforming in terms of reproduction. But as Howard V. Hendrix discusses in the article “Dual Immortality, No Kids: The Dink Link between Birthlessness and Deathlessness in Science Fiction,” this may not be a coincidence. If biological immortality becomes a credible option, having children as a substitute for personal survival will lose much of its appeal.
Most rewarding for cryonicists is the unique perspective that antinatalists can bring to the debate concerning why so few people have made cryonics arrangements. The hostility of many people towards cryonics cannot be explained if people categorically believe that meaningful resuscitation (revival) is impossible. It is the prospect that cryonics may actually work that induces severe anxiety. If the antinatalists are correct in their assessment that coming into existence is always a harm, the unpopularity of cryonics might be indirect evidence for their position.
I want to close this review with one word of advice to those who engage in debates with antinatalists. Most antinatalists waste little time reminding their readers how controversial their ideas are. They think that they have uncovered the greatest taboo of all time. As an empirical matter, this is doubtful. Antinatalist ideas can be freely discussed in modern Western countries, something that cannot be said about a number of other controversial ideas. Antinatalists are also quick to point out that their pessimism should not be dismissed as an expression of weakness and depression. But then the antinatalists commit a similar error by too easily viewing optimism as a defense mechanism or a form of bias. But is it completely unreasonable to look for the neurophysiologic and genetic basis of pessimism and optimism? The uncompromising naturalism in the work of the antinatalists supports such an inquiry.

Jim Crawford: Confessions of an Antinatalist (Nine Banded Books 2010)

prijevod ulomka u Libri Liberi 28

Thomas Ligotti: The Conspiracy Against the Human Race: A Contrivance of Horror (Hippocampus Press 2010)

(prijevod ulomka objavljen je u Tvrđi 1-2/2011, priredio Luka Bekavac)

David Benatar: Better Never to Have Been: The Harm of Coming into Existence (Oxford University Press 2006)

prijevod ulomka u Libri Liberi 28



blogovi:

Say No to Life

Atheism Anti-Natalism and Anti-Theism

Mad, Bad + Dangerous to Know (Now you go insane. Now our species goes extinct in great epidemics of madness …)

Efilism/Antinatalism

Philanthropic Antinatalism

The last page (Rafael Melo aka 'Shadow')

Antinatalism- The Greatest Taboo (Jim Crawford)

Misery, Misanthropy, Melodrama

Kefka Ponders

Suicide Treatise

EFILism

The View from Hell

Why I'm Sold On Antinatalism

todo (the only winning move is not to play)

Where the chicken wanted to get to

Everything Is Pointless