Eric Swenson i Keith Seward krajem devedesetih bili su top-avangarda cyber-kulture. Nastupajući kao Necro Enema Amalgamated napravili su tri otkačena CD-ROM-a nazvana Blam! Formom i sadržajem oni su namjerno neugodni jer Swenson i Seward smatraju interaktivnost apsurdom i pokazuju korisniku kako on ne upravlja programom, nego se zapravo njime manipulira. Vrijeme je da se preispita odnos prema kompjutoru. Kompjutori nisu tu "zbog nas", valjda je to svima jasno. Interaktivni mediji ne osnažuju, nego programiraju korisnika, njegove izbore, ponašanje i misli. Zato je u Blamu! interakcijski dizajn jednak dizajnu diktature. To je realizirano u filozofiji neprijateljstva prema korisniku (user unfriendly). Ili kao što su rekli u Alternative Pressu, Blam!, "Markiz de Sade među časopisima na CD-ROM-u, napada, ismijava i parodira svete vrijednosti zapadne civilizacije... Šokantno, urnebesno, glupo, reakcionarno i revolucionarno."
Arie Altena: Blam! 3
Uzimate svoj otrov i predajete se, pisao je časopis The Village Voice o Blamu! 3, posljednjoj bljuvotini Erica Swensona i Keitha Sewarda, poznatih pod zajedničkim nazivom Necro Enema Amalgamated. Bio sam upozoren. Pročitao sam priopćenje za tisak koje je balansiralo na rubu rasizma i ostalih nedoličnosti. Pričali su mi o besramnim prizorima – krvavim operacijama dojki, seksu sa životinjama, truplima. Bio sam također svjestan njihove interpretacije interakcije kao krajnje zlonamjernog odgajanja i uhođenja korisnika, ukratko, SVINJARIJA. Ipak, upao sam u njihovu zamku kada sam bacio pogled na Blam! 3. Postao sam klasičan primjer korisnika na kojega cilja Blam! 3, korisnika koji će kliknuti na bilo što kako bi se snašao među informacijama, koji očekuje da će biti u stanju izići iz CD-ROM-a kliknuvši na komandu quit, a to je uglađeni, samobirajući korisnik iz interaktivne utopije.
Ništa ne sluteći, pokrećete CD-Rom, tek kako bi se na vas obrušio oduran, nametljiv techno. Zvuk je dvostruko glasniji nego ste mislili da je vaš kompjutor u stanju podnijeti. Marljivo nastojite pronaći control panel kako biste mogli namjestiti glasnoću. Uzalud: to nije moguće. U međuvremenu, sve to klikanje dovelo vas je u zonu CD-a gdje prolijeću slike onoga što ne želite vidjeti - hrpe mrtvih tijela, deformirana djeca, amaterska pornografija, a slika treperi iz sve snage. Nastavljate klikati tražeći izlaz, ali uzalud. Nestrpljivo klikajući, dospijevate među tekstove o mržnji, neskrivenoj homofobiji, psovkama prostijima od ičega što ste ikada prije pročitali, poticanju na ubojstvo. Tipka Escape ne radi. Apple-Q ne radi. Dvije su mogućnosti: strpljivo čekati dok se ne vratite na sučelje, gdje – uredno – u donjem desnom uglu piše Quit ili izvući kabel iz struje. Ako izađete na valjani način, bit ćete počašćeni riječima Zbogom zauvijek! i trominutnim filmom koji prikazuje jednog od domišljatih autora kako u krupnom planu prazni crijeva. Stvarno duhovito.
Ipak, vrijedi još jedanput pogledati CD. Zato što je jedno od njegovih mnogih iritantnih obilježja to da je užasno kvalitetno načinjen: vrhunski domet dizajna. Dakle, Blam! 3 uvjerljivo krši konvencije banalne koncepcije CD-ROM-a. Tekstovi koje biste trebali čitati neprestano trepere, a ako ne trepere tekstovi, onda to čini pozadina. Nedostaje kursor; pomičući miša, aktivirate skrivene elemente koji reagiraju na klikanje – ako ih ima. Ne možete učiniti ništa pomoću tipkovnice. No, sve se slaže, sve funkcionira i, jedanput kada se na to priviknete, sve se doima vrlo 'prirodnim'. Nadalje, način korištenja boja zapanjuje. Ostali CD-romovi blijedi su u usporedbi s Blamom! 3 kada je riječ o dizajnu sučelja te korištenju mogućnosti koje pruža program pod nazivom Director.
Necro Enema je gorljiv i osvjedočen protivnik široko raširenog mita o novim medijima koji svu kontrolu prepuštaju korisniku. Prema njima, 'interakcija', onako kako je osmišljena na internetu i CD-ROM-ovima nema veze s osnaživanjem korisnika. Interaktivni mediji programiraju korisnike, izbore, ponašanje i misli korisnika.
U Necro Enemi su radikalizirali takvu predodžbu o interakcijskom dizajnu: interakcijski dizajn jednak je dizajnu diktature. To je realizirano u Blamovoj 'filozofiji' 'neprijateljstva prema korisniku', što je objašnjeno u dvama tekstovima koji su uključeni u CD. Ono što zapanjuje jest to da se teorija Necro Eneme o 'uhođenju korisnika' na svaki način podudara s programima na komercijalnim web-stranicama, koji će odrediti kretanje posjetitelja i zatim ponuditi informaciju koja odgovara posjetitelju. Koristi li to više korisniku (koji prima informaciju po vlastitoj mjeri) ili ponuđaču (koji nudi nešto što će korisnika potaknuti da kupi ili vrati proizvod) sporedno je. Ovdje se krug između mahnitog neprijateljstva prema korisniku i komercijalne sklonosti prema njemu zatvara: Blamovo neprijateljstvo prema korisniku omogućuje pružanje usluge po mjeri korisnika. Riječ je o obrnutom obliku internetske utopije o korisniku koji sam odabire informaciju koju želi potražiti.
Blam! dokazuje da je dizajn za slobodu korisnika stvar diktatorske naravi, i posjeduje sva obilježja totalitarizma. Blam! 3 pokazuje što to znači: nema izlaza. Postoji samo jedan svijet, jedna mogućnost, 'potvrdi postupak, i to je ono s čime se valja pomiriti. To što je Blam! 3 prepun ogavnih slika i čak odvratnijih tekstova i teorija – a sve to vjerojatno ne biste gledali niti čitali kada biste imali izbora – pojačava dojam da ste zatočeni. Da morate takvo što gledati, čitati, iskusiti, to je totalitarizam. Ipak, nije posve tako.
Necro Enema, kao 'skupina vražjih odvjetnika', namjerava prihvatiti svaki slučaj, čak najsvetijim istinama usprkos. To objašnjava poigravanje perverzijama i sociorasnom retorikom punom mržnje. Swenson i Seward brane svaku nemoralnu zamisao, ali s kojom svrhom? Tko je djevica koju valja posvetiti, a protiv koje vražji odvjetnik iznosi dokaze? Ako je to doista zamisao da 'interakcija znači osnaživati korisnika', čemu odabrati upravo tu građu kao sadržaj? Koliko je Blam! 3 profinjen što se tiče dizajna sučelja i korištenja Directorovih mogućnosti, toliko su njegovi tvorci banalni i bezobzirni u predstavljanju sadržaja.
Čini se da je Blam-ova strategija slična strategiji povijesne avangarde: stvaranje umjetnosti narušavanjem usađenih konvencija ili ismijavanjem svega svetog. U svojim manifestnim tekstovima, Necro Enema je izravan: zamisao jest natrljati korisnikov nos njegovom vlastitom uvjetovanošću. To je upravo ono što uspješno umjetničko djelo često čini čitatelju, odnosno promatraču (koji biva iziritiran, zbunjen). Naime, pomoću istog postupka, takva djela također nude bonus u obliku uvida, letimičnog pogleda u bogatiji svijet ili estetsko iskustvo. Blam!, pak, nikada ne ide dalje od izazivanja ljutnje.
Čvrsto je pravilo da, u slučaju umjetničkog djela, sadržaj i oblik ne mogu biti međusobno odvojeni. Ako poštujemo to pravilo, Blam! 3 je zbunjujuće djelo koje kritički letimičan pogled ne može shvatiti. No, ako više ne promatrate pripadnike Necro Eneme kao autore ili umjetnike, nego radije kao dizajnere, tada sve dolazi na svoje mjesto.
Blam! je u konačnici projekt dvaju dizajnera koji su savršeno svjesni mogućnosti koje nudi Director, ali im nedostaje sadržaj kojim bi si dali maha. Oni, dakle, iz čista duhovna siromaštva koketiraju s 'nekorektnim' materijalom poput dviju nesnosnih 'stjenica', kako bi još u većoj mjeri dodijavali korisniku. Možete ih čuti kako hihoću poput Beavisa i Buttheada. Yeah, cool, hu-hu. To je hinjenje, neiskreno je i zbog toga oni nikada ne izlaze iz okvira trivijalne zajedljivosti. He-he. Usporedite to sa Célineom čija je jedina namjera dodijavati svijetu politički nekorektnim blebetanjem i koji sjedi kod kuće cinično se smijuljeći svojoj vlastitoj neukusnoj šali.
Dakle, Blam!-ovo, kritiziranje zamisli o interakciji kao o 'osnaživanju korisnika' ne može se shvatiti posve ozbiljno. Riječ je o zajedljivosti. Ono što preostaje jest dizajn: prekrasne boje i vrhunski dizajn.
Kako slobodoljubivi korisnik ipak može upoznati totalitarni pakao Blama! 3 bez ljutnje? Uzimate svoj otrov i predajete se? Ne. Valja biti strpljiv (potrebno je više strpljenja nego ga zahtijeva televizija ili knjiga). Prebacite interakciju sa sustava na stroj. Ondje gdje klikanje mišem ne uspijeva uspostaviti dijalog sa sustavom, još je moguće nadzirati stroj koji pogoni sustav. Iritantni techno moguće je ukloniti priključivanjem slušalica, sliku je moguće izblijedjeti gumbom za posvjetljivanje monitora. Dok čekate, čitajte pjesmu, a kompjutoru se vratite kada muka koju želite izbjeći prestane. Točno da je takav postupak pomalo primitivan, ali je istodobno djelotvoran i, tko zna, takvo bi postupanje (ili točnije, djelovanje protiv?) tog medija moglo obogatiti vaš 'kritički pogled' na svijet iza ekrana i interakcije. A to je vaše korisničko pravo.
BLAM! 3, sadržaj:
Podnaslovljen Autobiografski indeks društvenih zala, Blam! 3 posljednji je iz zloglasnog niza CD-romova pod nazivom Blam! u produkciji Necro Enema Amalgamated. Od njegova prvog pojavljivanja u siječnju 1998., BLAM! 3 je bio hvaljen zbog dizajna i ocrnjivan zbog opscenosti. Kritičari su bili oduševljeni kreativnim pristupom dizajnu sučelja u verziji Blam! 3, koji je na uglednom ocjenjivanju interaktivnih medija nedavno dobio nagradu Silver Award najuglednijeg dizajnerskog časopisa, I.D. Magazine. Istodobno, BLAM! 3 je bio kritiziran zbog ekstremnih sadržaja kakvih nema ni u pornografiji: bestijalnosti, pedofilije, koprofilije, fašizma, droge, silovanja itd.
Sadržaj multimedijalnog diska uključuje sljedeće (ali to nije sve):
Kemijsko vjenčanje – halucinogena, kaleidoskopska oda «kemiji» između dvoje ljudi, Kemijsko vjenčanje vizualni je ekvivalent trip hop ljubavnoj pjesmi napisanoj pod utjecajem psihoaktivnih droga. Kombinirajući simbole preuzete iz alkemijskih tekstova i psihodelične obmane, on daje novu interpretaciju stare zen dvojbe: Jesam li ja čovjek koji sanja da je leptir, ili leptir koji sanja da je čovjek? Ni jedno od toga, tvrdi Kemijsko vjenčanje: Ja sam čovjek koji sanja o tome da se vjenčao s leptirom.
Ebonics Boys (Momci koji govore crnački engleski) — Jezik je također psihoaktivna droga: on se zajebava vašim umom, omogućuje da mislite o stvarima o kojima ne biste bili kadri misliti a da niste pod utjecajem riječi. Uzmite kao primjer riječ ebonic (crnački engleski): nekima je to uvredljivo jednako kao i riječ niger. Drugima je ta riječ uvredljiva zato što nastoji ne biti uvredljiva. Ebonics Boys kapitalizira taj dvosjekli mač pripovijedajući o dvojici bijelih mladića. Jesu li ti «momci koji govore crnačkim engleskim (ebonics boys)» simboli koji zajedno povezuju takvu inače nelinearnu pripovijest? Predstavljaju li oni za i protiv? Junaka i njegova oponenta? Jesu li oni tek dva dobra kompića pometena u toj polemici o crnačkom engleskom? Jesu li politički korektni Samarićani zarobljeni u trbušastim tijelima seljačina? Ili su to dva dobra stara momka koji misle da je ebonic (crnački engleski) samo još jedna riječ koju valja smjestiti uz riječi kao što su komad, crnčuga i niger?
Kreepy — Taj je tekst, zapravo životopis Kreepyja Sewera, izazvao urnebes ne samo zbog svojeg opisa, nego i zato što se bestidno zauzima za kompleks Lolite. S podrubrikama kao što su «Kako silovati starce», «Rasni nemoral», «He-Manovo sredstvo za bolje silovanje,» «Drkanje na Jane Eyre», «Konsenzualni klub nekrofila», «Kako postići bolji menstrualni grč», i «Kako izbjeći DNK-test (Početnica za moderne kriminalce)», Kreepy je pokrenuo veliko pranje mozga, koje mu je pribavilo više kritika i diskreditiranja nego ijedna knjiga s kraja 20. stoljeća! Sadističkiji od de Sadea, skandalozniji od Millera, razuzdaniji od Burroughsa, Kreepyju je suđeno da postane istinskom biblijom perverzije.
Monkey Show (Majmunski show) — Evolucija tvrdi da se čovjek razvio od majmuna, no ono što nam ne kazuje jest da se spolnost nije uspjela razviti uporedno s njim. Čovjek jest više biće, ali seks je i dalje po svojoj prirodi animalan – čudi li onda uistinu da su ljudima životinje spolno privlačne? Monkey Show pokazuje da je čovjeka i životinju moguće razlikovati prema razumu ili svijesti, ali i da ih povezuje spolnost. Zapanjujući opisi u Monkey Showu – spolni odnosi između čovjeka i majmuna, žene i zmije – razotkrivaju skrivenu istinu o evoluciji: ona je utjecala na naše mozgove, ne na naša spolovila.
Nigger Trigger (Nigerski okidač) — To je fitilj koji pali bombu obrnutog rasizma. To je plastični eksploziv koji uvis diže poklopac i iznosi na vidjelo dugo skrivanu mizantropiju specifičnu za određene skupine. To je pištolj gurnut u stražnjicu vojno-industrijskog kompleksa kako bi ga se oslobodilo bijelih nigera. Riječ je o strogo povjerljivoj inicijativi Zračnih snaga za poduku mladih jogija da vojnim zrakoplovima lete u vlastita geta. Stavite prst na Nigger trigger ovog trena – i pucajte na rasni sukob prije nego on zapuca na vas.
Tape Raper (Silovatelj s trakom) — Traka olakšava silovanje. Alu-traka, traka za pakiranje, ljepljiva traka, izolir-traka – oblijepi je trakom, preokreni je, popni se na nju i iskoristi je.» Tape Raper/Silovatelj s trakom je nešto poput obrazovnog videa koji je upotpunjen svjedočanstvom Dannyja silovatelja, osuđenika koji naširoko objašnjava prednosti trake: koristite se njome kako biste oslobodili ruke, začepili žrtvi usta, ili, što je najbolje od svega, zalijepili jednu nogu za upravljač automobila, a drugu za stalak za puške – «ako vam je jasno na što mislim,» ceri se Danny.
Titman (Cicoman) — Kada se žena podvrgne mazektomiji (kada joj odrežu sisu, budalo) najviše je zabrinjava njezina spolna privlačnost. Hoće li je njezin muškarac i dalje smatrati privlačnom? Hoće li je odbiti, a umjesto nje posegnuti za ženama koje nisu asimetrične? Cicoman je muški odgovor na mazektomiju – a taj odgovor, moje dame, ohrabuje. Neki muškarci zapravo vole žene kojima je odstranjena jedna ili dvije dojke. Oni vole oblizivati ožiljke od operacije, vole zajašiti ožiljke koji su ostali nakon radikalne mazektomije. Ukratko, njima ste čak i seksualno uzbudljivije nego «cijele» žene – toliko seksi da bi vas mogli jedne noći čak iznenaditi te vam prirediti ono što sugeriraju riječi nove rock himne «Kitties, Pussies, Titties» (Mačkice, picice, sisice) (izdane na audio CD-u), «stavi lisice, povez preko očiju, fakat smo ludi, reži, reži, reži, reži joj grudi – ja sam Cicoman.»
Uradi sam ginekologija — Liječnik i psihijatar Kreepy Sewer nastavlja sa ženskim samoosnaživanjem ondje gdje je stala knjiga Naša tijela, mi same! U tom poučnom priručniku o krvavim seksualnim metodama samočišćenja – upotpunjenom detaljnim ilustracijama korak-po-korak – dobri liječnik pokazuje kako svaka djevojka može «održavati čisto međunožje» koristeći uobičajene kućanske rekvizite poput noževa za guljenje, otvarača za boce, i šiljatih kliješta! Obavezno štivo za genitalne neznalice! (Potražite također istraživanje dr. Sewera o umjetnosti samosakaćenjem, Dnevnik samorezača!)
I Love My Pets But I Hate You (Obožavam svoje ljubimce ali mrzim tebe) vjerojatno će biti upisano u povijesti kao boca koja je krstila tisuću brodova prije porinuća u dolazeći rat protiv aktualnih zakonskih i društvenih tabua koji se tiču ljudske/životinjske spolnosti. Pomoću niza višeslojnih, redundantnih, brzopoteznih obrazovnih poruka, Necro Enema razotkriva hipokriziju u pozadini histerije protiv bestijalnosti, potvrđujući time aksiom koji potvrđuje mišljenje da dobre stvari dolazi u malenim paketima (ili barem uskim šupcima).
Newtopia — Necro Enema istražuje svensonovski plan, kontroverzni novi socijalni plan koji uključuje poglavlje koje skicira zdravorazumsku i čovječno korektnu alternativu smrtnoj kazni. Radikalno odstupanje od aktualne popularne retorike koja uključuje reformu zdravstva i zatvora koja poštenim platišama poreza omogućuje da muče i kažnjavaju beskorisne ljude u ime pravde i komunističkog samozadovoljstva.
Teenage Orgone Love Cult (Tinejdžerski orgonski ljubavni kult) — Dječački zbor na oltaru pohote obeznanjuje se pićem načinjenim od smrtonosne radijacije orgona! Mantre hipnotičkog kulta koje krše sve Eisensteinove zakone montaže kulminiraju prekomjernom dozom degradacije! Bezobzirna mladež podliježe (pod-liježe?) flower power nagovaranju!
Sarah Morris, "A Project for BLAM!" Kontroverzna njujorška umjetnica udara korisnika u lice audio-vizualnim istraživanjem psihotičnih pročišćavanja i insinuacija društva othranjenog na mlijeku megalomanskih kultaša s velikim penisima, mnogo sjemena i sklonošću prema spaljivanju ljudi.
S engleskog preveo Tomislav Belanović
Necro Enema Amalgamated: Otvoreno pismo svijetu
Prolog
Ovo pismo, pravo stilističko remek djelo, prikazuje Necro Enema amalgamated u najsjajnijoj formi, kao pedantnog društvenog i političkog povjesničara, polemičara i semiotičara, koji razmatra stvarne povijesne događaje sa stajališta shvaćanja povijesti karakterističnog za zlostavljača djece. U predgovoru svojem najnovijem epitafu, teoretičari u NEA kažu da im je bila nakana “pokazati kako je klasna borba između mrtvih homoseksualnih semiotičara stvorila okolnosti u nekim dječjim vrtićima koje su omogućile da groteskni mediokritet odigra ulogu junaka. Sebe smatramo vrlo simpatičnima.” Budući da je uspon i vladavina prisilne “nelinearnosti” prethodnik pojave koja će postati poznata kao Nepošteni Fašizam Dvadeset Prvog stoljeća, NEA-ina razorna kritika izražava upravo Novo Etičko Stajalište koje će borci za slobodu u budućnosti preuzeti radi post-reakcionarnih pseudo-nadahnuća. “Nije im Palo na pamet”, napisao je njihov hagiograf Adolf Schicklegruber, “da bi njihova iskrenost mogla biti duboki užas drugima pa makar samo zato što oni sami ozbiljno vjeruju u te stvari, dok će ostali svijet takvo ponašanje smatrati izrazom posebne lukavosti i prijetvornosti, sve dok mu, na njegovo veliko, beskonačno zaprepaštenje, revolucija ne da dublji uvid u bezgraničnu glupost NEA-inih iskrenih uvjerenja.”
Analiza
Dragi Svijete,
Ili si naivan ili vrlo, vrlo bistar. Obraćaš se Necro Enema Amalgamatedu sa željom da pišeš o onome što se naziva “neprijateljstvom prema korisniku” našeg niza CD-ROM-ova pod naslovom BLAM! U tu svrhu postavljaš nam niz pitanja – kao da si i ti neki korisnik koji pokušava pritisnuti naše gumbe za govor. Naivno je ako podsvjesno vjeruješ da je naša filozofija neprijateljstva prema korisniku samo digitalna poza koja se ne širi na naše “interakcije” s kritičarima, egzegetima i spolnim partnerima. S druge strane, vrlo je, vrlo bistro ako želiš pokazati kako je lako pritisnuti naše osobne gumbe i tako razotkriti da ne provodimo ono što propovijedamo. To pitanje savjesti prepuštamo tebi, ali na početku bismo htjeli izjaviti da nema koristi prisiljavati nas ni na što. Naša želja da ti pomognemo jednostavno je u skladu s našim obrazovnim ciljem. Kao što uvijek govorimo, BLAM! je udžbenik za neprijateljstvo prema korisniku.
Neprijateljstvo prema korisniku samo je jedan aspekt opće filozofije Necro Eneme, Zastupanja Vraga. Kako biste razumjeli Zastupanje Vraga, korisno je znati podrijetlo izraza advocatus diaboli. U srednjovjekovnoj crkvi, kada bi kandidat bio nominiran za beatifikaciju, crkva bi imenovala inkvizitora koji bi postavljao primjedbe tom potencijalnom svecu. Budući da je kandidat trebao biti bogobojazniji od prosječne osobe, inkvizitor je poprimao svojevrsnu pro forma dijaboličnost: bez obzira na svoja vlastita vjerovanja, trebao je zastupati vražja stajališta na Božjem sudu. Odatle je moguće izvesti osnovna obilježja zastupanja vraga: prvo, kritičko propitivanje pravovjernih vjerovanja; drugo, zastupanje perverznih stajališta (činjenica da su ona na početku bila pro forma navodi na to da, čak i kada nam je perverzno stajalište osobno odvratno, ipak imamo dužnost zastupati ga, makar iz načelnih razloga); i treće, mobilnost stajališta (drugim riječima, budući da vragov advokat zastupa čak i stajališta u koja sâm ne vjeruje, logično je da stječe mobilnost stajališta, sposobnost da se po volji uključuje u umske sklopove drugih; tako možda i sam postaje demon, jer je moć demona upravo posjedovati nevine.)
Važno je smjestiti neprijateljstvo prema korisniku u kontekst zastupanja vraga. Na primjer, dragi svijete, čudio si se što BLAM! 3 nije bio isključivo neprijateljski, što je katkad bio pristupačan, pa čak i “lijep”. No, zar vrag ne šapće katkad slatke riječi na uho? Nije li veličanstveno zavođenje katkad predigra za razoran čin neprijateljstva? New York Magazine jedanput nas je citirao: rekli smo kako se nadamo da ćemo dogmama informacijskog doba učiniti ono što je markiz de Sade učinio idealima prosvjetiteljstva: parodirati ih dovodeći ih do krajnosti. To je istina i naša srodnost s de Sadeom je očita (premda osobno mislimo da je de Sade u velikoj mjeri pogrešno shvaćen). No, na kraju krajeva, što je uistinu agresivniji, više neprijateljski čin – blago pljeskanje po guzi sadomazohističkih posvećenika ili emocionalna klaonica koju zavodnik ostavlja iza sebe? U prvom slučaju jednostavno se sutradan probudite crvene stražnjice. Guza vas boli, ali samopoštovanje vam je netaknuto. U drugom slučaju budite se s dubokim dojmom da ste prevareni, izdani i da je netko od vas napravio budalu – budite se s neporecivim osjećajem svoje gluposti i naivnosti. Vaše samopoimanje nepopravljivo se promijenilo i shvaćate da ste doživjeli prisilnu promjenu stajališta. Je li moguće da ste bili opsjednuti? Nije rijetko da se Sotona pojavi na zemlji u obliku sukubusa.
Zato je neprijateljstvo prema korisniku samo jedan aspekt zastupanja vraga. Poput demona, ono jednako često može poprimiti oblik cvijeta kao i fašističkih primjera “zla”. BLAM! obiluje desadovskim manipulacijama: u BLAM-u 1, ako korisnik pokuša izići iz sekvencije “Tape Raper”, prisilno ulazi u nepodnošljivo dug intervju sa silovateljem Dannyjem, praćen grafičkim prikazima koji se ponavljaju. To je osnovna pavlovljevska metoda: ako ne slušate upute, slijedi kazna – vrlo jednostavno.
U BLAM-u 2 od korisnika se traži da stavi nos na znak “x” na ekranu kako bi vidio “umjetnost” gospodarice po imenu Victoria Lynne Golos. Ako to niste učinili, zastanite na trenutak i zamislite kako to izgleda. S jedne strane, nije li lako smijati se nekome tko je tako sugestibilan da će pet minuta držati nos pritisnutim na kompjutorski ekran? To je očito smiješna slika slaboumnika u “interakciji” s kompjutorom. S druge strane, u tome se krije ozbiljna pouka: interakcija s kompjutorom obično se događa koordiniranim djelovanjem ruke i očiju u dobro definiranoj fizičkoj situaciji. Danas se svaki novi kompjutor isporučuje s nizom fizičkih uputa: postavite kompjutor na takvo-i-takvo mjesto, monitor stavite na udaljenost od šezdeset centimetara od očiju, sjedite tako-i-tako, tipkajte tako-i-tako. Sve se to opravdava “ergonomskim” zahtjevima, ali ipak, zar ne postoji tisuću drugih ergonomskih načina da se postavi kompjutor? Ukratko, nisu li sami uvjeti koji određuju da “stavite nos na ekran” isto tako apsurdni, ako ne i fašistički? Jedan od nas uvijek radi u stojećem položaju i zato je itekako svjestan toga u kojoj su mjeri kompjutori dizajnirani za one koji sjede. A sjedenje, kako je mudro rekao Nietzsche, grijeh je protiv Svetoga duha: Vrijedne su samo one misli na koje dolazimo hodajući.
(Općenito, svoje korisnike ne volimo zamišljati kako sjede u udobnom naslonjaču, kao u kinu, nego nagnute naprijed, kako hvataju miša, spremni za informacije koje se uvijek odgađaju. I ne-interaktivnost može postati strategija napetosti.)
U BLAM-u 3 korisniku se predstavljaju situacije kojima ne može upravljati, namijenjene potkopavanju njegova osjećaja kontrole na drugi način. U “Maršu Episemita” korisnik se šokira simuliranim zamrzavanjem kompjutora i Božji glas tad mu govori da ga može popraviti tako da izlije limenku Coca Cole na tipkovnicu. U “Tape Raperu” korisnik naglo izlijeće iz djela iskrenim priznanjem neuspjeha tvorca programa. Tvorac priznaje da ga novi mediji uopće ne zanimaju, da mrzi korisnika i da mu je općenito sve dosadno. Zašto ti aspekti tako ugrožavaju korisnika? Zbog njegove želje da nadzire svoj kompjutorski okoliš. Necro Enema obično svladava tu želju svojevrsnom nad-kontrolom, upravljajući korisnikom na očito zatupljujuće načine, ali u ta dva slučaja taktika je izgubiti kontrolu pred korisnikom. To ima posljedicu da se ne pokazuje samo gornja nego i donja granica korisnikova opsega kontrole. Koga neispravan kompjutor nije doveo do granice ludila? Stvarajući djela koja se naizgled sama uništavaju pred korisnikom – u tom smislu ona su nalik samouništavajućim skulpturama koje je jean Tinguely stvarao 1960-ih – očekujemo da korisnik shvati da je podvrgnut nadzoru i odozgo i odozdo. No, kao programeri, naravno da mi i dalje upravljamo situacijom čak i kada se čini da je suprotno...
To su samo neki od primjera kako se filozofija neprijateljstva prema korisniku primjenjuje u BLAM-u. Ima ih još mnogo, što se lako otkriva inteligentnim istraživanjem i analizom. No, neprijateljstvo prema korisniku nije sve što zastupanje vraga unosi u digitalne medije pa bismo htjeli ukratko istaknuti i neke druge teme koje nas se tiču kao programera, dizajnera, umjetnika i vragovih zastupnika.
U Necro Enemi smo uvijek tvrdili da je pojam “kiberprostora” pogrešan naziv, solecizam, laž. Dizajnerski prostor svojstven kompjutoru je dvodimenzionalni pravokutnik, čije su stranice obično u omjeru 4:3. Dakle, “okoliš” u koji pristupamo kompjutorom nije uistinu prostoran, nego je to prikaz trodimenzionalnog prostora iscrtan na nizu dvodimenzionalnih ekrana. Stvarnost svega toga nije “gibanje kroz prostor”, nego doživljavanje niza ekrana u danom vremenu. Drugim riječima, prikaz prostora u koji se uranja pogrešan je prikaz vremena. Ta je temeljna intuicija od početka nas je usmjerila prema pokušajima manipulacije vremenom – na primjer, prema naraciji, koja daje osnovnu strukturu vremenu (zaplet, vrhunac, razrješenje), ili prema ponavljanju, koje vremenu daje serijalnu strukturu (kao u tehno-glazbi, udarac za udarcem). Još je važnije što nas je ta intuicija usmjerila prema brzini, koja je svojevrsna intenzifikacija vremena – više udaraca u minuti.
BLAM! se često optuživalo da nije dovoljno nelinearan, kao da je to grijeh, ili nekakav zločin prema pomodnosti ili pak nekakav drugi čin izdaje. No, taj prigovor ide u pogrešnom smjeru. Ponajprije, u digitalnom svijetu nema korisničkog iskustva koje bi bilo intrinzično nelinearno, iz jednostavnog razloga što će putanja koju opisuje niz točaka na kraju uvijek biti jednaka crti. (Matematički gledano, “nelinearan” ne znači “bez crta” nego “ne-ravan” -- na primjer, krivulja je “nelinearna” crta.) Dakle, BLAM! se ne razlikuje po tome što je linearan, nego zato što prisiljava korisnika na neki određeni vektor. Razlikuje se u mjeri u kojoj predodređuje putanju crte onako kako “liberalni” multimediji misle da to sami ne čine. No unutar tih linearnih putanja BLAM! ostvaruje poretke nelinearnosti nezamislive u drugim proizvodima: sadržaj postignut montažom, pa čak i nelinearne vremenske strukture – zašto Necro Enema voli svjetlucanje ako ne zato što ono stvara male treptaje i vremenske skokove? Stroboskopija je svjetlosni izraz nelinearnosti u vremenu.
Montaža je uvijek bila presudna za estetiku BLAM-a. No, naša primjena montaže znatno se razlikuje od filmske montaže. Problem koji je uvijek izmicao kameri je njezin odnos prema stvarnosti: čini se da kamera posjeduje vjernost vanjskom svijetu i zato je njezin problem u odnosu prema osnovnoj osjetilnoj percepciji već razradio empirizam. Kako kamera prevodi stvarnost? U kojem stupnju je vjerna? Postoji li univerzalni omjer njezine vjernosti i mogućnosti kreativne ili umjetničke upotrebe? No, kompjutor potiče posve drugačiji sklop tema. On nije prozor u svijet, on ne predstavlja ništa, on nema intrinzičnu usmjerenost prema mimezisu. Njegov problem nije u tome da se razlikuje od svojih percepcija nego u tome da se napuni podacima, da uopće ima percepciju. Njegov problem nije problem empirizma nego solipsizma. Pitanje nije “kako kompjutor predstavlja svijet?”, nego “kako uopće unijeti svijet u kompjutor?” Tko god je kupio svoj prvi skener zna kako je velik napredak kad možete istrgnuti fragmente stvarnosti i umetnuti ih u kompjutor.
Taj proces umetanja u biti je montaža – rekontekstualizacija, plagiranje, prisvajanje, supostavljanje, konstruktivizam, détournement. U konačnoj analizi, je li moguće da montaža nije ni toliko intrinzična za kompjutor kao empirizam za kameru? Svakojaki ulazni uređaji sjeckaju stvarnost i daju je stroju, a i programerske metode postaju sve više nalik na kolaž. Lakoća s kojom se HTML i Java-skript mogu rezati i lijepiti iz jednoga u drugi dokument dobar je primjer toga. Objektno-orijentirano programiranje, stvaranje modula autonomnoga koda koji su u uzajamnoj interakciji, potaknulo je istinsku revoluciju u povijesti montaže: prvi put postala je moguća i automontaža. Ono što je predmet montaže može i primjenjivati ili “režirati” montažu. Filmska vrpca ne može montirati sebe po volji, ali objektno-orijentirani kod može, i čini to. U BLAM-u 3, Majmunski Show služi se staničnom bazom podataka i stvara proširenu montažu: pjevač se koordinira s audio vrpcom, ali vizualni sadržaj u pozadini određuje svoju vlastitu montažu reprodukcije. Nemoguće je, ili barem statistički nevjerojatno, dva puta vidjeti isti Majmunski Show.
Dvodimenzionalni pravokutnik i dalje je dizajnerski prostor svojstven kompjutoru, ali budući da funkcionira kao poprište tolikih montaža, počinje poprimati značajke koje nije lako opisati. Netko je rekao da je Robert Rauschenberg bio prvi slikar koji je smatrao platno svojevrsnom ravnom pločom, površinom koju više ne treba skrivati iluzionističkim sredstvima i koja više ne mora nalikovati na prozor kroz koji gledamo. Ona je pozornica na kojoj se obavljaju preklapanja, organiziraju sudari i koreografiraju srazovi. Ekran u BLAM-u djeluje upravo kao takva ravna ploča i zato stječe i odgovarajuće svojstvo obilja (ili njegova nedostatka). Ploča je katkad prazna: ekran je razrijeđen i reduciran, a građa je iscrpljena zbog pretjeranog recikliranja. Katkad je pak apsolutno zasićena: ekran je dinamičan koliko je to uopće moguće, paleta živopisna do krajnjih granica, zvuk najglasniji mogući. U oba slučaja, montaža postaje sredstvo za ostvarenje drugog veoma važnog cilja: dekompozicije ekrana. To se može dogoditi njegovim pražnjenjem, punjenjem, oblikovanjem u odvojene sektore, katkad čak i iskošenjem, npr. u “Teenage Orgone Love Cult” u BLAM-u 2. Najjača kompozicija ekrana vjerojatno je izvedena u glavnim sučeljima tri BLAM-ova CD-ROM-a. Sučelje BLAM-a 1, prvo naše djelo, i dalje se služilo prostornim metaforama koje su prevladavale u vrijeme njegova programiranja. Korisnik je trebao iskopavati okna sadržaja, grafički prikazanog skicama rudnika. U BLAM-u 2 odbacili smo prostornu metaforu u korist eksperimentalnog vremenskog sučelja: navigacijski elementi više nisu bili strukturirani prostornim rasporedom, nego vremenskim kruženjem. Budući da je ekran u biti prostorni entitet, reducirati ga na vremensku dimenziju značilo je agresivno ga dekomponirati ili dematerijalizirati. No, mana je bila u tome što je to nametalo nepotrebno čekanje: kad je korisnik želio vidjeti nešto određeno, morao je čekati dok se to ne bi pojavilo u ciklusu navigacijskih elemenata. U BLAM-u 3 smo pak uveli “tehnologiju dinamičnog rekombinantnog sučelja”, shemu koja omogućuje da grafički elementi povezani sa sučeljem mutiraju tijekom reprodukcije. Posljedica toga je da korisnik, dok se sučelje pretapa kroz osam mogućih modova, počinje shvaćati da se navigacijski elementi ne sastoje od ikonica, grafičkih elemenata niti bilo kakvog prostornog znaka, a ni od trenutka ili ponavljanja u vremenskom krugu – nego od nevidljive strukture koja je u osnovi tog preobražaja. Drugim riječima, sâmo sučelje više nije ni materijalno ni vremensko. Mogli bismo reći da je postalo pseudo-platoničko: korisnik nije u interakciji s utjelovljenjem, nego sa samom formom. To je kao da možete namirisati bit cvijeta, a ne sam cvijet.
Sinteza
Dragi svijete, kao odgovor na tvoja pitanja, crnci nisu ništa bolji od drugih ljudi. Nema razloga za suosjećanje s njima. Isto vrijedi i za debelog retardiranog Indijca, slijepog Etiopljanina, filipinskog invalida, meksičku žrtvu side i vijetnamskog vođu bande. Svi imaju jednake izglede da počine ili pretrpe neko dobro silovanje, ubojstvo, otmicu ili premlaćivanje. Baš svi!
Spominješ Georgea Landowa, koji je u biti golub koji jede bolesničku bljuvotinu – drugim riječima, ideolog fašističkih sklonosti. Njegov stari argument “mreža je kompjutor” odgovara pankršćanskoj etici u dobu nakon holokausta. Zvuči kao da njeguje duboke, urođene seksualne fantazije prema majci (majka = čuvarica grma) koja je očito bila obožavateljica Vanevara Busha. Ako želi dopustiti da seksualna krivnja i perverzija ometu njegovo postignuće akademske izvrsnosti, to je njegov problem. Naš savjet: neka pusti na miru Vanevara Busha i potraži neku novu guzu...
Važan silogizam: doba tehničke reprodukcije ubrzalo je dolazak doba digitalne reprodukcije i obrade; doba digitalne reprodukcije i obrade je dobro jer mi nudi pristup pornografiji i Bibliji, a i ljudima koji vole pornografiju i Bibliju, na mnogo lakši način nego što su to činili moji preci i pretkinje; dakle, i doba tehničke reprodukcije je dobra stvar.
Hipermedije se može i treba upotrebljavati kao nešto više od noža za mazanje opaka sjemena liberalizma, kapitalizma, fašizma i proto-anarhije na veliki multikulturalni hamburger. U svojem ranijem radu pod naslovom “Prema ne-abortivnoj psihosocijalnoj r/evoluciji: svijet Necro Eneme kao sredstvo za legitimaciju hipermedija kao psihosocijalnog oruđa” opisujemo svoju viziju hipermedijskog “kanala” koji iskorištava ljudska bića kao čvorove sadržaja – kao programere. U svijetu Necro Eneme korisnik/gledatelj stupa u interakciju i s digitalnim djelatnicima umjetne inteligencije kako bi stekao iskustva koja socijaliziraju, zabavljaju i obrazuju korisnika.
Na neki način, svijet Necro Eneme virtualna je galerija – to je elektronički posredovan prostor u kojemu su izložena ljudska bića; može ih se kupiti, iznajmiti i prodati; može ih se kritizirati, propitivati, maltretirati, istraživati – ali ona i uzvraćaju. U tom okviru, teoretičari poput Waltera Benjamina ostaju u prašini. Svijet Necro Eneme ne samo da sadrži predmete umjetnosti (znatno drugačije od, recimo, rock-zvijezde ili performance umjetnika – i još drugačije od crnog ili grčkog roba), nego sadrži i umjetničke predmete koji su stvoreni digitalno ili posredovanjem digitalnog djelatnika: kompjutora. Što se događa s aurom umjetničkog djela koje je možda bez sastavnica koje bi mogle imati benjaminovsku auru? Postoji li ona? I ima li ikakav unutarnji autoritet?
Pojam “predmeta izbliza” više nije posve relevantan jer je inherentno povezan s pitanjima vremena, prostora i putovanja – koja su se zahvaljujući modernoj telekomunikacijskoj tehnologiji pretvorila u ne-pitanja. Dalje, mi ne “držimo” digitalnu sliku Bo Derek; mi je “skinemo” s interneta i nikad je ne dotaknemo. Uopće nas nije briga vidimo li je “izbliza” ili ne jer imamo dobar kompjutorski monitor na kojemu je možemo povećati. Zatim, jedva da smo ikad svjesni činjenice da posjedujemo reprodukciju predmeta jer smo odrasli u informacijskom dobu, kada je minijaturizacija i fetišizam robe već neko vrijeme norma. Paul Virilio sažeto izražava suvremenu prostorno-vremensku paradigmu tako što kaže da “sveprisutnost, trenutnost i naseljavanje vremena dopunjavaju naseljavanje prostora. Trajno upravljanje kontinentima ustupilo je mjesto poopćenoj inkontinenciji prijelaza i prijenosa.”
Govoreći općenito, multimedijski proizvođači pokušavaju se udaljiti od svijeta televizije skrivajući se iza zastora interaktivnosti. Često drsko definiraju sebe negativnim određenjima kao što su: “Pa, naš proizvod nije televizija – mi smo interaktivni. Mi korisniku nudimo izbor. Jačamo ga...” Ta svojevoljna sljepoća – taj negativistički pristup često potiče programere da si uskraćuju mogućnost stvaranja proizvoda koji seksualno (što znači – intelektualno) stimuliraju gledatelja/korisnika i održavaju mu pozornost (to jest, erekciju). Interaktivisti usmjereni prema jačanju žive u laži i trpe posljedice toga. Slušajte, ako televizijski producenti i redatelji išta znaju, onda znaju zadržati gledateljevu pozornost. Istina, televizijskoj struci danas to nije lako, zbog sveprisutne kabelske mreže i daljinskog upravljača – ali oni i dalje vladaju pozornošću Amerikanaca.
Proizvođači televizijskog programa već pola stoljeća oslanjaju se na psihologiju masovnog tržišta, fetišizma robe. I oni i oglašivači uvijek su bili svjesni da se publika sastoji od pojedinaca – ali morali su se prema pojedincu ponašati kao prema ne-pojedincu. To nije zbog neke razgranate urote pohlepnih proizvođača vaginalnih supozitorija; to je uglavnom zbog tehnoloških ograničenja televizije koja su je prisilila da bude medij kružnog (masovno-tržišnog), a ne usmjerenog (pojedinačnog) emitiranja. Dakle, razmotrimo li neizbježan utjecaj televizije na multimedije, moramo razmotriti i prva ekonomska i tehnološka ograničenja naših medija.
I tako je nastao BLAM! -- najbolje multimedijsko djelo na svijetu. BLAM! se zasniva na pretpostavci da je čovječanstvo u osnovi dobro i zaslužuje da bude lišeno osjećaja krivnje. Mi smo jedan pošteni multimedijski mikro-fašist; nosimo svoje laži u rukavu – one se raspršuju kulturalnim krajolikom poput nevidljive rose ili nervnoga otrova. Kao da je Bog prdnuo nečujnim vriskom. To uspijeva! Najvažniji vodič za multimedije za modernog producenta: Mein Kampf. Hitler (rođen kao Adolf Schicklegruber) je znao da, kad svojom psihosocijalnom retorikom besramno pljusnete društvo posred lica, uspijevate svojim motivacijama, ljudskim proturječjima i psihozama manipulirati njime kad god vam se prohtije. S ponosom kažemo da smo (uspješno) uključili neke integralne aspekte televizije u BLAM! u pokušaju da stvorimo proizvod koji fascinira korisnika i vlada njime.
Jedan od najboljih prikaza BLAM-a može se naći u broju Revue Virtuelle Hypermedia u centru Pompidou: “BLAM! je namjerno neugodan CD-ROM. Njegovi autori smatraju interaktivnost apsurdom i pokazuju korisniku kako on ne upravlja programom, nego se zapravo njime manipulira. Vrijeme je da se preispita odnos prema kompjutoru.”
Ma kako to bilo bolno priznati, neki ljudi ne vole BLAM!. Jedna od najčešćih kritika koje ejakuliraju njegovi kritičari glasi nije dovoljno interaktivan i preglasan je i ne razlikuje se od televizije. Pa, tim retardiranim tupanima kažemo: Fubnlv slf jljsd lleifj uger. Unatoč svojoj ljubavi prema televiziji i njezinim štetnim društvenim i političkim učincima, BLAM! potpuno uništava jedan od najčešćih i najomiljenijih aspekata gledanja televizije: mijenjanje kanala. To ne znači da korisnik ne može birati sadržaj kojim će se služiti. Umjesto toga, BLAM! jača korisnika oslobađajući ga od fašističke, nadzorne i konstipacijske sastavnice televizijske kulture: neostvarivog očekivanja da može nešto postići i steći tim svojim neprekidnim biranjem! Napokon slobodni!
Što se pak tiče drugih teoretičara, osim Landowa i Benjamina, možemo reći da valjan tekst, vrijedan pamćenja, kad se pročita, poprima oblik one drske ribe koja se pripije uz trbuh morskog psa i jede mu slinu. Tekst koji donosi nevolje postaje zahrđala ben-wa kuglica, tjednima, katkad i mjesecima. Sjećamo se kako smo prije pet godina prvi put vidjeli Victory Garden Stuarta Moulthropa – kako pljuje naš otrov na monitor poput fašističke kobre! Kakvo trivijalno smeće! Kakav jadan pokušaj prema integraciji popularnih semiotičkih brbljarija u dosadnu tehnološku paradigmu! Usisali smo tu mržnju, internalizirali je, živjeli od nje i dopustili da nam gnjili u crijevima – cijelu noć. Prevarant! Scheister! Dobro, svatko poznaje svoga, a kada smo te večeri nastupili u Rainbow Roomu, gledajući u dekoltee zgodnih doktorantica, razgovarajući s debelim sveučilištarcima, apsorbirajući nepoštenu mikrofašističku retoriku koju su bljuvali sljedbenici Andreje Dworkin i klintonovski iscjelitelji vjerom, imali smo sljedeće briljantno pitanje na vrhu jezika: “Što bi hitler mislio?” Trebale su nam godine da smekšamo.
Zaključak
Shvaćamo da istina često boli i zato je naš obrazovni program u velikoj mjeri usmjeren na grubost prema korisniku. Zašto? Jer – kako objavljuje i motto zastupanja vraga – nema jakih riječi, nego samo slabih ušiju.
Srdačno Tvoji,
Necro Enema Amalgamated
S engleskog preveo Goran Vujasinović
Nema komentara:
Objavi komentar