utorak, 29. svibnja 2012.

Samuel Delany napisao je najbolji roman 21. stoljeća, kaže Shaviro

Delany je uglavnom sf-pisac ali napisao je i nekoliko remekdjela koja nadilaze jednostavne žanrovske odredbe i pripadaju kanonu suvremene književne visoke mode (Dhalgren, Hogg, The Mad Man). U novome romanu Through the Valley of the Nest of Spiders (miksu "pornografije", sf-a i svakodnevice) između ostalog zastupa koncept žudnje drukčiji od uobičajenog, pogrešnog. Napokon! Hegelovsko-lakanovska žudnja određena nekim manjkom, nedostatkom (i nemogućnošću ispunjenja) nikad nije bila uvjerljiva. Delany, kako kaže Steven Shaviro, žudnju vidi kao konkretnu proizvodnju afekata, u kontekstu tjelesnih uzbuđenja i satisfakcija a ne u kontekstu nekakva nagona prema nečemu nedosezivome, beskrajnome. Sigurno bolje nego taj infantilno-malograđanski mit o "manjku".

"Samuel R. Delany’s new novel, Through the Valley of the Nest of Spiders, is over 800 pages, which makes it the longest book he has ever written (even longer than Dhalgren). It is also one of the best novels by anyone that I have read in quite a long time. Indeed, I would go so far as to say (as I already put it on Twitter) that it is the best English-language novel that I know of, of the 21st century so far.
Through the Valley of the Nest of Spiders tells the story of Eric Jeffers and his life partner Morgan “Shit” Haskell. Eric is white, though he has been brought up mostly by his black stepfather; Shit is black, though he has been brought up mostly by his white father. We meet Eric and Shit when they first meet, as teenagers; and we follow them for seventy years, until extreme old age. The location is a kind of backwater, a (fictional) small town on the Georgia coast, with little going on economically except for the summer tourist trade. The novel starts more or less in the present, in 2007 when Eric is just a few days shy of his 17th birthday; and it ends in the 2080s, when Eric is in his nineties. To a degree, the novel is science-fictional; we hear of future cultural ferment (the 2030s sound a lot like a freer and more advanced 1960s), of changes in social mores (though homophobia hasn’t disappeared, same-sex marriages are legal everywhere, and pretty much taken for granted); of terrorist nuclear attacks, of colonies on the Moon and Mars, of gas-free automobiles, of new telepresence and virtual reality technologies, and so on. But all of this happens in the background, and only affects the main characters at second hand (as they live their lives in a backwater, and are largely unconcerned with contemporary media). The emphasis remains firmly on the uneventful happenings of everyday life.
There’s an enormous amount of sex in the book — on a level that at least equals that of The Mad Man, and that is only matched within Delany’s oeuvre by his early “pornographic” novels, Hogg and Equinox. The book is therefore very much of a hybrid — between what might be called mainstream literary ambitions, and those of the two “paraliterary” genres (as Delany has called them in his critical writing) pronography and science fiction. It remains to be seen how this will affect the book’s overall reception. Its ambitions, and its achievements, are immense in ways that recall, and equal, the great novels of the 19th and 20th centuries; but it differs from these because, most notably, its pages are filled with so much gay sex.
Delany’s writing of sex is itself one of the most noteworthy, powerful, and original things about the novel. There is a stylistics to it that already appeared in The Mad Man, but that is brought to a pitch of perfection here. I don’t know how to explain it except to say that Delany is the most materialist fiction writer I have ever encountered. His evocation of sex is very much of a piece with his evocation of other sorts of sensuous details of life and experience. Delany’s autobiography is called The Motion of Light on Water, and descriptions of shimmerings and shadings, of delicate preceptual differentiations, and indeed specifically of sunlight reflecting off the waves at the seashore, are quite prevalent in Through the Valley of the Nest of Spiders, as in many of Delany’s texts. And these are not so different from his descriptions of bodily/sexual sensations. In the present book, Delany gives us an intensely vivid, sensual  and materially thick description of “bodies and pleasures” (to use a phrase from Foucault). A wide range of sexual acts among men are described: from sucking and penetration to snot-eating and piss-drinking, to masturbation and nail-biting (something that comes up in many of Delany’s novels), to various sorts of voyeuristic arousal, to the enjoyment of funky body odors, to just plain cuddling. The only thing uniting them is that they are all exclusively among males, and that they are all consensual.
Although the explicitness of the sexual descriptions in Through the Valley of the Nest of Spiders certainly qualifies as “pornographic”, the ethos of Delany’s sex-writing is vastly different from what is commonly understood either about “pornography” or about its more respectable upscale cousin “erotica.” Some readers will find parts of Delany’s descriptions arousing, and others will not — there is no way to assume just who the “reader” is, after all; but in either case the point is much more to describe the arousal of the characters undergoing these acts, than it is to produce arousal in the (ideal or actual) reader. Another way to put this is to say that — even if the sheer plethora of available sexual acts in the world of the novel is something of a fantasy (or better, a fairy tale) — the orientation of the sex-writing is towards desire-fulfilled-as-bodily-pleasure, rather than towards the fantasy of desire-projected-beyond, or desire-that-exceeds-any-possibility-of-fulfillment. It’s desire as concrete production of affects, as in Spinoza, rather than desire as “lack” (as in Hegel and Lacan). We have multiple, concretely- and bodily-rooted arousals and satisfactions, rather than some furious drive towards some infinitude (whether of repletion or of self-annihilation). The characters often speak of doing “nasty” stuff, but there is no sense of (say) Bataille’s transgression or Genet’s willed abjection. I myself regard Bataille and Genet as among the greatest writers of the old past century; but I think it’s important to see that Delany is doing something new and different here, something that is as far from such 20th century art pornography as it is from more commercial (straight or gay) pornography.
Delany’s descriptions/evocations of multiple bodily arousals and pleasures also shade into descriptions or evocations of interpersonal relations, or of what is sometimes called “community” (a word I resist, because it has censorious implications in many contexts; but I cannot find a better word here). The sexual acts that Delany describes also involve, and create, forms of affiliation between people. These affiliations are grounded in bodily pleasures, in the pleasures of sharing, and in the multiple ways that people can find mutually enabling forms of contact. It’s a vision of both bodily desire, and human sympathy or being-together, that seems to me in an odd way more reminiscent of the utopian socialist Charles Fourier than it is of Freud. Each person’s particular twists of desire are what enlivens him or her, without having to be “accounted for,” or matched to any norms—so that they are entirely singular and autonomous to but also with the open, outward-looking potentiality of creating affinities with other people who have similar and/or complementary desires (someone who likes to drink piss meets someone who likes to piss in other people’s mouths; and in turn they meet someone else who likes to watch this . . .). With all these singularities of desire, nobody is ever drearily “the same” as anybody else; but also, with the widening circles of these singularities, everyone is likely to find at least some other people with whom to share at least something that moves, excites, or arouses them. It is in the midst of such continual fluctuating action that Eric and Shit, and also some of the other couples or threesomes (or more-than-threesomes) that we meet in the course of the novel must negotiate, both their primary emotional relationships with one another, and their sexual-emotional engagements, of various longer or shorter durations, with other people as well.
With all this, I don’t mean to imply that the novel is only about sex. It is about sex overwhelmingly, but it is also about lots of other things. The key point is that sex is part of the everydayness of Eric’s and Shit’s lives, and of the world they share. What really makes the novel so powerful is the sheer accumulation of incidents and everyday habits in Eric’s and Shit’s lives, over some 800 pages, or over the 70 years that they live together. There is lots of repetition, but also all sorts of subtle modulations of perception, habit, interest, and desire. As the characters get older, the sex diminishes, and also our sense of time gets changed — so that longer periods of time seem to pass more quickly. Reading the novel, we come to live and feel along with Eric and Shit, just because so much of their lives are given to us in the course of those 800 pages — we get the motifs and endless variations which are at the heart of what it means, for anyone, to “have a life.” It’s amazing to have this sort of feeling in a long book where, in a sense, “nothing happens” — there are no great deeds, no striving against mighty dangers, no special adventures — just the adventure which is the stuff of living itself, no matter how quietly and uneventfully. Eric and Shit are not important players in the history of the world, and they know that they are not. They spend twenty years as garbagemen, then thirteen years as managers of a porno movie theater, and finally forty-odd years as handymen on an island off the coast that has found semi-prosperity as a lesbian artists’ colony.
In all these settings, Eric and Shit do their work; they find both sexual (with other men) and simply social (with women) ways to associate with others and feel some sense of community; they have lots of fun (or sexual/sensual enjoyment); and also they strive to help other people when necessary, and to be kind to others, as much as possible. As Spinoza might put it, they work toward ever-greater compositions of positive affects. Indeed, Spinoza is something like the tutelary spirit of the novel. Around the middle of the book (or around the middle of Eric’s life), an older gay man gives Eric a copy of Spinoza’s Ethics; and for the rest of his life (or the rest of the novel), Eric reads this text over and over again. He originally finds it incomprehensible; but gradually he comes to make sense of it. We aren’t directly given Eric’s thoughts about Spinoza; but gradually we discern that the whole impulse and organization of Eric’s life, with his cultivation of positive affects, of widespread generosity, and of ever-widening affiliations with others, is very much a Spinozistic one.
And this leads me to the one major aspect of the novel that could be called “utopian,” or a “fantasy,” in the sense that (even more than wide general acceptance of the sexual acts portrayed throughout the book) it is something that, unfortunately, is scarcely imaginable in America today. Eric and Shit and their friends are able to lead the sorts of lives they do because they receive the discreet backing of the Kyle Foundation, an organization set up by a black gay millionaire, in order to give support to the lives of gay men of color. Because of the Foundation’s backing, Eric and Shit and their entire community have access, even when they are most poor and deprived, to living space and food and good medical care. Also, they encounter & suffer from far less homophobia and racism (though it of course remains present, and comes up at several points in the course of the novel) than would be the case in the “real” world as we know it today. In this way I think the novel suggests that the possibility of a humane life for all really depends upon at least this minimum of protection from the vagaries, not just of bigotry, but of “the market” as well. In effect, this makes the novel into an argument for socialism, as well as for the humane pleasures of nonprocreative sex. And this has something to do, in turn, with the kindness or generosity which is so big a feature of Eric’s life and actions, and is the ethos of the book as a whole.
By the end of Through the Valley of the Nest of Spiders, I found my reading experience to be pretty much overwhelming. Over the course of the book, we get to know Eric and Shit as intimately, and as well, as we have ever gotten to know any of the great characters in the history of modern Western literature. I mean this less in the sense of “depth” than in that of breadth. (“Depth psychology” I think is overrated — and it is far rarer a thing to encounter, whether in “real life” or in novelistic and cinematic narratives, than we often suppose. Neither Hamlet, nor Raskolnikov, nor Leopold Bloom, nor Proust’s narrator have anything to do with depth psychology. They are all defined as rich characters by the range of the discourses and affiliations associated with them, as well as by the absence of any master key to who they are. This is what makes them so, well, lifelike). As we read Through the Valley of the Nest of Spiders, we gradually accumulate, around Eric and Shit, a wealth of perceptions and sensory impressions and likes and dislikes; of habits and wishes and preferences and physical inclinations; and also of affiliations and alliances, and points of both contact and distance — and it’s often hard (and not really relevant) to discern which of these are internal and which external, which are private, which are shared by the two of them, and which are shared more widely. And with this wealth of connections, with this broad web of feelings and meanings, particular new facts or meetings or happenings or encounters often take on a weight that they could not have just by themselves. Memories surprisingly return in full intensity; but they also weaken, wear away, become general instead of specific, fade or get confused. The latter parts of the novel are rich because of how they follow from, and draw upon, everything that has come before. But they also register a powerful poignancy that comes from people dying, from changes that cannot be reversed, and finally from the very experience of aging, with the gradual lessening of physical vigor and of sexual excitement; the novel goes into great detail on the facts of how getting old changes our relationship to the past, and even to what we most vividly remember.
I don’t know how to conclude this brief account except by reiterating how rich the novel is, and also how generous — in the sheer profusion of what it offers us as readers, and allows us to share. Conservative critics (I mean this both politically and aesthetically) often like to go on about universal values that great works of art are supposed to inculcate. But Delany confirms what Proust and Deleuze already knew: that the only “universality” worthy of the name is one that rejects bland generalities, and instead affirms and passes through the most singular of passions. Through the Valley of the Nest of Spiders is not a book about capital-L Love, but rather one about two boys who fall in love with one another at least in part because they both so greatly enjoy chewing on their own, and each other’s, snot. Something like that might seem disconcerting for those of us (myself included) who are not snot-eaters — or simply for those of us who are not accustomed to talk about such things. But such are the details, or the singular affects, that are composed together to make up an actual life, as well as the fictional depiction of such a life. And it is this sense of actual life — not of something special or heroic or earthshattering, but just of a life — that Delany’s novel brings us." - Steven Shaviro

Shaviro je pisao i o drugim Delanyjevim knjigama. Neke od tih kritika objavljene su u Zarezu.

"The protagonist of Samuel Delany's 1974 novel Dhalgren remembers everything, except for his own name. His experiences are rich and varied; only a name is missing, a self to refer them to. In the course of the novel's 879 pages, he is variously called Kid, the Kid, and Kidd. But there's really no right way to name him. His identity is dispersed, in space and in time. For instance, he says he is 27 years old; but he looks a lot younger, and a count from the year of his birth makes him out to be much older. All these versions coexist; none by itself is the correct one. There's no common measure for the events recounted in the book, no focal point at which they might converge. "It is not that I have no past," Kidd muses at one point. "Rather, it continually fragments on the terrible and vivid ephemera of now." Time is shattered, as in a kaleidoscope. Without a center to ground the flux, it's impossible to distinguish past from present, or memory from premonition, or actuality from dream. There's always an odd sense of deja vu. Each new scene Kidd comes across seems vaguely familiar, as if he had encountered it before. He even finds a notebook in which portions of his story are written before they have happened. The novel's last, incomplete phrase--"I have come to"--almost loops back to its opening line--"to wound the autumnal city." But if you try to read the book as a closed circle, the stutter of the repeated word "to" will throw you off course. There's a glitch in the process of repetition. The details are subtly different each time. Things return, but they are changed by the very fact of returning. Just as time is skewed, and no longer linear, so space is no longer homogeneous. The city of Bellona has been altered in a strange cataclysm. The familiar laws of physics don't entirely hold. You can't quite be sure of distance and direction. Fires break out at random, and burn inconsumably. Buildings twist and collapse. The dense fog almost never clears; smoke and debris are everywhere. The city is largely depopulated. The few remaining inhabitants scavenge in the rubble. They make a living out of waste and ruin. There are always more abandoned supermarkets to plunder, always more empty apartments in which to squat. The destruction is never-ending, but it is also never total. Even after the apocalypse, life goes on. The activity is as frantic as it is pointless. Neurotic white people hold dinner parties and pretend to go to work, striving to maintain a facade of bourgeois normalcy. Multiracial gangs roam the streets, disputing empty turf. Cliques and factions rapidly form, and just as rapidly dissolve. Earnest social workers make their rounds. A psychiatrist keeps office hours. There's a daily newspaper, a bar with drag shows, and a church with regular services. But none of these activities has any point to it; none can be done for a profit. The principle of scarcity doesn't apply. Either what you want is there for the taking, or else it can't be found at all. In both cases, money has no use. The city's economy produces no tangible goods. Its one medium of exchange is gossip. Everyone knows about everyone else's business. The tiniest details undergo intense scrutiny. Why does Kidd wear a sandal on one foot, but leave the other foot bare? Why are those fingernails chewed down to the root so sexy? Who slept with whom last night, and in what odd configurations? Who got beaten up by whom? How is it that the fog for once parted, and an immense, bloated sun glared for hours in the sky? Such events defy interpretation. They are wholly gratuitous signs. They cannot be ascribed to any one particular cause. They don't mean anything in themselves, but they provide endless matter for speculation. They are seen as portents, and they give rise to stories. Power flows from them, as they circulate around town. Kidd becomes a prestigious figure in Bellona, through no particular merit of his own. Really, he just drifts passively through it all. But as the gossip flows, he finds himself acclaimed as a poet, credited with enormous sexual magnetism, recognized as the leader of a gang. His amnesia is his one great asset. For it frees him from the burden of goals and expectations. What good is a proper name, when you're stranded at the exhausted end of time? All enterprise is futile. Tomorrow will be no different from today. Time cannot be used productively; it can only be wasted. Dhalgren is a huge, beautiful paean to wasting time. There's nothing left to do, except fuck, fight, and party." - Steven Shaviro

"Phallos, koji je izišao lani, najnoviji je objavljeni roman Samuela R. Delanyja. To je kratko djelo – samo 95 stranica – zgusnuto, zaigrano i očaravajuće. Reklama na stražnjim koricama knjige naziva ga “lakanovskom zagonetkom koja oduševljava”, i to nije daleko od istine.
Delanyjev Phallos ima oblik sažetka/sinopsisa/komentara na web stranicu o gej porno romanu naslovljenom Phallos, čija je radnja smještena u stari Rim, a očito je napisan šezdesetih godina 20. stoljeća, rasprodan je i vrlo ga je teško nabaviti. Pa, pretpostavljam da bi ga se moglo nazvati meta-pornografijom: to je pornografska priča koja je prikazana samo neizravno, kroz sve prikaze nepouzdanog pripovjedača koji bira isječke i raspravlja o pitanjima o porijeklu i tekstualnim detaljima knjige koja (naravno) postoji samo unutar knjige koju zapravo čitamo. Kao posljedica te strategije, također, seks pornografske pripovijesti nije na tim stranicama opisan eksplicitno uz velik broj detalja, nego se uglavnom aludira na nj. Knjiga je, dakle, povezana s Delanyjevim ostalim seksualnim pričama (Hogg, Equinox i The Mad Man), ali na reduciran (po veličini i dosegu) i bitno neizravniji način.
Ta neizravnost je, naravno, poenta knjige, koja je knjiga o falusu frojdovsko/lakanovske teorije, označitelju žudnje i erotske (i muške) potencije, ali koji je (kao puki označitelj) uvijek odsutan ili nešto drugo od sebe sama. Falus u Phallosu je istodobno nedostupna i samo neizravno ispripovijedana pornografska priča i (unutar udaljene, neprisutne priče) nedostajući muški organ zagonetnog boga (ili preciznije, kipa ili idola zagonetnog boga) čija odsutnost, ili kvaliteta nedostajanja, kruži pričom, i “odsutni je uzrok” njezinih ponavljanja, zamjena i devijacija.
Opisivanje Delanyjeva romana na taj način, kolikogod bilo točno, isto ga tako ne opisuje dovoljno dobro jer se tako čini da je knjiga samo alegorizacija ili “ilustracija” filozofske ideje; a to on nije, jer se Phallos ne svodi samo na svoju alegorijsku ili idejnu prirodu. To je zbog toga što je to afektivno snažno djelo sa snagom koja je i duhovita i emocionalno duboka i dojmljiva, ako već nije – barem za mene, kao heteroseksualnog čitatelja – izravno uzbuđujuća. Moglo bi se reći da roman utjelovljuje odsutnost, ne-identitet, simulakrumsko ispražnjavanje muževnosti – ako utjelovljenje nečega ne-prisutnog nije pretjeran oksimoron.
U stvari, najtočnija kategorizacija vjerojatno bi bila reći da je Phallos filozofski roman (ili novela), upravo u onom smislu u kojem to su Voltaireov Candide, Diderotovi Indiskretni dragulji i Fatalist Jacques, zajedno s ostalim osamnaestostoljetnim fikcionalnim djelima de Sadea i drugih. To je djelo razmišljanja, pa čak i mudrosti – ali takvo u kojemu misao nosi priča, a ne teorijska tvrdnja. Ono dotiče metafizička pitanja vezana za prirodu sebstva i prirodu žudnje, ali u konačnici to je knjiga o tome kako živjeti.
Odsutnost koja je falus/phallos znači da žudnja nikada nije ispunjena potpunim zadovoljenjem, nego se uvijek ponovo budi; znači da život nužno podrazumijeva određeni stupanj gubitka, razočaranja i neispunjenja. Falus, dakle, uvijek podrazumijeva promjenu i postajanje, bez mogućnosti dosezanja konačnog stanja mira: to je “ono označavanje sebe prema kojemu nas nešto drugo uvijek oblikuje prema nečem boljem – ili ponekad, nečem gorem – od onoga što jesmo”. Žudnja nikada nije potpuno ostvarena – nema utopije ili nirvane – ali, ipak, “žudnja je beskrajno neutaživa jer se ponavlja”. Roman – ili, bolje rečeno, roman unutar romana – ispunjen je orgijama i raznim vrstama seksualnih krajnosti, ali (kao što je slučaj u nekim prijašnjim Delanyjevim djelima) taj seks nije prikazan kao transgresivan, nego je viđen kao prilično civiliziran način suočavanja sa zadovoljstvima i razočaranjima, mogućnostima i ograničenjima života. Može biti “manjka” u središtu žudnje, no seksualna raznolikost je doslovno začin života žudnje i ne proturječi nego nadopunjuje glavni seksualni i partnerski odnos koji je siguran i trajan: kako Neoptolomus, junak romana-u-romanu razmišlja u jednom trenutku – “s takvom raznolikošću (seksualnih iskustava i užitaka) postaje teško držati se onoga gdje leži manjak, s obzirom na to da se odsutno središte stalno kreće: ako sam išta naučio, to je da je gubljenje dodira s tim središtem, u tako sigurnoj vezi, zasigurno najviše što se možemo približiti njegovu ispunjenju”. Nisam siguran je li ta teška izjava dovoljno jasno odvojena od njezina konteksta u priči, ali ona izražava neku vrstu pragmatičnog utopizma, ako se smijem usuditi upotrijebiti takav oksimoronski izraz, koji ne dokazuje svoju tezu, ili ostvaruje svoju nadu, po cijenu zanemarivanja promjene i gubitka – a to je perspektiva koja je jedva shvatljiva ili dopustiva u suvremenom američkom društvenom, političkom, religioznom i psihološkom diskursu, i u stvari služi kao užasna osuda jada današnjih američkih mainstream nada i strahova."  S engleskoga prevela Lovorka Kozole

"The Mad Man Samuela R. Delanyja izvanredan je tekst, pornografska fantazija i filozofska meditacija u isto vrijeme. Ponovo sam ga čitao jer nisam bio sasvim zadovoljan onim što sam napisao o knjizi u svojem tekstu o pornografiji.
Delany naziva knjigu (u svom uvodnom Disclaimeru) “pornoutopijskom fantazijom: niz ljudi, događaja, mjesta i odnosa između njih koji se nikada nisu dogodili niti su se mogli dogoditi zbog čitavog niza očitih razloga”; on dodaje da knjiga govori “o različitim seksualnim činovima o čijem statusu kao prijenosnika zareze HIV-om nemamo neospornih znanja...”. I, u stvari, nema analnog seksa tijekom ove pripovijetke o seksualnim odnosima među muškarcima, ali knjiga sadrži rječite, epske opise pušenja, ispijanja pišaline (i povremenog jedenja govana) zajedno s nepreglednim mlazovima sperme (jednako kao i pišaline) koji eruptiraju iz istinski divovskih kuraca. Različite vrste fetišizma također su prikazane, osobite one koje uključuju rasne stereotipe te pripovjedačevu idealizaciju beskućnika. (Delany u svom Disclaimeru bilježi i da bi roman koji se istinski usredotočuje na beskućnika “morao biti znatno mračniji od ovoga”.)

No, rekao sam također da je The Mad Man filozofska meditacija. Prilično doslovno: pripovjedač, John Marr, crni gej muškarac u svojim dvadesetim godinama, suočen s početkom epidemije AIDS-a sredinom osamdesetih, student je filozofije koji proučava život i djelo (fikcionalnog) velikog filozofa Timothyja Haslera, korejsko-američkog mislioca koji je ubijen u dobi od 29 godina, u baru s gejevima koji se prostituiraju, gotovo čitavu generaciju prije (1973., nakon Stonewalla, ali prije pojave AIDS-a).
Marr rekonstruira Haslerov život dok se upoznaje s njegovim radom, koji uključuje odnos između “formalnih” i “neformalnih” sustava: način na koji logika opisivanja apstrahira, a time i pojednostavljuje, prvobitno kaotično i složeno miješanje višestrukih podataka. Hasler sasvim izokreće tradicionalne pretpostavke o klasičnom empirizmu i dvadesetostoljetnoj pozitivističkoj i apstraktnoj misli. Za tu tradiciju, tj. za filozofe od Lockea do ranog Wittgensteina iz Tractatusa, svijet je moguće raščlaniti na niz zasebnih, atomskih entiteta (“ideja” ili “činjenica”), a složenost proizlazi iz načina na koje, na višoj razini, ti entiteti međusobno djeluju jedni na druge, utječu jedni na druge, tvore isprepletene kombinacije: “Prvim trima četvrtinama 20. stoljeća dominira neosporavano uvjerenje... da je stvarnost izgrađena od atomiziranih percepcija, da je jezik izgrađen od značenja i gramatičkih potencijala povezanih s pojedinačnim riječima. Tek kada stvari postanu pretjerano složene – u interakciji sustava jednog iznad drugog ili sustava protiv sustava – dojam sustavnosti se ruši”.
No, Hasler tvrdi uglavnom suprotno: on dokazuje da su “široki, zbrkani, neformalni sustavi nužni da bi se razvili, na razini iznad njihove, precizni sustavi oštrih rubova, kojima je lako upravljati”. Pa i više, “zbrkanost je ono što osigurava energiju koja drži bilo koji sustav unutar sebe koherentnim i stabilnim”. Na taj način, Hasler je bliži kasnijem Wittgensteinu, pa i Whiteheadu, nego mainstream anglo-američkoj logičkoj i lingvističkoj analizi. (Spominjem te filozofe, a ne Derridu i Deleuzea, zato što je važno to što Delany predstavlja Haslera kao nekoga tko dolazi iz analitičke tradicije – i odstupa od nje ili je radikalizira – a ne sudjeluje u “kontinentalnoj” misli.)

Pitanje je, naravno, što misliti o knjizi u kojoj se ulomci poput onoga koji sam upravo citirao izmjenjuju s dugim opisima noći “zlatnih tuševa” u Mineshaftu ili orgija u pripovjedačevu stanu koje završavaju spermom, pišalinom i govnom razmazanim po svemu, i koji zagušuju prostor svojim jetkim mirisom. Je li knjiga zasnovana na zloglasnom kartezijanskom raskolu između uma i tijela, kao između filozofskog asketizma i tjelesne potrage za užitkom? Upravo suprotno, očito je da je “neformalni sustav” seksualne energije koji knjiga opisuje nužan za pojavu bilo kojeg “formalnog sustava”, bilo koje logike i poretka, od one vrste koju filozofski ulomci knjige istražuju.
Delany već dugo piše o načinima na koje “paraknjiževni” žanrovi mogu udomiti mogućnosti zanemarene u mainstream i “pravim” oblicima književnosti. Delany to uspijeva s pornografijom u romanu The Mad Man, baš kao što je to činio s znanstvenom fantastikom i fantasyjem u mnogim svojim ranijim tekstovima.
Tijekom radnje romana Marr, dok prati Haslerov život, primjećuje da ga zapravo kopira ili ponavlja – unatoč golemoj razlici između Haslerova iskustva kao gej muškarca u vremenu poslije Stonewalla, ali prije AIDS-a, i mnogo više ograničavajućih uvjeta s kojima se Marr suočava živeći usred epidemije.
Hasler i Marr dijele, između ostalog, naklonost prema beskućnicima; obojica se zaljubljuju u jednog takvog čovjeka, a Marr se nađe u situaciji da nesvjesno ponovno stvara situaciju koja je dovela do Haslerova ubojstva. Samo što je ovoga puta ubijen beskućnik, jer Marr ne uspijeva sebe pretvoriti (kao što je to, kako se ispostavlja, učinio Hasler, u činu istinske ljubavi) u žrtvu. Marrova sve veća identifikacija s Haslerom omogućava tradicionalni obrazac niza seksualnih prizora ili epizoda, gotovo odvojivih od glavne priče, a ipak sve intenzivnijih kako se krećemo kroz tu priču, s kulminirajućom orgijom koja osigurava neku vrstu emocionalnog klimaksa za pripovijest u cjelini. Ne znam koliko će čitatelja zaista uzbuditi pornografski prizori koji čine tako velik dio romana (moram priznati da za mene nisu učinili puno u tom smislu), ali je ključno dodati da Delany ne pokušava “iskupiti” ili “uzvisiti” pornografiju, preobraziti je u nešto “uzvišenije”. On ustrajava na fizičkom uzbuđenju čitatelja: što je, naravno, upravo ono što pornografiju čini “niskim” i skandaloznim žanrom. U pristojnom društvu retorički bi efekti trebali djelovati samo na um, a ne i na tijelo. Dakle, ponovo, filozofske teme romana dobivaju energiju i oblik pornografskim opisima, a nisu u opoziciji s njima.

Ono što je istinski radikalno u Delanyjevoj pornografiji – kako sam primijetio već nekoliko puta – jest to što njezini intenziteti nikada nisu prisutni kao transgresivni; čitava tradicija pornografske transgresije, koja se proteže od de Sadea do Bataillea i dalje, i koja često odjekuje u naivno libertinskoj retorici velikog dijela komercijalne pornografije – ne sadrži ništa zanimljivo za Delanyja. I u stvari je nešto što njegova knjiga eksplicitno kritizira. Čak i velika pišalinom i govnima zamrljana orgija – koja je kulminirajuća seksualna scena knjige (a nakon nje slijedi ubojstvo za koje Marr nesvjesno “postavlja pozornicu”, i koja kopira orgiju u Haslerovu stanu osamnaest godina prije, koja se dogodila neposredno prije samog Haslerovog ubojstva) – opisana je (nisam siguran da to mogu reći na pravi način) naturalističkim, a ne senzacionalističkim pojmovima. I time ne mislim da njezina namjera nije uzbuditi – jer to očito jest – nego da takvo uzbuđenje predstavlja u kontinuitetu sa svim ostalim aspektima života (pripovjedačeva, piščeva i čitateljeva), a ne kao neku vrstu prekida s njima. Tu čak ima i malo komedije, jer Marr mora objasniti tragove orgije u stanu svom puritanskom, heteroseksualnom akademskom savjetniku (koji se neočekivano pojavljuje u posjetu sljedećeg dana). No, smisao jest da je ta neugodna situacija u funkciji savjetnikova uskogrudnog-licemjerja-odjevena-u-liberalnost, a ne neki unutarnji aspekt same orgije.
Reći da Delanyjevo stajalište i prikaz seksa i njegova “pornoutopijska fantazija” nemaju nikakve veze s transgresijom znači reći da ih je nemoguće shvatiti u smislu bilo koje dijalektike kontradikcije, ili čak bilo kojeg postkantovskog ispitivanja granica. Seksualna razmjena (a ovdje je ima u izobilju, no nedostaje mi prostora i energije da uđem u sve to – logiku seksualne razmjene, i kako se to odnosi prema sveprisutnosti tržišne razmjene i potencijalno razlikuje od nje; u stvari je ta razlika ključ Haslerova ubojstva i ubojstva Marrova prijatelja beskućnika) za Delanyja je oblik građanskosti i kolektiviteta, kao i niz užitaka, ili poboljšanja osjetilnog uživanja. To ne znači da su takve seksualne razmjene pitome ili ograničene. Više je smisao u tome da nema granica – da nema granice koju treba prijeći ili takve koja bi obilježavala nultu točku, prazninu li nedostatak, susret sa smrću.
The Mad Man je roman prilično svjestan smrti, i stalno progonjen njome: smrti u obliku Haslerove smrti koja je početna točka priče, i smrti beskućnika koja je njezin zaključak, a općenitije, u sveprisutnoj stvarnosti AIDS-a u svijetu njezina pripovjedača. No, ta smrt nije ni na koji način svojstvena seksualnim činovima koje priča opisuje niti je njima prenošena nego smrt uvijek dolazi izvana (da upotrijebimo ili zloupotrijebimo Deleuzeov izraz). Smrt stiže u The Mad Man i knjiga time dobiva istinski tragičnu dimenziju. No, iako je smrt neizbježna, jer smo svi smrtni, i veća je opasnost za gej muškarce nego za mnoge druge skupine ljudi (zbog vrste društva u kojemu živimo), ipak je smrt također i nebitna. Nije sastavni element ni pokretač seksualne želje. Ne možemo zamisliti veći kontrast transgresivnoj – kantovskoj ili hegelijanskoj – logici de Sadea, Bataillea i tolikih drugih.

Na taj način, Delanyjeva nas pornografija navodi na razmišljanje – tjera nas na razmišljanje – na načine koji su toliko daleko od naših kulturnih normi da su gotovo nezamislivi. Nemamo jezik – izvan jezika ponuđena u samom Delanyjevu tekstu – kojim bismo shvatili ono što nam on predlaže. (To je nešto prema čemu je ukazivao Foucault u kasnom razdoblju, sa svojim idejama o “tijelima i užicima” koji zamjenjuju transgresivnu logiku seksualnosti. No, mislim da nas Delany upućuje mnogo više u tom smjeru nego što je to činio Foucault.) Delany raskida s utopijom, idejom iz šezdesetih o seksu kao iskupljujućem, ali također raskida, mislim, čak i s antiiskupljujućim argumentima što su ih ponudili queer teoretičari kao što su Leo Bersani i (u novije vrijeme) Lee Edelman.
Drukčije rečeno, Delanyjeva pornografska vizija – način na koji su tijela i užici pojačani do točke impersonalnosti i anonimnosti – ne može biti opisana pojmovima frojdovsko/lakanovskog “nagona prema smrti”. Teško mi je izraziti to jednako jasno ili teoretski kako bih to volio, ali to ima neke veze s načinom na koji su “ekstremni” seksualni činovi istodobno opisani i kao postizanje točke u kojoj je ego, ili ograničenje između jednog sebstva i drugog, razgrađen, tako da je iskustvo pukog intenziteta sve što preostaje, i kao iskustvo intimnosti, opuštanja, zajedničkosti, pa (usuđujem li se to reći?) čak i određene domaće ugodnosti.
Taj osjećaj prožima posebice jedan ulomak u romanu gdje pripovjedač citira de Sadea i Marxa (!) kako bi objasnio “sve kombinacije i permutacije toga da se svatko spetlja sa svakim” u kulminirajućoj sceni orgije. U logistici orgije dobivamo ispreplitanje Haslerovih neformalnih i formalnih sustava, baš kao što dobivamo i pritisak do točke fizičke iscrpljenosti i osjećaj slobodnog i laganog drugarstva, takav u kojemu zadasi znoja, pišaline i sperme bivaju “poznati i ugodni”, a razmjena tjelesnih izlučevina najljepša i najljubaznija stvar koju jedno ljudsko biće može učiniti s drugim. Seksualnost je za Delanyja neka vrsta komunizma, gdje anonimni odnosi s višestrukim drugima supostoje s ekskluzivnošću i posebnom strašću (romantične?) ljubavi prema jednoj određenoj osobi. Pornoutopijska dimenzija romana povezana je s činjenicom da je roman, u posebnom smislu koji opisujem, “komunistička” ljubavna priča.
Da je The Mad Man nedopustiv baš u svakom diskurzivnom ili socijalnom kontekstu koji danas možemo zamisliti ne govori ništa o knjizi, nego o našem društvu i njegovim turobnim manjkavostima."  S engleskoga prevela Lovorka Kozole

 "Samuel Delany pointed out to me that, in my previous posting on his novel The Mad Man, I made a crucial parapraxis, or misreading: I quoted him as writing, in his opening “Disclaimer” to the novel, that the book was a “pornutopic fantasy”; when in actuality he wrote that it was a “pornotopic fantasy.”
The change in one letter is crucial. The Mad Man is not a “porn-utopia,” but a “porno-topia” (“topos” = “place”). As Delany wrote to me: “rather than [Thomas] More’s fibrillation between ‘ouk-topia’ (no place) and ‘eu-topia’ (the good place), I’m evoking ‘pornos-topia’ (the place of the prostitute — prostitute in the sense of one who indulges in ‘sexual exchange’ or ‘exchanging things for pleasure,’ money, other sex, communication, information, sexuality seen as part of the extant social exchange system, rather than as a sublime/transcendent occurrence outside the social exchange system).”
It’s all the more startling (and embarrassing) for me to realize that I translated “pornotopia” into “pornutopia”, in that my own reading of the novel is precisely that it does not present sex — even extravagant and copious (in quantity) sex — as being transgressive, sublime, or transcendent, but rather seeks to bring it back to the everyday. This means that The Mad Man should be understood, not as a utopia (a no-place or good-place), but rather as what Foucault called a “heterotopia” (an “other-place”). Foucault writes that heterotopias, “as opposed to utopias,” are “real places, actual places… in which the real emplacements, all the other real emplacements that can be found within the culture are, at the same time, represented, contested, and reversed, sorts of places that are outside all places, although they are actually localizable.” (This from a 1967 text of Foucault’s called “Different Spaces”).
(Recall, too, that Delany’s much earlier novel Trouble on Triton (1976) was subtitled “an ambiguous heterotopia”; the book can be read as, among other things, a response to Ursula LeGuin’s The Dispossessed (1974), which bore the subtitle: “an ambiguous utopia.”)
As a pornotopia or heterotopia, The Mad Man is explicitly concerned with sexuality in relation to “the social exchange system.” And indeed, this is something I didn’t say enough about in my previous posting. Indeed, I wrote there that “there is a lot here, which I lack the space and energy to get into, about the logic of sexual exchange, and how it relates to, and potentially differs from, the ubiquity of market exchange.” But this difference in logics is of course crucial. The two murders in the novel are precisely the result of a clash. between market exchange and another form of (noncapitalist) sexual exchange. The homeless “Mad Man Mike” institutes a strange rule of sexual exchange and sexual ownership, in which the cost of sexual desire/activity/transference is fixed at precisely a penny; and this comes into tragic conflict with the stringencies and desperations of the “market” for hustling at The Pit, the hustler bar in which the novel’s two murders take place.
I think that The Mad Man stands alongside Marcel Mauss’ The Gift and Pierre Klossowski’s La monnaie vivante (Living Money, unfortunately still not published in English translation) as one of the great texts about alternatives to capitalist/market version of (commodity) exchange.
(Note 1: I realize that I am leaving a lot out here, giving way too summary an account. One also has to look at, for instance, Braudel’s claims about the medieval “market” being something very different from the “anti-markets” of large-scale capitalist commodity exchange; not to mention other anthropological accounts, like Alan Page Fiske’s typology of forms of social exchange)."

"Predivna nova knjiga Samuela Delanyja Dark Reflections nešto je poput inverzije njegove “pornotopijske” knjige poput The Mad Man ili metapornografske poput Phallosa. Jer Dark Reflections pripovijeda priču o crnom gej pjesniku Arnoldu Haweyju, koji se ne može pomiriti (dok ne bude previše prekasno) sa svojom seksualnošću i čiji seksualni život slijedom toga uglavnom ostaje nekonzumiran. To je isto tako knjiga i o mnogim drugim stvarima: ironijama i razočaranjima književnog života, sumnjivoj prirodi izdavačke industrije, krajnje marginalnom statusu pjesnika (i poezije) u suvremenom američkom društvu kao i o načinu na koji se rasa križa s rodom i seksualnošću. A također je o usamljenosti, ludilu i nužnosti mirenja s vlastitom smrtnošću. No, najoštriji fokus knjige je na seksualnoj želji, te na strahovanju.
Pretpostavljam da je jadikovanje za polu-proživljenim životom samo po sebi neka vrsta književnog žanra. No, Delany, kao i uvijek, ima jedinstveni pogled na ono što bi se moglo činiti uobičajenom temom. Jer Arnold nije “gušen” u bilo kojem psihoanalitičkom smislu te riječi. Cijelo je vrijeme sasvim svjestan svojih želja; i ne odriče ih se, koliko god ih se najprije bojao, a poslije je izmučen izglednošću pokušaja da se ponaša prema njima. “Unutarnja homofobija” također nije baš točan pojam za Arnoldovo stanje. On ne mrzi samoga sebe, ne mrzi ono što jest, niti osjeća da ga vode porivi koje se ne usuđuje priznati ili za koje misli da će ga osuditi. On se samo osjeća, pa, nelagodno: nelagodno u javnom priznavanju svoje homoseksualnosti u vrijeme kada je to zaista opasno; a poslije, kada postojanje aktivne (a ponekad i aktivističke) javne gej kulture nudi određenu obranu od tih opasnosti, osjeća se nelagodno u proživljavanju svog života u javnosti, kao neke vrste spektakla.
Arnolda se također ne može dijagnosticirati kao nekoga kome manjka hrabrosti da živi potpuno – na način T. S. Elliotova Prufrocka: “Usuđujem li se pojesti breskvu?” (a sjetite se da je i sam Eliot bio neka vrsta prikrivena slučaja). Umjesto toga, na trenutke je Arnold (ako išta) pretjerano velikodušan i impulzivan, kako je prikazano u srednjem dijelu ovoga trodijelnog romana (kreće se unatrag u vremenu, od početne priče o Arnoldovoj srednjoj i starijoj dobi, do zaključnog odlomka koji se vraća u njegovu mladost, njegovim formativnim iskustvima, njegovom seksualnom buđenju). Srednji dio sadrži neke od najbolnijih zapisa čitave Delanyjeve karijere: pripovijeda kako se Arnold pristaje oženiti mladom bjelkinjom beskućnicom koju jedva poznaje i koja je (kako se ispostavlja) zaista luda – ili je dovedena do ludila, kako “pravi američki proizvodi” uvijek i jesu (da citiram jednog drugog velikog američkog pjesnika). Posljedice tog impulzivnog, ali ne i seksualnog braka kobne su – iako također pružaju materijal za velik dio Arnoldove najbolje poezije. Umjetnost je često hranjena užasom i tragedijom, iako zasigurno ne “iskupljuje”, ne “oplemenjuje” niti “nadoknađuje” takvu tragediju.

Ako išta, Dark Reflections je knjiga o tužnim posljedicama ogorčene samosvijesti – iako, suprotno tradicionalnim (devetnaestostoljetnim) obradama te teme, problem nije svojstven baš samosvijesti, nego je određen svojim socijalnim, kulturnim i političkim okolišima. Arnold je hiper-svjestan i toga da je gej, i toga da je crn, u Americi, a i diskriminacije koja se obično povezuje s oboje. To je samo još naglašeno činjenicom da je obrazovan i profinjen i osjećajan – što je stereotip često pripisivan gej muškarcima, i upravo suprotan stereotipu često pripisivanome crnim muškarcima i ženama. Knjigu proganja zlobna rasistička primjedba koju je iznio Wallace Stevens na banketu za Pulitzerovu nagradu 1950., reagirajući na osvajanja nagrade za poeziju knjige Gwendolyn Brooks; Delany piše u zaključnoj Povijesnoj bilješci da je ta primjedba “refren ne samo u čitavoj ovoj priči, nego i u umu bilo kojeg crnog pisca/spisateljice koji razmišlja o mogućnosti da bude nagrađen ili priznat u Americi”.
Zapravo, Arnold je zaokupljen pitanjem priznanja; donekle tašto i pompozno sklon je zamišljati sebe kao objekt pomnog proučavanja budućeg biografa, što je posljedica i nagrada za to što je postao slavan kao pjesnik. No, naravno da pjesnici u današnjoj Americi ne postaju slavni – i Arnold se mora suočiti s činjenicom da su njegova djela objavljena samo u malim izdanjima, uglavnom kod malih nakladnika, i da ih se općenito ne može naći u bilo kojoj knjižnici. U doba svoje starosti – opisanome u prvom dijelu knjige – Arnold je siromašan i uglavnom bez društva i prijatelja. Tako je usamljen da mu čak sasvim promiče 11. rujna (unatoč tome što živi na Manhattanu, ali nema ni prijatelja ni televizije, pa ne doznaje za napade sve do sljedećega dana). Godinama prije, kako je prepričano u završnom poglavlju romana, Arnoldu isto tako promiču “pobune” u Stonewallu ili protesti 1969. – bio je stalni posjetitelj tog bara prethodne godine, ali u cijelosti propušta događanja koja su Stonewallu dala njegovu povijesnu važnost. (Međutim, Delany nas podsjeća da je Stonewall bio uglavnom “bar crnih i Hispano gejeva” – što je činjenica koja se često ispušta iz službenih gej povijesti.)
Osjećaj “propuštenog susreta” ključan je za Arnoldovu povijest i najbolji je ključ za njegov neuspjeh da živi život kakav je mogao živjeti. U posljednjoj trećini knjige, vidimo Arnolda u Stonewallu, s crnim, gej muškim prijateljima i barem osjećajem zajednice u nastajanju; ali, takve za koju se čini da nestaje kako Arnold stari. A knjiga završava prosvjetljenjem koje je i estetski i erotski važno: vraća Arnolda natrag do ključne točke preokreta, iz ranog razdoblja odraslosti, kada su se (razumljivi) strah i ogorčeni osjećaj izolacije pokazali snažnijima od želje, postavljajući ga na put njegove kasnije usamljenosti i frustracije. To je gotovo sartrovski trenutak egzistencijalnog izbora: i Arnold donosi “pogrešnu” odluku, osuđujući samoga sebe na kasniju nelagodu i neslobodu. Kao da je Arnoldu ponuđen pogled na dilejnijevsku “pornotopiju” – ali je njome bio pretjerano prestrašen, u društvenoj klimi pedesetih daleko drukčijoj od one boemske koju je sam Delany (kako je prepričano u njegovim memoarima The Motion of Light in Water) pronašao svega nekoliko godina poslije u East Villageu. U svakom slučaju, Arnoldovo estetsko-erotsko prosvjetljenje, s kojim knjiga završava, obnavlja prošlost u gotovo prustijanskom smislu – ali (drukčije nego kod Prousta) da je time ne iskupljuje. Upravo se propušteni susret vraća, sa svojim stvarnim osjećajem mogućnosti i nade, ali i sa smrtnom sviješću da su ta mogućnost i nada protraćeni.

Već sam i prije pisao o tome kako Delany, gotovo jedinstveno među piscima posljednje polovice 20. stoljeća (ili dulje) predstavlja viziju seksualnosti i seksualne “neumjerenosti”, uključujući i stvarna tjelesna trošenja i projekciju, onkraj mogućnosti, ekstravagantnih seksualnih fantazija, što ipak nije organizirano oko zamornih tema “transgresije” i “nemogućnosti”. U Dark Reflections, Delany zapravo piše korelacijski o poricanju takve vizije ili neuspjehu da je se ostvari, što ipak nije organizirano oko uobičajenih tema histerične represije i puritanske žeđi za osporavanjem (ili oko “opscenog nad-jaova užitka”) s kojima su slobodoumni mamili svoje suparnike posljednja dva stoljeća. To ne znači samo reći (prilično očito) da Arnold nije T. S. Eliot, nego znači i zabilježiti koliko je duboko osobno implicirano u nadosobnom ili socijalnom. To ne znači da je sebstvo generičko, stereotipno, samo popratni proizvod ili epifenomen ili pak strukturalni učinak neke vrste socijalnog “uvjetovanja” ili (nešto sofisticiranije) “kodiranja”; nego prije da je najdublja pojedina, privatna i nedjeljiva dubina nečijeg vlastitog bića mjesto gdje je čovjek najdublje obilježen svojim vlastitim susretima s drugima (i slučajnim, osobnim susretima, i općenitijim društvenim koji su povezani s prioritetom roditelja, jezika, običaja i predrasuda itd.). Ta vrsta prethođenja ne može biti stvarno opisana bilo sartrovskim pojmovima bića osuđenog na slobodu, bilo lakanovskim pojmovima velikog Drugog – iako se obje te teorije odnose na njezine aspekte.
Dark Reflections nam zaista nudi profinjeno izvješće o postanku i održavanju subjektivnosti, i o tome kako stvari poput roda, seksualnosti, rase i klase utječu na nju na najdubljoj razini (bez da je time i “određuju”) – osim što ta teorija ne može biti apstrahirana iz slučajnosti i osobitosti samoga Arnolda Hawleyja, fiktivnog protagonista koji je, u Delanyjevoj narativnoj konstrukciji, utjelovljuje i projicira. Što je, naravno, ono što čini knjigu djelom fikcije a ne teorije, nečega što je veće od onoga čega je primjer i nesvedivo na nj – što je, mislim, ono što zaista tražimo u velikim djelima fikcije." S engleskoga prevela Lovorka Kozole

Nema komentara:

Objavi komentar