Willie Smith (i dalje se srami što je čovjek) - Nothing Doing

Willie Smith nije Will Smith, nego se srami što je čovjek.

Willie Smith ima novu zbirku priča a prijevod nekih od njih već smo bili objavili u Libri Liberi. Da podsjetimo: mizoginija + satira + crnjak + sf + porno + nadrealizam + infrarealizam + rendgenski realizam + beketovska depra + džojsovska jezična pirotehnika + cinizam + iskrenost = Smith & Wesson suvremene indie književnosti. U njegovim autorskim bilješkama piše uvijek isto: "Willie Smith duboko se srami što je čovjek. Njegov rad slavi tu jezu."

Možda vas Willie Smith mrzi, ali shvatite to kao pohvalu.


"Nothing Doing' is underground legend Willie Smith's shocking, subversive and darkly hilarious ode to misspent childhood, lost innocence and creeping depravity. Written over a period of thirty years, these stories anatomize America's most vivid perversions and outsider fantasies with unmatched precision and wit."
 

“When America’s underbelly shows we see that it’s fat, wiggly, and soft, and kind of dirty, and when it will finally get stretched out well and good by the wretched of the world, it will be clear that what looks like dirt is actually a collection of amazing stories by Willie Smith who chronicled the fat, the wiggle, the complacency, and the terror of it like only few writers did, the great ones.”- Andrei Codrescu

“In this collection of stories, Willie Smith wheels the Human Condition into the examining room and proceeds to poke, prod, humor and biopsy any suspicious growths with the surgical precision of Franz Kafka and Robert Walser. Should be included in any survival kit.” - Donald Guravich

 

Još jutjuba

 "Willie Smith steals the ideas I wish I could formulate."
Introduction
When I grow up I want to be a big Willie. I ask my mummy, one day will I grow up to be a big willie, tall, erect, proud
                                                naughty
                                                            dirty
                                                                    spouting
When I read Willie I am reminded of Sucer Mon Robinet by M. Merde Pour Des Cerveaux:

"Mon pénis est une épée flamboyante, mon anus une mitrailleuse, j'annihilera chaque homme, femme et enfant !"

I will translate:

"My penis is a flaming sword, my anus a machine gun, I will annihilate every man, woman and child!"

M. Merde Pour Des Cerveaux wished for the annihilation of European man, why he joined the Nazis perplexes me, anyway, Richard Ellmann, the biographer of Wilde, wrote: A novelist, intent on his art, swallows into it other people along with himself.
                                                I dread the turds defecated by the anus of that man Willie Smith.
Willie Smith is not cool,
he's cold, real cold, he has the cold eye of the assassin,
hashshashin hashshashin hashshashin hashshashin
and he is out to get you! Yes you! And you and you and you and you you and you and you and you you and you and you and you! The whole fucking messed up human race
he is ashamed of you!
                               greed
                                   defecating
                                               money
                                                     copulating
Go and find Spider Fuck! Poetry! True poetry! Here's my favorite Willie beginning:

"I had been told Doreen was great. I had also been told she had the clap. I seduced her with one of my famous homemade soups, plus a fifth of cheap vodka." [1]

Willie Smith steals the ideas I wish I could formulate
                                                            he does
                                                                        and who better
And who better to steal from than Walt Whitman, old gray beard himself, old supermarket consumer, Americans the great consumers, I bet you Walt Whitman sang, "I fuck the body electric," when he shared that tender kiss with dear Oscar Wilde. Americans are the best when it comes to defiling the sacred. Picture: Piss Christ. The poet is now the iconoclast for Whitman is the Christ to the American poet for did he not lead the many out of the boring, mundane meter of those dreadful poets of Victoria. Go back a step. Picture: see the hieratic flowers metamorphose for Mapplethorpe into lovely cocks or vulvas
                        depending on which way you swing.
Now we all know which side Whitman preferred
                                                but Willie
                                                            sometimes my willy oscillates.

Willie Smith, I steal, "the King of the cockroaches," read this: Willie Smith: The Man, the Aesthete. Go out buy Oedipus Cadet...

                        Willie is the master of the fabliau
                                   I gleaned much, how to hold my tool, how to rub it the right way, how to point it,                   
            Willie Smith might hate you
he might steal your ideas
                                    but love him, read him, jerk off over him,             
Paul Kavanagh 


Nekoliko priča objavljenih u Libri Liberi:

 

Willie Smith: Dekalog gubavaca

1. Ekspoze jednog goluba

             Nije loš grad. Dosta spomenika. Zgodni nadzemni telefonski vodovi.

             Bogatstvo krušnih mrvica, komadića krafni, keksa u marinadi od kiše. Uličice vrve očaravajućim kontejnerima. Gore uz Tržnicu, odbačena kožica i mast hrskavih pilećih krilaca.

             Okupljene dolje na Trgu, skitnice će osigurati sasvim uobičajenu poslasticu u vidu bljuvotine na pločniku: poluprobavljeni goveđi gulaš iz limenke s hrenovkom u umaku od jeftinog vina, garniran listićima jeftinog duhana. Duž mola svatko može živjeti od turista: trbušastih blesana opsjednutih time da lokalce smute slasnim zalogajem.

              Posvuda imaš krovove, i jato da ti u filozofiranju prođe poslijepodne. Šepiriti se pred vrištavim mališanima jedini ti je posao.

              Od brundanja auspuha prolaze srsi. Rekreacije radi, satima možeš ciljati pješake. Ako te svejedno zgnječi auto, bus ili kakav otuđeni tinejdžer, ne beri brigu: galebovi će sve počistiti. 

              Obilje mostova i fasada, što mi još treba? Dašak prigradskog života u samom srcu grada.

2. Djevojka mjeseca iz specijalne postrojbe

                Protupješačke gaćice. Tange tipa Cobra. Neprobojni grudnjak s periskopskim bradavicama. Mitraljeski halteri. Pubična vlasulja od bodljikave žice preko vulve na čičak. Mrežaste infracrvene rukavice do laktova. Nokti-šrapneli, a usklađeni bajunetski nožni prsti vire iz štikli s dvosjeklom tankom potpeticom, oboružani s dva i pol centimentra urana.

                  Kad raznese mete u svom stražnjem dvorištu, ova bomba rado sluša suvremeni jazz. Najviše voli maštati kako ubija dvojicu odjedanput dok siluje Kubanca gnječilom za krumpir iz svoje kolekcije nacističkih suvenira.

               Čvrsto vjeruje u mir i učinit će što god treba da pomogne vojniku Vijetkonga da to bude njegovo trajno stanje.

               Prošla je kruti vojnički odgoj. Majka joj je bila pripadnica ženske vojne jedinice, a otac Čudni Bijesni Pas iz američke Crvene brigade. Zadnji se put seksala s pištoljem kad je imala tri godine.

               Nada se da će njezina karijera fotomodela kulminirati glumačkim angažmanom iza neprijateljskih linija. Naša Miss listopada nije za svakoga. Ali držite ja na oku, da ne bi ona prva ugledala vas!

3. Tirada tiranina od Francuske

               Živim u gradu s dva lica. Grad s dva lica živi u meni.

              Stalno motre. Prenose vrijeme. Prevode prostor. Arhiviraju život. Neuki nisu. Ali pogođeni su prijetvornošću toliko niskom da bi posramila virus.

              Osmjesi se vraćaju sa žigom nepoznata adresa. Ovdje uši imaju zidove. Posoljeni puževi živce gube. Ne miči se kao da si zid na muhi. Salata riječi s umakom od tisuću otoka, ali nijedan čovjek nije odredište.

               Posežem za daljinskim. Ali kamo god okrenem, dašću mi do nogu. Nisu veliki. Nisu lijepi. I dalje se uspinju šavom mojih hlača, marni poput armije mrava.

               Imena su im Rosencrantz, Hale, Mata Hari, Passepartout, Distant Thunder von Stulpnagel bin Lee Dumbrowski. Kažu da su nevidljivi.

                Uz malo sreće, zašutiš, pustiš um da potone na razinu slavine koja kaplje (ne da se zatvoriti), i jedino to čuješ: tiktakanje slušanja. Pridati pozornost znači postojanje priznati.

                Čak su i bubice skrili u moje gaćice. Inkviziciju ugrađuju. Njuškaju po skorenome. Čačkaju. Izvlače srž iz svih ideja koje se izliježu o bijegu. Ja sam pastrva u plićaku opkoljena kormoranom.

              Priznaju da znanje znači ludost. Tvrde da je put k bezumlju popločan kontrolom. Slute da je paranoja mentalni škripac, duša koja klipše.

             Ozvučili su i dno nesvjesnoga: ližu poput crva slijepo, dok siju svoja jajašca dašćući prigušeno i s iščekivanjem.

             Mrijeste se pod mojom košuljom. Ispod bojnog šala natapaju Adamovu jabučicu. Kapiljerija uz grlo kroz ždrijelo. Prodiru u stijenke lubanje, gdje po riječima od drva drve.

              I da, da preduhitrim pogrdu, ja sam Cvilidreta. Razdirem sebe nadvoje. Param harakirijevski snažno. Bolje naprijed sa sljedećom tiradom da pokrpamo tiranina opet.

              Jer da, da: oni su ja.

            Svi su oni vojska moja.

            Jer ja živim u gradu s dva lica. Jer u meni grad s dva lica živi. 

            Jer ja sam tiranin od Francuske i tirada je moja.

4. Kontejnerski manifest

             Želim raščerečiti riječi. Gledati ih kako divljaju, dok im ja zakucavam i rastežem utrobu. Zgromiti jezični snop. Presvući ga izokrenutom sintaksom. Reći da je nokaut KO OK. Osovine govora prevesti u hiperbolu. Ocrniti bludni konjunktiv. Utjerati sleng u koji god oblik treba, samo da razgovor pametno zvuči, apsolutno pametno, poput silovanja u kupinama. Počastiti komunikaciju noćnim izletom u nesvjesno. Iz neologizma izbiti gizam. Uzeti Annie Sprinkle i rasuti svjetlo kroz njezinu prizmu.

              Metateze metastaziraju, prepreka grebanju žuljeva koji pucaju i rigaju gnoj omatajući britku oštricu kugom koju će ustoličiti neki tamo leksikon.

              I tako se ja uličicom šuljam. Trgam poklopce s kontejnera. Među sadržajem tražim boce s kisikom. Sretan što nema ničega da me održi časnim. Brzam najbržim putem prema dolje da ubrzam mir. Ali ostaci cijele civilizacije s užitkom grcaju u soli. Sir s kečapom, svinuta vilica, probušena guma, ozonirani kotlet, hren s hračkom, rasporeni kompjutor, krastavac viška, komplicirana elektronika s priraslim pijeskom za mačke, pizza s fetusom - kolač mog ugaslog oka. Slučajni učenik, presretni ablativ, namjeravam uzmaknuti u petlji ljigavog i migavog kojom se vodi svaki svodnik i vodnik. Ronim, palucam, bičujem, trujem, razodijevam svoju odjeću i kopam.

              Izronio bih svoju sestru. Ali već sam joj pustio krv za napravit vino. Njezino tijelo prodao sam tvornici pseće hrane. Najprije sam zakopao srce da blezgarenjem zagnoji ljekarnu – svake sedmice osam novih imena… retorička figura! Majku ne bih taknuo, a sestra – prava bomba! – je majka. Kličem s Apalačkog gorja, predak moga polubrata ciklona, zamisli ti to! Ondje preko prema gore, gdje bujaju Shakespeareovi stihovi, rječnik srezan na ono bitno: s dubletama idemo u krevet.

              Noć je, a ja sam u kanti za smeće i odjekujem poput oklopljenih vitezova u grupnjaku. Kod kuće sam, noge u zraku. Ovo je zabavno. Ovo su moje papuče i lula.

             Iz ljuske jajeta isisavam vatu krem boje. Sirena se oglašava. Rapsodija u getu. Erotična poput sax piccola. Izvlačim se iz 190 litarske pocinčane kante za otpad. Okrećem se da se u tmini suočim sa svojim mučiteljem. Lokalnim policajcem Jackom Blackom.

            “Večer prof'sore,” smijulji se. “Umorili se, vidim.”

             Obrišem ekstrakt s usta. Podrignem morsku vlasulju. Upecam zvijezde iz grla. Graknem: „S kakvom svrhom i razlogom?“

             “Sam' rutinski pregled, oružja radi.”

             Zakon otkopča remen. Pucne puce. Rastvori se rasporak. On spusti hlače. Kažiprstom uputi na odgovarajuće cjevasto ljubilište. Sad, ja nisam gej. Ali jesam vlastitu majku pretvorio u prah, zbog novca za drogu. Mislim, glup nisam.

              Nakon štrcanja bisera, ispljunem ih na tlo, uzverem se na noge, a on promrsi, “OK, sad kad si čist, porazgovarajmo o tome zašto sam došao.“

               „Pretpostavljam da nisi”, slegnem ramenima, “radi ljubavi?”

               Pognuo je glavu i utiskivao košulju u hlače, izraz lica u sjeni mogao je biti sumnja i bilo što drugo: “Ima taj jedan kriminalac zvani Vampir. Serijski krvopija. Mislio sam, znat ćeš što god o njemu, ipak si ti umjetnik s dna.”

               Ugrizao sam se za jezik. Osjetio okus bakrenaste misli. Gorko promrmljao, “Što te zanima?”

              “Gdje je? Tko je sljedeća žrtva? ” Naglo je podigao glavu i opet me pogledao. “Da to nisi ti?”

               Bez upozorenja, bez indicija, Mr. Ed se pojavio na ekranu. Pretvarao se da pozdravlja, njišteći u basu. Začula se i tema, kvazioptimistična verzija dječje brojalice: „Unutra pa van, tako rade crvi pravi.“ Tek crno-bijeli kontrast koji sam imao na umu. „Na tvojoj njušci kartaju mravi.“ Izvukao sam dečka pika, s lopatom za majčin grob.

              Moju je šutnju shvatio površno. “Nisi li ti on, sljedeća žrtva, oboje? Otkud ti nabrekla njuška mrtvog miša navrh glave poput punđe? Mislim, ako je tako, zašto ne?”

             Prekinuo sam indukciju prekidajući struju, manje se osjećao magnetizam. Baka je ostala gušeći se u hiperkocki koja uokviruje tamošnji kontejner. Klipsao sam ulicom prema pustoj prčvarnici. Ministarstvo zdravstva zatvoreno. U zadnje vrijeme pista za štakore, utočište za žohare, klub za alkose.

            “OK, g. građanine Kook. Pokušajmo s mučenjem.” Okrenuo me poput rotvajlera. Uzeo me otraga pluskvamperfektno. Sriktao futur sfinkteru. Zario svoje rilo duboko u jučerašnje sutra. Dovršio, s preobiljem nepovezanih scena, seksualni čin.

               Povratio sam sve što sam sinoć progutao, zajedno s poluprobavljenom kašom koja je zapela u žuči. Ponos je izronio na plaži za rolanje. Krzmanje između tjeskobe i svjetske boli.

               Nisam mogao reći ni bu, dok abulija nije preuzela kontrolu, a ja zagrabio kroz hiperkocku. Gladio sam pupak iznutra. Prošetao bakicu za reprizu - edipovska avantura u toj kripti.

               Kad su posljedice napokon minule, iznašli smo novu terminologiju nasilja. Jednadžba pojednostavljena, disanje usporeno, s okrutnom elegancijom ležali smo i pušili na ulici, pod razbijenom uličnom svjetiljkom, na rampi za utovar koja je bila i zahod i vanjski šank zatvorenog tipa u jednom.

              “Ti i ja”, otpuhnuo je dim, “jednaki smo.”

              “Jedni i jednaki”, uzdahnuo sam potvrdno. “Dvojnici u Möbiusovoj vrpci. Sljubljeni prvi rođaci. Zvuk prekomjernog signala. Glazba hiperkocki.”

              “Ne, mislio sam”, pojasnio je u mraku, “iz kubističke perspektive.               Shvaćeno frojdovski u Picassovu žargonu?”

              Da ne bude zabune: bili smo samo dvojica, murjak, i vampir i žrtva u jednom, ondje vani na ulici, gdje riječi nikad ne pucaju po šavovima, osim ne bi li proturile prihvatljivu ironiju koja jezik gura u obraz. Ili staru operu za groš do krajnika kurve pa na naslovnice.

              Slušaj amo, nešto novo: Humanizam jednako Priroda. Takva je, prirodno, naša priroda, prati je pošast komunikacije.

             “Znaš”, dahnuo je. “Imaš pravo kurvinjsko grlo.“

               Okrenuo sam se na stranu. Obrušio se gladno na njegovu žilu kucavicu. Polusvjesno prst gurnuo u njegov automatik. Golub je, uglavljen poput proročice u žlijebu, mrmorio noćnu moru: Turisti, poklonici, njuejdžeri. Oni koji uvijek dolaze samo da bi nešto radili. Nikada ne dolaze da budu. Dok ovaj nesmiljeni zakon širi svoju kugu.

5. Dvostruka negacija

              Jednoga dana, posve sam, bez gaća (bio je kolovoz), odlučio sam staviti bubicu u telefon. Sjeo sam na kraj stola. Bacio aparat sebi u krilo. Podigao slušalicu. Unatoč prigovoru zvučnog signala, odvio sam njezin donji dio.

              Gurnuo sam svoje rilo u plastično-metalnu unutrašnjost. Uvlačio sam poput komarca koji će se rasprsnuti, sve dok mi se akviziter nije uselio u uho i pokušao prodati parcelu.

              Rekao sam mu, cvileći nazalno, da sam zauzet dobrom zabavom i zamolio ga da se skine s linije. On je uporno tvrdio da mogu kupiti grobnicu za sitnu lovu.

              Bacio sam telefonski aparat, koji se odbio o zid, i nastavio usisavati i šmrkati razmontiranu slušalicu. Vonj Silicijske doline preplavio je moj pogled na svijet, a dok sam se gušio bilo mi je draže umirati o državnom trošku.

             Akviziter je blebetao da je to neamerički. Pa sam mu ubo bubnjić jednim elektronički neprevodivim šmrkljem. Prekinuo je, zaklevši se da će me maltretirati putem pošte.

             Anoniman poput crva, sve sam snimio. Je li komu stalo? Meni jest, jer stavio sam bubicu u vlastitu liniju!

             A ličinka, jajašce, protein moje mržnje oslobodio se u svemir, poput svake udahnute riječi.

6. Globalni anestetik

              Jurim do ruba pločnika. Usput zgrabim cugu. Uvlačim se u auto, preskakač lokvi kupljen da me vozi na posao. Neće upaliti. Onda upali, ali crkne.

              Pokušavam opet. Pali, brekće.

              Čekajući da se krntija ugrije, zapalim pljugu, iskapim pivo, poslužim se s pola litre burbona u portapaku.

              Idem li na posao? Utrkujem se s mnogostrukošću. Je li mi stalo? Šasija se ljulja.

              Nisam bio na poslu tjedan dana: ukomiran u prostoru, vrijeme okamenjeno u eteru. Stvari zauzimaju prostor. Eter je posvuda, posebno ako radiš u laboratoriju: popunjava ono između, prožima prostornost. Eter je ono što uz pomoć svjetla titra u vakuumu, ili tako nekako, ljulja mi auto, nakon sjedenja u sobi s krpom i staklenkom. Otpustiti kočnicu u slučaju nužde.

             Noga mi klizi s kočnice lako poput drveta nasukanog pod naletom valova.

              Iako ne znam kamo, idemo, premda imam osjećaj da bih mogao i na posao.

              Kao korijen moje nesigurnosti pokazat će se suša. Korizma bez ijedne kapljice. Prašine u izobilju. Izgorjele žaruljice na kontrolnoj ploči. Iskapim burbon. Stisnem papučicu gasa. Tražim udubinu, odškrinem malo. Izbacim bocu van.

              Ovaj me auto ne može odvesti na posao, sine mi dok gledam u retrovizoru mrlju praznog pločnika po kojem se, čini se, vozim, skrećem da izbjegnem stablo.

             Odlazim u dućan po alkohol, previše sam eteričan da prodrem u laboratorij, prijavim dolazak na posao i uhvatim se nove staklenke.

             Na križanju Sfelšane i Spetljane, parkiram uz hidrant.

               Faza izlaska: 0-24. Faza poentiranja: hladnjak. Uspentram se i dosegnem pet baterija piva. Ubacujem dvadeseticu u blagajnu. Ne čekam ostatak.

              Odteturam van sa staklenom piramidom.

              Pala je noć. Osciloskopske munje šaraju nebo. Prijeti Ragnarök. Prije bujice, jureći niz aveniju, obestijeljeni jahač valova viče: “Potop! Potop!”

              Moj auto usporava. Voda se penje. Pronalaze me razvaljenog pod upravljačem. Motor preplavljen vatrom.

7.  Drkam bezveze

            Stavljam metak u bubanj. Pritišćem obarač. Ispucavam, napadam.

            Gospod odlučuje što se plaća, ono što se vraća postaje streljivo. Stavljam metak ravno u Božje oko. Opet se vraća i nabija.

            Prasnuo sam Božju ženu u pičku ovom molitvom kojoj sam podučio svoj sfinkter:

           Stavljam metak u bubanj. Prislanjam cijev uz veseli metež, uz sljepoočnicu. Svojim umirućim hropcem Božja žena, nad Njegovim Mrtvim Tijelom, oprašta sve, čak i prdeže od riječi: sve moguće, osim možda ćorke.

           Rasprsnuo sam metež.

           U sljepoočnici je Gospod.

           Pokušam nabiti još jedan, ali gotov sam.

           Drkam bezveze.

8. Smrt muze

               Iza smreke na grebenu (u dalekozoru) crno granje probija Mjesec u obliku luka. On se penje, granu po granu. Mutna Mjesečeva mora jedva se vide. Sekunde se skupljaju, a sive mrlje na narančastoj površini žmirkaju, jedreći među granama. Svakim treptajem smrznuta, tužaljka u čijem se ritmu Zemlja vrti.

               More kriza lagano se uzdigne iznad krošnje smreke. Luk je skliznuo s čačkalice.

               Polje dalekozora podrhtava. Vidim kako mi muklo udara srce.

               Nema više vremena za ubijanje. To je to. Mjesec se diže. Vrijeme je za lov.

               Vraćam dalekozor u kožnu futrolu obrubljenu imitacijom baršuna. Ubacujem futrolu u auto. Vozim umjereno brzo. Jednim okom neupadljivo pratim ima li policije.

               Dolazim do kuće i ulazim bez najave: ona već leži u dnevnoj sobi, mrtva. Svejedno okidam, škljocam iz svih kutova. To su posljednji polaroidi. Oproštajne fotke. Ona s nožem u trbuhu, gola, upravo izašla iz kade. I dalje taj slabašan osmijeh, s kauča preko puta na koji joj je pala glava.

              Očito ju je ubio netko koga je poznavala i komu je vjerovala. Sjekira umrljana usirenom krvlju, u kutu pored lava lampe, jamačno je zadala prvi, fatalni udarac.

              Ubojica neizbježno snažan, brz. Drvosječa? Mesar? Shizofreničar u trenutku napadaja? Netko tko nije samo spretan sa sjekirom, već je uvijek nosi uza se. Prijatelj od kojega bi očekivala da uđe tako, sa sjekirom u ruci. Prepoznajem oruđe. Model iz Searsa. Onaj koji uvijek nosim sa sobom u slučaju da se pojave štakori. Mrzim štakore. Pomisao na njih noću mi ne da spavati. Često bdijem zamišljajući štakore.

             Znala je reći da sam ja u prethodnom životu bio štakor. Odatle moja iracionalna mržnja. Kao da mržnja ikad ima veze s racionalnim. Onoliko koliko bi ona dopustila, bilo je ljubavi.

              Nešto brže nego što Mjesec svladava smreku, razvijaju se fotografije. 

Dekapitirani ostaci poput teglenice i plutače izranjaju iz magle koja se razilazi. Do danas poslijepodne bila je ljepotica. Čak i dok je gledam u dva dijela i s raskomadanim udovima (da ne zauzme previše mjesta?), diže mi se na nju.

             Razbacujem polaroide po njezinu torzu. Jednoga naslanjam na držak bodeža. Gornji rakurs, držak poput sklopke, dva i pol centimetra iznad mufa: drugi pupak, crn i sjajan. S takvom sklopkom može se prigušiti svjetlo ili nježno pojačati glazbenu kulisu. 

               Odozdo s čupavca, zadnji put škljocnem prema torzu poškropljenom slikama. Fotku prislanjam na držak noža koji je u središtu prizora.

               Dok čekam da se razvije zadnji eho, prisjećam se naše ljubavne priče. Ja sam stalno fotografirao kroz prozor. Ona je pozirala voajerski nevino. Radili smo ledi Godivu, jahačicu šanka, rođenje Venere iz gajbe piva, Maju pred televizorom.

               Shvaćala je moj problem. Bolje negoli ću ja ikada moći.

               Postao sam joj ljubimac. Voljela je bacati kosti. Ljudi se rajcaju na čudne načine. Tako sam joj dopustio da mi dopusti da je fotografiram po cijeloj kući. U svako doba dana i noći, kad je imala slobodnog vremena, a uglavnom je imala. Jedva smo preživljavali, prigrlivši manja nasljedstva. Pozirala bi baš onako kako sam volio, kretala se zaljubljeno lebdeći.

              Za svaki pin-up napravili smo na stotine mutnih aktova. Oni još tumaraju, kao dijapozitivi u projektorima na policama u ormarima.

              Da barem nisu štakori upali, prošle godine oko Božića. Ušli su kroz zahod. Debeli i smrdljivi, krvavih očiju. Ili su se progurali kroz cijevi pod sudoperom.

              Sad ulaze u svako doba, na sve moguće načine. Oglodali su bungalov i daščanu oplatu pretvorili u sito. Ne mogu ih se riješiti, barem malo. Uskoro ću plivati u štakorima.

               Jedan se upravo uspinje na kauč, kreće prema njezinoj glavi. Drago mi je da sam je ranije fotografirao.

               Štetočina mili njezinim vratom. Grkljan će sigurno biti prava poslastica. Kao i njezin svilenkasti jezik koji bi se brzo razgnjevio a imao je, kad bih ga lizao, okus hobotnice.

               Na laminatni držak noža namještam zadnju fotku. Fotografiju fotografije njezina torza naslonjenu na držak noža, nijemo naslovljenu: Ubojstvo dvomotorca.

              Stojim. Poigravam se poklopcem vlastitog zum-objektiva dok se ne digne. Glodavci se goste drvenom građom. Svi, svi ćemo mi pucati na Mjesec.

              Pucati i pucati.

              Štakor mljacka u unutrašnjosti glave. Dok joj progriza osmijeh, ja uzimam zraka.

              Onda posežem za kerozinom. Prinosim žigicu natopljenim zastorima. Provjeravam oštricu sjekire.

             Plamen lizne. Štakori nasrnu na truplo, znajući da neće potrajati.

9. Esej o regurgitaciji

             Ne bi trebao, jedino ako baš moraš. Katkad se suzdržavam tjednima: kontroliram se, muči me vrtoglavica, tjeskoba. Na kraju se cijeli dan boriš da to ne učiniš.

             Sekundu za sekundom, prigušujem žuč, obuzdavam silinu. Onda nastupa oštar ubod, kap koja prelijeva čašu.

               Otrčim po pisaći stroj. Zgrabim ga objema rukama. Uvlačim papir, kao kad poklopac skineš s lonca.

               Taj prvi mlaz, to boli! Užas, ti si stroj pun prljavštine i gorčine. Žuč prži grlo. Nos gori od kaše poluprobavljene hrane. Kukuruz iz konzerve, sirovo mljeveno meso, komadi… smrdljiva smjesa razara sve u blizini. Nasreću, tipkam sam.

               Bljuješ, bljuješ i bljuješ. Počinješ se osjećati bolje. Poput priznanja da si serijski ubojica. Plačem. Ushićen i pod snažnim dojmom, pun olakšanja što sam dosegnuo vrhunac, gdje se vrh združuje s dnom.

               Nekoliko nemarnih podriga za kraj. Moji prsti napuštaju tipke. Cuclam im vrhove. Svijet ima okus bljuvotine, bljuvotina je nestala.

              Ispuhujem nos. Grgljam. Ispirem. Obrišem riječ ili dvije, poput početnice koja puderom prekriva bubuljice. Izlazim iz svoje radne sobe. Pripremam se za sljedeći teški uspon… Nadam se, ne tako skoro.

X. Samoubojstvo kanibala

               Natočio sam prst viskija u šalicu za kavu. Pojeo šalicu. Polizao proliveni viski. Progutao sam kljun litrenke i cijeli grlić, i proždirao sam nogu od stola kad je ušla majka da izglača bugove iz svoga džepnog kalkulatora. Morala je zamijetiti dokrajčenu litrenku, šalicu koje nema na vidiku, stol koji se klima na tri noge.

             Zaprijetila je da će se primiti posla i pokazati mi. Ali sredio sam ja nju. Izvukao sam nogu stola iz svoga grla. Zatukao je nasmrt.

             Krv je poprskala venecijanere. Majka se skljokala u podnožje frižidera.

             Povratio sam prozor. Sjeo na klupicu. Iznova progutao nogu od stola. Glasno sam žvakao naslon za ruke dok se nisam prejeo. Onda sam strgnuo telefon sa zida, pojeo mikrofon slušalice i razmišljao o tome da isisam vijesti iz TV-a.

             Ali odlučio sam umjesto toga prisloniti usnu pištolja na sljepoočnicu i moliti.

 S engleskoga prevela Anda Bukvić

Mužnja pčela

Šaljem zombije da pomuzu pčele. Njihove su pelene toliko natopljene medom da postaju prozirne. Gledam kroz kameru postavljenu u oko glavnog zombija. Kako se približavaju košnici, mikrofon smješten iza njegova uha hvata zvuk pčelinjeg zujanja.

Nezgodno, ime glavnog zombija je Buzz. Bio je sanitarni inženjer dok je bio živ. Glavni hobiji: motocikli, kokain, televizija. Također su mu bili dragi pištolji i viski Jim Beam, posebno s gramom ili dva dobrog bijelog.

No to je bilo prije mnogo godina. U prošlom životu. Prije nego što sam iskopao Buzza iz njegovog preuranjenog posljednjeg počivališta. Strujom ga vratio u život.

Nema svoju volju; trapav hod, bez glasa, nevjerojatno jak tjelesni smrad. Bez obzira na sve to i na pomutnju koju njegovo ime stvara, ipak pokazuje iznimnu umješnost kada je posrijedi mužnja pčela.

Mužnja pčela nalikuje Crnoj rupi. Promatrač nikad ne vidi kako muze pčelu. Što se više približavaš, čini ti se da si sporiji. Sve dok se, u jednom trenutku, kada trebaš dodirnuti stvarnu pčelu, ne smrzneš: prsti se približavaju, no odjednom se zaustavljaju, a u središtu praznine ostaje žalac paralelan s kažiprstom i palcem.

Zašto uopće rabim zombije? Nemam pojma o tome kako se obavlja mužnja. Niti oni – zombiji ne poimaju. Ili možda zombiji beskonačno poimaju. Zašto uvijek izgledaju tako omamljeni. Nemam pojma.

Dok na monitoru u glavi promatram sliku snimljenu kamerom i perem zube (vjerujem u multi-tasking), ponekad mi se pojave izopačene ideje: čudne misli, glasovi iz područja koja su potpuno nepoznata mojoj svijesti. Uspavanke, na primjer, koje dolaze iz nožnih prstiju. Ditirambi iz udaljene prostorije. Duhovi koji pokazuju moje fotografije koje su snimili neki turisti prošlog tjedna. Da ne spominjem ona lažna sjećanja za koja koncentracija dokazuje da su nastala u nekom dosad zaboravljenom snu.

Isprva mislim da je riječ o šumu koji dolazi od susjeda, sve dok se ne sjetim da živim sam ovdje u močvari, četrnaest kilometara udaljen od najbliže brvnare. Mislim da su to zombiji, posebno degenerirani glavni zombi. No, onda pomislim: ne, zombiji ne mogu razmišljati. Sve dok se (vidi gore) nije pojavio pojam o beskrajnom poimanju; bilo kao šum, propaganda ili istinska misao.

Ostavljam pastu za zube. Pastu koju ne gutaš; ne omalovažavaš; pastu koju ne napuštaš; ostavljaš tubu u lavabou. Zuriš u poznato lice u ogledalu ormarića iz kojeg viri ručka zapjenjene četkice.

Mnogo razmišljam o odlasku pčelama. Satima zamišljam kako ulazim duboko u košnicu.

Provesti dan tako što me hrane i masiraju, peru i suše; neki radnici imaju zadatak da svakih par minuta puze uz moj izmet.

Dozuji. Odzuji. Nikakvog posla osim konzumirati, probavljati, disati, stvarati sjeme; osjećati toplinu i mekoću; sanjati.

A onda u tom trenutku dodirnuti kraljicu. Postati ekstatičan u električnom šumu pčelinjeg sjemena.

Onda ne razmišljati što dalje. Uopće ne razmišljati. Ili razmišljati beskonačno.

A onda treba zubnim koncem očistiti zube. Ali prvo ih isprati. Prije toga obaviti čitav posao četkicom.

Ruka je ponovno na ručki. Polovica ručka vrti se u glavi. Preporučuje se pokretima četkice prema gore čistiti unutrašnju stranu donjih lijevih kutnjaka. Oprez, ne tako jako, da se ne poprska ogledalo. Pogledati monitor smješten iznad ormarića.

Buzz je naciljao tustog kukca. (Kao prema Crnim rupama, kao na njima, kao s njima, misli nikad ne bježe za vrijeme mužnje.)

Iz njegove perspektive stigao je do košnice. Poseže. Grabi pčelu. Jedinu pčelu koja je tamo. Zombiji imaju očajan vid; periferni vid čista nula.

Buzz drži glavu zujeće pčele između lijevog kažiprsta i palca, a desnim kažiprstom skida prozirne pelene. Tada stavlja med u naprstak. Zamjenjuje pelene koje su sada tamne i neprozirne. Pušta pčelu.

Ostatak horde – podčinjeni zombiji – rade isto s ostalim pčelama.

Znam da su zombiji završili mužnju kad kamera pokaže veliki pčelinji iglu koji se smanjuje. Buzz ima naredbu držati džepno ogledalo ispred desnog oka kada odlazi s posla, tako da bi mi preko svog ramena prikazao košnicu. Ovo ne samo da pokazuje da su Golemi obavili svoj posao, nego nudi i poslasticu zrcalne slike, koja djeluje prijateljski i umirujuće iznad odraza mog lica na ogledalu ormarića u kupaoni.

Napuni usta toplom vodom. Ispljuni. Volio bih da nisam tamo pored tih pčela; ja i moja smrtonosna alergija. Otvorim oči i nisam tamo. Slično indijanskom plesu za kišu: ako kiša počne za vrijeme ili nedugo nakon plesa, tada je ples djelovao; ako se suša nastavi, pogrešno si plesao.

Oni zapravo nisu Indijanci. Oni su sibirski useljenici. Toliko o neznanju sifilitičara koja radi za kraljicu koja ne-znala-anglez-jezik.

Ah – to kraljičino vjenčanje, kakvo Kolumbo-grlica nikad nije vidio! Uvijek bih radije pristao na anonimno zujanje nego na šum slave. Sigurno kao što stojim ovdje i perem zube, jedina živa, usamljena osa kilometrima naokolo.

Pljuni u lavabo. Pogledaj gore. Pusti kapke da se zatvore. Duboko udahni.

Shvaćam kako pokušavam ne razmišljati o biku. Očne se jabučice znoje. Željom otpraviti to govedo pasmine Angus u nepostojanje. Hipnotički (unutar glave) pjev: “Neka bik nestane, neka bik nestane…”

Kao imaginarni bik. Znači, uništenje životinje nije toliko nezamislivo. No, kad otvorim oči da se riješim te budalaštine, na monitoru i dalje stoji – uhvaćen usred procesa žvakanja – isti veliki crni neumoljivi Ferdinand. Kada dalje promatram ogledalo, kao da se tek jedan kadar promijenio u vrlo dosadnom filmu – bik i dalje stoji mirno.

Čak ni razmišljanje o čišćenju zuba koncem ne mijenja ništa. Ni o ispiranju usta. Ni o krevetu. Ni o smrti. Ni o Edu u Saint Louisu. Slobodno mogu razmišljati o bilo čemu. Također mičem oko jedan kadar gore, jedan kadar dolje.

Jack Webb u seriji Dragnet drekne: “Stoj!”

No, to je u mojoj glavi, u glavi, u mikrofonu smještenom iza uha na glavi… tada shvaćam da Buzz mora da je skrenuo!

Skrenuo je. Pada. Još nije udario o zemlju. Prokleti zombiji su tako trapavi. Buzz je trapav kao i svi ostali.

Mora da je, okrećući se da krene naprijed, udario o stablo, spotaknuo se o korijen, lupio o granu, upao stopalom u krtičnjak – sada pada naglavce.

Ponovno zatvori oči. No, ne mogu pobjeći biku. Zbog svega što je bik postao. Zapravo, pomno ispitivanje ekrana zjenice otkriva zaostale, kao igle oštre rogove – dvije jednake niti pčelinjeg sjemena – šećerne izlučevine koja se sada savija na povjetarcu; ili je to halucinacija ili jednostavno nemogućnost oka – čak i unutrašnjeg oka – da miruje?

Nesvjestica. Jutro uz kokainski mamurluk stvara preveliki teret. Srce je eksplodiralo. Smeće posvuda. Svugdje. Smrt, taj posljednji veliki nered koji nikad nećeš morati pospremiti.

Zombiji me šalju da pomuzem pčele.

Kraj rijeke

“Protivim se smrtnoj kazni”, objavljuje otac, “jer je nedovoljno okrutna”.

“Što onda predlažeš?” Beth je i dalje usredotočena na šal koji igle stvaraju u njezinu krilu.

“Kastracija. Za početak. Testisi su povlastica, a ne pravo.”

Ovo nije uobičajena noć. Otac ne samo da nije pijan, nego je i na speedu. Našao je moju skrivenu zalihu. Progutao je šest Adderalla prije nego što sam zgrabio bočicu. Treba mi dexedrin da počistim kuću. Ništa nije kao kada na amfetaminima pereš suđe, usisavaš, brišeš prašinu, pereš podove, čistiš zahod; posebno ako piješ kavu dok obavljaš ta djela kućanske ludosti.

“Kad kažem kastracija, mislim na potpunu kastraciju: kad su odstranjeni testisi, penis i prostate; odrežimo sve dodatke, odsijecimo ruke i noge, iščupajmo zube. Onemogućimo recidivizam. Natjerajmo te ljude, uz najbolji mogući tretman, da ostanu živi. Ubojicama ne smije biti dostupna volja za životom!”

Veliki Pjesnik sagradio je brod od propalih haiku pjesama i sada ga pušta niz rijeku Eridan. “Faeton, Sunčev sin”, zuri on u mrtvi TV ekran, “pao je u Eridan. Zbog toga što nije znao obuzdati konje Sunčeve kočije. Tako nas Eridan spašava od svih onih koji bi inače suviše nepromišljeno nastavili letjeti.”

Kazao sam i to da otac sada leti van kontrole. Beth uz uzdah ustaje iz udobnog naslonjača. Ostavlja pletivo na naslonjaču. Uzima ružičastu bočicu s TV-a. Daje ocu još jednu crvenu tabletu i trlja mu ovješeni vrat kako bi bila sigurna da ju je progutao.

Beba vrišti. Beba često vrišti – još otkad mu je Beth oljuštila penis i učinila od njega plavo-crni batrljak. Te je noći bila ljuta na Velikog Pjesnika. Djetetov ju je penis oblikom podsjećao na glatku, debelu glavu Velikog Pjesnika. Tako da je odrezala mnogo kože, žila, živaca.

Beth zbilja želi biti dobra majka. Naša je krivnja – nas trojice hipotetskih očeva. G. P. je previše distanciran; ja maglovit, neodređen, vredniji mrtav nego živ… Tata i dalje doprinosi svojom mjesečnom mirovinom, no previše je ovisan o verbalnim ćušpajzima u kombinaciji s vegetativnim ponašanjem da bi bio dobar otac.

Tako da smo je pustili da oljušti bebu. Nije da ljudska vrsta više mora nekamo ići. Kontracepcija može započeti i izvan maternice.

“Smrt je previše dobra za ubojice!” dere se tata, grčevito žmireći. “Odrežite im ruke i noge! Iskoristite novac koji je ušteđen na sudskom procesu za unajmljivanje mamica iz zavoda za socijalnu skrb da se brinu za te ljudske grahove. Oni izgledaju baš kao grahovi: torzo, vrat, glava; odrežite ramena i bokove, zaokružite ih. Trebali bismo i oslijepiti ubojice. Istrgnuti im jezike da ne mogu nikog nasmrt izlizati.”

Razmišljam o Achernaru, što na arapskom znači “kraj rijeke”, najsvjetlijoj zvijezdi u Eridanu, bezličnu, mršavom zviježđu koje visi o Orionovom stopalu.

“Faetonove sestre skupile su se na obalama Eridana…”

“Anus peče svakog jutra – natjerajte ih da jedu čili papričice svake noći. Bez zuba, bez jezika: mamice sa socijalnog hrane ubojice frapeima, bananama, sladoledom, papričicama…”

“... da bi oplakale poginulog Faetona. Njihove su suze postale jantar, a one su se same pretvorile u topole što se prostiru uz rijeku Po.”

Achernar je prilično zanimljiv prizor: osma najsvijetlija zvijezda na nebu. Ne vidi se sa sjeverne polutke. Divna plava izmaglica na rubu rijeke, odmah do Hidre, Vodene Zmije.

Beth odlazi u sobu pobrinuti se za dijete. Svake večeri pobožno stavlja oblog od aloe vere na ranu. Zbog večerašnjeg je tatinog neočekivanog predoziranja zaboravila.

Sjećam se nečega. Iznenada na TV-u. Potraži kanal na kojem kukci vode ljubav. Osjeti valove, ostavi zvuk ugašen.

Čini se da je večeras na programu tvrdi pornić s bogomoljkama. Možda će biti groplan mame kako usred orgazma odgriza glavu mužiću…

Pokupi taj šal s naslonjača. Trljaj po genitalijama pamučnim pletivom. U sobi plač naglo prestaje. Škakljanje i gugutanje uspijeva.

Beth insistira da svaki od nas masturbira do orgazma barem jednom dnevno. Ne želi više djece. Krv mi nadire u cijev dok se sitni mužjak uspinje do kloake djevičanskog insekta.

Tata mumlja nešto o tome kako treba poticati obitelji žrtava da navraćaju i ismijavaju grahove. Posljednje riječi utapaju se u hrkanju, šest seconala napokon djeluju.

“Niz rijeku plovi brod”, Veliki Pjesnik citira sama sebe, “upravo do istog ništavila gdje ja sjedim”.

Okreće glavu od TV-a jer je danas već obavio svoju dužnost. Započinje odvlačiti tatu do potkrovlja da ga veže uz stolicu za ljuljanje iznad noćne posude.

Orest na mesnom odjelu

Kravetina od žene nagnula se preko svinjskih odrezaka. Posivjeli djedica s naočalama bez okvira odmjeravao je zeca, probirao piletinu. Kobasice skviče kao hrskavica u postrojenju za ubijanje životinja. Prsti udubljuju prozirnu plastiku, probijaju meso na njegovoj podlozi od stiropora. Žuta koža, ružičasto meso, svijetlosmeđa svinjetina, grimizno meso obrubljeno žućkastom masnoćom. Plave markice, ljubičaste etikete. Meso organa: srce, jetra, želudac, mozak, tanko crijevo; svinjska njuška, veprova glava, goveđi testisi. Sve osim punjenog rektuma i namaza od epifize.

No, nema krvi. Tekućina koja teče oko hrpa mišića sastoji se od umjetne boje, leda za pakiranje i sukrvice.

Mobitel ne zvoni. Ništa se ne događa. Kome treba krv? Pogledaj ovih pola kilograma mljevenog mesa. Gomila crveno-bijelih crvića koji su zgnječeni u ružičastu masu, zdrobljeni na stiroporu, zarobljeni pod plastikom. Ničeg divljeg nema ovdje.

Mobitel zvoni. To je ponovno Ellen. Želi da ubijem majku. Ne odgovaraj.

Pritisni plastiku, osjeti kako se crvi stišću. Dolar i devedeset i osam centa. Nije loše za danas i za ovo vrijeme, prokleti mobitel – prokletstvo – opet zvoni.

Kravolika žena baca natrag paket odrezaka kao da su slama, a ona  nezainteresirano traži iglu. Senilni je miš nestao u nekom kutu odjela s jučerašnjim kruhom pa ona krene postrance prema piletini.

Nisam tražio sve ovo. Otac mi je bio vozač kamiona, da, naravno: Od Akrona do Chicaga, od Chicaga do Akrona. Da. Prevozio je zamrznuto meso. Šleper s osamnaest kotača. Imao je ljubavnicu u Akronu. Obitelj u Chicagu. Mama je saznala. Prepolovila ga pucnjem iz skraćene dvocijevke. Što se to mene tiče? Ja sam se tada već bio odselio. Ostala je samo Ellen da pospremi nered. Samo Ellen…

Gledam u piletinu, odgovaram na telefon. Ellen me pita jesam li to ja. Gledam u zaklanu, očerupanu, smrznutu piletinu bez krvi – kvragu, nemam pojma…

Ona ipak nastavlja pričati, pita me zašto večeras ne dođem u Winnetku i ne zabijem sataru mami u lubanju. Ostavljam pakiranje krilaca, zatvaram oči i koncentriram se na njezin glas koji lebdi odmah ispred mog unutarnjeg lica…

Mamin ljubavnik rekao je da je u pitanju bila samoobrana. Tata ju je napao mesarskim nožem. Naravno, pronašli su nož među ostacima. Njegovi su otisci bili na ručki, njezina ruka posječena, njezina krv na oštrici. Jerry – njezin ljubavnik – korporacijski odvjetnik iz bogatog kvarta Winnetke – stajao je sa strane i memorizirao čitav sukob poput sudca. Mama je bila pobjednik. Tata je demonstrirao lošu tehniku i nesportsko ponašanje. Skraćena dvocijevka bila je njegova – držao ju je u kabini svog kamiona. Te ju je noći unio u stan da je naulji – to je barem bio rekao, tvrdili su mama i Jerry.

Izbila je svađa, puška je bila na stolu. Nož koji se sušio na sudoperu bio je bliži gubitniku. Preplašena supruga zgrabila je pušku i opalila u supruga koji je jurišao na nju s podignutim nožem.

Ellen je bila kat iznad i pisala domaći rad.

Glas joj blijedi. Ispričala mi je to stotinu puta. Čujem samo gole činjenice. Riječi koje ih povezuju jednostavno se utapaju u njima. Šum milosrdno počinje prekrivati njezin glas… loša veza… oči se otvaraju, mama spušta pušku iz koje je upravo pucala, nimalo kao Ellen koja juri niz stube, vrisak osvete diže joj se u grlu još prije nego što ugleda potrgano tijelo svojeg oca na krvavom kuhinjskom podu…

Pureći vrat. Muški reproduktivni organ. Uzmi pakiranje. Plastika cvili. Ostali kupci uguravaju se da bi pregledavali meso. Čini se da ih više interesiraju krila i bataci. Ja sam jedini koji stoji i mozga o kilogramu vrata. Još se ljudi nagurava. Cviljenje se umnogostručuje, kao kada šišmiši u sumrak napuštaju špilju.

Ne mogu jesti vrat. Ugušio bih se – što mi je to palo na pamet?

Bacam pakiranje natrag. Kad se plastična pakiranja koja leže jedno na drugome i jedno do drugoga protrljaju međusobno začuje se ljepljivi šum. Bacim pogled na janjetinu. Dobro bi legli fini masni janeći odresci. Francuski kruh namočen u njihovu mast. Lijepa rebrasta štruca veličine palice za bejzbol.

Mobitel zvoni.

Možda ću ih samo malo ispeći. Možda će to utažiti ovu upornu glad koja me sad ponovno obuzima. To je sigurno Ellen. Možda lijep, debeo odrezak. Mogao bih ga pojesti sirovog, žvakati slasne niti pisane pečenice, osjetiti miris krvi koji se barem malko zadržava u zaklanu mesu, koliko ono dana? Koliko je dugo već ovo tele mrtvo? Kada su točno izvadili srce iz onog pileta tamo?

Javi se na prokleti mobitel. To je Ellen, moja sestra iz pakla. Kakvo iznenađenje. Mogao bih povratiti.

Sada mi prodaje priču o obitelji. Ja sam njezin stariji brat. Uvijek se ugledavala u mene. Tata je bio junak. Kamiondžija mišićavih ruku koji je zadovoljavao potrebe mesoždera iz Akrona. A mama ga je hladnokrvno ubila i poslije lagala pred sudom sa svojim bogatim svodnikom od momka koji je potvrdio da su sve njezine prljave laži istinite i sve lijepo počistio i uredio…

“Krv”, kažem naglas šunki, “je kemijski spoj. Obitelj, nesreća od koje sam imao sreće otići manje-više neozlijeđen.”

Ona mi vrišti u uho: tko sam ja? Nekakav Hamlet? Jesam li postao takav homić? Zar nemam više nikakvog poštovanja prema obiteljskim sponama i dužnostima krvne veze?

“Radim na telefonskim informacijama”, kažem kobasici. “Čitav dan, čitav tjedan slušao sam južnjačke naglaske iz Saint Louisa kako blebeću, kriče i zahtijevaju. Tvoj mi glas sada leži jako loše na želucu i ušima, seko.”

Ona poklopi.

Odem pogledati neke konzerve kobasica nazvanih po poznatom pjevaču. Muški reproduktivni organ. Nareži ih kao da režeš kolutove anusa. Pjesma svinjetine koja se prži u tavi. Gdje su penisi. Evo goveđih prženaca.

Uzimam pakiranje goveđih testisa koji se zovu GOVEĐI PRŽENCI, 3 dolara po kilogramu, 0,49 kilograma, konačna cijena 1 dolar 47 centa. Procesiram te podatke prisjećajući se lijepih starih prljavih izraza za tu delikatesu: prerijske kamenice, bikova muda, volove vrećice… no visuljci, kite, čune, bikove batine… uzalud tražim pileće kite i smrznute muline kare… vidim jedino pakiranje goveđih jezika pokraj kutija s jetrom prošaranom žilicama.

Mobitel. Golica kao spora bušilica i velika količina novokaina.

Ona opet priča o Hamletu i obitelji. Kao da uopće nismo prekinuli razgovor. Ne prestaje. Samo ja znam da mi je glava otišla nekamo.

“Slušaj”, kažem uznemireno purećem hamburgeru, “Hamlet dolazi nakon moje faze. Moj je problem mnogo primitivniji. Hamletov je problem bila neodlučnost. Moj je što jednostavno ne želim imati veze ni sa čim. Nije mi jasno kakve veze sve ovo ima sa mnom. Živim u Saint Louisu i radim za telefonsku tvrtku. Poslije posla imam svoj život. Ellen, želim da me napokon ostaviš na miru.”

Ona kaže da moram ubiti tog tipa inače nisam muško. Ubiti i žensku; to misli na našu majku. Jerry je dvadeset godina mlađi od nje. Ubila je tatu zato što je željela otvoreno živjeti s tim digićem. Ne zato što je bila ljubomorna na njegovu ljubavnicu u Akronu. Tata je bio junak, mišićavac, hranitelj obitelji, princ. Imao je pravo na tako egzotične stvari kao što je ljubavnica koja živi nekoliko stotina kilometara istočno. Mama je pokupila nekog propaliteta iz obližnje ulice. A tata je nikad nije udario, osim kad bi to zaslužila. A čak ni tada joj ne bi slomio nijednu kost.

Ona zahtijeva da večeras dođem u Winnetku i ubijem mamu. Jednostavno zbog toga što ne želi da pripadnica njezina spola preživi takvo svetogrđe. Ubojstvo muža je grijeh jednak pljuvanju u Božje Lice. Naša je majka obeščastila bračnu postelju na najprljaviji način. Bih li ja želio da se ona uda za muškarca kao MAMA?

Naglas se nasmijem njezinom posljednjem idiotizmu. Smijem se dobrih pet sekunda punih prijezira prije nego što se vrati šum i veza se prekine. Nadam se da je nije povrijedio moj ispad, pomislim, i tek tada počnem se doista glasno smijati. Bože, svi smo magarci: živi, mrtvi, smrznuti…

Nos mi se sada nalazi iznad ribe. Usidjelica s prozirnom ružičastom maramom na glavi pilji u lignje. Tinejdžer se sprda s pastrvom, bacajući paket nemarno kao što je James Dean bacao karte za poker. Muškarac u odijelu i s kravatom prevrće rakove. Opet se čuje cviljenje plastike, čak i ovdje dolje u oceanu, gdje je započeo život i gdje su obitelji bile velike kao čitave škole. Debeli Azijat probija se do izložaka i grabi pun naramak bakalara.

Pogled mi padne na teglu kamenica. Pravih kamenica. Sočnih, slanih, sluzavih. Onih koje imaju okus rastopljenih minerala, a ne sranja poput prerijske trave. Kamenice ne krvare. Kamenice su čitave; krv, iznutrice i sve ostalo. No, njihova krv nije crvena i ne prevladava okus željeza. Ne, što god kruži tijelima kamenica ni najmanje ne sliči ljudskoj krvi.

Mobitel. Kao magarac koji reve usred staje; samo što je staja moja lubanja.

Pogledam preko pulta s otvorenim hladnjakom i pozovem mesara. Nitko se ne pojavljuje pa se popnem preko smrznutog krvoprolića. Neću se javiti na prokleti telefon.

Otkrit ću smisao ovog osobnog pakla pa makar umro pokušavajući. “Krv!” vrištim. “Treba mi tople, svježe krvi!”

U stražnjoj sam prostoriji gdje goveđe, svinjske i janjeće polovice vise sa stropa.

Hladno je. Oči me peku od jake svjetlosti te smrada lizola i balzamirane strvine.

“Krv...?” kažem, moj glas kao da mi ne pripada u trenutku kad počnem shvaćati…

“Mislite li da je ovo klaonica?”

“Nema ovdje krvi, gospodine – ovo je poznata korporacijska trgovina namirnicama.”

“Sve se čisto obavlja tako da lijepo izgleda na obiteljskom stolu…” počinjem shvaćati…

“Gospodine! Vratite se iza pulta. Ostavite nas na miru, moramo raditi.”

“Da, vratite se tamo, izaberite meso, odnesite ga kući i ostavite nas na miru.”

“Imate li osobni problem s krvlju, zadržite ga za sebe!”

shvaćati...

“Hej! Bježi odavde…”

dok se hrvaju sa mnom i bacaju me na pod, iako sam običan slabić, iako sam proveo zadnjih pet godina u kabini s telefonskim imenikom i slušalicama na ušima – napast ću ove mesare i rastrgati ih. Imaju krvi. Oko sedam do osam litara svaki, sudeći po veličini tih svinja.

Valjamo se na podu. Najjači me pribije za pod, sjedne mi na prsa dok mi drugi drže ruke. Nagne se nad mene, naceren. Zamahnem glavom i ugrizem ga za nos. Dobro ga zagrizem, on vrišti i baca se unatrag, povlačeći i mene za sobom.

Trzam glavom lijevo-desno, kao terijer sa štakorom u raljama. No, ne pomaže. Moji su zubi previše ravni, ne mogu probiti kožu. Previše civilizacije; nedovoljno divljaštva u meni. Sva ta krv teče u toj mesnatoj izbočini i ja ne mogu iscijediti niti jednu kap.

Protrčim pokraj trojice mrcina. Jedan od njih – jurnuvši za mnom –  sruši 150 kilograma govedine koja je visjela s kuke na stropu.

Upadnem među pakete piletine. Pognutih glava, ljudi nastavljaju nervoznu potragu za svakodnevnim.

Pogledam gomilu. Urlajući ću zahtijevati krv, pobunu – bit daleke osvete…

kad sam osjetio da me murjaci potežu za gležnjeve.

Desetci pilećih krila i prsa poletjeli su kako nikad nisu dok su bili na farmi! Izvijam se i zahtijevam krv! No, oni me konačno zalijepe za pod.

Hodamo prolazom punim gladnih kupaca. Svi primjećuju murjake, no nitko ne odaje uznemirenost niti zbunjenost. Smjesta se vraćaju svojim rajčicama, špagetima i žaruljama.

Vani, u policijskom automobilu, zakuhava se prodika.

Zar nemam nimalo ponosa? Što sam ja – epileptičar? Jesam li isto onakvo poluljudsko biće koje se golo pokazuje maloj djeci. Zašto sam urlao za krvlju usred prepune trgovine? Jesam li jedan od onih manijaka koji pate za pažnjom? Možda potisnuti homoseksualac? Ili samo još jedno usrano malo kopile?

“U redu”, kažem. “Dosta priče i vodite me u postaju. Čujem glasove u glavi čitav dan, čitav tjedan na poslu. Ne želim više slušati pitanja. Ne u svoje slobodno vrijeme.»

Prvi murjak umukne. Drugi se mrgodi.

Kažu mi da neću ići u zatvor. Zatvori su već prepuni. Petak je navečer. Bit će premlaćivanja, ubojstava, silovanja, pljački, pijanaca… Premala sam riba da bi me zadržali.

Ne, samo će me odvesti nekamo i ostaviti ondje. Daleko odavde, da bi impresionirali kupce u trgovini. No, ne tako daleko da ne bi bespotrebno trošili novac poreznih obveznika. U osnovi, uopće ih ne zanimam. Izbacit će me u noć. Mogu imati svoje napadaje negdje drugdje. I u svakom slučaju neće dopustiti da pošteni alkoholičar ili ubojica spava u istoj ćeliji s nastranim tipom poput mene. Ustvari, što je sa mnom? Napastujem li telad, silujem li pse ili više volim pijetlove?

“Ostavite me na autobusnoj stanici.” Shvaćam da mi je telefon ponovno počeo zvoniti. “Imam obitelj u Chicagu. Ja… otići ću tamo večeras. Trebam im da bih… ovaj… nešto obavio.”

 Izrazi na licima murjaka, kao i potreba svakog ljudskog bića da zaradi još novca, ostali su potpuno isti. Naravno, bit će im drago pomoći mi napustiti grad. Uvijek im je drago pomoći u održavanju čistoće grada – kako bi bio sigurno i zdravo mjesto za obiteljski život.

Zamišljen, dodirnem plastiku presvlake za sjedalo. Naravno da me neće zadržati u postaji. Nisam spreman za zatvor. Još imam krvi. Krvi koja me veže… povezuje sa…

Telefon nastavlja zvoniti.

“Pričekaj, seko”, kažem naglas na zadnjem sjedištu policijskog automobila. “Dolazim. Ne brini se.”

Postoje neke nesreće koje jednostavno ne možete izbjeći.

 

Okus na koji se treba naviknuti

Sjedio sam u svom stanu ispod dvjestokilogramske spisateljske blokade, kad su me iznenadili moji kritičari. Izbili su blokadu. Uhvatili me za gležnjeve. Odvukli me u zahod. Ugurali mi glavu u školjku.

“Kad već pišeš o tome”, započeo je jedan.

“Tako je”, drugi se ubacio. “Probaj onda kakav je to osjećaj!”

Treći kritičar bijesno je puštao vodu, optužujući me za fekalni materijalizam. Uvukli su mi tijelo u odvod.

Osjećajući kako mi stopala prolaze kroz zahodsku školjku, shvatio sam da ti ljudi samo pokušavaju biti konstruktivni. Bili su inteligentni, perceptivni, osjećajni. I imali su pravo. Ja sam smeće. Tako sam se prepustio; projurio sam kroz odvod koji je prolazio ispod dvorišta i završio u kanalizaciji.

Tamo je bilo mračno; podsjećala me je na grube skice priča, loše početke i odbačene ideje. No, pića je bilo u obilju i nisam bio usamljen. Bilo je štakora koliko i ljudi na površini. I mnogo više žohara. Ubojstvo, silovanje i palež bili su nepoznati iako su se i ovdje događali. Povrh svega, nije postojao plagijarizam – tko bi uopće htio čitati to sranje? Kritičari su imali pravo.

 ako s

Tako sam se opustio i samo pustio stvari da teku. Bilo je jako dobro, onesvijestio sam se i sletio na nepoznati planet na koji nikad dotad smeće nije stupilo nogom.

Otvorio sam vrata svoje letjelice i izišao.

S engleskoga preveo Zoran Lazinica

Ševa s paukom

            Sliku koja me dosad najviše napalila vidio sam u National Geographicu. Bila je to slika paučjeg šupka uvećanog pedeset puta. Nalikovao je vlažnoj zobenoj pahuljici na pozadini od škriljevca.

            Otada više nisam isti. Zato što želim kresnuti jednog, a nijedan živući pauk nije dovoljno velik da tome posluži. Pokušao sam drkati na arahnide. Vučji pauk i tarantula su najbolji. Kućni pauk je nemoguć. Škorpioni su kurvini sinovi. Ali nikad nisam došao ni blizu zadovoljstvu koje sam otkrio tog poslijepodneva kada sam prvi put uronio u uvećanu duplericu National Geographica u punoj boji i tamo vidio majušnog parazita kako se migolji u ringu nekakve paučje džungle.

            Ne možete uvijek dobiti što hoćete. No, ako se usredotočite, ponekad dobijete ono što ste platili. Zamislite oko arahnida.

            Jedne sam noći drkao na crnu udovicu – ejakulirajući bez orgazma, dosađujući se svemirom. Uključio sam jazz na radiju i promatrao pauka kako se bori ispod pokrivača ejakulata.

            Goodman Benny je udahnuo klarinet. Jack Webb je zalegao. Max Roach zamaglio odaju. Bili su u miksolidijanu - čuo sam votku tonik. Willie “The Lion” Smith masturbirao je na tipkama klavira.

            Sanjario sam o protuavionskoj paljbi. Nacistička protuavionska raketa distorzirala je u ono što ću večerati te noći. Pureći tetraklorid? Ukrućeni teleći Cordon Blue? Riblje kurce? Svinjeći sushi? Samo bi se čarobnjak mogao odlučiti oko TV večere kad je sve što imate radio.

            Zamislite koliko sam bio nespreman, sanjareći tako, kad je u sobu uletio pauk velik poput Buicka. Osam blijedih nogu pridržavale su bodljikavo, maslinasto tijelo. Vrtila se unaokolo. Prešetavala svoj podrepnjak. Pokazala svoju napetu zvijezdaču, zelenu poput gusjenice.

            Kao u snu, prišao sam tom čudu. Oklop njezinih nogu izvijao se u iščekivanju. Prešao sam prstom preko sfinktera koji je bio tanji od udovičinog novčanika. Nervozno je stajala, sramežljiva, po svemu sudeći djevica, suha poput kamena. Otrčao sam u kuhinju po maslac.

            Uuu, pomislio sam, rastvarajući hladnjak, nevina halucinacija! Zaledio sam se, zurio u bradatu mrkvu, kocku maslaca, plastičnu litru Rococo Coke i zamuckivanje žohara koji su ugmizali ispod vrata.

            Žoharima se nije sviđalo svjetlo. Nekoliko njih rotiralo je ticalima. Ali nijedan nije izrazio neslaganje. Hladnjak je bio prehladan, unatoč lošoj izolaciji, da bi paničarili na takav poticaj. Kukac na čelu reda podigao je nogu na rub srednje police na kojoj je ležala mrkva koju je Zekoslav Mrkva tu ostavio negdje u doba Hirošime.

            Valjda na kraju nisam imao nijedno gotovo jelo. Negdje u mojoj glavi psihijatar se kikotao, nigdje nije bilo ogromne Miss Muffetbuddy u dnevnom boravku.

            Nisam se mogao suočiti s tim. Vizija ili ne, bila je stvarna kao i sve drugo u Americi. Zalupio sam vratima. Prišao sudoperu. Oprao ruke. Ako je bila s drugog planeta, možda žrtva radijacije, nisam želio nešto kontaminirati. Toliko sam se dobro oprao da sam izgrebao zglobove do krvi i slomio dva nokta.

            Doimala se sasvim običnom. Vrsta koju vidite kako u rujnu čuva rajčice od komaraca. Palo mi je na pamet da bi možda voljela nešto prezalogajiti. Nadjev se ucrvao u hladnjaku. Hoće li crvi biti dovoljno veliki? Sigurno – uzmem svih dvadeset u ruku. Ponudit ću ih kao zalogaj grožđica.

            Poljubac bi bio sladak. Ali nisam bio siguran u vezi s usnama pauka. Stoga su mi se misli radije zadržale na jeziku koji je klizio niz njezin otvor. Nisam mogao zamisliti ljepše, glatkije ili klizavije klizalište. Učinio bih ga skliskim, poput sječiva u slalomu niz suhi led.

            O, da… Obrisao sam ruke o traperice, rastvorio hladnjak. Izvukao van i otvorio kocku maslaca. Zaboravi na hranu. Život je nesiguran. Najprije ono najbolje.

            Zatvorio sam oči. Bez riječi se pomolio. Zatim oprezno otvorio oči, poput krotitelja zmija ili zatvorenika u nekom zatvorskom filmu. Odšetao sam natrag u dnevni boravak/budoar/staklenik. A tamo, usred mog smeća, blistala je, kakvu sam je i ostavio trenutak prije, moja osmonoga božica.

            Nanio sam maslac na otvor. Tik ispod anusa njezine su žlijezde za predenje stršile poput četverostruke ispušne cijevi. Izgledale su kao da su od bež satena. Jednom sam rukom skinuo hlače. Donje si rublje ne mogu priuštiti. Gurnuo sam šaku, stišćući maslac, duboko u paučji rektum.

            Lijevu sam ruku oslonio na njezinu bradavicu. Prešao prstima preko vlaknaste brazde kao preko hrapavog ruba novčića.

            Rastvorio sam šaku. Premazao maslacem unutrašnju stranu njezinih stjenki. Lijevom sam rukom mazio pipke na kraju njezinih žlijezda.

            Nit promjera kineskog štapića za jelo je prsnula. Ruka mi je poskočila upravo na vrijeme da izbjegne strijelu koja je jurnula sobom.

            Sa šakom u njezinom anusu, drugom rukom iza leđa, zaskočila me jedna misao: pauci jedu živo meso.

            Uštipnuo sam se za lijevi guz. Ne, nije san.

            Postoje priče – iz davnih dana – o muškim paucima koje ženke proždiru  tijekom zavođenja. Pauci su usamljenici. Željno jedu sve što skakuće, skače, hoda, puzi, leti. Uglavnom su slijepi. Izgleda da nemaju osjete ni mirisa ni sluha. Mozgova malenih poput krušne mrvice. Doživljavaju svemir gotovo isključivo putem dodira.

            Sigurno, tu i tamo jedan se napali. No, trik leži u tome, naročito za manje, napaljenije mužjake, da uskladite svoju strast s onom ženke iste vrste. A onda crta prije nego osjeti postkoitalnu glad. Prije nego zapazi da ste još tu.

            Promotrio sam je. Iako nije sezala više od mog pupka, ukupna veličina tijela bila joj je vjerojatno pet puta veća od moje. Bila je veliki komad ovala. Zguran iza njene stražnjice, zgrbio sam se pokraj kuhinjskih vrata. Prednje noge i pipala naslanjali su joj se na antikni radijator na suprotnom zidu sobe. Udaljenost dobrano veća od tri metra.

            Ja bih njoj, nekoć zakukuljenoj u nitima i punoj otrova, bio jedan obrok plus možda noćni zalogajčić. Zamotala bi me u ljepljivu mrežu brzinom dizalice s vitlom. Zabola zube u vrat. Jedan u karotidu, jedan u žilu kucavicu. Vukla me tamo amo.

            Počeo sam razmišljati o tome da izvučem šaku i skočim do kuhinje. Naguram se u kuhinjski ormarić ispod sudopera. Mogao bih se skrivati tamo danima. Lizati kondenziranu vodu iz odvoda. Ubiti pokojeg zalutalog glodavca. Počastiti se talozima dok bi Rackne frustrirano grebla vrata ormarića na koja sam naslonjen.

            Do tad bih vjerojatno već kasnio sa stanarinom, upravitelj bi pozvao policiju da provali unutra i navali na znanstvenofantastičnog pauka s pištoljima i pendrecima. Barem bi je istjerali iz stana i oslobodili me iz sudopera.

            A onda sam ošamario samoga sebe. Kako to nisam odmah shvatio? Domet od trideset centimetara. Da me htjela uloviti, mogla je odmah izbaciti kobnu količinu. Neee, samo se navlažila na moj dodir. Ti mali pipci na vršcima žlijezda mora da su strašno osjetljivi.

            Bilo kako bilo, maknuo sam šaku iz njenog šupka.

            Nije se mrdnula. Gornji lijevi par nogu sjao je malo kremastije. Anus je bio prekriven glazurom i s njega je kapao maslac.

            Lijeva ruka otplovila je do erekcije. Bit će ona OK. Naposljetku, bio je to analni odnos, ne seks u reproduktivnom smislu. Njezin pravi organ bio je gore daleko, pokraj donje strane trupa. Ono s čime smo ovdje imali posla bio je eliminativni centar za zadovoljstvo, smješten u donjem dijelu trbuha (nadam se da je to pravilan opis). Proučavao sam te izraze u knjigama u knjižnici i upamtio tekst s one sudbonosne duplerice iz National Geographica.

            Gurnuo sam kurac u njezinu stražnjicu. Glavić je ušao lako poput murjaka u banku. Ostatak se sjurio brzo poput sudara automobila. Bio sam unutra.

            Upao sam. Do grla u lovi, unutra, bogat, na suncu. Ugurao se, u dijametar, udijanio se. Bože, kako sam se mogao tako prevariti? Zvala se Dijana – Božica Mjeseca, strijelac, lezbača i mali dječak s palcem ne većim od glave mog kurca. Išo medo u dućan, nije reko dobar dan, pojeo si iznutrice i usirio strašno sranje.

            Strmoglavio sam joj se u središte gornjeg srednjeg dijela trbuha. Crijeva su joj se stisnula. Podivljao sam. Udarao sam i ritmično nabijao, trošio više vremena nego što ga je svemir mogao stvarati pa je uskoro dahtala kao ekspres, kao brzi vlak i lučila sva ta sranja koja sam ubrzo vidio kako su zaslinila moj kurac kad bih ga izvukao.

            Paukovo je govno čudno. Barem Dijanino. Boja i postojanost 69-postotnog mliječnog sladoleda prošaranog katranom.

            Kad se prvi put pojavilo, još me više napalilo. Zatim sam stavio masu na prst dok sam je i dalje ševio. Ponjušio sam je. Došlo mi je na povraćanje. Budući da je smrdjelo, odlučio sam (i dalje je ševeći) da bi bilo bolje da ga kušam, kako bih bio siguran.

            Kad imate posla s halucinacijom, znanstveni se pristup često isplati. Osim ako ne želite da vas uhite zbog divljanja posred robne kuće.

            Okus je probudio gomilu kiseline. Zdušna obrana sastavljena od flote iz ustajalih ormara. Ispod svega toga ležali su zgnječeni slatki kmetovi, koji su se polako, čak i dok sam žvakao (i dalje ševio) reinkarnirali u pripadnike zemljine blagoslovljene isprane soli.

            Povrh bljuvanja, nabacio sam paučje govno na kurac. Da, ispovraćao sam joj se po čitavoj stražnjici. No, ponosno to kažem, tijekom ševe gotovo sto posto zgnječenog izmeta vratilo se u njezin rektum gdje je i pripadalo.

            Nastavio sam ševiti. Zato što je to bio moj životni san, a ranije sam utvrdio da ne sanjam. Ni od meksičkog pića ne bih ovako povraćao. Kaša probavljene hrane, mliječ, hrskavica, prožvakani Chicken McNuggets, sve je kapalo poput topografskog zemljovida niz Dijaninu guzicu, preko šupka, viseći kao u hororcu s njezina četiri pipala.

            A onda je prdnula. E sad, to je bila ljubav, a to nije baš neka lijepa riječ. Mislim, ne ljubav, ali… Bio sam kriv jednako kao i ona. Moje je jahanje nesumnjivo potaknulo taj kovitlac. I koliko je uopće pogrešno ispustiti manje plina nego što ga je u dječjem balonu? Ozon je oštrije smrdio.

            Opet sam povratio. Počeo sam se navikavati. Na prdac, ne na bljuvotinu. Počelo mi se čak i sviđati. Zaista sam volio samog sebe što mi se to sviđa. Koja je to radost, uživati u vlastitoj otvorenosti!

            Počeo sam jebati poput bombardera uhvaćenog između zaraćenih bogova mora i neba. Jebao sam kao što Rockefeller crpi naftu. Jebao poput Pelea kad zabija loptu u Beckenbauerov vrat. Baš negdje u to vrijeme zatrebalo mi je pušenje.

            Kao što rekoh, usta su joj više-manje bila zbijena uz radijator na drugoj strani sobe. Osim toga, paučja usna šupljina je uska i mračna. Čak i s Dijaninim rascvjetanim tisućostrukim gigantizmom, sve što sam mogao očekivati su usta veličine otprilike pirsinga na nosu.

            Ipak, moglo bi biti super gurnuti ga u nešto takvo.

            Zamišljao sam kako je oživljavam usta na usta, da je spašavam od gušenja prouzročenog slučajnom kapi ejakulacijske tekućine. Nisam želio ozlijediti Dijanu. Ali kako bi romantično bilo izbaviti je od smrti!

            Također dobiti priliku da kušam vlastiti sok.

            Izvukao sam kurac iz njezine guzice. Odvukao se s trapericama oko gležnjeva pored njene četiri lijeve noge. Stisnuo bokove uz radijator.

            Nasreću, bilo je ljeto ili neki takav vrag pa je radijator bio poprilično hladan u usporedbi sa strašću moje erekcije.

            Odlijepio sam kurac od radijatora. Okrenuo se da se suočim s Dijanom čija su mi se kliješta nadvila nad facom. Ispružio sam ruke. Stavio je na izbočine nalik vitlu. Dvaput nježno stisnuo da izrazim svoju ljubav, poštovanje, treći je put uštipnuo da naznačim kako nema šanse da joj svršim po licu. Reagirala je tako što je prednjim nogama zagrebala po linoleumu. Sramežljivo se zagnjurivši u vlastiti grudni koš.

            Pauci nemaju neko lice, kao što je moja teta Martha nekoć govorila: “Izražajna k’o guzica čahure.” Nemojte da sad ulazim u tetu Marthu, mislim da počnem temu o njoj… Pazite, bio sam malo sumnjičav zbog očnjaka unatoč svim dokazima da je očarana mojom osobnošću.

            Jedno morate upamtiti u vezi s paucima: oni moćno sišu. Mogli biste čak reći da pauci preživljavaju sišući. Prerazvijeni mišići crijeva stvaraju duboki vakuum u cjevčici za hranu, stvarajući od sićušnih usta izokrenuti šmrk. Time zvijer izvlači rastopljene organe i mišiće iz iznutrice tijela svoje pred-probavljene žrtve.

            Zatim sam otkrio da će se, ako okrenem, lagano zavrnem, u smjeru kazaljke na satu oba njena ticala, očnjaci širom raširiti, otvarajući tako jasnu metu, njezina cjevasta usta.

            Bacio sam pogled na njezine oči: trapeze od malih rupica na čelu iznad očnjaka. Bilo ih je između četiri i osam. Bio sam previše uzbuđen da bih brojao, pogleda zalijepljenog na njene preostale, gotovo bezvrijedne pipke. Gurnuo sam joj kurac u gubicu. Pridržavajući ga u šaci, vodeći se osjetom, micao sam glavić preko skliskog, lomljivog terena.

            Rupica glavića pronašla je obrub.

            Očnjaci su joj zadrhtali. Kliješta malaksala na pod poput mlohava užeta. Učinilo mi se da sam vidio sjaj u barem dva njena očna grebena.

            Micao sam stopala uokolo u iščekivanju. Odjednom cvilež, poput F-14 Tomcata, okrenula se, počela se zagrijavati, ispunila sobu. Moj je penis dojavio kralježnici o užitku sisanja nakupine živaca. Sisanje se pojačavalo. Sisanje se množilo. Sisanje se eksponencijalno pojačavalo.

            Osjetio sam da mi se mokraćna cijev nadražila. Prostatu je zaškakljalo ono što je pojela. Muda kao da su mi postala ispunjena helijem.

            S njenog gornjeg srednjeg oka potekla je suza naprezanja. Pandže su joj škripale po linoleumu, gubeći a zatim vraćajući ravnotežu. Cviljenje se zaoštrilo do visine Galtonove zviždaljke za pse. Nataknula se dublje.

            Kralježnica od magnezija je planula. Mozak kojim sam bio proklet rasprsnuo se. Duša mi je napokon plutala tim tunelom iskustva bliskog smrti.

            Onda je murija srušila vrata. Mislim, svršio sam. Ili radije, ejakulirao. Nisam svršio. Murija jest. Sve što sam ja napravio jest da sam izbacio najveću masu otkad se Kennedyjev mozak prosuo po prtljažniku. Zatim sam podigao hlače. Pronašao šlic, škljocnuo, zakopčao.

            Osjećao sam se kao pod anestezijom. Osjećao sam se kao new age pahulja. Osjećao sam se poput balona u svemiru pizda. Osjećao sam kao da sam  umočio radi nikakva užitka. Osjećao sam se kao neeksplodirani dum-dum metak na dnu mora. Osjećao sam se kao Crvenkapica slijepa u Gazi.

            Moja jedina pogreška bila je ta što sam krao usisivače. Nikad nisu saznali za cerade, metle, ljepilo, limenke maslinaste boje u spreju, najlonsku užad. Za nekog tako loše obrijanog i otrcano odjevenog, ja sam jako uspješan kradljivac. Ali oba su usisivača previše stršala ispod mog kaputa. Možda da sam išetao noseći jedan po jedan?

            Lijepa stvar bila je ta da je muriji trebalo više od dvadeset i četiri sata da krenu u raciju u mom stanu. Time su mi osigurali dovoljno vremena da se saberem i uživam do ruba orgazma u svojoj ljubljenoj Dijani.

            Odveli su me u centar. Strpali u zatvor preko noći.

            Neka je pijančina prijetila da će me silovati. No, kad su me uhvatili napadaji proljeva i povraćanja, prestao se zanimati. Imam dar za to, naročito kad sam u društvu. Kako rekoh, ja sam neka vrsta usamljenika. Izuzevši pretplatu na National Geographic, održavam minimalne kontakte s ljudima.

            Budući da je trgovina usisivača dobila opremu natrag, odbacila je tužbu. Murija je tvrdila da mi ništa od toga neće ići u dosje. Nisu me ni zapisali. Pazili su da me vrata ne udare u guzicu dok sam izlazio.

            Kod kuće sam zatekao tek običnu olupinu svoje slatke Rackne, svoje ljubljene Dijane. Moja paučja princeza sad je bila hrpa metli, ceradom zakrčen pod, komadi drva, navoji žica, prazne limenke spreja, porazbacane vješalice za kapute. S oba kraja zgnječene plastike, sada su zjapile rupe. Tamo su se bila usadila dva usisivača – mudro obješena o njezine noge od drški metle i drveno smeće u zalijepljenoj ceradi koja joj je činila tijelo.

            Paljenje usisivača otprilike svaki sat održavalo ju je čvrsto napuhnutom. Umjetna slama od metli sjajno je poslužila kao tjelesne bodlje. Iskidao sam još mnogo “slame” u milimetar visoke cilindre. Oni su ukrašavali isprepletene najlonske žice koje su činile njezina jako osjetljiva pipala.

            Na vlastito gađenje primijetio sam da je netko – policija ili upravitelj – maknuo njezine očnjake. Oni su okrunili čaroliju moje pohote: dvije odlično zgužvane limenke Budweisera. Neki šupak od murjaka vjerojatno ih je baš onda iskoristio pri ispitivanju kakva bespomoćnog seksualnog prijestupnika.

            Naglo sam upalio radio da nađem nekakav jazz, da odagnam takve misli. Vrtio sam kroz rank punk, laganu glazbu, country, ljutit govor, bijesan govor, izvještaje o nasilju, tank talk, brbljanje, seljačke spike, spike koje te nagovaraju da nešto kupiš. Zbog praznine svoje tuge nisam mogao pronaći jazz.

            Pogledao sam stražnju stranu bežičnog tranzistora. Da, i dalje bez baterija.

            Sjeo sam na ravno prijestolje od cerade u ravnini poda, glave žive od neskladne glazbe glasova. Čekao sam iduću podudarnost.

Kako smo sredili Billyja

            Upuzali smo kroz kanalizaciju. Izišli kroz zahodsku školjku. Ušuljali se u dnevni boravak, gdje je Billy sjedio ispred TV-a i mučio se nad Biblijom dok je reklama uzalud prodavala brzi automobil. Lenny kihnu...

            Billy zalupi Biblijom. Skoči uvis. Ugleda nas.

            Kralježnica mu se sledi.

            U ruci sam držao džin tonik. Lenny ga je pokrio časopisom Hustler. Charlie je gurnuo stolicu među propovjednikove noge. Sjeo bradom oslonjen o drveni naslon stolice, široko se osmjehujući Billyju koji je u šoku izustio: “ISUSE!”

            Jack je trgao daske iz drvenog poda. Složio je raspelo koje je zatim naslonio na Kristovu sliku iz časopisa pribijenu za kvrgavi borov zid. Jack se potom i sam naslonio na zid i izvukao vrč.

            Charlie mi je već izmamio džin iz ruke. Lenny je listao Hustler. Billy je prepoznao svoju priliku i zgrabio Bibliju da nam citira nešto iz nje, kad je Jack uzeo vino i prisilio ga da guta. Strah je sledio propovjednikov jednjak dok mu je vino palilo utrobu. Nije mogao izustiti ni ime Božje.

            Onda se, odnekud iz drvenih zidova, ušuljao Bernstein. Mahao je špricom velikom poput pladnja dok je iznutra vrebao drski okus božje dobrote.

            Dao je Billyju znak da ode u kupaonicu. Kad su izišli pet minuta i ostatak džina i vina poslije, Billyjevo je lice bilo blijedo, a Bernstein je zakopčao hlače.

            Bernstein je odjednom pred svima nama zabio Billyju nož u leđa. Billy je odskočio na Lennyja, koji je zarolao Hustler, dobacio Billyja meni, koji sam ga dočekao na koplje, izručio dalje Lennyju, koji mu je zapjevao u uho: “Ova Isusova zafrkancija mora prestati”, pjesmu koju je upravo upisao u bocu džina.

            Billy se kesio kao lubenica. Otplesao je do Jacka, koji ga je bacio na križ. Vratovi boca poslužili su nam kao čavli. Stavili smo mu vijenac underground-poezije na glavu. Onda je Jack skočio uvis, nacrtao prostu sliku i prosuo se po cijelom Billyjevom licu.

            Kao posljednji čin otkupljujuće okrutnosti, ostavili smo uključen TV.  

S engleskoga prevela Maja Klarić