Češki pisac Michal Ajvaz čudnovati je hibrid Itala Calvina i Carlosa Castanede. U romanu The Other City (Dalkey Archive Press, 2009) postmodernistički knjiški moljac postaje slučajni šaman i otkriva paralelnu, "odvojenu stvarnost": svakodnevni, turistički Prag prožet je "drugim gradom", koji nastanjuju nešto magičnije pojave – čudovišta (morski psi na suhom, golemi kukci), skulpture od stakla, junaci-bogovi... Taj drugi svijet često je izvrnuta verzija "našega" – ono što je nama zveket, pucketanje i škripa tamo je melodija, što je nama otpad, raspadanje i neuspjeh njima je nositelj pravog značenja. No i tamo je umnogome kao i kod nas, i tamo vladaju različiti proizvoljni rituali, mitologije i bogovi, samo u nešto mutnijem, često zlokobnijem obliku. Iako se najprije učini da će drugi svijet biti ilustracija nekog standardnog mističkog učenja, pokaže se srećom da taj svijet nije nikakva čvrsta, "prava" stvarnost, nego da je i on nagrižen proturječnostima i da je vjerojatno samo privid spram nekog drugog, trećeg... ad infinitum svijeta. Uglavnom tradicijska mistika pretopi se u standardnu postmodernističku mistiku o metaleptičkom prožimanju teksta i stvarnosti, s borhesovsko-ešerovskim beskonačnostima, knjižnicama koje se postupno pretvaraju u džunglu, da bi roman ipak završio svojevrsnom zen-budističkom poukom da u drugu stvarnost zaista možemo ući tek kad prestanemo misliti da to putovanje treba imati ikakva smisla, jer potraga za smislom znači da i dalje avanturu želimo prevesti na diskurs poznatog "doma": nerješiva se pitanja "razrješavaju" kad prestanu biti pitanja.
I sam je roman zapravo jukstapozicija različitih slojeva: ponekad se doima poput barokne parodije postmodernizma, ponekad poput pretencioznog postmodernističkog kiča, ponekad poput mističkog vodiča za marginalce i one zasićene dosadom obične stvarnosti. No čitalački užitak je nesumnjiv, Ajvaz je dovoljno maštovit i dosjetljiv u garniranju svoje metafizičke torte uvijek novim prizorima i idejama da se ovaj zapravo filozofski roman čita poput neke fantazijske napetnice. Ponekad vam je malo muka od postmodernističkih klišeja ali odmah potom slijedi neko svježe i duhovito rješenje – kao kad se, primjerice, pokaže da je ono što je izgledalo kao privatna, možda halucinantna avantura moglo vidjeti u televizijskom programu tog "drugog grada". U Ajvazovom amalgamu svjetova "zla gangrena postupno zahvaća sve. Slova isparavaju otrov koji diskretno nagriza poznati svijet".
Nema komentara:
Objavi komentar