Seidel je ono biće koje je astronaut Armstrong ugledao na Mjesecu i onda zapanjen izrekao poznate riječi «Ovo je malen korak...». NASA, kao CIA-ina podružnica, dugo je skrivala postojanje pjesnika na Mjesecu no zahvaljujući Googleovoj svemirskoj tražilici dijelovi puzzlea su posloženi i sada Frederick Seidel ne samo da živi i na Zemlji nego doživljava objavljivanje svojih «sabranih djela». Poput svih ljudi s Mjeseca, Seidel je lud i elegantan, aristokratski serijski ubojica s manirama, enciklopedični barbar, Ezra Pound u izvedbi Sex Pistolsa.
Ova Seidelova biblija (na 509 stranica) jedna je od najboljih je pjesničkih knjiga 21. stoljeća (koje je prije nekoliko mjeseci neslavno završilo pa sada živimo u 22. stoljeću). Seidel će napisati stihove «I anđeo božji dođe Mariji i reče joj: / Imaš rak. / Marija se nije mogla dosjetiti kako. / Nijedan muškarac nije bio s njom», a onda malo zboriti o najdražem restoranu, ili nekoj francuskoj referenciji, kao da se ništa nije dogodilo, kao da eksplozija atomske bombe u pozadini nije ništa naročito. A onda će opet ubaciti miks Busha i Al Qaide, Saudijske Arabije u Švicarskoj i spomenuti risotto milanese ili reći da je «fašistička Italija sladoled u čizmi». U duhu pravog izvanzemaljca jednostavno će po rendgenskoj slici čovječanstva dopisivati fusnote, zaokruživati mjesta s tumorom, podcrtavati egzotične deformacije i zapisivati šale na račun ljudskih urnebesnih mutacija. U pjesmi Poem by the Bridge at Ten-Shin, objavljenoj i u New Yorkeru, Seidel nam je otkrio pornić iz privatne kolekcije planeta Zemlje i naravno, stavio ga na You Tube: «Zemlja se stalno okreće, dan i noć, vrteći na ražnju sve preplanule / Umorne ledenjake i polarne medvjede, što bjelinu čini gotovo prokrijumčarenom. / Biosfera na ražnju ispušta nekakav zvuk / Koji zvijezdama govori da je Zemlja stenjala od užitka dok se utapala. / Uspaljeni bijeli ledenjaci kese svoje smeđe zube, sikćući. / Gledaju stare porniće s otapajućim ledenjacima kako pišaju. / Ledenjaci koji još nose hulahopke, lezbijke su koje se šlataju. / Gnjili ocean guta raketirani putnički avion kojem se izgubio trag.»
No nije kod Seidela sve tako bombastično, ima on i mnoštvo kolekcija ovakvih starokineskih stihova: «Opet sam u hotelu Claridge's, u sobi 427, / I u ogledalu nalazim komadić raja» ili «Doslovce najskuplji hotel na svijetu / Je miris kiše koja tek što nije počela padati».
Evo spomenute pjesme u cjelini.
Frederick Seidel: Pjesma pored mosta u Ten-shinu
Džungla ove pjesme bit će moja posljednja.
Ovaj je svemir šetnja.
Jureći u taksiju kroz Central Park u proljeće
Gurnuo sam nos kroz prozor poput psa.
Noću su zvijezde povrh mog kreveta nepregledne.
Mislim da nije cool zvati mlade žene gospodičnama.
Moja je cura terasa s koje noću mogu zvijezde gledati,
A svi će psi zalajati.
Moja roktajuća puška obara njenu vatrenu bradavičastu svinju,
Pa se prži na brzacu, hvatajući se za deblo,
A sva pjena i groznica treperi.
Piće je od moje jetre spremilo jetricu na kiselo!
Među nogama mi je Baudelaire,
Koji je pisao o Centralnom Parku njezinih dlaka.
Kao da sam u Francuskoj, preciznost nastojim pronaći,
Tražeći svjetlo u tami na donjem ulazu.
Štopa me sat koji će mi dati vremena
Da ugledam put prije nego nestane svjetla na stubama.
Plešu tako divni plesači Busbyja Berkeleyja,
Spektakularna filmska glazba sa mnom na stubištu svake noći.
Koja zabava! Plešemo! Penjemo se! Gazimo glibovima.
Šikljamo mlazovima kao grozd s limunima!
To je kao galama.
O tome se i radi u preciznostima.
Samo stići kroz mrak do stepenica,
Mrak koji je prekinut jer preciznost je pošalica.
Ona je tako sretna. To je mrak!
Stavim svoj mobitel u njen rečenični znak.
Vatromet je prolazni dašak žalosti.
Cvijeće prelazi u suze kada dosegne zvjezdane visine.
Ne sjećam se svojih pjesama.
Okrenem se i njih nestane.
Sjećam se ludila jadnog kralja Richarda Nixona.
Suče Pierru Levalu, voljeli smo te godine!
Pili smo krigle piva noćima.
Od krigli piva dva su caballerosa stekli novi vid, trećim okom vidjeli -
Anđelčiće blizance kako pišaju kroz hotelski prozor u škotsko svitanje.
Krokodil se zatreskao u lane.
Živim kao naslovnica dječje knjige.
On želi lizati. On želi gledati.
Njegov je Kupid češljugar mali.
Ljubav prema domovini-pički čini muškarce glupima.
Od toga ti i Saddam Hussein počne nedostajati!
Kad vide demokraciju u Bagdadu ljudi pomisle
Da zvjerstva i nisu bila tako loša.
Bosonog sam slijedio Gandhija
Da me podsjeti kako postoji još nešto u životu, ali samo dok nije počela kiša.
Olujno ogoljavanje demokracije u Bagdadu počinje potapati
Smežuranu stranicu veličine New York Timesa, a imali smo
Novine koje su nekoć nešto značile, i to je tužno,
Ali to je bilo onda kad je postojalo značenje. Da li ja
Nešto značim? To je istina.
Ne značim ništa, ali ipak da. Za slavom sam žudio
I nikad više nisam bio isti nakon što je nisam pronašao.
Urlao sam prema nebesima, vinuo se u visinu
I našao se opet tamo odakle sam krenuo, na savitljivom trampolinu.
Poznavao sam ljepoticu po imenu Zora Zelena.
Nekoć sam se budio u cik Zore.
Volio bih da upravo trebam sletjeti na Plymouth Rock,
Da mogu sve učiniti ispočetka i ovaj put kako treba.
Zora je bila zelena prije Amerike. Mislim na
Velike mirisne šume posvuda uz obalu, kojih više nema.
Uživao sam neke povlastice u životu, a Irak izgovaram “Irrock”.
Najbolje su me škole naučile rokati.
Rokam Tursku Kurdima, ali bez kraja na vidiku.
Ova rokanja mira moja su posljednja. Doviđenja, Iranu. Iranu, laku noć.
Zapalili su šikaru da bi mogli vidjeti divljač koja je bježala.
Od šume su napravili katedralu, čistu poput kristala poput pizde.
Njihove strijele crveno meso probijaju u slavi božjoj
I pljušte sa staklenog krova.
Carine Rueff, bio sam opsjednut – bio sam oduzet! Sviđalo mi se tvoje ime.
Sviđalo mi se što je Marie Christine Carine Rue F bila Židovka.
To je naglasilo tvoju eleganciju u Parizu i Firenci.
Bila si tako plava u Rue de l'Université!
Krasna kći de Gaullova savjetnika Jacquesa Rueffa, ta je
Bila spremna na sve. Visim ovdje u Mayfairu podno plavkastih oblaka
Ponad klupe u vrtovima u Mount Street, u bujici misli.
Purdey je znao praviti puške za lov na slonove.
Danas se ne može biti kako se nekoć bilo.
To je nestalo.
Idem od hotela Claridge's do trkaće staze na Brands Hatchu i natrag
Do Claridge'sa i onda u izlazak, pa jedem i pijem, idem u krevet i uranjam u mrak.
Slonovi su bili dovoljno stari da umru, ali bili su zgranuti.
Zvijezde iznad džungle ove pjesme ne mogu se prebrojati.
Do ugla 92. ulice i Broadwayja stigoh.
Izvan prozora je New York.
Došao sam ovdje iz St. Louisa u natkrivenim putujućim kolima
Iza poskakujućeg para bez premca, Eliota i Ezre Pounda.
Bezbrojne vlažne oaze primile su me na mom putu, a nekih
Još se sjetim kada uzmem nož i vilicu.
Zemlja se stalno okreće, dan i noć, vrteći na ražnju sve preplanule
Umorne ledenjake i polarne medvjede, što bjelinu čini gotovo prokrijumčarenom.
Biosfera na ražnju ispušta nekakav zvuk
Koji zvijezdama govori da je Zemlja stenjala od užitka dok se utapala.
Uspaljeni bijeli ledenjaci kese svoje smeđe zube, sikćući.
Gledaju stare porniće s otapajućim ledenjacima kako pišaju.
Ledenjaci koji još nose hulahopke, lezbijke su koje se šlataju.
Gnjili ocean guta raketirani putnički avion kojem se izgubio trag.
S engleskoga prevela Maja Klarić.
Nema komentara:
Objavi komentar