You Tube je u posljednjih nekoliko godina toliko prožeo svakodnevicu milijuna ljudi da je visio u zraku trenutak kad će You Tube postati ne samo građa, medij i polje referencija za druga umjetnička djela, nego i nadahnuće za remek-djela novog tipa. I napokon se to dogodilo. Američkog video-umjetnika Ryana Trecartina (rođenog 1981.), koji se s radovima pojavio prije pet godina, danas slave kao najtalentiranijeg umjetnika You Tube generacije.
Trecartinove video-radove napučuju histerični, hiperaktivni likovi istovremeno na Red Bullu, kokainu, ljepilu, socijalnom LSD-u, formaldehidu, kiselini iz Alienovih žila i radioaktivnim izlučevinama atomske centrale. Svi su u nekoj ekstatičnoj depresiji: toliko ushićeni, pokretni, logorejični, zombijevski našminkani, energični, ekstatični da ni depresija nije dobra riječ za takav jad: Harmony Korine u internetskoj zemlji čudesa. Svi su bitches (bitching je osnovni psihološki obrazac), samoopsesivni, brbljavi, prenemagajući, svi imaju neku “agendu”, nešto dokazuju i ruše istovremeno, no čini se “kao da informacije izgovaraju likove, a ne obratno”. Kao da je u žile low life svakodnevice ušprican fluorescentni neonski kreč koji omogućuje da vidimo nadrealno-blesave slike u informacijama koje mačetama krče seksualne prolaze kroz naše živote, ostavljajući naše uobičajene “ljudske” identitete za sobom poput smrdljivih kukuljica.
Virtuozno se koristeći mogućnostima digitalne montaže Trecartin na svijet gleda metodom lančanog automobilskog sudara. Prizori izgledaju kao da su snimljeni kamerom mobitela ili fotoaparata, scenografija kao da je nađena na Hreliću - sve je rezultat uradi-sam tehnologije (i poetike). No nije to samo spektakl za internautske ovisnike, nego i nazubljena društvena kritika; riječ je o svijetu iz kojeg je nešto bitno isisano i koji je sad prekrcan samo zombijevskim ljušturama iz kojih je neka mega-tarantula već davno izvukla sve sokove.
Premda se za Trecartina zaista može reći da je “izumio novi filmski jezik koji korespondira s načinom na koji ljudi doživljavaju internet”, taj “jezik”, naravno, podsjeća na camp, no ta asocijacija na prvu loptu možda i nije osobito produktivna jer Trecartin živi iz sadašnjeg trenutka, stvara profesionalnu amatersku umjetnost za amaterske profesionalce (što su zapravo njegovi likovi, a i mi, gledatelji). Ako je riječ o remakeu campa, važno je ovo: dok je camp bio izraz samih queer osoba (njihove drukčijosti), ovdje se stječe dojam kao da su sadašnje queer osobe izraz objektivnog medijskog campa, kao da su same osobe biološko-informacijski učinak filmova, interneta i reklama. Apstrakcije (unaprijed namještene postavke - presets - i automatizacija odnosa), i u poslu i u partijanju-ludiranju, dolaze prije ljudi pa svaki socijalni (rodni, poslovni, psihološki) realizam može postojati samo kao ubrzani digitalni vatromet; “ljudi” više ne postoje, nego je svatko samo vlastita halucinacija, histerični medijski ego-trip; no može se reći i da je ovo nadrealna osveta/luzerska pobjeda konkretnih queer osobnosti koje su u izvorno doba campa bile potisnute na marginu a sada ih se prihvaća zdravo za gotovo, kao (internetski) folklor.
Kolekcija Trecartinovih glavnih video-radova arhivirana je na UbuWebu
Nema komentara:
Objavi komentar