Još davno naletio sam bio u nekom postmodernističkom časopisu na reprodukciju Pfahlove slike: žena koju vidimo odozgo ima oko sebe mnoštvo raširenih tkanina - popluna, jastuka, plahti, marama, možda i haljina. Sve su tkanine bile u, rekao bih, "istočnjačkim" dezenima, ali istodobno sve je bilo pomalo renesansno, utopijsko i psihodelično. Tkanine, kad si na LSD-u? I povrh toga, sve je bilo nekako znanstvenofantastično, poput halucinacija koje na Solarisu ima neki Borgesov tkalac beskrajnih popluna.
Pfahl i dalje crta poplune i tkanine, no sad je čini se u njih ukomponirao "arhetipske", stereo-religijske teme. Zapravo, nemam pojma. Vjerojatno je Pfahl oduvijek prikazivao najrazličitije umotvorine, no mene zapravo zanimaju njegovi prikazi tkanina. Okej, okej, i ove nove lutke i sjebani metafizičko-religijski teatralijum i boschovska arheologija kršćanstva iskopanog ispod lave Vezuva, i vagina dentata
20 000 milja ispod mora, i to je fascinantno. Ali, eh, tkanine...
Nema komentara:
Objavi komentar