Charles Fort - Naš cjelokupni sunčev sustav je živ: pljuskovi krvi koji padaju na Zemlju njegova su unutarnja krvarenja

 

  „Charles Hoy Fort jedno je od onih imena s kojim ćete se vrlo brzo sresti ako barem malo želite zagrepsti ispod površine mainstreama tj. klasične ili ortodoksne znanosti. Na pragu novog tisućljeća smatraju ga ocem, ikonom čudnog, bizarnog, nesvakidašnjeg, uzorom i utemeljiteljem proučavanja paranormalnih pojava. Na webu ćete naći ogroman broj stranica koje su na ovaj ili onaj način usko povezane s njegovim imenom – tu su različita "fortovska" društva, časopisi, projekti, katalozi neobičnih i neobjašnjenih fenomena. Ne radi se samo o tome da je Fort prvi skupljao i objavio podatke o neobjašnjivom, i od znanosti odbačenog, prezrenog ili iz znanosti isključenog – ili, kako bi on rekao – o prokletima, nego i o diskursu ili stilu neobično suvremenom i svevremenom, fascinantno bliskom današnjem čitatelju.

   Fort je kao pisac bio izuzetno plodan. Danas se zna da je napisao deset romana koje je najvjerojatnije spalio u stanju teške depresije. Za svojeg života objavio je četiri knjige:

     The Book of the Damned (1919.), New Lands (1923.), Lo! (1931.) i Wild Talents (1932). Te su knjige rezultat neumornog 27-godišnjeg  kopanja po rukopisima, novinama, znanstvenim i drugim časopisima u kojima je tražio članke i izvještaje o svemu čudnom ili misterioznom što se nije uklapalo u tadašnje znanstvene teorije. Knjiga prokletih smatra se njegovim temeljnim djelom. U toj golemoj kolekciji kurioziteta marširaju pljuskovi žaba, riba i krvi, neobičnog kamenja s čudnim natpisima, kocaka leda od dvije-tri kile (baš poput onih kakve su nedavno pale u Španjolskoj!) NLO-i, duhovi i anđeli – sve te pojave, stvari i tvari s graničnih područja između činjenica i fantazije kojima Fort kritizira i ismijava proces teoretiziranja, dovodeći u pitanje cjelokupnu utemeljenu znanstvenu paradigmu. Čini se da Forta uopće nije zanimala znanstvena provjera i pouzdanost njegovih izvora, njegovi prokleti naprosto postoje, oni žive u njegovom alegorijskom tekstu. Iznad Zemlje postoji to Nadsargaško more sa svim tim inteligentnim bićima koja povremeno posjećuju Zemlju i obitavaju na njoj i komuniciraju s tajnim podzemnim zajednicama vjerojatno koristeći teleportaciju. Taj termin morao je skovati baš on – Intermedijalist koji vjeruje da su sve stvari jednako udaljene od stvarnosti i nestvarnosti, i međusobno povezane. Nije ni potrebno spominjati njegov presudan utjecaj na znanstvenu fantastiku. Njegovo «dokumentiranje» s graničnih područja izbrisalo je razliku između otvorenog uma i lakovjernosti, a čini se da Nova Dominanta, ono što danas zovemo paradigmom, a o kojoj Fort piše, ni danas, gotovo stoljeće nakon njegovog vremena, nije iscrpljena mada smo se možda počeli «uzdizati u beskonačnu novu konstelaciju postojećih zvijezda».  (Sanja Kovačević)

Charles Fort: Knjiga prokletih (izbor)

   U jesen 1883. i godinama kasnije, događali su se zalasci sunca blistavih boja kakvi, prema sjećanju svih svjedoka, nikada ranije nisu bili viđeni. Također su se pojavili i plavi mjeseci.

   Mislim da ćemo se s nevjericom  nasmijati ideji o plavim   mjesecima. Pa ipak 1883. bili su oni jednako uobičajena pojava poput zelenih sunaca.

28. kolovoza 1883. dogodila se erupcija vulkana Krakatoa u Malajskom tjesnacu.

Strahovita.

Rečeno nam je da se zvuk čuo na udaljenosti od 2000 milja, i da je poginulo 36.380 osoba. Meni se to čini pomalo neznanstvenim, ili neuvjerljivim: čudi me što nam nisu rekli -  2.163 milja i 36.387 osoba. Količina dima koja se dignula morala je biti vidljiva s drugih planeta – odnosno, izmučena našim gmizanjem i komešanjem, Zemlja se žalila Marsu; najcrnja  kletvu je bačena na nas.

              ***

Rečeno je da su ove pojave bile uzrokovane česticama vulkanske prašine koju je Krakatoa izbacio visoko u zrak.

Ovakvo je objašnjenje bilo prihvaćeno 1883.

Ali te su atmosferske pojave potrajale sedam godina.

Osim toga, unutar tih sedam godina zbio se prekid od nekoliko godina kada taj fenomena nije bilo zamjećivan – gdje je ta vulkanska prašina bila tih godina?

Pomislili biste da bi ovakvo pitanje trebalo stvoriti  probleme?

Očito da niste proučavali hipnozu. Nikada niste dokazivali hipnotiziranoj osobi da stol nije nilski konj. Općenito je prihvaćeno da je takvo nešto nemoguće dokazati. Istaknite stotinu razloga za tvrdnju da nilski konj nije stol: na kraju ćete se morati složiti da ni stol nije stol – da se samo  čini da je stol. Dakle, to je ono što se čini da je nilski konj. Prema tome, kako možete dokazati da nešto nije nešto drugo, kada ni to nešto drugo nije neka druga stvar? Nema se što dokazati.

                   ***

Tuča, na primjer. U novinama možete čitati o zrnima tuče  veličine kokošjeg jajeta. Smijete se. Usprkos tome, upustit ću se u nabrajanje stotinu slučajeva, počevši od onog iz časopisa  Monthly Weather Review o zrnima tuče veličine kokošjih jaja. U časopisu Nature, od 1. studenog 1894., nalazi se izvještaj o komadima leda što su težili gotovo jednu kilu. Chambersova "Enciklopedija" spominje i takve od kilu i pol...

                    ***

Bojim se, bojim se: to je jedno od temeljnih prokletstava. Izlanuo sam nešto o čemu sam trebao šutjeti još na nekoliko stotina stranica – ali ova prokleta stvar velika je kao slon.

Smijemo se.

Rekao bih da je ono što u topografiji intelektualiziranja nazivamo znanjem zapravo neznanje okruženo smijehom.

                     ***

Crne kiše – crvene kiše – pljusak tisuće tona maslaca.

Ugljenocrni snijeg – ružičasti snijeg – plava tuča – led s okusom naranče.

Iverje i svila i ugljen.

                     ***

1772. godine Francuska je Akademija imenovala odbor, kojemu je članom bio i Lavoisier, da istraži izvještaj o kamenu koji je pao s neba u mjestu Luce, u Francuskoj. Među svim pokušajima uspostavljanja čvrste pozitivnosti, s obzirom na njihov izolacionistički aspekt, nije mi poznat nijedan koji bio žešće branjen od ideje da  Zemlja nije ni sa čime povezana. Lavoisier je analizirao kamen iz Lucea. Redukcionističko objašnjenje toga vremena bilo je da kamenje ne pada s neba: da se samo pričinja da svijetleći predmeti padaju i da je užareni kamen na mjestu na kojem je svijetleći objekt tobože pao  samo  kamen što ga je pogodila munja, užarila ga, i čak ga otopila.

   Kamen iz Lucea pokazivao je znakove stapanja.

Lavoisierova je analiza  «apsolutno dokazala» da taj kamen nije bio pao: da ga je udarila munja.

                        ***              

Meteori, o kojima su podaci  nekada bili prokleti, sada su priznati, ali opći dojam o njima samo je mali uzmak u pokušaju  isključivanja: da samo dvije vrste tvari padaju s neba: metalne i kamene: i da su metalni  predmeti  od željeza ili od nikla.

  A padaju i maslac i papir i vuna i svila i smola.

*****

Pokušaji komunikacije

Možda su to davni posjetitelji Zemlje – istraživači s Mjeseca – sa sobom ponijeli, kao kuriozitete, oruđa pretpovijesnih stanovnika Zemlje – stvari što ih je izbacilo more — stvari koje je stoljećima čuvao mulj Nadsargaškog mora – i koje su onda povremeno padale s neba ili su ih stresale oluje.

Ali, prema većini opisa, neprihvatljivo je da je «gromovito kamenje»  ikada imalo veze s ručkama posuđa, ili da se zapravo radi o pretpovijesnim sjekirama, ili da je povezano  s pokušajima komuniciranja sa Zemljom pomoću klinastih predmeta koji su bili posebno prilagođeni za probijanje beskrajnih, želatinastih područja što se rasprostiru oko ove Zemlje.

U Radovima Irske Kraljevske Akademije nalazi se izvještaj o kamenom klinu koji je pao s neba, u blizini Cashela, u grofoviji Tipperary, 2. kolovoza 1865. Događaj nije bio dovođen u pitanje, ali je bilo uobičajeno nazivati ga, ne sjekirolikim, ili klinastim, nego «piramidalnim».

O predmetu koji je pao u Cashelu, dr. Haughton je u Radovima rekao: «Na ovom kamenu možemo zapaziti neobične znakove kakve nikada ranije nisam vidio na nekom drugom kamenu: zaobljeni rubovi piramide  oštro su označeni retcima na crnom gornjem sloju tako savršeno kao da su povučeni ravnalom». Dr. Haughton misli da je te oznake možda stvorila  «neka neobična sila u procesu hlađenja». Mora da je bila jako neobična, ako ta pojava nije nikada bila zapažena niti kod jednog ne-klinastog meteorskog kamena. Možemo joj pridružiti jedan ili dva slučaja tobožnjeg raslojavanja meteora, nakon vremena dr. Haughtona. Raslojavanje je meteora  međutim pouzdano opovrgnuto.

Počinjem slutiti nešto drugo.

Na pomolu je velika laž.

Poslije, kada je upoznamo, bit će prihvatljiva, poput bilo čega drugog što je ikad bilo izrečeno.

            Kada bi netko proučavao kamen iz Cashela, kao što je Champollion bio proučavao kamen iz Rosette, mogao bi – ili čak, neminovno bi otkrio značenje tih redaka i preveo ih na engleski.

No, počinjem slutiti nešto drugo: nešto mnogo suptilnije i ezoteričnije od znakova urezanih na kamenju koje pada s neba, pokušavajući s nama komunicirati. Ideja da drugi svjetovi pokušavaju komunicirati s ovim svijetom  široko je rasprostranjena: ja mislim da se uopće ne radi o pokušajima  – komunikacija je uspostavljena već u davnim stoljećima.

              ***

   Sada o nečemu što se nalazi visoko na ljestvici prokletih:

Comptes Rendus, 1887.:

  20. lipnja 1887. u «silovitoj oluji», dva mjeseca prije prijavljenog pada simetričnog željeznog predmeta u Brixtonu – u Tarbesu, u Francuskoj, s neba je pao mali kamen, promjera 13 milimetara, debljine 5 milimetara, težine 2 grama. Francuskoj Akademiji ga je prijavio M. Sudre, profesor Učiteljske škole u Tarbesu.

Ovoga je  puta stara praktična fraza «kao prvo radi se o»  u velikoj mjeri bila osujećena – kamen je bio prekriven ledom.

Ovaj je predmet bio izrezan i oblikovan nečim nalik  ljudskim rukama i ljudskom mentalitetu. Bio je to disk od obrađenog kamena – «vrlo pravilan». «Zasigurno izrađen».

Nigdje nema ni riječi o bilo kakvom zračnom vrtlogu: ništa o drugim predmetima ili krhotinama tih dana u Francuskoj. Pala je samo ta stvar. No mehanički, kao da neki dio stroja odgovara na poticaj, u časopisu Competes Rendus pojavljuje se objašnjenje, da je taj kamem bio podigao zračni vrtlog i onda  ga bacio na zemlju.

Moguće je da se u cijelom devetnaestom stoljeću nije zbio značajniji događaj. U časopisima La Nature i L'Année Scientifique iz 1887. taj događaj nije zabilježen. Spominje se ipak u jednom kasnijem dokumentu, u Godišnjaku Društva meteorologa Francuske (Annuaire de la Société Météorologique de France), 1887.

Ni glasa od rasprave.

Ne mogu pronaći niti da se naknadno bio spominjao.

Uobičajena fraza:

Bitno je kako mi, Francuska Akademija, ili Vojska Spasa to možemo objasniti?

Disk od obrađenog kamena pao je s neba, u mjestu Tarbes, Francuska, 20. lipnja 1887.

****

Ogromna i crna. Stvar koja je poput vrane lebdjela preko Mjeseca.

Okrugle i glatke. Topovske kugle. Stvari koje su s neba pale na ovu Zemlju.

Naši nepouzdani mozgovi.

Stvari poput topovskih kugli pale su, za oluje, na ovu Zemlju. Kao da su topovske kugle stvari koje, u olujama, padaju na ovu Zemlju.

Pljuskovi krvi.

            Pljuskovi krvi.

Pljuskovi krvi.

Štogod da je to bilo, nešto poput prašine crvene cigle, ili crvena tvar u suhom stanju, palo je u Piedmontu, u Italiji, 27. listopada 1814. Crveni prah pao je u Švicarskoj,  zimi 1876-e.

Nešto, daleko od ove Zemlje, krvari – super-zmaj u kojeg se zabila kometa.

Ili, negdje na nebu nalaze se oceani krvi – tvar koja se suši i pada kao prah – stoljećima lebdi u obliku praha – nalazi se beskrajno područje koje će jednoga dana pilotima biti poznato kao Pustinja krvi. Pokušavamo, zasada, sačiniti malu nad-topografiju, ali Italija je najbliža Oceanu krvi, ili Pustinji krvi – ili oboma.

Slutim da je u tvari koja je pala u Švicarskoj bilo krvnih zrnaca, no sve što je moglo biti objavljeno 1867. bilo je da je ta tvar u velikoj mjeri bila «organska materija u raznim oblicima».

U Giessenu, u Njemačkoj, 1821.,prema Izvješću Britanske udruge (Report of the British Association), pala je kiša boje breskve. U toj kiši je bilo pahuljica hijacintne nijanse. Rečeno je da je ta tvar bila organska: rečeno nam je da je to piren.

Ali, s dovoljnim vremenskim odmakom, čuli smo za jednu crvenu kišu koja je imala sastav krvnih zrnaca – zapravo, za crveni snijeg. Pao je 12. ožujka 1876. u blizini Kristalne Palače u Londonu. Ne možemo ga suprotstaviti «crvenom snijegu» s polarnih i planinskih područja budući da taj «snijeg» nije pao s neba: radi se o razmnožavanju mikroorganizama, ili «protokoka» koji se preko snijega rasprostiru na Zemlji. Ovoga puta nije rečeno ništa o «pijesku iz Sahare». Rečeno je da je crvena tvar što je pala u Londonu 12. ožujka 1876.,  u svojem sastavu imala krvnih zrnaca.

Naravno:

Izgledale su kao «stanice povrća».

Bilješka:

Devet dana prije pala je crvena tvar – meso - štogod da je to bilo - u Bath Countyju, u Kentuckyju.

Sažimamo naše opće super-geografske izraze:

Želatinasta područja, sumporna područja, hladna i tropska područja: područje koje je bilo Izvor Životu razmjernome ovom na Zemlji: područja u kojima je gustoća tako velika da stvari u njima, prodirući u tanku zemljinu atmosferu, eksplodiraju.

                  ***

I te krhotine koje padaju iz nad-geografskih ledenih područja: komadi leda sa sigama. Mislim da nismo dovoljno naglasili da, ako te strukture nisu sige nego kristalne izbočine, onda takve kristalne izbočine ukazuju na dugotrajnu    odgodu priznavanja baš poput one u slučaju sa sigama.

Rijeke krvi koje prokrvljuju bjelančevinasta mora, ili jajolika tvorevina u procesu inkubacije čije je lokalno središte razvitka ova Zemlja. Postanak prožiljuju arterije nad-krvi : zalasci sunca njihova su svijest: ponekad zarumene neba sjevernim svjetlima: nad-rezervoari embrija iz kojih nastaju oblici života.

Ili, naš cjelokupni sunčev sustav je živ: pljuskovi krvi koji padaju na ovu Zemlju njegova su unutarnja krvarenja.

Ili, nepregledne žive stvari na nebu poput nepreglednih  živih stvari u oceanima.

Ili jedna posebna stvar: posebno vrijeme: posebno mjesto. Stvar veličine Brooklynskog mosta. Ona je živa u vanjskom prostoru – ubija je nešto veličine Central Parka.

Kaplje.

Mislimo na ledena područja iznad ove Zemlje: koja ne padaju kao takva na Zemlju, nego iz njih pada voda.

****

Nova Dominanta.

«Prvenstveno» mislim na sve ono što se opire Isključivanju.

Razvitak, Napredak ili Evolucija Težnja su ka Pozitivnosti i mehanizam kojim se pojačava pozitivna egzistencija; ono što mi nazivamo egzistencijom, maternica je  beskonačnosti i kao takva je samo inkubacijska – napokon su svi pokušaji slomljeni lažnim isključivanjem. Subjektivno, to slamanje je dodano našem vlastitom shvaćanju lažnih i uskih ograničenja. Dakle, klasični i akademski umjetnici stvorili su pozitivističke slike, i izrazili jedini ideal kojega sam svjestan, premda često slušamo o «idealima» umjesto o različitim manifestacijama - umjetničkim, znanstvenim, teološkim, političkim - tog Jedinog Ideala. Tražili su oni zadovoljenje, u njegovu umjetničkom smislu, kozmičke čežnje za jedinstvom ili potpunošću, za nečim što se u izvjesnom smislu naziva ravnotežom, ljepotom. Tražili su potpunost ne obazirući se. Ali svjetlosni efekti koje su zanemarili, i njihova uska ograničenost na standardizirane teme izazvali su otpor impresionista. Dakle, Puritanci su pokušali sistematizirati, i prezirali su fizičke potrebe, ili poroke, ili opuštanje: bili su napadnuti i poraženi onda kada je njihova ograničenost postala očiglednom i nepodnošljivom. Sve stvari teže pozitivnosti, ili samima sebi, ili kvazi-sustavu čiji su dijelovi. Formalizam i matematika, pravilnost i jednoobraznost  značajke su pozitivnog stanja – ali Pozitivno je Univerzalno – zato su, prije ili kasnije, sve željene pozitivnosti za koje se čini da zadovoljavaju u smislu formalizma i pravilnosti, diskvalificirane s obzirom na širinu ili svestranost. Zato  postoji otpor prema Znanosti današnjice, zato se formulacije koje su bile cijenjene kao konačne istine prethodnog naraštaja danas smatraju nedostatnima. Smatralo se da je svaki proglas   kompozicija nalik nekoj  akademskoj slici: nešto što je proizvoljno odrezano od veza s okolinom, ili okvirom odvojeno od interferirajućih i uznemirujućih podataka. Pokušali smo obuhvatiti ono što je uključeno, ali i ono što je isključeno uključiti u opsežniji izraz. Prihvaćamo, međutim, da  svaki  naš izraz negdje čeka njegova suprotnost – da bi konačan izraz trebao uključiti sve stvari. U svakom slučaju, jedna su od tih stvari i glasine o anđelima. "Konačnost" je neiskaziva u kvazi-egzistenciji, gdje misliti znači uključivati ali i isključivati, ili biti "ne-konačnost". Ako priznajemo da za svako mišljenje koje smo izrazili negdje mora postojati njegova suprotnost, onda smo Intermedijalisti, a ne pozitivisti; čak ni viši pozitivisti. Naravno, moguće je da ćemo jednoga dana sistematizirati i dogmatizirati i odbijati razmišljati o bilo čemu što smo možda bili optužili za zanemarivanje, i početi vjerovati, umjesto da samo prihvaćamo: tada ćemo, ako budemo mogli imati širi sustav, koji ne bi priznavao suprotnosti, biti viši pozitivisti. Dokgod samo prihvaćamo, nismo viši pozitivisti, ali osjećamo da će Nova Dominanta, čak iako smo o njoj razmišljali samo kao o još jednom podjarmljivanju, biti jezgra višeg pozitivizma – i to će biti sredstvo uzdizanja u beskonačnu novu konstelaciju postojećih zvijezda - sve dok se, kao imenovano sredstvo, i ono ne iscrpi i proizvodnju apsolutnosti prepusti nekom novom mediju. Prihvaćamo da su svi današnji astronomi izgubili  dušu, ili prije, svaku priliku da postignu Bićevitost, ali Kopernik i Kepler i Galileo i Newton, i možda Leverrier, danas su postojane zvijezde. Jednoga dana pokušat ću ih prepoznati. Mislim da smo mi u svemu tome poput Mojsija. Govorimo o Obećanoj Zemlji, ali, ukoliko se ne izliječimo od našeg Intermedijalizma, o nama nikada neće biti pisano u Mjesečnim vijestima (Monthly Notices).

Prema našem uvjerenju, Dominante, u svojem slijedu, zamjenjuju prethodne Dominante, ne samo zato što su bliže pozitivnom, nego i zato što se stare Dominante, kao imenovani mediji, iscrpljuju. Kažemo da se sada Nova Dominanta, Šire  Uključivanje, manifestira širom svijeta, i da je stara Isključivost posvuda doživjela slom. U fizici su, na primjer, Isključivost uništila njezina vlastita istraživanja radijuma, i njezina nagađanja o elektronima, ili njezino gubljenje u metafizici kao i trajno bježanje ljudi poput Gurneya, Crookesa, Wallacea, Flammariona, Lodgea  u ono što je prije bilo prezreno – to se više ne zove «spiritualizam» nego  «istraživanje psihe». Biologija je u kaosu: konvencionalni darvinisti pomiješali su se s mutacionistima i ortogenistima i sljedbenicima Weismanna koji je iz darvinizma preuzeo jedno od njegovih pseudo-načela, i usprkos tome pokušavaju pomiriti svoju herezu s pravovjernošću. Slikari i metafizičari i psiholozi. Slom Isključivosti u Kini i Japanu i Sjedinjenim Državama ima zapanjujuću povijest. Astronomija nazaduje, iako je na primjer Pickering mozgao o Trans-Neptunovskoj planeti, a Lowell pokušavao prihvatiti heretičke ideje poput one o znakovima na Marsu, tako da je pozornost danas usredotočena upravo na takve tehničke detalje kao što su varijacije sjena na Jupiterovom četvrtom satelitu. Mislim da je, prema općem uvjerenju, pretjerana rafiniranost znak dekadencije.

Mislim da uporište Uključivanja leži u aeronautici. Mislim da je uporište Stare Dominante, onda kada je bila novom, bilo u izumu teleskopa. Ili je to  slučajnost da se sa slomom Isključivosti javljaju sredstva otkrivanja – bez obzira na to postoje li ili ne nepregledna atmosferska područja leda i plutajućih jezera punih žaba i riba  - odakle dolaze  izrezbareno kamenje i crne tvari i velike količine povrća i mesa, koje je možda zmajevo meso – bez obzira na to postoje li međuplanetarni trgovački putevi i beskrajna područja koja su poharali Nad-Tamerlanci – bez obzira na to je li ikada bilo posjetitelja ove Zemlje – koji su možda bili proganjani i zarobljavani i ispitivani.

S engleskoga prevela Sanja Kovačecvić

Objavljeno na Trećem programu Hrvatskog radija