Fascinantno i provokativno. Genijalan nepoznat američki “filozof” (inače diplomirani psiholog) Mitchell Heisman, rođen 1975., napisao je knjigu od kojih 1900 (!) stranica, naslovljenu Suicide Note, stavio je 18. rujna 2010. na internet, poslao link na nju ljudima iz svog adresara i nakon nekoliko sati, na stubištu memorijalne crkve Harvardskog sveučilišta počinio samoubojstvo. Ne toliko da skrene pozornost na knjigu, koliko izvodeći konzekvencije same filozofske pozicije radikalnog nihilizma o kojoj u knjizi govori. Iz njegova ekstremnog manager looka na fotografiji to nikad ne biste zaključili, no on zapravo zastupa “eksperiment u nihilizmu”. On kaže: “moj cilj je uništiti svako vjerovanje i slomiti svaku vrijednost koja održava moj život sve dok ono što preostane ne bude ništa… dok ne nestane sve na čemu bih mogao stajati”; sve se u konačnici svodi na to da je “život besmislen. Eksperiment u nihilizmu sastoji se u potrazi i raskrinkavanju svih iluzija i mitova, kamo god nas to odvelo, bez obzira na sve, makar nas to i ubilo”
Iako postoji mogućnost da je sve ovo samo medijska podvala, hoax, prank (neki elementi priče zvuče kao da ih je smislio satirični The Onion), tekst sam po sebi ne samo da je vrijedan čitanja, naročito zbog toga što uopće nije neka klasična filozofska depra, nego je riječ o često duhovitom, uglavnom fascinantnom miksu ideja koje se tiču Holokausta, društvenog napretka, sociobiologije, transhumanizma, povijesti, religije… i naravno, smrti i nihilizma. Pogledajte samo naslove poglavlja: “Buntovna genijalnost Isusova duhovnog penisa" ili “Bog je tehnologija”.
Sudeći prema onome što sam dosad uspio pročitati iz tog golemog rukopisa, mogao bih reći da je Heisman, naravno, u pravu: ništa nema intrinzičnog smisla, i radikalni je nihilizam zaista najtočnija redukcionistička filozofija. Ali, tu je sad kvaka – zašto uopće stvari svoditi na smisao, zašto bi smisao uopće trebao biti kriterij bilo čega? Sam Heisman na kraju svoje knjige kaže da “ništa ne treba shvaćati ozbiljno”. Pa zašto onda i smisao shvaćati ozbiljno? “Razlozi” zbog kojih nešto činimo ili ne činimo nemaju u osnovi veze sa smislom, nego s reklamama, vrijednostima koje tim stvarima sami (i uz pomoć drugih oko nas, prirode, svemira i svega onoga što znamo ili samo naslućujemo da “postoji”) pridajemo. To je povezano s onime što znantvenici zovu emergencija – iznenadno izranjanje nove vrijednosti koja nije objašnjiva ničime što ju je, kauzalno gledajući, “uzrokovalo”, omogućilo. Primjerice, da bi nastao “život” nije potrebno da anorganska materija iz koje se on “rađa”, ima ijedno od svojstava života; ili, uvrnutije to interpretirajući, budućnost ne mora biti sadržana u prošlosti, budućnost je samostalna sila, samostalni “izvor” podataka i vrijednosti. To se događa onkraj i smisla i besmisla.
Zašto se ja primjerice nisam već ubio? Ne zato što mislim da život ima smisla, nego zato što me (još) privlače reklame kojima “život” uspijeva biti “vrijedan življenja”. Te reklame ne proizlaze iz samog života ili njegova smisla, nego su mu izvana “pridodane”. I zato što bih tim činom priznao da vjerujem samo prošlosti. No teorija emergencije pokazuje da prošlost nije jedino što postoji kao kreativna sila. Ako svojim samoubojstvom “nekome” (drugim ljudima, kozmosu, Bogu) želiš poslati subverzivnu poruku, nažalost, nitko je neće čuti – osim ako ne preraste u masovni pokret (a tada bi to postalo političko a ne metafizičko pitanje). Najkraće, smisao uopće nije bitan.
Nema komentara:
Objavi komentar