Svi smo žrtve zla, ali istodobno svi i činimo zlo. Zlo je "normalno", svakodnevna pojava, zlo je "ljudsko", zli nisu samo oni "drugi", ili samo ekstremni zločinci, zli smo i mi sami, zapravo svi smo zli – samo u različitom stupnju. Hej, pa naravno! Zar nam je neki filozof trebao to reći? E pa, čini se da jest – mnogi se Europljani primjerice čude tome kako su ti "balkanci" mogli 50 godina nakon 2. svjetskog rata biti toliko zli, kako su Srbi mogli zarobljenim Muslimanima odrezati penis ako bi imali erekciju pred golom ženom dovedenom u logor da im je izmami. Svi su ljudi zločinci i fašisti, samo im treba "dobra prilika", tvrdi primjerice Norvežanin Stig Sæterbakken, ali njegov sunarodnjak Lars Svendsen, autor knjige Strah, nešto je umjereniji ali i dalje opak teoretičar (pored toga, nadasve čitak i isprva razumljiv).
Zlo je naizgled izlizana i teorijski prevladana filozofsko-teološka tema, previše "esencijalistička" za suvremeni ukus. No Svendsen tvrdi da je zlo i dalje seksi tema, i to ponajprije kao konkretan, praktičan problem (na čijem rješavanju trebamo ustrajno raditi), a manje kao teorijska zavrzlama koju ni sam Bog u utakmici s Jobom ne uspijeva razriješiti. Zlo je i dalje u nama i među nama, kao svakodnevan fenomen, samo što više nemamo vokabular kojim bismo o njemu govorili. Jako mi je simpatično što Svendsen teološke teodiceje (akrobatska propitivanja kako Bog može dopustiti zlo u svijetu) smješta ondje gdje im je mjesto – u 2012. krug pakla: teodiceje su i same zle jer zapravo opravdavaju zlo. (Uups, zar to ne znači i da su religije kao takve zapravo zle, jer, u osnovi, sva zemaljska proturječja opravdavaju nevidljivim, "odsutnim", u vječnost odgođenim smislom!?) Nasuprot tome, za Svendsena je zlo ponajprije moralno i političko pitanje.
"Zlo" je vjerojatno zaista izlizana riječ i podjela na "dobre i zle" ljude/grupe/narode uglavnom nam odmah zvuči primitivno, prejednostavno, preapstraktno, djetinjasto, diznijevski-priglupo ili ideološki histerično (kao kad primjerice Bush remiksira priču o "carstvu zla"), no istodobno je to zaista snažna riječ, jedna od najsnažnijih koje imamo i možda je zaista treba sačuvati za buduće generacije. Naime, različita su opravdavanja odbacivanja pojma "zlo" istodobno najčešće bila i svojevrsna ublažavanja onoga o čemu je tu riječ (zlo se svodilo na kontekst, socijalno okružje, biologiju, neuro-patologiju...). No sama "stvar" je toliko relevantna, sveprisutna i gadna da je možda zaista bolje zaobići "znanstvenu korektnost" i nekome tko to zaslužuje (a to znači svima nama) reći ono što ga ide – Odjebi, nisi ti "žrtva sustava", nisi ti "bolestan", ti si zao. I gadiš mi se!
Nema komentara:
Objavi komentar