Quentin Meillassoux - šokantan filozof?

 Je li Sunce postojalo prije pojave ljudi? O odgovoru na to naizgled lako pitanje filozofi se zapravo ne mogu složiti. U kontekstu postkantovske filozofije Meillassoux, zvijezda spekulativnog realizma, izazovan je jer na to pitanje odgovara nedvosmislenim da. On zagovara zdravorazumski kozmos

 Ned Beauman: Je li Meillassoux šokantan filozof?      

       Valjana je filozofija poput građenja galija od šibica. Kada Lewis kaže da su svi mogući svjetovi jednako stvarni kao i ovaj, ili kad Chalmers kaže da je termostat svjestan, ili kad Parfit kaže da ne postoji postojano sebstvo, ili kad Plantinga kaže da vjera u Boga nije ništa manje nerazumna negoli vjera u postojanje drugih umova, to su tvrdnje fantastične intelektualne smionosti – ali samo stoga što proizlaze iz potankog promišljanja i postupnog napredovanja. Kontinentalni filozofi općenito preferiraju djelovati izvan tih ograničenja i zato su im također uskraćena popratna zadovoljstva. Oni imaju seks prije braka pa nemaju prvu bračnu noć. Najbliže što se što se kontinentalna filozofija ikada može približiti smionosti jest kada, primjerice, Žižek kaže nešto neukusno o Josefu Fritzlu, a čak ni tada nitko nije uistinu uvrijeđen jer svi već znaju i vole Žižeka.

       No nedavno se pojavila jedna iznimka. 

       "Što se to dogodilo prije 4,5 milijardi godina? Je li se akrecija (prirast mase svemirskog tijela, putem prikupljanja okolne materije, nap. prev.). Zemlje dogodila, da ili ne?" To ne bi trebalo biti uzbuđujuće pitanje, ali jest, barem u kontekstu u kojemu je postavljeno: kratkoj knjizi briljantnog novog filozofa koji je također u praksi Francuz. Pretpostavimo da ćemo odgovoriti na njega onime što bi Quentin Meillassoux nazvao naslijeđenom izjavom: "Da, akrecija Zemlje se dogodila. Nisam joj nazočio, ali definitivno se dogodila." Kako Meillassoux piše u Après la finitude: Essai sur la nécessité de la contingence [Nakon konačnosti]: "Ono što razlikuje filozofa od ne-filozofa u ovom slučaju jest to da je samo prvi sposoban biti zapanjen... izravnošću doslovnog značenja naslijeđene izjave." Ako niste baš sigurni kako bilo tko, čak i filozof, može biti zapanjen izjavom "Akrecija Zemlje doista se dogodila", tada očito niste proveli mnogo vremena čitajući kontinentalnu filozofiju. (Moje najsrdačnije čestitke na vašoj sreći.) U kontinentalnoj filozofiji ta izjava o akreciji smatrala bi se naivnom, tupom, staromodnom, beznačajnom i/ili fašističkom. Primjerice, evo odgovora jednog autora: "Pretvarajmo se da je kasno 19. stoljeće i da je frenologija prihvaćena kao znanost. I pojavi se netko poput Meillassouxa i kaže: 'Dakle, crnčuge su rođeni kriminalci, da ili ne?' Uviđate li problem?"

Ne. Žao mi je. Ne uviđam problem. Odgovor na postavljeno pitanje je – ne, isto kao što je odgovor na "Je li se akrecija Zemlje dogodila?" – da. No ta retorika pomaže objasniti zašto je Meillassoux primljen s takvom histeričnom zahvalnošću nakon što je lani objavljen engleski prijevod njegove knjige: After Finitude. Zamislite da ste postdiplomski student filozofije na britanskom ili američkom sveučilištu koji voli Foucaulta, Derridu i Deleuzea, ali koji također smatra da netko tko se bavi činjenicama kozmologije nije baš poput dogmatika s monoklom koji podmazuje svoj mjerni šestar. Prije Meillassouxa ne biste imali sreće. Morali biste se odlučiti za jedne ili druge. Sada, s usponom "spekulativnog materijalizma" ili "spekulativnog realizma", dopušteno vam je ustvrditi u javnosti ono što ste privatno vjerojatno oduvijek vjerovali – iako je pokret, kao i mnogo bendova iz Bushwicka, zasada poznatiji po blogovima negoli u stvarnome životu.

Prošlo je nekoliko godina otkako sam i sam zakoračio na odsjek za filozofiju, no kladio bih se da se Meillassouxovo pomazanje sa zanimanjem prati s brda koja nadvisuju hram. Jer kada Meillassoux kaže da su filozofi zapanjeni pitanjem "Je li se akrecija Zemlje dogodila, da ili ne?", on ne misli na sve njih. Raskrižje u ovom slučaju predstavlja Kantova Kritika čistog uma, objavljena 1781. Od Kanta naovamo, neki filozofi vjeruju da više nema smisla govoriti kao da u svemiru postoje konkretne stvari koje objektivno postoje i prije nego što ih ljudska svijest promotri i opipa. Drugi su, međutim, uzeli u obzir Kantova zapažanja ali su bez obzira na njih sasvim sretno nastavili na zdravorazumskoj osnovi tvrditi da stvari doista postoje u svijetu – ili da bi barem mogle postojati.       

(Simon Critchley navodi sljedeću priču u svojoj recenziji After Finitude u TLS-u: "A. J. Ayer je susreo tog najneumjerenijeg među kontinentalnim misliocima, Georgesa Bataillea, u pariškom baru 1951. Čini se da je i Merleau-Ponty bio nazočan i razgovor je potrajao do tri ujutro. Teza o kojoj se diskutiralo bila je vrlo jednostavna: je li Sunce postojalo prije pojave ljudi? Ayer nije vidio razloga sumnjati u to da jest, dok je Bataille smatrao da je tvrdnja sama po sebi besmislena.")

Drugim riječima, kada kontinentalni filozofi uzbuđeno izjave da možda konkretne stvari naposljetku ipak postoje, to je kao da je jedan od vaših prijatelja konačno pristao uzeti ibuprofen za mamurluk nakon što se cijeli život zaklinjao u tobožnje biljne ljekarije. Drago vam je zbog njega, ali i nekako neugodno u isto vrijeme; doista nije trebalo potrajati tako dugo.

U eseju o romanu Pale King Davida Fostera Wallacea – koja mnogo toga govori o vrijednosti pedanterije – romanopisac Tom McCarthy primijetio je: "Svijet analitičke filozofije čini mi se kao veliko brojanja graha." Pretpostavimo da je time mislio na pitanja kao što su: Je li vrijeme iluzija? Bi li Bog dopustio zlo? Mogu li računala ikada biti svjesna? Što je pravda? Znate već – brojanje graha! Ta prepirka oko toga koja je strana više zamorna, masturbatorska i nepraktična možda nikada ne završi. Analitički filozofi smatraju da su kontinentalni filozofi nepraktični jer odbijaju priznati da je Sunce postojalo prije ljudi. Kontinentalni filozofi smatraju da su analitički filozofi nepraktični jer odbijaju raspravljati o tiraniji ili patnji osim unutar uskih odrednica "etike" ili "političke filozofije".

No čini se da Meillassoux, Odabrani, pomiruje obje tendencije. U After Finitude naveliko ismijava postmoderno inzistiranje "da se korelacije koje određuju 'naš' svijet identificiraju kao situacija koja je usidrena u određenom razdoblju povijesti bitka, ili u obliku života koji posjeduje vlastite jezične igre, ili u određenoj kulturnoj i interpretativnoj zajednici". Meillassoux to uspoređuje s kreacionističkom doktrinom da je svijet star samo šest tisuća godina – analogija preko koje nije lako prijeći. No on također čini one pijane zaokrete iz apstrakcije prema društvenoj analizi, tako karakteristične za njegove suvremenike. "Suvremeni fanatizam," piše on, "ne može se... jednostavno pripisati povratku arhaizma koji se nasilno suprotstavlja postignućima zapadnog kritičkog razuma; naprotiv, on je posljedica kritičke racionalnosti." Ovo nam ostavlja zaključiti da je djelomično razlog što imamo Al-Qaidu taj što je Kant pobio dogmatsku metafiziku. Pa, lik predaje na École Normale Supérieure. Morate mu oprostiti poneki uvid poput ovoga.

Ipak, čak i ako ste skloni odbaciti baš svaki Meillassouxov argument, After Finitude baca i drugu rukavicu na svojih 129 stranica. A druga je rukavica njezin stil. Čak i u prijevodu Meillassouxa je iznimno lako čitati. Ovo je za mene ohrabrujuće jer sugerira da, ako ne mogu razumjeti većinu ostalih kontinentalnih filozofa, to ne znači nužno da sam glup. Naposljetku, Meillassouxove ideje nisu ništa manje kompleksne od onih njegovih kolega. Jedina je razlika u načinu na koji pišu.

Dva su glavna razloga, koliko mi je poznato, zašto kontinentalni filozofi pišu kao da preziru svoje čitatelje. Prvi je lojalnost svojem nasljeđu. Kant, Hegel i Heidegger su teški, pa zašto biti išta lakši? Drugi je namjerna taktika koja seže unatrag barem do Theodora Adorna. Jasnoća nas uspavljuje, vjerovao je Adorno, a zbunjujuća uporaba jezika može nas protresti iz uspavanosti. Pa, ako je to doista trebalo upaliti, dosad je već trebalo djelovati. Dijalektika prosvjetiteljstva stara je već više od šezdeset godina. Otada su nas tresli, tresli i tresli, poput jednog od onih golemih industrijskih strojeva za prosijavanje, dok iz nas nisu temeljito istresli volju za život. Ne želim da me se više trese. A Meillassoux, hvala Bogu, nema posebnu želju da me trese.

 To ne znači da, poput nekih velikih analitičkih filozofa, Meillassoux uopće ne upotrebljava žargon. ("Dok je slab model korelacionizma de-apsolutizirao princip dostatnog razuma diskvalificirajući svaki dokaz bezuvjetne nužnosti, čvrst model vodi tu diskvalifikaciju principa dostatnog razuma još dalje, te de-apsolutizira princip ne-kontradikcije reinskribirajući svaku reprezentaciju unutar granica korelacionističkog kruga.") No u usporedbi s, primjerice, Deleuzeom, on zvuči kao televizijski voditelj. I zbog toga je hvaljen, ali ne toliko koliko biste pomislili. Problem je u tome što, kad bi studenti kontinentalne filozofije priznali kakvo je olakšanje skakutati prozom poput Meillassouxove, posljedično bi također morali priznati da druge stvari koje čitaju ponekad nisu puka radost, a to nisu baš voljni učiniti jer kada je stil udružen s metodom, napad na stil jest napad na cjelokupan pothvat.

Pisati jasno – većina ljudi to voli. Vjerovati u znanost – većina ljudi vjeruje. Jednostavne novine kojima je Meillassoux oživio svoju disciplinu doimaju se poput principa na kojima se temelji analitička filozofija. Ostavimo nasladu postrani, znači li to da će za deset godina i ostatak kontinentalne filozofije početi oponašati svoje rivale? Vjerojatno ne – opskuranti će uskoro uzvratiti udarac. No u svakom slučaju, nadajmo se da će do tada analitička filozofija proizvesti vlastitog Quentina Meillassouxa koji će biti dorastao njezinim nedostacima: srdačnog izdajicu, čudesnog albina, zaigranog umjesto trezvenog, literarnog umjesto tehničkog, suosjećajnog umjesto nezainteresiranog – i, najvažnije, poput Meillassouxa, dovoljno pametnog da mu sve to prođe.

 

S engleskoga prevela Franciska Cettl.

Objavljeno u časopisu The White Review. 

Ned Beauman je autor romana Boxer, Beetle. Rođen je u Londonu no trenutačno živi u New Yorku.

Objavljeno u Zarezu