Zoran Roško
Ljepota jede ljude
mp3-roman
U S K O R O !!!!!!!!!!!!!
Ako nam se kraj svijeta previše približi, bacit ćemo na njega atomsku bombu. Pustit ćemo struju iz kuća i otići onamo prema čemu rastu nokti. Poslat ćemo e-mail planinama.
Nakon što je Noina arka otkrivena na Mjesecu, znamo da je Biblija komunističko-fašistička podvala, ali da je bog duhovit i da zato uvijek može biti još gore, da su i zvijezde samo šrapneli božje ljubavi i da priča o životinjama koje žele postati apstraktni, profinjeni roboti nikada neće završiti.
Kao što su biljke aparati za fotokopiranje Sunca, ljudi su kamere za snimanje povijesnih filmova. Ali i samo Sunce je kamera, zapravo špijunska kamera. To je velika tajna koju je otkrila CIA. U slavnom romanu Ubijanje neće ukinuti smrt, što su ga zajednički napisale sve tajne službe Sjedinjenih Američkih Država kako bi u šifriranom obliku sakrile to otkriće od svojih neprijatelja, preporučivši da ga je najbolje čitati tijekom vođenja ljubavi kao aditiv sreći, glavni lik, Zen City Caynes, odjeven u odijela bezumne ljepote, tetura umjetnim krajolicima Teksasa, opija se, ostavlja pljačkom zarađeno bogatstvo Komunističkoj partiji Vatikana, vidi svjetlo na kraju bombe i kupuje anđeosko nalazište u Tibetu. No kad je bio sretan bilo mu je još dosadnije. To su, naravno, samo pripovjedne šifre, jer je ono što one prividnim otkrivanjem skrivaju previše strašno da bi se moglo podnijeti ljudskim osjećajima. Ljudi su na površini okrutniji od bilo koje životinje i spremni su učiniti bilo koji zločin; ali kad je riječ o najdubljim istinama toliko su nježni da ih trebaš žličicom prenositi iz sobe u sobu. Na koricama mog zastrašujućeg primjerka te knjige, koji sam našao u podrumima KGB-a, piše:
«Najzgodniji muškarac na vješalima uzima pravdu u svoje ruke i nakon brojnih avantura diljem engleskog rječnika otkriva da je u prethodnom životu bio papa te osniva studio za snimanje gramofonskih ploča za popravak crkava i već nakon nekoliko godina stječe basnoslovno bogatstvo. Svakoj ženi koju paparazzi vide s njime govori 'Želim te sahraniti u svom krevetu'. Ne želi se ponavljati i stalno traga za novim užicima, ogorčenjima i nesrećama. Bio je glup spasitelj, loš otac, ovisnik o samoubojstvima, vrhunski majstor napetosti i razočaranja, ispišavao je revolucije i mislima svijao riječi. Ova izmišljena autobiografija čovjeka-astronauta stopostotna je sveta voda za liječenje seksualne bulimije, iskrenija od tuge nakon ludog provoda, toliko smiješna da ćete prijeći na islam i čuti pucketanje vinila u svakoj svojoj misli. Umrite od nestrpljenja iščekujući nastavak – Isus, zombiji, vampiri: nemrtva tijela koja nas vole.
I to je, naravno, bilo samo skretanje pozornosti površnom bombastičnošću, jer metafizička poanta knjige, kojoj je zaplet samo sredstvo, zapravo je lako shvatljiva – jer je plitka. Najprije nije bilo dovoljno ljudi, zatim nije bilo dovoljno ratova, pa dovoljno seksa, pa dovoljno informacija. A cijelo vrijeme nije bilo dovoljno zla, jer ljudi sve brzo pretvore u dobrotu i ljubav. To je otkrila astronomija smrti. Sada je sve puno pametnije. Sada ima previše ljudi, previše ratova, previše informacija i premalo emocija da se sve to zaboravi... A budućnost? Budućnost obećava robovlasništvo, u najboljem slučaju feudalizam, a ne nadkapitalizam ili komunizam. Bit će to prezervativ napravljen nožem. Nadgrobne su ploče startna crta za trku prema središtu Zemlje. Crkve će se spustiti s planina i sve nas pobiti. Jednom će se to dogoditi. I planinama će biti suđeno, ne crkvama. Noć će biti toliko crna da će sve svijeće zadrhtati. Samo će serijski ubojice i genijalci preživjeti. I, naravno, morat će se pariti. To je ta hipnoza povijesti. Ruke gledaju kroz ogledalo i pipaju tijela s kojih je oderana smrt. Susjedi će poklati tisuću susjeda. Vjera u boga pretvorit će to u ljepotu. Kao što su rakete njemačkih dimnjaka poslale Židove na Mjesec. Sunce će biti dijeljeno žličicama. Snijeg će padati kroz rupu u bogu. Trava će pojesti dinosaure. Ispovjedit ćemo se serijskom svećeniku. Ljubav ćemo dati, ali mržnju ćemo zadržati za sebe. Svemir će spaliti teleskope.
... čujete li me... ovo je provjera... jezik vam zavlačim u uho... ovo je proba... pucao mu je u glavu metkom iz svoje glave... šalim se... ovo je proba... ovo je foršpan dokumentarca Spuštanje ljudi na Sunce – senzacionalno! sve svjedoke početka svijeta netko ubija i spaljuje na livadama; nevjerojatno! svakog dana na čovječanstvo se baca napalm ljubavi; čudo! trudna crkva i dalje dobiva menstruaciju; zastrašujuće! sveopća sreća iznosi na vidjelo sve fotografije dosad skrivane u očima... ovo je samo proba... lisica misica prasica...
Okej, baršunasti saksofon koji čujete u glavi, gospodine Orosco, moj je glas, ne vaš. To sam ja u vašoj glavi i ja vam pričam, ja vam govorim kao da sam tu, kao da sam vam bliži od tumora vaše svijesti. Jedan Bečanin koji je kroz ušicu igle provlačio riječi iz 19. u 20. stoljeće rekao je da napisati dobro pismo znači da njegov primatelj može čuti kako mu pošiljatelj govori tako glasno, jasno i uživljeno kao da sjedi pored njega. Danas je tehnologija bolja, nježnija i opasnija, i zato vam šaljem savršeno pismo, jer vi me čujete ne samo kao da sam pokraj vas nego kao da sam u vama. Ali ne bojte se, niste poludjeli, poslušajte moj mp3-zavjet do kraja i bit će vam sve jasno. Štoviše, jasnoća će vam izlaziti na uši, ako razumijete moj mafijaški.
Fiiiiiiiiiiiiizzzzzzzz... statički elektricitet među nama ipak je prejak, morat ću malo smanjiti mikrofoniju... Mislim da me sad još bolje ne razumijete, gospodine Rosking. Ha, ha. No sad ozbiljno. To što smo uopće u kontaktu znači da je došao taj svečani trenutak, da smo nježno dodirnuli ružu, ovaj dan u crvenome kimonu. Svečan je trenutak, nema sumnje, ali, moram reći, za vas preuranjen, kao da je iznenada počeo padati snijeg, a mehaničari jure na rub grada ne bi li popravili nebo. Vrijeme otapa moje riječi u vašoj svijesti poput otrova, vi strepite, no vi me čujete! Sad su između nas i istine samo abeceda i nebo kojem je otpalo lišće. Ova jezična kapsula otapa se u vašim ušima. Ispaljen je spoznajni metak kojem više ne možete umaći. Ali metak nije tu da se pred njim sramite, nego da idete prema njemu, da ga prihvatite, obgrlite svojim tijelom kao da skačete u more s automobilom u plamenu umjesto kupaćih gaćica. Slušajte me kao da pucate svojim uhom, kao da teleskopom pratite kako netko odlazi, jer riječi koje čujete zapravo ne idu prema vama, nego odlaze od vas, u ulični mrak, kao da ih nešto upija saksofonom! Slušajte, i hiperventilirajte, da ne bi više moralo biti kisika! Zamislite ovo kao mp3-player koji je Isus zaboravio u grobu. Kao priču koja je ovdje, jer je odnekud čujete, ali je zapravo samo slučajno ostavljena na fatalnome mjestu.
Inače, volim opise prirode, a ne zaplete, no morat ću ipak ići protiv sebe. Primijetili ste da vam se nisam obratio citirajući pop-pjesme, kao što je odnedavno postalo uobičajeno u međuljudskoj komunikaciji, pa vjerojatno zaključujete da sam, ako ne neki demon, neka čudna zvjerka, možda neki vladin agent koji kontrolira vaše misli. Toplo, čak vruće. Ne upravljam vašim mislima, ali vam dajem svoje, a rečenicu, kad bi je netko napisao, da sam neka vrsta špijuna moglo bi se podcrtati flomasterom. Radim za agenciju koja ima pet pravih imena i jedno lažno, pa je možemo zvati i All You Need Is Love, ako vas veseli. Shvaćate. Svoj puni identitet zasad vam neću otkriti jer vas ne želim nepotrebno strašiti. No postupno ćete shvatiti. Obraćam vam se jer vam želim prenijeti poruku koja je toliko duboka, nevjerojatna, čudesna i zastrašujuća, a opet posve pitka i plesna da će vas, uvjeren sam, potaknuti da učinite ono što vam predlažem kako biste veselo prihvatili mračnu sudbinu. Nudim vam osobnu bombu za spas svijeta.
Blabla, vjerojatno mrmljate u sebi. Šund-priče o spasu svijeta, zašto bi više itko htio spašavati svijet? I koga više uopće zanimaju usud i smrt? Možda vam nije stalo do svijeta, no jeste li sigurni da ne želite spasiti nekoga u tom svijetu tko vam je blizak? Priznajem, pokupio sam tu ucjenu iz trash avanturističkih filmova. Možemo i ozbiljnije. Možda vas ne zanima smrt, ali možda u njoj ima nešto više od zbroja smrti svih ljudi koji su dosad umrli i koji će umrijeti. Možda nad kapom smrti ima više šešira nego što možete zamisliti.
Neću vam puno pričati o svim užasima koji prate moj posao, možete lako zamisliti koliko je zločinačkog rintanja potrebno da bi se koža svijeta održavala glatkom i dobrog tena, da bi ljudi mogli prelaziti semafore bez straha da je asfalt samo naftna mrlja, da bi mogli otići u trgovinu i kupiti mlijeko a da ne moraju razmišljati je li prodavač serijski ubojica i je li mlijeko pravo mlijeko, da bi mogli izlaziti na izbore i ići u ratove misleći da nešto mijenjaju, da bi se zaljubljivali vjerujući da je to najvažnija stvar u životu. Reći ću vam odmah: da bi se održavala fasada poretka, treba znati što više, zapravo treba znati sve, a to znači da vam treba biti dostupno sve što se kaže, napiše i snimi u svim postojećim medijima komunikacije i dezinformacije, prirodnim i umjetnim. Ali da biste znali sve – zašto ptice nad gradom lete u određenom smjeru, zašto dostavljač pizze kasni pet minuta, zašto je plavi automobil skrenuo u desnu ulicu, zašto je gledatelj televizije u bež majici zijevnuo na određenu reklamu – morate skupljati i analizirati toliko podataka da vam ubrzo uzmanjka način da sve to držite na okupu u nekom sendviču. Kad se pojave nova komunikacijska sredstva, ljudi u njima uvijek traže nove Beatlese i navale na njih u stampedu i počnu ih puniti idiotarijama koje im do pojave tih sredstava uopće nisu trebale da bi se osjećali jadno. Zbog toga ljudi stalno komuniciraju sve više iako si imaju reći uvijek jedno te isto: malo, ili čak ništa. Život je rutinski pokolj, ljudi su ravnodušni i glupi, i zapravo si nemaju što prenijeti; ali da bi to prikrili, moraju komunicirati sve više. To je za špijune velik problem, jer zbog tog žalosnog ljudskog svojstva moramo analizirati tisuću, pa onda milijun, pa na kraju milijardu puta više podataka da bismo dobili istu ili čak manju količinu važnih činjenica. S razvojem svih novih poznatih i tajnih, organskih i anorganskih komunikacijskih medija postalo je gotovo nemoguće pronaći korisno značenje u tako velikoj količini podataka. Dodatni problem stvaralo je, naravno, i to što je većina ljudi, u strahu da ih se špijunira, odjednom počela razgovarati kombinirajući stihove pop-pjesama. Modu je pokrenuo neki marketinški stručnjak kojeg su nadahnuli katolički svećenici koji pak za sve što žele reći citiraju Sveto pismo, da bi pred stadom prikrili što zaista misle, kako se on izrazio. Iako je u početku to trebala biti samo reklama za novi automobil, ideja je postala toliko uvjerljiva i zarazna da su vrlo brzo svi počeli govoriti Ja sam materijalna, Prereži dijete na pola, Satnik Tom javlja se zemaljskoj kontroli, Jedan dva tri četiri, Nikako da mi bude merak, i primati odgovore tipa Obladi oblada, Reci yeaaaah, Sve što ti treba je ljubav. Špijunskom megamozgu zaista nije lako shvatiti što ljudi zaista misle kad svi citiraju gotovo iste stihove. Zato su razvijeni softveri koji i ne pokušavaju nešto razumjeti, nego samo otkriti statističke obrasce koji su u nekoj korelaciji s nekim drugim, poznatim obrascima. Tako smo eliminirali barem neke podatke s kojima nismo znali što bismo. Pustili smo vodu po velikoj hrpi sranja. No i dalje je previše podataka plutalo na vodi. Kad špijuniraš Sabrana djela ljudskog brbljanja koja se svakim danom povećavaju za milijarde tomova, i bez namjere otkrivaš previše obrazaca koji bi mogli biti važni, čak opasni i alarmirajući, iako znaš da njih 99,999 posto to nisu. Međutim ne možeš znati kojih 99,999 posto. Zato ti treba softver koji će ukloniti višak te opasnosti, koji će znati gatati iz takvih katastrofa i otkriti nešto umirujuće i zanimljivo, s čime se možeš nositi i što stane na naslovnicu novina. Ako ti neki softver predvidi izbijanje stotinu ratova na tjedan, jer ljudi su zaista bijesni kurvini sinovi i vole se buniti, moraš te rezultate propustiti kroz neki još okultniji softver koji će broj takvih mogućih revolucija radikalno smanjiti i ponuditi ti sliku svijeta s kojom nešto možeš učiniti. Za dobru revoluciju svaki će špijun dati tuđe dupe, ali kako znati koja će revolucija zaista biti lijepa, krvava i sočna? Zato je stvoren softver koji je zaista znao gatati iz statističkih obrazaca i u svojim rezultatima oblikovati prihvatljive izvještaje o svijetu. I još im dodati umjetnu narativnu aromu, po mogućnosti iz drevne porodice šund-književnosti, da ih je, kvragu, lakše čitati. Možda ne znate, ali šefovi tajnih službi i vladari svijeta najviše vole tabloide. Kompleksnost svijeta brzo im počne ići na živce.
E pa, takav je softver zaista i napravljen, pravi mali muzej najegzotičnijih matematičkih čudesa i tehnologije koja nam je slučajno kapnula iz budućnosti. Jednog su ga dana, ugrađena u naranču, kojom se napajao, dostavili i meni da ga testiram. Rekli su mi da se zove Homeraser. To je bio prilično pretenciozan ali i ironičan naziv za takav softver jer je svojom igrom riječi implicirao da softver i stvara priče (Homer) i da ih briše (eraser). Možda je to bio samo štos čupavog kreatora softvera, čiji je anarhistični duh šizio jer mora raditi za tajnu službu, hej, možda čak neke privatne države – naravno da nije znao za koga zaista radi a možda je zapravo takvo ime bilo i više nego primjereno, jer softver je zaista i stvarao priče tako što je brisao, uklanjao obrasce koji mu nisu «važni». Pričao je o svijetu brišući ga – bio je brisač viška svijeta, svega što stoji između nas i jasnih narativnih koordinata asteroida zvanog Zemlja koji juri u neku crnu rupu na kraju noći.
U to je vrijeme svjetska špijunska zajednica baš bila izgubila nekoliko tisuća prvoklasnih agenata koji su se gotovo istovremeno svi zaljubili u domaće djevojke u zemljama u koje su bili poslani te su odlučili napustiti službu. Birajući između opasna, uzbudljiva života u društvu ratnih zločinaca i mirna života u društvu lijepih, podmuklih žena, podlegli su izazovima braće Grimm. To masovno napuštanje bilo je tako čudna koincidencija u redovima tajnih službi – koju očito nijedna od njih nije uspjela predvidjeti – da je znatiželja u vezi s analitičkim moćima Homerasera naglo porasla. Ako tajne službe svijeta ne znaju da će im u nekoliko dana tisuće njihovih zaposlenika dati otkaz, tko onda uopće može išta znati i baviti se proizvodnjom smisla? No smisao je precijenjen, smisao ne donosi nikakvo ispunjenje a kamoli olakšanje, čak obratno – ali tada to ljudi još nisu znali na razini pop-kulture. Na način filma katastrofe otkrit će to nešto kasnije. No ne mnogo kasnije, jer stvari su se počele enormno ubrzavati. Nismo tada još ni slutili da je spokoj uobičajenog reda stvari samo mir u oku tornada koji nas je već bio progutao a da to i nismo znali.
No preskočio sam ono najbitnije. Homeraser je imao mnogo važniji zadatak. Naime, Vijeće vrhovnih znanstvenika i svećenika zaključilo je da čovječanstvo nije ništa naučilo iz Drugog svjetskog rata, da su se njegove pouke pokazale uzaludnima, da su krv, znoj i suze pali u vodu i da zato taj veliki strašni rat treba ponoviti. Doslovce. To jest što je više moguće doslovce. Na osnovi svih poznatih dokumenata trebalo bi rekonstruirati dan-po-dan, sat-po-sat cijeli scenarij rata i onda ponovo uživo izvesti, što je vjernije moguće, svaku sitnicu, svaku bitku, svaki pokolj, uključujući završno bacanje dviju atomskih bombi. Projekt je bio zahtjevan i skup, no financiranje je trebao preuzeti Sindikat Slavnih Umjetnika (SSU), tajna i istodobno općepoznata klika koja je ionako pravi vladar svijeta. Ali pod jednim uvjetom. Slavni Umjetnici brinu se o značenju ljudskog života dublje, profinjenije i intimnije od znanstvenika i svećenika i zato je njima na um palo zapravo vrlo logično pitanje – zašto ponoviti samo Drugi svjetski rat? Kad se već pokreće cijeli taj glomazni mehanizam ponavljanja tako kompleksne povijesne epopeje, zar ne bi možda bilo pametno odmah nakon toga dodati i ponavljanje Prvog svjetskog rata te tako još snažnije prodrmati ljudsko biće i osigurati da ovaj put poruke zaista stignu na adresirani sandučić u krajnjoj pripizdini ljudske pustinje? No Umjetnici su, sada slijedeći svoju osjetljivost za ljudsku krhkost, odmah prepoznali i moguću opasnost – da bi to mogao biti prejak šok, koji će izazvati više štete nego koristi. I tu smo na red došli mi. Našoj špijunskoj agenciji dan je zadatak da otkrije pravi oblik ljudske duše, da napravi kriminalistički profil cijele ljudske vrste i utvrdi može li guma čovječanstva izdržati dva svjetska rata zaredom, bez pauze za seks, ples i zaborav, ukoliko oba budu potrebna, te još važnije, da izmjeri stupanj ljudskog zaborava povijesnih pouka kako bi se vidjelo jesu li dva svjetska rata uopće potrebna ili će biti dovoljan samo jedan. Samo smo mi mogli saznati sve o čovječanstvu i samo smo mi mogli tako nešto učiniti brzo. Za tri dana. Naime, toliko su nam dali za naše forenzičko predviđanje, prije nego što donesu konačnu odluku i bez nas, ako bude trebalo. Nasumce.
Kad sam se napokon prihvatio Homerasera, najprije sam ga htio malo isprobati, provozati ga na nekom lakšem zadatku. Na nekoj krepalini, da tako kažem, kao što studenti medicine vježbaju na truplima. Trebao mi je dakle neki tekst u čijem rasporedu riječi već postoje različiti statistički obrasci koji su u korelaciji s nečim razumljivim, ali čije pravo značenje nije nikome vidljivo. Poput onog marketinškog stručnjaka i ja sam se sjetio Biblije. Sveprisutna je iako nitko u njoj ne traži značenje, nego samo reklamne slogane, tj. potvrdu shvaćanja koja su besmislena neovisno o njoj. Biblija je, nakon što su Kur'an i Finnegans Wake proglašeni ilegalnima, najslavniji izvanzemaljski tekst koji nema nikakvo duboko značenje, nego ga svaki čitatelj uvlači u svoj specifičan seks tumačenja, izbacujući fotokopije koje stvaraju izvornik, a na špijunskoj akademiji ona je glavno laboratorijsko štivo na prvoj godini, truplo na kojemu svatko uči anatomiju komunikacije. Drugo slavno i analitički daleko zahtjevnije štivo jest transkript svih razgovora vođenih na tribinama tijekom jedne nogometne utakmice.
Ubacio sam Bibliju u tu novu špijunsku igračku, vredniju od milijun živih, nezaljubljenih špijuna i skuplju od tisuću Porschea, znatiželjan kakav će se rezultat pojaviti. Homeraser je imao običaj nasloviti svako svoje pjevanje kao da je riječ o pjesmi s glazbenog CD-a, što je vjerojatno još jedan insajderski vic što ga se dosjetio njegov programer, sprdajući se s običnim ljudima koji su mislili da se od špijuniranja mogu skriti komunicirajući isključivo stihovima pop-pjesama. Ponekad bi se odgovor na postavljeno pitanje sastojao samo od jednog a ponekad od nekoliko tako naslovljenih pjevanja, iliti izvještaja. Evo ispisa koji sam dobio nakon Homeraserova pročešljavanja Biblije. Postoji izraz koji su znanstvenici smislili za ovakva otkrića: Nemoj me jebat!
Nema komentara:
Objavi komentar