srijeda, 19. travnja 2017.

Flann O'Brien - Treći policajac






Image result for Flann O'Brien, Treći policajac


Moj tekst o jednom od najboljih romana svih vremena (objavljen u časopisu Tvrđa, 1-2/2015.)



Vjerojatno niste čuli za moiré-efekt, no to vam neće pomoći da umaknete njegovoj "vradžbini". Tehnički gledano, riječ je o novom vizualnom uzorku koji se pojavi kada se dva jednaka točkasta ili iscrtkana, obično prozirna, polja poslože jedan preko drugog, ali tako da se jedan malo zarotira spram drugog. Mnogo živopisniji primjer navodi Eyal Weizman, govoreći o forenzičkom istraživanju plinskih komora u Auschwitzu. Tijekom traganja za rupama na krovu građevine u kojoj se nalazila plinska komora, a kroz koje se puštao plin, forenzičarima je na raspolaganju bila samo jedna fotografija logora snimljena iz zrakoplova u ljeto 1944. Problem je nastao kada se ustanovilo da mrlje na uvećanoj fotografiji nisu rupe za kojima se tragalo, nego mrlje koje je stvorila sama fotografska emulzija. Takva mrlja, primjer moiré-efekta, nastaje kada je veličina osnovne čestice fotografske emulzije na negativu veća od onoga što prikazuje, kao što su u ovome slučaju, nakon najvećeg mogućeg uvećanja, emulzijska čestica bila veća od rupa na krovu fotografirane građevine.


U prenesenom značenju, koje nas ovdje zanima, primjer je to sveprisutne pojave kada u opisu neke stvari ne vidimo stvar, nego sam opis te stvari, ili fantomsku sliku koju je stvorio opis. Naglasak je na tome da tu mrlju zaista vidimo; nije riječ o tome da ne vidimo ništa, nego da vidimo sam opis, točnije, distorziju koju stvara sam čin opisivanja. Tako je gotovo uvijek kad zamišljamo ili istražujemo nešto krajnje sitno, nevidljivo, nezamislivo (zapravo bilo koju "konačnu" istinu) – ne događa se tada da jednostavno ne vidimo ništa, ili da o tome šutimo (kako je naivno predlagao Wittgenstein). Kada nemamo što vidjeti, gledamo vlastito gledanje; kad nemamo što reći, slušamo vlastiti govor. Kada se suočimo s nečime što nadilazi mišljenje, recimo život nakon smrti, nećemo vidjeti neko ništa, nego, kako ustrajno potvrđuju religijske tradicije, živopisne zamišljaje kojima sebi predočujemo onkraj. Treba još jednom naglasiti da su te predodžbe zapravo tvar, materija, jer medij je uvijek materijalan: naš opis nezamislivog nije neka prozirna "misao", nego materijalna tvar koja stoji između nas i onog nezamislivog. Logika koja, u nemoći da zahvati ono "sitnije", suptilnije od sebe, gleda samu sebe te postaje logička tvar, "mrlja" - paradoks, kontradikcija, zatvoreni krug, elastična logička petlja, apsurd, halucinacija, duhoviti skeč.


Povijest književnosti nije baš krcata djelima koja eksplicite tematiziraju paradoksalnost postojanja i zakrivljenu logiku u središtu razuma, no ipak mnoga djela iz nadrealističkog i postmodernističkog kanona uključuju neke elemente "zakrivljenosti" i ontološke poremećenosti. Najoriginalnije, a nedvojbeno najduhovitije djelo o zagrobnom životu same logike, tj. logike kao (sablasne) materije, roman je Treći policajac, Flanna O'Briena. Komična je to noćna mora, priča o tome kako izgleda biti mrtav kada ne znaš da si mrtav a zarobljen si u ateističkom paklu, u kojem se radnja beskonačno vrti u krug.


Treći policajac na ovim je prostorima otprije bio poznat u srpskom prijevodu, no povod našem prikazu novi je, sarajevski prijevod nakladnika Šahinpašić. Zbog tog srpskog prijevoda, Treći policajac ("onaj roman o ljudima koji postaju bicikli") u nekim je krugovima i kod nas stekao kultni status, pa je novi prijevod prigoda za novo veselje uz jedan od najzanimljivijih i najneobičnijih a po mnogima i najboljih romana 20. stoljeća. Za one kojima je Flan O'Brien nepoznat autor, napomenimo da je riječ o jednom od pseudonima irskog književnika Briana O'Nolana, rođenog 1911., koji je, osim što je napisao još četiri izvrsna romana (od kojih možemo istaknuti ur-postmodrnistički At Swim-Two-Birds i Dalkey Archive), za života bio slavan kao autor duhovitih, otrovnih novinskih kolumna koje je pak potpisivao kao Myles na gCopaleen.  Biografi ističu da je pisanje pod pseudonima za O'Nolana bila nužnost jer su ga njegova stajališta o crkvi i državi u katoličkoj Irskoj, koja nije skrivao u romanima i kolumnama, mogla stajati njegova stalnog zaposlenja u državnoj službi. Među suvremenim povjesničarima književnosti i kritičarima, premda možda ne i među čitateljima, uobičajilo se O'Briena, uz Becketta i Joycea, svrstavati u sveto trojstvo irske književnosti 20. stoljeća.


Trećeg policajca O'Brien je napisao odmah nakon što je objavio svoj prvijenac At Swim-Two-Birds, 1939., no njegov je izdavač procijenio da se autor previše zanio i odbio mu je rukopis. O'Brien je potom poslao rukopis književnim agentima u Americi no oni su ga, kako se pokazalo, uspjeli zagubiti. Razočaran, O'Brien je odustao od ovog projekta a da bi prikrio neuspjeh počeo je, posramljen, čak širiti krajnje bizarne priče  o tome kako je sam zagubio rukopis. Neke je dijelove i likove poslije uključio u roman Dalkey Archive, no za njegova je života Treći policajac ostao čitateljima nepoznat, a objavljen je tek postumno, 1967. godine. Lude šezdesete bile su plodno tlo za recepciju ovog čudnog romana koji su kritičari uspoređivali s Joyceom i opisivali kao „lakrdiju u kojoj se zločinac bori s lokalnom birokracijom“ te kao tajanstvenu, neuhvatljivu alegoriju o zamkama samog postojanja. Ljubiteljima slavne tv-serije Lost bit će zanimljivo da su autori serije isticali Trećeg policajca kao jedno od svojih glavnih nadahnuća.


Tko je onda "treći policajac" i koja je uloga bicikala u zagrobnom svijetu? Na početku romana glavni, neimenovan lik, opsjednut teorijama uvrnutog filozofa de Selbyja, popusti pred nagovorima prijatelja Johna Divneyja i zajedno s njim ubija i pljačka starog Phillipa Mathersa. Kada tri godine kasnije dođe u napuštenu Mathersovu kuću uzeti crnu kutiju s novcem, koju su toliko dugo skrivali kako bi prikrili tragove, u trenutku kada dodirne kutiju, osjeti čudan "fazni pomak". Pri kraju romana eksplicite ćemo saznati da je "kutija" zapravo bila bomba koju mu je podmetnuo Divney. Mi znamo što se dogodilo, no glavni lik ne, te on nastavlja živjeti ne znajući da je mrtav. U tom novom svijetu pokraj sebe odjednom vidi Mathersa, ne shvaćajući da je to njegova sablast. Nakon toga stvari postupno postaju još čudnije i nadrealnije, no glavni lik nije poput Kafkinih, koji se ne čude iščašenom svijetu oko sebe, nego je stalno zatečen, zbunjen i unezvjeren, potpuno smeten apsurdističkim „skečevima“ u kojima se zatječe. On pak ne zna kako se zove i općenito stalno puno toga zaboravlja, te samo želi pronaći svoju crnu kutiju. Ostatak romana zapravo je niz mađioničarskih trikova koje O'Brien izvodi na svome nesretnom junaku.


Cijelu priču pratimo iz junakova gledišta te otkrivamo kako stiže u zbunjujuću, logički nemoguću policijsku postaju koja "podsjeća na naslikan oglas na ploči" i doima se "lažno i neuvjerljivo", no kada se u nju uđe, trodimenzionalna je u uobičajenom smislu. Tu sreće dvojicu bizarnih, debelih policajaca kojima je glavni posao briga oko ukradenih bicikala, budući da su različiti problemi s biciklima u ovome svijetu zapravo jedini zamislivi događaji. Bicikli su neobična bića s kojima, nakon što ih neko vrijeme vozite, počinjete razmjenjivati atome pa s vremenom granica između bicikala i ljudi nestaje. Moguće je i da bicikl potpuno pređe u čovjeka, i obratno, pa je zabilježen slučaj da su, zbog nekog prekršaja, objesili bicikl a ne čovjeka, jer se taj čovjek potpuno preselio u svoj bicikl. Slijedeći tu logiku moguće je pretpostaviti da su svi likovi koje glavni junak sreće, uključujući policajce, zapravo bicikli, tj. da samo imaju ljudsku formu a u biti su stvari, naprave.


Otkrivamo i tajanstvenu podzemnu građevinu skrivenu u šumi čijim se liftom stiže u dvoranu u kojoj vrijeme ne prolazi i za koju policajci kaž uda je "vječnost". Tu možete stvoriti što god poželite, ali to ne možete iznijeti van (kritičari  utome vide hiperboličnu varijaciju motiva da glavnom liku njegovo obećano blago stalno izmiče). S vremenom otkrivamo da je tu građevinu stvorio i da njome iz daljine upravlja treći policajac, Fox, koji je svoju privatnu policijsku kancelariju smjestio u zid Mathersove kuće, zbog, kako kaže, uštede u najamnini, te povrh toga, ima i Mathersovo lice. Fox će objaviti da je našao crnu kutiju koju glavni lik cijelo vrijeme želi pronaći te mu otkriva da se u kutiji nalazi omnium, tvar s kojom se može stvoriti što god se poželi, izvor najveće moći, što je pak vjerojatno zrcalna verzija shvaćanja da je novac svemoćan  i da "novac pokreće svijet". Upravo je tim omiumom Fox stvorio podzemnu rajsku građevinu, kojom je zapravo htio tricksterski namagarčiti svoje kolege policajce.


Na početku policajci kažu glavnom liku da, zato što nema imena,   može činiti što ga je volja jer ga, kao bezimena, ne dodiruje ruka zakona, no kada ga poslije proizvoljno osude za zločin koji (barem u tom svijetu) nije počinio, ležerno mu nude fascinantno kvijetističko obrazloženje, koje sadržava i jednu od najdojmljivijih slika homo sacera, čovjeka koji je, neumitnom kafkijanskom logikom, učinjen toliko nepostojećim da ga ni smrt ne može priznati: "Točno je da ne možete počiniti zločin i da prava ruka zakona ne može staviti prst na vas bez obzira na stupanj vašeg zločina. Sve što radite je laž, ništa nije istina od toga što vam se događa. Samo zbog tog razloga možemo vas zadržati i vješanjem vam izvući život a da uopće ne budete obješeni i da se to ne navodi u umrlici. Ova osobita smrt kojom ćete umrijeti nije čak ni smrt, već samo jedna nehigijenska apstrakcija u stražnjem dvorištu."


Zaštitni znak Trećeg policajca ipak je filozof de Selby, čijom je filozofijom glavni lik opsjednut, pa i zločin počinja kako bi si priuštio egzistencijske uvjete za pisanje knjige o njemu. Razmišljanja o de Selbyju nalazimo rasuta po cijelom romanu, a u bilješkama i komentare tuđih interpretacija i razglabanja o prijepornim mjestima de Selbyjevih metefizičkih ekstravagancija. De Selby primjerice tvrdi da je "putovanje halucinacija", da kretanje i protjecanje vremena ne postoje, da naš planet ima oblik kobasice a posebno je dojmljiva njegova tvrdnja da je noć "nezdravo stanje atmosfere uslijed nagomilavanja crnog zraka", učinak industrijskog zagađenja. Njegovu pankersko-stoičku filozofiju sažima ovaj citat: "Kako je ljudsko postojanje samo halucinacija koja u sebi sadrži dodatne halucinacije kao što su dan i noć..., pametnom čovjeku ne priliči biti zabrinut pred prividnim približavanjem krajnje halucinacije poznate kao smrt."


Premda ovdje ponajprije naglašavamo da Treći policajac nalikuje logičkoj mrlji, izvitoperenom obliku što ga stvara svijest kada gleda samu sebe, ili konkretnije, da je život nakon smrti zapravo suočavanje sa samim sobom, sablasna tvar koja nastaje kada se subjektivna svijest (u ovom slučaju nečista savjest ubojice koji stalno iščekuje kaznu) postavi preko sebe same i pritom samo malo (zbog činjenice smrti) zarotira, to ne znači da ta mrlja nije nimalo realistična. Zapravo je više nalik odrazu u izobličavajućem zrcalu. Mogli bismo pomisliti na paralelni svijet u Alici iza ogledala, primjerice, no još je primjerenija usporedba s Manetovom slikom Bar u Folies-Bergèreu, koja također uprizoruje jednu od varijacija moiré-efekta. Tu su, koristeći se pojmovnikom naše prispodobe, jedan preko drugog postavljeni stvaran prizor i njegov odraz u zrcalu. Stvaran lik je konobarica za šankom, odsutna i melankolična pogleda, no u zrcalu iza nje ne vidimo realističan odraz njezine okoline u slavnom pariškom varijeteu, nego distorziran prikaz, u kojem je sama konobarica drukčije nagnuta, doima se srdačnijom, raspored boca je drukčiji itd. Dakle, kada se stvarna i zrcalna slika stave jedna preko druge, ne vidimo poklapanje, nego distorziju. Na sličan se način u O'Brienovim logičkim mrljama mogu naći sličnosti sa stvarnim životom. Radnja Trećeg policajca može se čak tumačiti u psihološkom ključu, budući da se varijacije tema opsesivnosti, ubojstva, kazne, skrivanja i bijega nastavljaju i u životu nakon smrti. Glavni lik na početku puta čak sreće svog dvojnika, bešćutnog ubojicu, koji kao i on ima jednu drvenu nogu, a zove se Martin Finnucane. Možda je to i njegovo ime kojeg se svjesno ne uspijeva sjetiti, naročito s obzirom na to da će opaki Finnucane poslije također ubiti starog Mathersa, a policajci će krivnju proizvoljno pripisati glavnom liku – što će u toj situaciji izgledati apsurdno, premda, na dubljoj razini, ne i pogrešno.


Likovi Trećeg policajca jesu čudni ali nisu potpuno nevjerodostojni, mogu nas podsjetiti, kako primjerice ističe Charles Baxter, na ljude opsjednute svojim ludim teorijama koje svi stalno srećemo, pa ako ovaj roman govori o nečemu "stvarnom", možda govori o posljedicama opsesivna življenja, budući da su svi likovi u romanu opsesivni spram svojih filozofija, ambicija, poslova ili misija. "Pokažite mi opsesivca, i pokazat ću vam potencijalnog kriminalca", prema Baxterovu je mišljenju mogući motto romana. No u Trećem policajcu sve je distorzirano, pa su i naizgled "prave" teme istovremeno lažne teme koje vam izmiču iz ruku čim pomislite da ste ih "uhvatili". Baxter također ističe da čak i kad vam se učini da bi trojica policajaca mogli biti parodija katoličke dogme o svetom Trojstvu, shvatite da takva potraga za simbolima i tajnim "značenjima" više nalikuje beskonačnoj regresiji, kao što jedan od policajaca stvara kutije unutar kutija toliko sitne da postanu potpuno nevidljive i nastavljaju se u beskonačnost.


Kao na Manetovoj slici, kada jednu preko druge postavimo našu svijest i ono čega je ona svjesna, u O'Brienovu svijetu "slike" se također ne poklapaju. Sama naša svijest sprečava nas da budemo svjesni onoga što se događa, da shvatimo da smo primjerice mrtvi. Naša samosvijest, svijest da smo živo biće, postoji samo u zrcalu, no mi smo zapravo mrtvi. Svijest nam omogućuje i da vidimo i ne vidimo, točnije, da upravo onime što vidimo zastremo istinu, da onim što je vidljivo stvorimo nevidljivost, neprozirnost. Kao što paradigmatski ističe izniman autor horror-priča Thomas Ligotti, svijest, čim se javi, samu sebe poništava i zavarava, stvara iluzije koje će je zaštiti od suočavanja s (prestrašnom) istinom. Svijest ne samo da nije pouzdano zrcalo svijeta, nego upravo obratno, sama svijest je moiré-efekt, sablasna tvar. Upravo nam logika svojom materijom onemogućuje da otkrijemo logiku svijeta.


 

Nema komentara:

Objavi komentar