Tan Lin - Ambijentalna književnost

Zoran Roško

Ambijentalna književnost za ambijentalni život

Tvrđa 1/2 2013.

       

          U knjizi Seven Controlled Vocabularies and Obituary 2004. The Joy of Cooking: [AIRPORT NOVEL MUSICAL POEM PAINTING FILM PHOTO HALLUCINATION LANDSCAPE], Amerikanac kineskog podrijetla Tan Lin (nemojte ga brkati s književnikom Tao Linom) predlaže radikalnu vrstu čitanja: ne-čitanje, čitanje bez čitanja. Najkraće, čitanje treba biti relaksirajuće, poput odlaska u šoping-centar. Tan Lin bi svojim provokativnim i protuintuitivnim idejama lako mogao steći status novog Baudrillarda – potrebno je neko vrijeme da naizgled apsurdne teze prepoznate kao one koje će uskoro postati zarazne. Kako bismo razumjeli Tan Linove „besmislice“ i shvatili da, u najmanju ruku, izvrsno opipavaju „duh (u stroju) vremena“, potrebno je, čini mi se, u prosvjetljujući napitak umiješati barem još dvije iznimne skorašnje pojave – film Upstream Color Shanea Carrutha i filozofijske ideje spekulativnih realista, naročito njihovu ideju čudnog (weird) čitanja. Zajedno, međusobno se objašnjavajući i nadopunjavajući, Tan Lin, Carruth i čudni realisti primjereno ocrtavaju promjenu u ljudskom iskustvu koja se upravo događa: ambijentalna, neusredotočavajuća književnost alegorija je našeg općeg raspršenog, brzog, hipnotičnog, nekontekstualiziranog, dekorativnog, apstraktnog, ambijentalnog života.

(Tan Linova zamisao da se „idealni roman uopće ne bi moralo čitati“ nalikuje i književnom konceptualizmu –  kakav odnedavno zastupaju primjerice Kenneth Goldsmith, Craig Dworkin, Rob Fitterman, Vanessa Place... – kontroverznoj poetici prema kojoj je važna ideja, ne i samo čitanje. Autor te njegova originalnost i ekspresivnost potpuno se odbacuju, važni su prisvajanje tuđih djela, plagiranje, podvale, falsifikati, krađe, prerade postojećih i nasumično stvarnje novih tekstova, dosada, bezvijednost i značenjska besmislenost teksta, nečitljivost, mehaničko ponavljanje, nekreativno pisanje, jezik kao nešto što se odbacuje i reciklira, jezik kao otpad. No književni konceptualizam obuhvatna je i složena tema, pojava vrijedna posebne pozornosti pa ćemo njezine sličnost s idejama Tan Lina ovdje preskočiti.) 

        Kris i Jeff, dvoje glavnih likova u filmu Upstream Color otkrivaju da su u milosti i nemilosti osjećaja, opažanja i sjećanja koja nisu njihova. Mi, gledatelji filma, znamo da su ta iskustva učinak onoga što se događa svinjama s kojima su oni metafizičko-telepatski  povezani posredstvom misterioznog bijelog crva (to je u filmu neobjašnjena, fantastična pretpostavka). Na početku filma pratimo kako Lopov nasilno ubacuje u Kris crva, što mu omogućuje potpunu kontrolu nad njezinom voljom i sviješću, a poslije lik zvan Sampler vadi crva iz nje i "transplantira" ga u svinju (na taj način stječe on moć promatranja i sempliranja životnih isksutava te osobe i njihova iskorištavanja kao nadahnuća za svoje muzičko skladanje). Kris i Jeff pak znaju samo to da im se nešto događa, ali ne i što. Ono što ih zbunjuje nije pitanje jesu li njihova iskustva privid ili su stvarna (nesumnjivo su stvarna), nego njihovo podrijetlo. Iskustva se događaju u njima/na njima/kroz njih (primjerice, kad su svinje u panici, i oni su u panici), ali oni ne znaju čija su to iskustva, tko ili što ih stvara. Ukratko, oni su nakon fizičkog i metafizičkog upletanja bijelog crva u njihove živote (što je fantastička materijalizacija ideje da je u nama neki biološki ili metafizički parazit, nešto neodgonetljivo drugo što nas stalno i temeljno određuje) postali objekti a ne subjekti vlastitog iskustva. Nisu oni tvorci svog identiteta, nego njihov „identitet“ (izdaleka i kao samostalna sila) stvara njih: iskustvo je teleprisutno u njima. Takav izbezumljujući život za njih postaje najpodnošljiviji/najsmisleniji kada s vremenom odustanu od pokušaja uvođenja reda u ono što im se događa, kad se prepuste i urone u struju tele-iskustva (čiji su oni samo ekran), no to međutim ne podrazumijeva postizanje nekog općeg boljitka. Oni na kraju čak postaju budniji, povezaniji s „prirodom“ ali ne u smislu stjecanja neke osobne koristi, primjerice transformacije u više/dublje/svjesnije/čišće jastvo. Usuprot suvremenim trijumfalističkim personalističkim narativima, promjena koju likovi doživljavaju ne pretvara ih u bolje, ljubaznije, praštajuće osobe; u njihovoj „transformaciji“, povišenoj svijesti o vlastitom slomljenom identitetu, riječ je samo o tome da su jednu pogrešnu interpretaciju onoga što im se događa zamijenili drugom pogrešnom interpretacijom (tako otprilike taj višesmislen film tumači Nicholas Rombes)

        Kada osoba postane (više-manje) objekt, ono što se tada gubi nije stvarnost, nego fantazija. Carruthovim likovima nedostaje fantazija koja bi povezala "činjenice", doživljaje koji im se nesumnjivo događaju – što na neobičan način potvrđuje tezu Timothyja Mortona da je „teže izgubiti fantaziju, nego stvarnost“. Dosadašnji slični psihološko-metafizički filmovi naglašavali su ponajprije nesigurnost koja je posljedica gubljenja osjećaja za stvarnost, kada likovi više ne uspijevaju razlučivati između stvarnosti i privida, no Carruth nam pokazuje što znači izgubiti osjećaj za fantaziju o sebi, kad nam preostanu samo iskustvena stanja, iskustva bez identiteta, osamostaljena od svog "izvora", kada pripadamo iskustvenom okolišu a ne "sebi", kada postanemo ambijentalni.

Govoreći o ambijentalnoj muzici, jedan od njezinih utemeljitelja i najpopularnijih autora, Brian Eno, ističe da je ona elastična jer njezini zvukovi mogu istovremeno pripadati potpuno različitim ljestvicama – imati razmjere čovjeka i razmjere kozmičke prijetnje ili mikrokozmičke intimnosti. Ako taj model proširimo na druga područja, možemo reći da je prednost ambijentalnih radova to što nam stalno pomiču žarište – možemo krajnje pomno pratiti pojedinosti ali i biti rastreseni i (polu)odsutni, možemo se usmjeravati i na ono najmanje i na ono najveće, intimno i kozmičko, ljudsko i neljudsko. Ukratko, s ambijentalnim djelom pripadamo cijelom okolišu, a ne sebi; sustavu, a ne svojoj unutrašnjosti/tjelesnosti. Potpuno smo eksteriorizirani i pomični.

        Klasično, humanističko shvaćanje čitanja jest ono koje zahtijeva što je moguće veću pozornost, pomno praćenje teksta, predanost, uranjanje, čitanje od početka do kraja, memoriranje, potragu za cjelinom djela, kritičku interpretaciju i kontekstualno razumijevanje. Sve su te odlike u današnjem digitalno-medijskom dobu, žale se nostalgičari, ugrožene, a s njima i temeljne osobne i društvene humanističke vrijednosti te oblici percepcije, razmišljanja, kritike pa i slobode koji su s njima navodno neraskidivo povezani. Tan Lin (multimedijski umjetnik, pjesnik, prozaist i teoretičar) nije nimalo impresioniran takvom kuknjavom, nego u avangardističkom duhu obrće prihvaćene vrijednosti, tj. slavi upravo ono od čega se humanistički autori užasavaju. On ističe da je čitanje uvijek ponajprije vizualni događaj (dok čitate, zapravo gledate tekst) što će ga u daljnjoj kumulativnoj razradi dovesti do (performativnog, ne  argumentacijskog) zalaganja za književnost koju se ne čita nego gleda, za čitanje bez čitanja. Čitanje treba postati apstraktno, hipnotično, nefokusirano, relaksirajuće – poput zabave, odlaska u šoping-centar i cineplex, na ples, u kafić, u restoran ili u kupnju svijećnjaka. Čitanje ponajprije treba pojačati ugođaj prostora u kojem se događa, rukovodeći se načelom prema kojem nešto dodaš a onda nešto oduzmeš a kad ti dosadi, odeš. Knjiga bi trebala biti nešto što se nikad ne gasi ili što poput termostata regulira energije u prostoru; ona treba "žuboriti" u pozadini, poput zavjesa ili zidnih tapeta. Roman i pjesma trebaju težiti ne prema kompleksno strukturiranoj muzici nego prema relaksaciji i jogi jer književnost je zapravo najljepša u trenutku kad se zaboravlja, kad je poput plesa u diskaču. Najbolja moguća poezija ona je koja potiče da svi naši osjećaji nestanu u trenutku dok ih doživljavamo, da sve brže ispare pred nama/u nama.

        Tan Lin kaže da se dok čitamo trebamo ponašati poput životinja i kukaca, neegzaktno: najljepše stvari u romanu one su za koje nismo ni primijetili da o njima razmišljamo, kada nekamo odlutamo mislima ili se zateknemo usred nečega što uopće nema izravne veze s onime što se događa u romanu. Idealan roman zapravo ne bi uopće trebalo čitati a poluidealan samo rastreseno, primjerice držati ga uz uzglavlje ili pogledavati ga dok kuhamo. Najviše nam ionako znače romani koje silno želimo pročitati a još to nismo učinili, kao što su najljepše one želje koje nisu potpuno specifirane, jasne, oštre – ljepša su mutna, neodređena stanja. Iznenađujući primjer toga je odlazak u šoping, koji zapravo nije za one koji imaju jasnu želju (ili točno znaju što žele kupiti), nego za one koji jedva da išta žele ili uopće nemaju želja. Šoping centar je utopijski sustav nepreciziranih kupovnih obrazaca u kojem je želja minimalizirana a ne maksimalizirana. Idealni posjetitelj luta šoping centrom a da i ne zna zašto, potpuno izbrisana jastva. Jednako se tako i idealna knjiga čita nefokusirano, besmisleno, bez usredotočene potrage za velikim značenjima, jednako kao što se čitaju etikete na puloveru. Čitanje nije stanje drukčije od odmaranja ili opuštenog promatranja svijeta oko nas.

No ta je poroznost, prema Tan Linu, dvosmjerna: kao što čitanje treba sve više nalikovati mnogočemu što nije čitanje, tako i sve drugo postaje nalik čitanju. S jedne strane, roman čitamo najbolje kad ga čitamo kao zgradu – u koju iznova i iznova ulazimo – no i zgradu najbolje doživljavamo kad je čitamo. Zato upravo danas, u doba tzv. kraja čitanja, zapravo čitamo sve: odjeću i etikete na njima, lijekove i recepte, proizvode, oblake, parking-kartice. Nekako je zaista sve postalo "tekst" ali po cijenu da to više nije tekst-sa-značenjem, nego tekst kao ambijentalni intenzitet, kao svojevrsna tekstura iskustva.

        Čitanje ne potiče rast duše i nema više ciljeve (tzv. "kultiviranost" ne jamči ništa, svi znamo da su mogući i kultivirani upravitelji konc-logora); čitanje nije transformacija života i potraga za smislom; čitanje nije izraz želje da se u kaosu života otkrije neki simbolički poredak. Čitanje je prije nešto poput lifestylea, intenzivan ambijentalan događaj, način pretvaranja vremena u pojačan prostor, prostor koji kao da je propušten kroz glazbeno pojačalo, gdje sam čitatelj nalikuje glazbenom studiju. Nekim se knjigama vraćamo ali uglavnom stalno idemo dalje, tražeči nove načine pojačavanja iskustva, ambijenata u kojima živimo – poput narkomana, ovisnika o ambijentalnom intenziviranju. U ovisnosti nikad nema vidljivog početnog uzroka, jednostavno se nađeš u petlji iz koje više ne možeš van.

        Ambijentalno iskustvo o kojemu govori Tan Lin očito je nalik onome prikazanome u filmu Upstream Color. Proživljavanje intenzivnih iskustava bez svijesti o njihovu izvoru, kontekstu, značenju i svrsi približava nas poziciji osobe kao objekta, ili kiborga (sudjelovanja u široj, kolektivnoj svijesti gdje pitanje autorstva više nije relevantno). Tan Lin pretpostavlja umjereno brisanje osobnosti (žudnji, usredotočenosti, pamćenja...), Carruth prikazuje posljedice radikalnog ali nenamjernog lomljenja identiteta, a budući kiborzi (naši vjerojatni rođaci u budućnosti) radikalno će napustiti ideju individualnog autorstva i identiteta no učinit će to namjerno. Ipak,  sva ta, u različitoj mjeri radikalna, pretvaranja subjekta u objekt iskustva pretpostavljaju promijenjeno shvaćanje ideje objekta, usljed čega ovdje nije riječ o otuđenju, instrumentalizaciji, opredmećenju, fetišizmu (u Marxovu smislu) ili općoj komodifikaciji. Objekt naime, ni u jednom navedenom slučaju, nije objekt u klasičnom smislu: pasivan, neživ, nesvjestan, predmetan, sekundaran, postavljen od nekoga. Novi "metafizički" odnos subjekta i objekta podrazumijeva objektiviranje subjekta i istovremeno subjektiviranje objekta. Objekt je, kako ističe Graham Harman, jedan od najistaknutijih predstavnika spekulativnih realista (novih metafizičara), uvijek misteriozan, objekti se uvijek uskraćuju jedni drugima, uvijek zadržavaju nešto nedohvatljivo, što nije uključeno u (anorgansku, organsku ili mentalnu) interakciju. Objekti su u temelju tajnoviti, u nekim verzijama spekulativnog realizma čak donekle oživljeni, panpsihički mistični.

        Današnji posthumanizam/transhumanizam znači ponajprije to da se čovjek pretapa sa svojim informacijskim okolišem. Naizgled mrtve stvari (kompjutori, video-igre, mobiteli) ne samo da se doimaju življima od prosječnog čovjeka, nego to doista jesu – zato što se računaju zanimljivost, intrigantnost, uzbudljivost, intenzitet iskustvenog prostora, a sve je manje važno tko/što je njihov izvor (umjetan ili prirodan, živ ili neživ).

        Ne živimo više u doba spektakla i vladanja slika, nego u doba uzajamnog čitanja "oživljenih" objekata. Ono što čovjek danas „prima“  sve su manje simbolički artefakati a sve više (tuđa) iskustva, usljed čega čitanje sve manje postaje simbolički konstituiran događaj, kretanje u carstvu znakova. Psihoanaliza, Lacan, hermeneutika i semiotika tu više nemaju puno toga reći. Ako više ne cirkuliraju "znakovi", nego iskustva, nije više sve tekst, nego je sve tekstura – sačinjena od subjekata koji su u različitoj mjeri objekti i objekata koji su u različitoj mjeri subjekti. Intresubjektivnost je prevladana i nadomješta je interobjektivnost. Kao u ambijentalnoj muzici, najveće i najmanje, najbliže i najdalje, ne samo da se mogu izmijeniti u trenu, nego sama distinkcija među njima nestaje – mi više i ne znamo, a sve manje i brinemo o tome, dolazi li nešto iz blizine ili iz daljine. Jednako tako, umjetno i prirodno, subjekt i objekt sve su više međusobno zamjenjivi i nerazdvojivo izmiješani, a čovjek postaje ambijentalno biće u carstvu ne-značećih iskustava.

I unutar aktualne teorije književnosti javljaju se glasovi koji  naglašavaju neljudski aspekt tekstova i čitanja (post/strukturalistički „antihumanizam“ bio je samo prividan – zarobljen humanističkim kategorijama povijesti, konteksta, ideologije, žudnje, moći, znakova i značenja). William E. Connolly primjerice ističe da je humanizam ekscesan jer pretjerano podržava koncepciju ljudskog činjenja (agency) koja podrazumijeva dovršenost/konzumaciju i jer nije dovoljno budan za višestruke oblike proto-činjenja (proto-agency) u drugim aspektima prirode i kulture koji nas često premašuju, preklapaju se s nama i zbunjuju nas (A World of Becoming, Duke UP, 2011.) Rita Felski također govori kako tekst zamišljamo kao nepokretan predmet smrznut u prostoru i vremenu, zatvoren unutar sveodređujućeg kontekstualnog okvira, umjesto da ga vidimo kao pokretljiv roj različitih činitelja (actors) koji se kreću jedan prema drugome i uvjet su našeg čitalačkog doživljaja. Tekst za nas,

zasljepljene historijskim kategorijama i koordinatama, postoji samo kao predmet-koji-treba-objasniti a ne kao partnerski neljudski činitelj i sustvaratelj odnosa, stajališta i privrženosti. No umjetnička djela nisu herojski činitelji nalik humanistički shvaćenim „ljudima“, angažiranima u beskrajnim suprotstavljanjima, podrivanjima i otporima, nego su uvijek određeni pripadnošću širim sustavima, uvijek su su-činitelji, uzajamno ovisni, zapleteni u višestruke privrženosti i veze koje im omogućuju preživljavanje (Rita Felski, “Context Stinks!,” New Literary  History 42, 2011:  590).

Eileen A. Joy paradigmatski govori o novom čudnom čitanju i naglašava koliko su tekstovi uvijek neljudski pa zbog toga i ne bismo u književnim tekstovima i njihovim figurama nužno trebali tražiti smisao, humanistički ih restartati stalnim referiranjem na Stvarno (kontekst ili ljudsku psihologiju, primjerice), nego bismo trebali bolje podastrijeti „žagor i šumove, kretanja i operacije, signale i prijenose, pojavljivanja i nestajanja čudnih svjetova i njihovih figura“ kojima knjige bujaju a koji premašuju naše semantičke mreže te bolje sagledati kako su ti mnogi „pseudo-svjetovi uvijek već uključeni u rad našega mozga, u crnu kutiju svojevrsne su-implicirane, usvjetovljene inter-subjekt-objektivnosti u kojoj je teško odrediti granice između jastva i Drugog, Stvarnog i izmišljenog“ („Weird Reading“, u Speculations IV, 2013. http://speculations.squarespace.com/current-issue/ ).

Ako sada napokon postajemo osjetljivi za neljudsko partnerstvo tekstova (kao „proto-živih“ objekata a ne pasivnih predmeta koje oživljuju samo ljudske žudnje, ideologije i semiotičke procedure), onda se i pomak od značenjske prema ambijentalnoj književnosti također nekako čini neizbježnim. Ljudi i tekstovi u svojim interobjektivnim odnosima ne stvaraju ponajprije značenja, nego iskustva – stanja koja su (ne više samo simboličko-semiotički, nego i ontološki) fluidna, nedodirljiva, tajanstvena, no upravo zbog toga mnogo temeljnija i intenzivnija. Čovjeka koji bi još donedavno bio rekao da ga više zanimaju korice od knjiga, fusnote od teksta, ono čega u tekstu nema od onoga o čemu je riječ, doživljavali bi kao (akademski gledano) marginalca i (psihologijski gledano) čudaka, no sada takva čudnost postaje in. Kao što paratekstualne sitnice (materijalnost i dizajn korica, naslov, bar-kodovi, tipografija i fontovi, fusnote, predgovori, pogovori, bilješke i komentari urednika, pohvale na poleđini...) mogu biti važnije od teksta, tako i ono što u tekstu nismo pročitali može biti važnije od onoga što tamo (koliko god značenjski višestruko i neuhvatljivo) jest. Međutim, ne želi se time reći da treba odbaciti značenjski aspekt tekstova, nego da ga treba sagledati u širem polju različitih intenziteta koji nastaju u međudjelovanju ljudi i objekata. U intervjuu za magazin Bomb Tan Lin kaže da je „čitanje neka vrsta integriranog softvera. Neke su od njegovih čitalačkih funkcija tekstualne, neke su paratekstualne; neke su vizualne, neke su tekstualne, premda u mome doživljaju granica među njima ne postoji, a knjiga Seven Vocabularies u osnovi je istraživanje tog zamućivanja“ (http://bombsite.com/issues/999/articles/3467). U tom radikalno zamućenom polju vladaju mutirani vrijednosni parametri, a Tan Lin će s velikim zadovoljstvom stalno iznevjeravati naša „humanistička“ očekivanja. Primjerice, ističe on, svi mi vidimo jako malo i zato je život lijep; idealan film ne bi stvarao emocije nego ih zaustavljao, i tako nas otuđivao od životne drame koju mislimo da živimo; naši su osjećaji generički a ne jedinstveni, pa su najljepši upravo kada su najviše generički i kad se ponavljaju itd. Tan Lin pršti takvim konceptualnim inverzijama, no ponekad njegov lajtmotiv da je zaboravljanje važnije i dublje od pamćenja vodi do dirljivih poetičnih (pojačano humanističkih) uvida: nekoga se možeš sjetiti mnogo puta ali zaboraviti ga možeš samo jednom.

(Napomena: ni prijevod ulomaka Tan Linove knjige ni ovaj uvod ne mogu dočarati mnoge druge njezine aspekte – od tipografije, upotrebe fotografija i praznina u prijelomu stranica, citiranja i sempliranja, bavljenja naslovnom temom knjiških „sedam vokabulara“, paratekstualnošću... I u izboru prevedenih ulomaka i u uvodu usmjerio sam se ponajprije na temu „ambijentalnosti“, koje je ova knjiga svojevrsni manifest, premda je Seven Controlled Vocabularies najmanje tri knjige u jednoj.)

Tan Lin: Sedam kontroliranih vokabulara

5:27 35°

Koji su oblici ne-čitanja i koje ne-oblike čitanje može poprimiti? Poezija = tapeta. Roman = dizajnerski objekt. Tekst kao ambijentalna filmska glazba? Douche-amp je želio stvarati neretinalna umjetnička djela. Bilo bi lijepo pisati književna djela koja se ne mora čitati nego ih se može gledati, kao podloške. Na čitanju poezije najviše zadivljuje zvuk koji se čuje dok pjesnik čita.

B STRANA

Pjesme za gledanje nasuprot pjesmama za čitanje nasuprot slikama za sekvenciranje nasuprot slikama za sempliranje. Sve što je lijepo šifra je za nešto što je već poznato. Ništa ne bi smjelo biti nepoznato. Programski [   ] kod koji gledate generira 16,7 milijuna različitih nijansi boja u pozadini. Neke od njih su sugestivne. Nijedna od njih ne funkcionira umjesto pamćenja. Pamćenje se ne može sekvencirati. Pamćenje je obično nedizajnirano. Upravo ulazite u: ] Tri sobe. Zrcalne kugle. Pokretne tapete. Disco. Pokućstvo. Životni stil. Ustajanje [   ] i ispijanje pića.

C

Naravno, u nekom romanesknom smislu, sekvenciranje je veoma apsorptivno, i stoga na subliminalnoj, tj. nedizajniranoj razini, sekvenciranje omogućuje da i čitanje sâmo postane apstraktno, [u zagradama] hipnotičko i [očaravajuće]. Problem s većinom poezije, kao i dizajna i arhitekture, u tome je što je malo previše buržoaska. Zato nikad ne treba isključiti pjesmu [ni roman]. Nažalost, u francusko-američkim romanima svi govore sa stajališta “cogita”. Roman bi trebao regulirati temperaturu u prostoriji, poput termostata. Kao što svi znamo, poezija i roman ne bi trebali težiti stanju glazbe nego stanju opuštenosti i joge. Mnogi misle da dobre pjesme treba naučiti na pamet. Kao što će vam reći svatko tko je barem jedanput pročitao sliku [npr. Ed Rucsha], slike su, kao i pjesme, najljepše [i najmanje egoistične] upravo u trenutku kad ih se zaboravi, poput disca i ostalih plesnih ritmičkih uzoraka.

110

Svaka sekvenca ili rečenica, tj. sklop riječi, izvodi se 7,2 sekunde, onoliko vremena koliko je potrebno da se izgovori sve riječi, jednu po jednu. Općenito se smatra da je 7 broj stvari koje ljudski mozak može lako zapamtiti. To je prvi proučavao George Miller i njegova teorija naziva se Millerov broj sedam. Zato telefonski brojevi većinom imaju sedam znamenaka. Možemo se nadati da je 7,2 sekundi upravo dovoljno dugo da čitatelj/gledatelj uđe u ritam. Možemo pomisliti i na stroboskop koji bljeska u redovitim intervalima. Interval može biti lijep jer može biti miksan. Opuštanje nema stvarnih granica, kao ni nedizajnirano pokućstvo. Ono nadopunjuje stvarni život ili što već tako nazivamo. Zato je tako ugodno čitati.

Netko je (čini mi se) rekao da je odavno prošlo vrijeme za pjesme napisane riječima i za čitanje pjesama u kojima se govori o osjećajima. Danas ne bi trebalo napisati nijednu pjesmu radi čitanja, a poezija u svom najboljem obliku raspršila bi sve naše osjećaje čim bi nas proželi. Takvo nizanje “događaja” čini kodiranje neprobojnijim od svega što bismo mogli doista vidjeti, i utješnijim. “Slike za čitanje -> “pjesme za gledanje”. Lijepa pjesma morala bi nanovo pisati samu sebe, poluriječ po poluriječ, u unaprijed određenim vremenskim razmacima. To čine televizori i računala, svojim brojnim elektroničkim sklopovima; oni zajedno pojačavaju mikroproizvodnju i sekvenciranje osjećaja koje se prije smatralo nedostupnima, kompleksnima ili krajnje entropijskima. Kad bi sve slike mogle biti samo kodovi projicirani na zid, ta imena (dodatak) za stvari koja poništavaju zid bila bi ljepša od svega što možemo osjetiti.

Ništa što je negativno nije jednostavno. Sve što je umjetno povezano je sa svime ostalim u sobi. Poezija bi trebala težiti u najvećoj mjeri sintetičkim formama (bojama ili brojevima oko njih), a najviše sintetičke forme nalaze se u kućama s pravokutnim zidovima, hodnicima i predsobljima. Svaki zid odvaja jedan prostor od drugoga. Sve što se može podijeliti dijeli se na svoj vlastiti niz (tj. stil) jedinica i dvica. Privatni prostori previše su dorađeni, a premalo nastanjeni. Javni prostori nedovoljno su razrađeni i nedostaje im povratna sprega. Stvari koje žive nasuprot stvarima koje su mrtve nasuprot beživotnima.

Stoga bi poeziju (poput lijepe slike) trebalo zamijeniti zidovima koji je okružuju i vratima koja vode u prazne sobe, kuhinje i hipnozu. Pjesmu bi trebalo maskirati u osjećaje koje ima soba, kao što su draperije, pribor za jelo ili svijećnjaci. Cjelokupno slikarstvo trebalo bi težiti stanju enciklopedija, sekvenciranju i cro-bijelim dijagramima.

B STRANA

Koji su oblici ne-slikanja, a koji su oblici koje bi ne-slika mogla poprimiti? Koji su ne-oblici gledanja, a koji su oblici koje bi ne-gledanje moglo poprimiti? Slika kao filmski scenarij u slow-motionu? Platno kao ambijentalna glazba? Douche-amp je želio stvarati ne-retinalna umjetnička djela. Bilo bi lijepo zamisliti sliku koju ne bi trebalo gledati nego bi se  samo opažalo pojedine djeliće, kao što je slučaj s novinama, televizijom i vremenskim prilikama. Lijepa slika je slika koja nestaje, svakih pola poteza kistom. Poput termostata, trebala bi samo regulirati druge boje i pokućstvo u sobi. Ad Reinhardt nije imao pravo. Sve što je naslikano stoji uza sve što nije. U lijepoj slici nema namjere. Trebala bi se ponavljati u pozadini, u beskraj, poput biljaka i fotelja. Samo tako može ponavljati svoje perceptualne pogreške. Kao što će vam reći svatko tko je ikad sekvencirao sliku, perceptualne pogreške nikad nisu uzvišene. Slici bi trebao isteći rok trajanja malo prije nego što je pogledamo, poput draperije. U muzeju najviše iritira zid s obješenom slikom.

4C    -NOST

Što bi značilo – pogledati pjesmu? Ona bi bila najljepša stvar u sobi koja bi mogla otrpjeti pogled. Bila bi ljepša od same stvari. Lijepa pjesma je ona koja se može uvijek iznova ponavljati. Čitate o pjesmi koja se sastoji od tisuću zalutalih pogleda. Pogledajte. Lijepa pjesma je slika koju se može uvijek iznova ponavljati. Samo se ponavljanjem može usavršiti ono što je već savršeno. Zbog toga uvijek postoji pogled koji ne prodire u lice (koje gledam). Takav bi trebao biti pogled pjesama koje misle da su slike.

Andy Warhol razumio je to i ponavljao je pogled slike svaki put kad je slikao istu stvar uvijek nanovo i nanovo i nanovo. Ništa nije ljepše od lica kada se ponavlja poput (riječi) šminke. Romani su bili najraniji oblik fotografije poznat ljudskoj mrežnici. Zato je knjige lako pobrkati sa slikama. Slike, za razliku od riječi, umiru čim se pričvrste za zid. Netko drugi rekao je: “Uzbuđenje je jedina pojava u svijetu koja se ne može predvidjeti.”

+      –

Savršena vježba životnog stila u domu je njegov televizor. On čini pogreške, jednu za drugom. Ako se znanje, za razliku od zadovoljstva, događa u mreži, slika bi se trebala provoditi u određenom intervalu, tj. u vremenu koje joj je dodijeljeno. Programiran je idealni interval, obično tri, sedam ili dvanaest, i širi se u beskraj. Tako se sve riječi, poput portreta ili nijansi boje, mogu zamijeniti nečime što nas podsjeća na kuplet, na cijeli broj, televizijski prijemnik, telefonski broj ili smjenu godišnjih doba. Ako nemate televizor, potrebno ga je napraviti. Kad ovo budete čitali, bit će proljeće ili će biti jesen. Temperatura je ista na sva tri ekrana. Negdje je ljeto i ostajem bez neke osobe jer je već otišla. Televizor počiva na prozorskom okviru. Sličan je slikarskom platnu. Ovo su osjećaji koje televizor ima, a ovo su načini na koje naši osjećaji nestaju u njegovim poput komadića leda. Najbolje slike, poput pjesama, raspršuju naše osjećaje, konstantnim tempom, poput disca, što nije ništa drugo nego kružni sustav riječi koje se predstavljaju kao brojevi. Mislim da sniježi i brinem se da će gosti zakasniti. Kuckam po ekranima. Naravno, ovo je izborna godina. Kako pokrenuti ideju o čitanju bez čitanja? Kako učiniti privlačnim čitanje kao praksu sličnu zabavi? Dolazimo i odlazimo. Nešto dodajemo, a zatim nešto oduzimamo.

Najskupocjenija roba u modernom životu je vrijeme. Živim u kući poput niza petlji, a tu su i znakovi.

+      –

04100261 ZELENO

Svaki narkić će vam reći da ovisnost ne zna za svoj uzrok i pojavljuje se bez sjećanja. Najbolje slike, kao i riječi, istječu poput fotografija sebe samih. Kao takav, prostor za slike i za doživljavanje slika morao bi se odvijati unatrag, kao da slike brišu same sebe

PLOČA 3

A

Umjesto fotografije, A, koja tek ponavlja nešto, poput suvenira, htio sam da ovo ne nalikuje ničemu osim sebi i da tako zahvati prazninu i nekazališne prostore “vanjskog” svijeta. Najmanje repetitivne fotografije su one koje nas navode da zaboravimo stvari koje volimo. Zato je tako dosadno gledati većinu pejzaža. Lijep pejzaž je kao lijepa fotografija je kao lijep pejzaž je kao lijepa fotografija. Takve fotografije postojanom brzinom brišu ljude, rođake, poznate predmete, druge fotografije i pejzaže. Zato je obično tako teško dvaput se zaljubiti u istu osobu.

Budući da se svaki ovaj cvijet, u travnju, može izbrojiti više nego jedanput, čini se da fotografija ponavlja samu sebe u beskraj, baš kao što to čine i naši osjećaji. Zato su fotografije krajolika ili ljudi ili prirode obično besmislene. Takva fotografija postaje svojevrsna definicija teatralnosti svijeta. Ako je svijet krajolik, onda naše emocije postaju obratan i privatan spektakl svega čega se ne možemo sjetiti.

No ipak, sve u vezi s našom žudnjom bitno je, do bola. Stoga prazna stranica odgovara nekoj lokaciji. Kad bi moje oči bile poput novina, fotografije bi se vrtjele oko riječi poput niza imaginarnih činjenica, a zatim bi se činilo da se udvostručuju.

B

U svakom danom krajoliku, B, sve što je zapisano opterećeno je sličnostima i svime što čujem i zapisujem. Ništa se ne bi smjelo pisati dok mislimo o nečemu. S druge strane, novine su u potpunosti vremenske. One bilježe pojave kao da su se upravo dogodile. Ako se ne sjećam nečega, smatram da je to svojedobno bilo objekt žudnje ili nešto što je rekonstruirano nakon mnogo godina.

Kad gledam krajolik u romanu, vidim samo nešto što nisam imao vremena zaboraviti. Strpljivo čekamo stvari koje su se već dogodile. U ovom krajoliku, nešto što sam (nekoć) zaboravio obrnut će se i postati upravo ono što jest. Nekoga se možete sjetiti mnogo puta ali zaboraviti ga možete samo jedanput.

PRADA

Poput naših raznih sebstava, i književnost bi trebala funkcionirati kao uzorak s etiketom, kao crte na parkiralištu ili djelomično izmišljeni nazivi ulica koji se ničim ne ističu, u privatnim, ograđenim zajednicama diljem Sjeverne Amerike: Brijestovi, Ulica brijestova, Ellingham, Elsingham, Ellen Tree Road, Avenije brijestova, Vijenac brijestova itd. Najljepše knjige one su koje su najnevidljivije, kao što bi ružičasta košulja s ušivenim cvijećem Marca Jacobsa bila gotovo besmislena bez etikete i kao što bi cipela Prada trebala imati crvenu crtu na potplatu ili kao što bi torba Louis Vuitton trebala imati istaknute inicijale po cijeloj svojoj površini kako bi ih se pročitalo. Pod pročitalo ne mislim ni na kakvo smisleno čitanje. Uostalom, tko je uistinu pročitao torbu Louis Vuitton ili džemper s namjerno iskrzanim ovratnikom Martin Margiela, iako ja u duge popodnevne sate čitam takve stvari?

LOGO

Dakle, najsnažniji tekst funkcionira kao logo, kôd u kojemu su riječi i čitanje spojeni u gledanje i zurenje, tj. postaju primitivne i nepokretne strukture za kanaliziranje statičnih informacija. Kao takve, može ih se čitati kao lišene stila ili kao primjere fonctionnalité absente. Takvi tekstovi teže namještajnim logoima multinacionalnih korporacija, posebno naftnih i financijskih, koje se obično može čitati dvosmjerno ili kružno. U svojim orijentacijama lijevo -> desno i desno -> lijevo ti kružni logoi odražavaju unutarnje i vanjske prostore. Stoga su dosadni za čitanje i nalikuju parkirnim kartama, poništenim kartama i knjigama poput Biblije i Pasa koji znaju kad im se vlasnici vraćaju kući. Tekst nalik na logo je poput teksta i uputa za čitanje u jednome, i stoga aktivnost čitanja pretvara u mehaničku i zlokobnu aktivnost u kojoj ono što se čita postaje beskrajno statično i prepoznatljivo. Čitanje nije ništa više nego uzorak, i to ne dizajnirani, u kojem simetriju nije moguće razlikovati od asimetrije. Takvi čitatelji djeluju kao otvoreni kodovi. Među primjerima otvorenih kodova za čitanje su logoi, zastave, naslovi, etikete na proizvodima, jarke i kričave boje, dijagrami, ambijentalna glazba, zamućene stvari i neonski jezik. Ti jezici izbjegavaju tradicionalnu želju knjige da otkrije simetriju u svijetu izvan knjige. Nijedna knjiga ne bi smjela steći posmrtnu slavu.

Poput kupovnih centara i drugih torova, i svijest je tek generički modus trajanja ili mišljenja “bez preduvjeta”. Poput svega ostaloga, i svijest zahtijeva mikrobrendiranje i vježbu. Užitak je jedan od najteže predvidljivih osjećaja, a idealan film ili zgrada trebali bi biti kranje predvidljivi i prenositi što je manje moguće informacija. Svojevrsno grupno mišljenje koje se odvija kad kupujemo, glasamo ili čitamo lišeno je funkcionalnosti. U neformalnom, ne-ruljastom nizu u Macy'su, besmislenom filmu unutar filma unutar robne kuće, populacijsko središte se mikrobrendira i besmisleno nanovo izvodi [jedan od oblika konvergencije] kako bi se raspršilo ili isporučilo kao logo. Logo je anonimni mrmor. Tako reče MF.

Vjerujemo da se trošenje odvija bez smislene razmjene, ili dobivamo repetitivne geste koje ne znače ništa. Aerodromi, trgovački centri i igrališta za golf najugodniji su, najotporniji na krizu i najviše logoizirani od svih krajolika. To su sistemi koji vam isporučuju stvaranje određenog raspoloženje, sheme nenametnutih identifikacija koje čine nebitnom razliku između stanja prije i poslije potrošnje. Igralište za golf, poput slike, konzumira se na gotovo jednak način uvijek nanovo. Zato golf tako opušta. Golfska igrališta, kinepleksi i trgovački centri obrubljuju populacijska područja i djeluju na isti način kao nekoć pastoralna poezija, kavana oko 1680., kratkovalni radio ili jedino kino u gradu. Podsjećaju nas da se uvijek nanovo trebamo zaljubljivati u nešto neodređeno, repetitivno i vrlo općenito. Svjetla kina Varsity u gradu Athensu u državi Ohio, gdje sam odrastao, svake noći odražavaju se na opekama ulice Court, ali neonska slova danas glase Taco Bell, a na staroj galeriji i pozornici su stolovi i blage, svjetlucave cijene tacosa i quesadilla. Naše najljepše emocije, poput kinodvorane, ili stranica kineske kuharice, ili cijene pola litre Pepsija rutinske su i bezbolne. Ili smo ih već imali ili su postojale prije. Sve naše emocije prazne se dok se razgrađuju.

1/4” : 1'

Bilo bi lijepo kad bi knjiga mogla biti manje prostorno kinetična i dosadnija, poput poštanskog sandučića s imenom ili oglasne ploče. Kao što će vam reći svatko tko je barem jedanput pročitao bestseler, čitateljsko iskustvo ne traje dugo i često je bezoblično i formulaično, u skladu s opsegom ljudske pozornosti. Takva knjiga imat će opći učinak rastjerivanja svoje zajednice i pretvaranja svih čitatelja u nečitatelje. Čitatelj knjige irelevantan je, a čitatelj nepročitane knjige sve je relevantniji kako vrijeme prolazi i čitatelj odlazi drugamo. Henri Bergson nazvao je nered poretkom koji ne vidimo. Slično tome, najljepše pjesme naznačuju [    ] iskustva koja su vrlo nepažljiva, nenapisana, a najljepša [   ] su tek površne naznake drugih vrsta perifernih, kodiranih, programatskih, funkcionalnih ili usmjerivačkih informacija koje se iznose stvarima kao što su razglednice, veliki ravni ekrani, parkirališta, brošure, ulični znakovi i drugi predmeti bez dubine. Odatle veliko zanimanje početkom stoljeća za fotografije krajolika [geografija] i umetanje prikaza krajolika u knjige, čime se stvaralo statične spomenike prirodi i/ili njezinoj suprotnosti: kulturi.

AM B              FI             CT

Idealni roman uopće se ne bi moralo čitati. Ne bi imao ni unutrašnjost ni izvanjskost. Sve riječi tekle bi iz njega poput softvera. Svi “događaji” bili bi pokretni ili pak svedeni na pozadinski šum. Svi romani težili bi stanju ambijentalne glazbe. Proizvodnja, raspodjela i potrošnja postali bi jedno. Sva pozornost bila bi ostatak, neodređeno dugo. Više nitko ne bi zaspao čitajući knjigu. Aristotel je pogriješio. Roman, kao ni događaj, ne bi se trebao događati 24 sata ili manje. Razumijevanje više ne bi bilo važno ili bi bilo skrenuto, pa bi se činilo da se svi činovi događaju “negdje drugdje”. Ili uopće ne. Ili u usporenom filmu. Ili nevidljivo. Ili uz dlaku vidljivome. Kao što vam može reći svatko tko je barem jedanput gledao televizijsku emisiju o prirodi ili parenju divljih životinja, ljepota, kao i čitanje, krije se u bujanju oblika neegzaktnosti. Kad čitamo, najbolje je ponašati se poput životinje ili kukca. Tako ljudsko tijelo spremnije apsorbira čitanje. U romanu je najljepše ono o čemu smo razmišljali, a nismo to ni primijetili. Zato roman ne bi trebao pripovijedati ni o čemu konkretnom. Trebao bi biti primjer veličanja nepažnje, ne-razvoja i postupnog brisanja sadržaja. Naravno, sva ta nepreciznost, nerazumijevanje i nepamćenje trebali bi se događati u vremenu i biti podvrgnuti trajanju, a ne kronologiji. Oko bolje apsorbira manji slog. Nikad se nisam osjećao kao kukac osim kad sam bio u srednjoj školi i trebao na satu tehničkog napraviti minijaturni stalak za olovku.

PDF417

Mies je pogriješio. Funkcija formu briše i zamagljuje. Razdoblje [zrnaste] arhitekture, dovršenih zgrada i potraga za lokacijama gotovo je. U stoljeću što dolazi funkcija arhitekture i robe trebala bi biti razaranje pamćenja i povijesnih lokaliteta, propisanom brzinom, kako bi u se potpunosti utopili u okolišu. Popisu važnih zgrada ne treba dodati nijednu novu. Sve krajolike, poput emocija, predaktivirat će aktivnost koja ih je zaboravila. Isti potez ceste na putu prema LAX-u ili CMH-u može trajati sat vremena ili dvadeset minuta i uvijek je približan: vidimo upravo ista postrojenja za preradu otpada, radiostanice, motele, restorane u kojima naručuješ iz auta, dalekovode, propale trgovačke centre, trgovine rabljenim automobilima, polja kontejnera, zatvore, brda šljake, igrališta, industrijske dizalice, javne bazene, montažne kuće, naplatne kućice, skladišta, istraživačke parkove i gradilišta. Kad su predgrađa preplavila okolna ruralna područja, pretvorila su se u pastoralne industrijske “parkove”, raskošne korporacijske poslovne zgrade i igrališta za golf. Što zgrada manje nalikuje zgradi, to će biti ljepša i banalnija. Isto vrijedi i za krajolik. On bi se trebao pretopiti u homogene, više statističke prostore našeg života. Donald Judd je pogriješio. Zgrada bi trebala biti najneodređeniji mogući predmet. Naše najljepše žudnje su one najneodređenije. U kakvom su odnosu mahovina na zgradi i linijski kod?

Glasa li se ACID?

Kupnja će u budućnosti značiti sve djelotvornija tržišta i minimizaciju vrednovanja robe i usluga. Razni oblici metoda nebrendiranja postat će logoi koji ne reklamiraju kompanije nego same materijale (kao informaciju). Proširivanje linije proizvoda će nestati. Popisi sastojaka postat će linijski kodovi, a oni će pak zamijeniti robne marke. Kupnja će početi zadovoljavati potrebe onih koji žude manje ili uopće ne žude, suprotno današnjem sistemu u kojemu žudnja i povećana raznolikost proizvoda idu ruku pod ruku. Reklamiranje će postati ono što već jest ali u pročišćenom obliku: reducirana informacija. U tom scenariju kupnja stvara utopijski sistem nedizajniranih načina kupnje u kojima je žudnja minimizirana umjesto da bude maksimizirana i u kojima tržište briše samo sebe i približava se tome da poništi razlike (ponude i potražnje) koje pokreću tržišta. Roba i informacija o toj robi sve će više značiti jedno te isto. Razlika se sažima.

RPT                 MC-60              00.27 8

Kakav je odnos između voća i povrća? Knjiga izdiše slovo po slovo, riječ po riječ, i ništa u vezi s čitanjem ne može to spriječiti. Stoga su knjige najbolje kad su razrijeđene ili kad ih se čita mnogo godina. Samo stvari koje su potrošene traju dulje od svog roka trajanja. Ništa nije uistinu jako drukčije [ako kažete da jest]. Jučer sam ručao u WD-50, restoranu smještenom gdje se gotovo poravnavaju nova fudžianska četvrt Chinatowna  i stari dućani na oronulom Lower East Sideu. Restoran je na broju 50 ulice Clinton i dekoriran je u post-Craftsman stilu, s nabubrjelim staklenim svjetiljkama nalik na fluorescentne žarulje u obliku cvijeta. Kuharovo ime je Wylie Dufresne. Mlad je i izgleda kao kauboj reinkarniran kao skateboarder. Njegov otac Dewey također je kuhar.

WD-50 vjerojatno je jedini restoran na Manhattanu u kojem halucinirate hranu dok ju jedete. Hrana katkad nije nalik na hranu. Jeo sam ondje neku večer i nakon toga okusne kvržice bile su mi disonantne i zanesene. Sjećam se da sam na susjednom stolu vidio nešto slično desertu i smjesta to naručio. Nakon nekog vremena na tanjur su mi stigli komadići ananasa, veličine bombona. Bili su natopljeni nečim bočatim i postali su ukiseljeni. Na jednoj strani tanjura bilo je naneseno nešto to je izgledalo kao ljuti fudge umak, ali sastojalo se od kečapa i feferona. Bilo je napola zamrznuto. Bilo je ljuto i hladno i hladno i ljuto, nisam uspijevao razaznati kakvo. Zagrizao sam ananas i bilo je to kao da jedem nešto što je nekoć bilo povrće. Kuhar je posipao malo soli, začinjene nečim nalik na kisele listiće limete. Tu hranu nije bilo potrebno jesti; mogli ste je udahnuti. Kad sam sve to stavio u usta, okusa je bilo toliko da sam zaboravio što sam zagrizao. Jesti u WD-50 nalik je čitanju Prousta unatrag. Osvrnuo sam se prema čovjeku za susjednim stolom. Imao je lice djeteta. Ideje hrane brišu samu hranu i zatim postaju hrana za koju niste bili svjesni da ju jedete. Kako je to jesti ideju ili njezinu sugestiju? Kao što će vam reći svatko tko je jeo, najljepša sjećanja su ona o kojima smo zaboravili kako ih imati. Jesti u WD-50 jest kao da vas psihoanalizira škrob, šećer ili masnoća.

PRIRODA  Svako se doba pokušava vratiti vlastitoj verziji prirodnoga. U 70-ima bila je riječ o zraku i prirodi. U 80-ima o diskotekama i novcu. U 90-ima radilo se o tijelu, njegovanom nemasnom hranom, koja je vrijedna jer se probavlja. U 2000-ima to su nedizajnirane zgrade, predmeti i hrana, što sve govori o raskošnom povratku formama standardizacije 50-ih, obrnutima i primijenjenima na hiperstandardne oblike kupnje. Nedizajnirani predmeti poput klamerica, koševa za smeće, sokovnika i igračaka za djecu danas se čine kao da su “ono što nisu”. Čitati knjigu trebalo bi biti poput izlaska u restoran ili kupnje svijećnjaka. Trebalo bi pojačati ugođaj prostora u kojem se događa. Kupnja je démodé jer više nije diskretna, nego je sve prožela svojim dizajnom.

BOLEST  Danas se bolesti većinom pretvaraju u životne stilove koje se može modulirati ili modificirati. Nije neuobičajeno da roditelji daju djeci lijekove (Zoloft, Paxil i mnoge druge SSRI-ove) namijenjene odraslima jer takvi lijekovi ne liječe bolesti nego pospješuju blago regulirane oblike promjene raspoloženja istoznačne s roditeljstvom i odrastanjem/starenjem. U takvom su svijetu sve terapije, uključujući i lijekove, ukroćen, nazovivjerski interfejs između autodijagnoze (samosvijesti) i svojih placeba – u naše doba, obilja naturaliziranih terapija (akupunkture, biljnih lijekova, osteopatije, homeopatije, psihoneuroimunologije itd.) Nekoć su “pravi” (sintetični) lijekovi uništavali bolest u tijelu. Današnji “prirodni” lijekovi promiču osjećaj zdravlja, decentraliziraju simptome i pomažu nam da budemo što jesmo. U današnjoj klimi, bolesti su sve manje oblik medicinskog non-fictiona (odatle prevladavajuće nepovjerenje prema liječnicima, zdravstvenom osiguranju u farmacetskim tvrtkama) i sve više subjektivne, genealoške, alkemijske i ritualne [poesis], o čemu svjedoče lijekovi bez recepta za depresiju, kao što je magični St. John's Wort, i ništa manje čudesni mliječni lijekovi koje se početkom dvadesetog stoljeća propisivalo za nosološke ne-entitete poput neurastenije. Danas se pilule većinom primjenjuju kao non-fiction, tj. bojom kodirane tablete, svojevrsna mikroinformacijska arhitektura [kazalište baždareno kao dozator] uredno zapakiran kao arhitektonski ures, fleur-de-lis, i podsjeća na ukrasni šećerni preljev na kolačima. Pilule su novi afrodizijak. Njima propisujemo raspršenije uzorke svojih simptoma i ljubavnih života.

280                            CURENJE

Čitanje bi, poput potrošnje, trebalo biti veoma brzo, hipnotično i rastrošno u odnosu na stvarno vrijeme čitanja, tako da čitatelj zapravo ne zna što čita, troši ili baca u trenutku kad to baca. Nikad nisam saznao zašto je moj otac volio onaj auto ni zašto ga je tako dugo držao. Nikad ne bismo smjeli znati da čitamo knjigu dok je čitamo.

1 : 1

Književnost bi poput svega drugoga [monarhizma, klasnih razlika, merkantilizma, slobodnog tržišta] trebala biti samo oblik ambalaže, metode izvlačenja nepromjenjivih informacija u trenutku prije objavljivanja. Sve informacije postoje da bi ih se reguliralo (tj. obrnulo) površinom knjige. Odatle pojam autorskog prava, koje je projekcija normalnog životnog vijeka knjige i istječe [u Sjedinjenim Državama] 75 godina nakon autorovog života. U nezapadnim zemljama shvaća se da sve prakse čitanja moraju biti izvan vremena i dekorativne. Tako mogu postati još apstraktnije i mutnije, poput ne-iluzionističkih kazališta istoka: no drame, kathakalija, pekinške opere. Takve statične forme mehaničke su i stoga su neprozirne i monolitne za gledatelje lišene sistema za dekodiranje. Savršena informacija je generička informacija. Nažalost, knjige su većinom vrlo nesavršene: zato ih se čita više puta. Površina se simulira, tj. ograničava odrazima/varijantama vlastite površine ili logoima/izdanjima. Poremećaji vizualnog tijeka (zamućivanje, pogrešno čitanje, transponiranje) i druga iskrivljenja smjera endemska su na površini, koja ih ne može u potpunosti sadržati. Sve površine poput knjiga stoga imaju tipično trajanje (T), koje predstavlja vrijeme koje je potrebno da bi se knjigu pregledalo u potrazi za lažnim neodređenostima. Čitanje romana je kao da gledamo snimku duge ne bismo li se orijentirali.

KAZALO

Područje erosa uvijek je birokracija. Bruce Pearson, moj prijatelj slikar i samouki gurman, voli kupovati knjige kuhara u čijim restoranima si ne može priuštiti obroke. U proteklih dvadeset pet godina nakupovao je na desetke knjiga i savršeno reproducirao mnoga jela iz njih: brizle u tepsiji s đumbirom i likoricijom Georgesa Vongerichtena, bouillabaise Thomasa Kellera i pečena pačja jetra s tjesteninom i senfom u maslacu Alice Waters. Kad sam posljednji put ručao kod Brucea, nosio je slikarsko radno odijelo. To me je podsjetilo na Picassa i Braquea koji bi nakon duge noći s apsintom u osam ujutro otišli u atelje noseći plava jednodijelna radna odijela kakva nose radnici na francuskim benzinskim crpkama. Bruce je nosio gumene sandale. Kad sam ga posjetio prošli mjesec, poslužio je janjeći but na provansalski s komoračem i ljutikom i salatu od đumbira Jeana Georgesa, i shvatio sam da nije riječ o tome da recepti funkcioniraju kao općenitosti nego da su oni tipologije za one osjećaje o kojima smo zaboravili da ih imamo u sebi. Najopćenitiji osjećaji su i najljepši jer su jedini o kojima znamo kako ih imati. Ljudi koji misle da imaju vlastite emocije nesposobni su za suosjećajnost i kuhanje.

Recept slavnog kuhara i osjećaji koje ima netko drugi potiču najljepše osjetilne halucinacije jer se čini kao da se događaju unutar nas, ali oni su zapravo samo modeli stvari koje je netko drugi duplicirao za nas. Svijet je neutješan. Sve naše emocije očite su i iste kao kod svih drugih. Svijet je utješiv. Jesti Bruceovu verziju umaka od manga Alice Waters bilo je kao da doživljavate vlastite okusne kvržice [1:1] kao oblik unutarnjeg emocionalnog brendiranja [haiku] gdje svi vanjski detalji [ne-haiku] opstaju u trajnom stanju lišenosti. To je rekao Roland Barthes. Recepte treba ponavljati kao pjesme. Premda je te večeri još devetero drugih jelo u Bruceovoj kući, ja sam zapravo jeo sam. Ljudski jezik ima milijune okusnih kvržica po sebi, a svaka je namijenjena tome da izvuče poseban okus iz hrane. Najljepša knjiga bila bi maketa sebe same u omjeru 1:1 sastavljena od

naslovnice/stražnje korice

Poput dnevnika nekoga koga sam poznavao

VLSC

Povijest arhitekture, odlazaka u restorane, kozmetike i čitanja svodi se na malen broj “efekata”: žarulje sa žarnom niti, kalorifer, noseći zidovi, restoran i njegov jelovnik, sintetični mirisi kao što je Chanel No. 5, nouvelle cuisine, dokumenti koji prestaju biti povjerljivi, ručkovi s tri martinija, upadljiva potrošnja, neonsko osvjetljenje, termostati i klimatizacijski uređaji, pokretne stepenice, pokretni slog, hipertekst, neonsko osvjetljenje, quarto, Usenet, Le guide Michelin (1900.), brza hrana, internet, stolne svjetiljke, restoranski kritičari, junk food, impulsna kodna modulacija, spora hrana, centralno grijanje (1902.), kratke novinske vijesti i konceptualno ručanje.

Povijest reality TV-a svodi se na recirkulaciju ograničenog broja “televizijskih efekata”. Formati reality TV-a većinom su maskirani, blago interaktivni artefakti – prenose podatke o načinu života u stilu projekcija u prirodoslovnim muzejima sa snimljenim smijehom. Emisije reality TV-a doimaju se kao da ne pripadaju nijednom žanru jer su smjesa raznih žanrova – sit-coma, sapunice, kviza, ozbiljne drame, ispovijedi, talk showa, dating showa, dokumentarca i prijenosa sportske utakmice uživo. Tako maskiraju sveprožimajuću kvalitetu televizije i posredovanog života općenito te naznačuju fluidnost svih žanrova jer se šire u ono što je poznato kao “iskustvo”, ta klizna atemporalnost i prostorna nefiksiranost koje opisuju svakodnevicu. Tako se nostalgija preduvjetuje i pojavljuje oko stvari koje se zapravo nisu dogodile. Snimljeni smijeh ustupa mjesto neposrednom motrenju publike. A to pak naznačuje, poput svojevrsne maske, da su se sva iskustva, a posebno ona najosobnija, već dogodila, kolokvijalno govoreći, ili ne postaju “stvarna” sve dok ih se ne emitira. Tako je Američki idol iz proljeća 2004. amalgam hiperbanalnog natjecanja talenata, sapunice, talk showa i sportskog natjecanja s ponovljenim snimkama, rezimeima nakon natjecanja, lažnim treninzima, internetskim forumima i izravnim glasanjem koje gledaoci većinom povezuju sa sportskim prijenosima uživo. Osnovna pretpostavka medijskog praćenja je da su gledaoci, a ne mreže, odgovorni za fabrikaciju sljedećeg američkog idola, te stoga istog trenutka proizvedu upravo ono što konzumiraju. Kao što upućuju nedavni eksperimenti s “hranom za udisanje” [muesli u obliku prašine, povrće u obliku aerosola, “Pharma Food” (Guixé) i vitaminsko-mineralni flasteri], i hranu je moguće prenositi i konzumirati kao informaciju, poput pop-zvijezda.

Procesi “prikupljanja, filtriranja i prijenosa” informacija [Fukuyama, Shulsky] postaju simultana “stanja”. Stoga Idol ide uživo i uključuje glasanje [ne prenosi se na tv] i naknadnu emisiju koja ponavlja dijelove emisije od prethodne večeri i u kojoj se zbrajaju glasovi. Posredovanje se više ne temelji na različitim formatima ili predmetima (pretvarajući slikarstvo u kiparstvo ili knjigu u film) nego na jednom događaju koji se unakrsno medijatizira. Stvarnost posreduje stvarnost. TV posreduje netelevizijsku stvarnost. Sve što vidimo istog trenutka ponavlja se kao stvarni život. Zato je gotovo nemoguće dvaput pogledati reality TV seriju – to bi značilo dodati nepotreban sloj posredovanja. Naravno, kao što će vam reći svatko mlađi od trideset, stvarnost je u velikoj mjeri posredovana generacijska kategorija. Mreže nude “stvarni” format u kojemu potrošači u dvadesetim i tridesetim godinama odabiru idole na jednak način kao što je Henry Ford projektirao Limenu Lizu tako da potrošači nemaju izbora, jer su svi odabiri pojedinačnih potrošača kozmetičke varijante na površini istog, generičkog proizvoda. Tako su mogući svi odabiri, kao i sva raspoloženja, i nijedan ne postoji izvan granica same predstave. Za razliku od devetnaestog stoljeća, kada su širenje romana, šund-literature i serijaliziranje romana u novinama bili norma za obradu emocionalnih podataka, u naše doba proliferacije informacija činjenice je jeftinije distribuirati nego fikciju, a i brže. Ljudi uistinu biraju, i doživljavaju u visokom stupnju posredovane [raspršene] emocije.

Prva runda reality tv-emisija naznačuje sljedeći tržišni trend: ne prodavati potrošačima robu nego im preprodavati sve neopipljivije oblike raspršenog ili izmijenjenog/recikliranog informacijskog identiteta. Dakle, emisije o tome “kako je to” biti slavan (The Simple Life Paris Hilton, The Osbornes); ili biti boksač (The Contender); biti netko drugi (Extreme Makeover, The Swan); biti slavan i/ili zaljubljen (Joe Millionaire, My Big Fat Obnoxious Fiancé, For Love or Money, Blind Date, The Bachelor, The Fifth Wheel); biti ovisnik o uzbuđenjima (Fear Factor, Survivor, Jackass); biti akcijski junak (Next Action Star i njegov “stvarni” spin-off kao TV film, Bet Your Life), pa čak i najneopipljiviji oblik identiteta, poznat kao [biti tko jesi i voditi] svakodnevni [tj. nikakav] život (The Real World, Road Rules, Big Brother). Čak i Gilligan's Island pretvoren je u “reality format” u kojemu nekoć fikcionalni generički likovi postaju generički likovi iz stvarnog života: profesor, mlada nepoznata glumica, seljanka, jedriličar/građevinski radnik, stidljivi štreber, milijunaš + supruga. Pretpostavka je da samo uvođenjem svakodnevnih ljudi u konzervirane televizijske formate i žanrove gledateljev doživljaj televizije može ponovno postati “stvaran”. Gledatelji više ne gledaju fikcionalne likove ni slavne glumce, kao u Leave It to Beaver ili Ozzie and Harriet, gdje ih likovi podsjećaju na njih same. Gledaju stvarne ljude koji, time što ne glume, podsjećaju gledatelje na njih same kako glume sebe same.

U takvom svijetu brendiranja i raspršenja identiteta svatko postaje ljudski ekvivalent linijskoga koda, data celebrity ili Human Muzak (Humak): podaci “rade” 24 sata na dan kako bi ih se prenijelo nekome drugome u zamjenu za nešto “stvarno”. U informacijskom dobu robovanje za nadnicu zamijenjeno je informacijskim slugama, selebritijima “za iznajmljivanje” ili onim generičkim, koji su zapravo bogati i slavni i ne moraju trčati po gradu kupujući zlatne poluge ili Debele Berte po nižoj cijeni. Postkonzumeristički demografski podaci tako će zamijeniti staromodne i osiromašene oblike anonimnog osobnog identiteta. Nastaje nova klasa pojedinaca: anonimni selebritiji koji glume da njihov rad nema nikakvu vrijednost i nude ga u zamjenu za dozu popularnosti. Kako nostalgično zvuči Amexov slogan: “Članstvo daje prednosti”.

dio prijevoda objavljena u Tvrđi 1/2 2013.

S engleskoga preveo Goran Vujasinović.

Ulomci knjige Seven Controlled Vocabularies and Obituary 2004. The Joy of Cooking: [AIRPORT NOVEL MUSICAL POEM PAINTING FILM PHOTO HALLUCINATION LANDSCAPE], Wesleyan University Press, 2010.

Tan Lin Online Works

Poetry
the patio and the index, from Triple Canopy (2011)
RPT MC-60 00.27 8, from 7CV, Poets.org, August 2010
SOFT INDEX (OF repeating PLACES, PEOPLE, AND WORKS), boundary 2 36(3) 2009 (with an abstract)
"Diary/Blog", The Brooklyn Rail, May 2007
from "Ambient Stylistics", Boston Review, April/May 1999 (with an introduction by Charles Bernstein)
"The Imitation of the Imitation of History", Lingo 6, 1996

Full Books Online
• Edit Publications, 2010, twelve POD books with free downloads expanding 7CV, July 2010
• HEATH (PLAGIARISM/OUTSOURCE), NOTES TOWARDS THE DEFINITION OF CULTURE, UNTILTED HEATH LEDGER PROJECT, A HISTORY OF THE SEARCH ENGINE, DISCO OS, [PDF] Zasterle, 2007, scanned by Danny Snelson, 2009
• 7 Controlled Vocabularies 1st Ed., lulu 2007

Social Media by Tan Lin
• TANLIN tumblr
• Appendix to 7CV tumblr
• Amazon Profile
• Tan Lin (chakknit) on Twitter

Archives
• PennSound Audio
• PennSound Video
• UbuWeb Contemporary
• Ceptuetics Reading (with Kareem Estefan)
• Network Publishing with Tan Lin (collaboratively written as part of Edit: Wiki by Danny Snelson)

Interviews
with Angela Genusa (on the book), 2012 (Rhizome)
with Danny Snelson, Gordon Tapper, Kristen Gallagher, Chris Alexander, 2011 (Jacket 2)
with Katherine Elaine Sanders, Bombsite, March 2010
with Asher Penn, "Tan Lin: Enhancing the Book," Art in America, June 2010
with Jeremy JF Thompson, Keiran Daly, and Danny Snelson, Talk:7CV Event Inventory and Documentation, Edit Wiki, June 2010
with Colin Marshall, "Experimental poet Tan Lin: ambiently breaking reading conventions," The Marketplace of Ideas, June 2010
with Kristen Gallagher, Chris Alexander, and Gordon Tapper, Galatea Resurrects #12, May 2009

Essays and Reviews by Tan Lin
• PLAGIARISM: A response to Thomas Fink, Otoliths, June 2009
• Disco as Operating System, Part 1, Criticism, Winter 2008
• Eric Baudelaire's Sugar Water, the Deleuzean Event, and the Dispersion of Spectatorial Labour, [PDF] Reading Room, February 2008
• Boredom and Nonsense in Wonderland, Introduction, Notes, and For Further Reading, Alice's Adventures in Wonderland and Through the Looking Glass, Barnes and Noble Classics, 2004
• Anachronistic Modernism, Cabinet, Winter 2000/2001
• Warhol's Aura and the Language of Writing, Cabinet, Fall 2001
• Information Archives, the De-Materialization of Language, and Kenneth Goldsmith's Fidget and No. 111 2.7.93-10.20.96.

Essays and Reviews on Tan Lin 
• Jeff Johnson on 7 Controlled Vocabularies in Sink Review (2012)
  Patrick Durgin, "New Life Writing" (Jacket2, 2012)
  Review of 7CV, by Maureen Thorson, The Montserrat Review, August 2010
• tan lin, "seven controlled vocabularies", by Dan Visel on With Hidden Noise, August 2010
• HEATH, prelude to tracing the actor as network, by Danny Snelson (including HEATH PDF republication), February 2010
• Versus Seamlessness: Architectonics of Pseudocomplicity in Tan Lin's Ambient Poetics, by Jennifer Scappettone, boundary 2, 36 (3) 2009
• Tan Lin at PennSound, by John Sparrow, Itch Away, October 2009
• Tan Lin, plagiarism/outsource, by Thomas Fink, Otoliths, June 2009
• PLAGIARISM/OUTSOURCE by TAN LIN, by Eileen Tabios, Galatea Resurrects #12, May 2009
• Review of ambience is a novel with a logo, by Jack Kimball, Pantaloons, February 2008
• ISO Tan LIN, blogspot by Patrick Lovelace, May 2007
• Streaming Poetry, by Brian Kim Stefans, Boston Review, October 2004

Press
• Edit Event Series Press Release for the event "Handmade book, PDF, lulu.com Appendix, Powerpoint, Kanban Board/Post-Its, Blurbs, Dual Language (Chinese/English) Edition, micro lecture, Selectric II interview, wine/cheese reception, Q&A (xerox) and a film." at the Kelly Writers House, April 2010
• Poetics of Distribution, Metadata as Poesis: Tan Lin's 7CV @ EDIT: Processing Network Publishing, by Thom Donovan at Poetry Foundation, April 2010
• Tan Lin's coffee table book for librarians, Poetry Foundation, July 2010
• Tan Lin Metadata Extravaganza, by Thom Donovan at Wild Horses of Fire, April 2010
• Printed Matter Archived Press Release, Edit Event and 7CV Launch Party, July 2010
• LitTwitChalk, Performa 09 live event

Perera Elsewhere - Everlast (2013)

Muzika kao hladni, okrutni namještaj izbušen noćnim morama.


fofmusic.bandcamp.com/album/everlast-lp

pereraelsewhere.tumblr.com/

 

Forged from the depths of London, eventually finding Berlin as her sanctuary, Perera Elsewhere summons lost souls and presage of tomorrow in her craft. Acting on instinct rather than mathematics, incorporating organic elements that compliment and co-exist with robotics, carefully reserving space for her haunting yet soothing vocal passes...these are the bricks and mortar of Perera's waking dreams. From the grit of dark club to the absorption of indigenous sounds & styles along her travels, Perera melds these inspirations into her own semi-acoustic, abstract and pop-tinged bliss.
Prophetic revelations put to tape. A message in a bottle delivered through cryptic vocals laid to a smoky atlas, guiding followers to a new translation of the world as we know it. These are just shadows of the sentiment that Perera Elsewhere delivers on 'Everlast', her 12-track debut LP for Friends of Friends.
Touching on topics ranging from the corruption of organized religion, gender discrimination and technological advancements leading to human over-dependance, her vision couldn't be more focused.
On "Giddy", she sings "You sway unsteady with your sword// it makes you livid, muzzle round your jaw// vivid dream that ain't got no flaws// pasting memories you can't recall..." making way for Gonjasufi to drive the chant home with his signature, emotive bars. On the lead single "Bizarre" she navigates the haunting melody flawlessly with the lyrics "its been a long time by the look of things// long time money's running everything// the same 10 families that run this show// friends with the president, friends with the pope", signing her name in the cement of her beliefs. - www.magnet-musik.de/

Where is elsewhere? What lasts forever? Nowhere and nothing, right? Which brings us to the seeming placelessness of apocalypse: that which has not yet happened has no place. And, since Kant, space can no longer be said to exist, objectively, or be discoverable as such. We moderns are all always elsewhere, whether we like it or not.
But apocalypse is not necessarily placeless. As salvagepunker Evan Calder Williams explains: we’re living in it, more or less. Living in not-so-post-crisis catastrophe, in a “no future” that demands that we become post-apocalyptic “when we accept the present as rubbish, as undead, and as under attack… A crooked grin to break the dead air…”
It’s from this No Man’s Land (but what can a woman do with such a space?), this Kill Zone, that Sasha Perera — a.k.a. Perera Elsewhere — sings her twisted threnodies for the eternally revenant: “It’s on this weird emotional border where you feel like you’ve missed or lost something but you’re also savouring something too.”
Berlin is Perera’s present base, and there is a feeling on her first album of the ghosts of the Cold War. If in “The Gernsback Continuum” William Gibson imagined a retrofuturistic madness hallucinating Googie sci-fi, Everlast is a landscape in which Mutually Assured Destruction went acoustic cyberpunk. Meanwhile, Perera’s imagery, or more accurately her imaginary, adapts the naïve and utopian 90s graphics beloved of vaporwavers and seapunks for a more sinister end.
What other debts does Everlast owe to history? (After all, the historical debt, that Faustian bargain, is the gift that never stops taking, a gift horse that never stops talking.) Trip-hop — which, along with grunge, was one of the last stable genres before the Great Shattering and the bacterial proliferation of microgenres — ground to a halt as it eased its way slickly into downtempo wallpaper chill. Everlast, on the contrary, feels like a true heir, in the sense that it is nothing like its genre progenitor, yet at the same time, in terms of sonics, atmosphere, emotion, Weltanschauung, it could only be a lung-sprouting organism rising from the Bristol seashore’s primal goop — or, to mix a metaphor in a Darwinian cauldron, a phoenix not only rising from, but made of ashes and crumbling at the touch.
On a cursory listen, Everlast can seem appropriate as background. But it’s precisely this furniture-music-esque quality that Perera uses to smuggle in her subtly experimental nightmares and unsettlingly skewed perspectives. Her voice most closely recalls the beautiful, cold-and-cruel claustrophobia of Martina Topley-Bird’s work with Tricky, but, over the acoustic work Perera uses as thin end of the wedge, her crystalline-yet-dusty intonation also recalls Hope Sandoval. Like the early rappers who Tricky adapted, Everlast’s dystopia is one in which the experience and infliction of suffering is political as well as personal, like an incestuous tumor dripping black and addictive milk from a mutated teat.
“The Zap,” with its onomatopoeic effects, could be a deconstruction of Serge Gainsbourg’s “Comic Strip” for a cabaret in Alphaville or a jaunty self-fulfilling troubadour’s lament for Cronenberg’s Fly. Meanwhile, Perera has been involved with the Goethe Institut’s Ten Cities project (didn’t I mention Faust already?), and eerie, dissonant album standout “Ebora” (featuring Ameru and sung in Yoruba) is accompanied by an appropriately roughly-manipulated, disquieting clip of a chopped-and-screwed Lagos:
“Ọni lọ odo o ri ẹbọra..Ọni bu omi L.A. amu lo ri ẹbọra”
Translation: (The) one who goes to (the) river sees no spirit(s); (the) one who fetches from (the) pot sees spirit(s)’
Warning people against political deceit, misappropriation, corruption, bullying, inbalance, inequality, exploitation and many more.
Globalization’s discontents and its compensatory, unevenly distributed pleasures are thereby made manifest, but in digital rather than fleshy avatar.
Calder Williams suggests that, in our combined and uneven apocalypse, we live in “a world in which sections are designated not of this world.” Cities and their “bad parts of town” are both the sites of this casting-off (in developed and developing worlds) and seedbeds of the possibility of contestation — on the ground and as thought-forms of present and absent world-logics and world-orders. On Everlast, an otherworldly wordliness and world-weariness is where we both find and mourn the loss of our (post)modern Selves. - Guy Frowny

'Everelast' is the tenderly downbeat, sweetly psychedelic debut solo album from Jahcoozi and Modeselektor vocalist (Sasha) Perera Elsewhere. Operating miles away from the technoid ragga party bounce of her other projects, it exposes a blue soul in twelve semi-acoustic songs blessed with a melancholic, emotional pop quality that places her close to recent efforts by Hype Williams' Dean Blunt or a faded Portishead. It's also dappled with a hazy patina of psychedelia that becomes more curious with each listen, threading just-out-of-focus sounds and instrumentation through highlights such as the Gonjasufi-starring 'Giddy' or giving the exquisite 'Bizarre' an uncanniness that's so much more than insipid coffee table music. - boomkat

LA label Friends Of Friends continues its crusade into Berlin with another signing, this time singer-songwriter Perera Elsewhere. She's easily the label's most surprising addition yet, though her smoky atmospherics are of the mood music variety preferred by many of the crew. A member of downtempo trio Jahcoozi (alongside producers Robot Koch and Oren Gerlitz), you might otherwise recognize her sultry tones from Modeselektor's "Silikon," back when she went by given name Sasha Perera. But on Everlast, her solo debut, she mostly abandons the smooth electronica of her past in favour of a gothic atmosphere that actually kind of sounds like it was recorded in a frigid castle, her vocals echoing through chambers of cold stone.

Perera has the kind of breathy, sighing tone that complements well-groomed, trip-hoppy electronic music—the kind you'd expect to hear in the background at a public place, unobtrusive and pleasing to the ear. But laid naked on Everlast, there's a spooky and beguiling quality to it. The album opens with the bluesy strum of "Drunk Man", where her vocals are appropriately slurred so you can just barely make out the words. Her quiet voice is accompanied by steady drums and a distinctly wooden thump of a bassline—earthy sounds with sanguine accents that feel like a deliberate reaction to the perfect production of her other work. It's not very often you hear of an expat in Berlin who tries so hard to sound acoustic.

Not that the production is an afterthought; every element is touched with some level of reverb and so neatly placed that you'll wonder which are judiciously-chosen samples, and which were actually played by hand. Hard-panned multitracking and other stereo spectrum tricks makes the Gonjasufi duet "Giddy" captivating in spite of its stupor, and pitch-shifting on "Shady" lends it an ethereal feel underpinned by implacable noises that sound like guitar strings being melted and stretched like taffy. She even plays off a  ghostly, masculine version of herself on "Carousel," whose simple chorus echoes the bare desperation of Neil Young's Ditch Trilogy—it's amazing the amount of emotional mileage she can get out of merely repeating and enunciating a single word, especially when she's doing it over guitar chords that drip with anguish.

Indeed, as thoughtful as the production on Everlast might be, it's simplicity that's key. Album highlight "Dreamt That Dream" isn't much more than a few mantra-like phrases stuck together and rolled off Perera's tongue almost carelessly, but it proves intoxicating in the album's walk-in freezer of an echo chamber. It works the same magic on the heavy-handed political didactic (and first single) "Bizarre". Her lyrics ("money's running everything/ the same ten families that run the show/ friends with the president and friends with the Pope") amount to high-school-level social commentary, but set against a distant synth whine and decisive acoustic guitar, it's like a 60s protest song dressed up in modern clothes. 

Most of all, Perera Elsewhere’s debut is a defiantly quiet record in a scene of maximalism; compare it to the oversaturated landscapes of her labelmates Shlohmo or Groundislava, or the rhythmic attack of Salva, and she's an obvious outlier. But not that much of an outlier; Friends Of Friends has always had a knack for finding artists whose sense of pathos borders on maudlin but usually end up on the right side of the divide. The same goes for Everlast, where even the most earnest moments, like the baroque "Light Bulb" or the self-consciously trippy "Bongoloid", become captivating thanks to her unforgettable voice and cultivated ethereality. It’s a short but penetrating record of far-away, foggy reveries that’ll burrow its way into your consciousness until it haunts you, one breath after another. - Andrew Ryce

Somewhere Else: An Interview with Perera Elsewhere

Andrew Darley talks to Sasha Perera about her new project Perera Elsewhere and her debut solo album Everlast.

(Click Images to enlarge)

Sasha Perera is stepping out on her own. To date, Sasha is best known as the energetic and enigmatic frontwoman of the electronic band Jahcoozi. After three albums together, Sasha found herself experimenting and writing songs on her own. With a second-hand guitar she found in a flea market in Marseilles, the music that emerged was of a different realm and pace than anything she had achieved before. She felt a sense of freedom in writing alone and crafting her own melodies and lyrics. Over time the songs came together into a full length album, Everlast, which sees the singer-songwriter at her most cohesive and musically ambitious. The album combines both acoustic and electronic elements to create an atmosphere that is both soothing and unsettling. This provides a backdrop to her lyrics which take on the issues important to her including gender, politics, prejudice and people’s passivity about changing their ways and the world around them. What’s most striking about Perera Elsewhere’s debut is her idea of ‘Elsewhere’ and how she now finds herself there and wants to take her listeners on the same journey. Polari caught up with Sasha to talk about the concepts behind her new music and how she finds inspiration in both the ugly and beautiful.

This isn’t your first time to release music, but it is your first solo album. Are you nervous about fronting a project on your own for the first time?

I’m not nervous about fronting the project but the idea of performing is quite a lot of pressure. It’s just different when you play music with guitars, loop them, pitch them and sing on top of it and bringing in other elements – it is a bit nerve-wracking. The live aspect of playing guitar or the keys, using pitcher pedals and singing at the same time requires me to use three parts of my brain at the same time. Some people have being doing that since they were five but I haven’t. I’ve been doing all those things separately but not together and not in front of people.

So you’ve already put a lot of thought into performing the material solo?

Yeah, I’ve thought about playing with just a laptop and doing a few things with that, but I’ve decided to play with a band. We played The Boiler Room in Berlin which I always think of as a Japanese reality show where it’s ‘Do or Die’. Everyone decides if you’re going to live or not. At the same time; no risk, no fun. With Jahcoozi, I played so much I could do it backwards with 800 vodkas inside me.

I know your surname is Perera but how did you decide on the name Perera Elsewhere for the project?

Actually I was going to call the whole thing Mother Perera after my DJ name but it’s too funny. It sounds like a spin-off of Mother Teresa! In my head, ‘Elsewhere’ rhymes with ‘Perera’ and I imagined how great it would sound said in Italian. In a way, the name is about me being somewhere else. If you’re in a band like Jahcoozi for years, people begin to typecast you and you can start to typecast yourself. This is another side of me where I’m not supposed to be or expected to be anything. I think the music does take you somewhere else because it’s quite atmospheric and sucks you in quite fast. I like to think that I’ve been taken somewhere else and so I’m taking the listener there too. It’s an idealistic concept that there is something or somewhere called ‘Elsewhere’ which has nothing to do with harsh reality.

Going in to make the album, did you have any specific ideas of what it was going to be?

I had no ideas about what I wanted it to be. The album was actually only finished in February and I sent it to Friends of Friends [her record label] and I didn’t even initially know it was going to be an album. I just recorded in my house and I bought a guitar in a flea market in Marseilles that isn’t tight on the strings which I found easy to play. Maybe if I hadn’t had that guitar in my house I wouldn’t have made this album. When I started writing, the idea of a solo album was not even a part of my thinking. I was surprised by the reaction my friends had to the songs so I kept going, without a lot of pressure on myself, then suddenly I had an album. I sent it to Gonjasufi to sing on it and he was like “Wow! We have to bring this out”. I was really flattered but also made me think that it can’t be too bad!

Did you find yourself feeling more creative or free writing on your own compared to being in the band?

It’s weird the way I recorded this time. I would just go to the microphone and sing. On ‘Drunk Man’, I went to sing not knowing what I was going to come out, played the keys and the line “I just want to keep up with me” came out. I couldn’t have done something like that if there were other people in the room. It was the first time I was alone in controlling the melodies. I found that if you’re responsible for the vocal and the melody, you can write nicer songs rather than asking someone to make a key change into F minor as you’re trying to sing.

Taking a few steps back, did you have a moment when you knew you must become an artist?

When I was younger I used to dance and sing a lot. My sister and I used to sing and harmonize in the back of the car. So I’ve always been musical but nobody was ever like “Here’s a 4-Track!”. It was more of a hobby and my parents saw it that way too. They viewed it as a one-way ticket to unemployment. Now they think what I’ve achieved is cool, they support me and see what I do as different. It’s classic second generation speech. I was like “Fuck it, this is what I want”, whereas they didn’t have the freedom to do that. My mother is actually quite musical but she is a dentist and it would have been unthinkable for her to become an artist. I was brought up in London which encourages you to be a bit of an egomaniac and more individualistic and they didn’t.

Now that the album is done, do you think it has any main themes?

I think there’s obvious stuff like ‘Bizarre’ which is about me saying how shit the world is but not doing anything about it and you could call it political. But there’s a whole range of stuff on there that’s more abstract. The music isn’t entirely sad but it isn’t happy either. It’s on this weird emotional border where you feel like you’ve missed or lost something but you’re also savouring something too. That’s where I think its themes are. It goes back to the idea of ‘Elsewhere’; you’re yearning for something else and thinking “This can’t be it!”. It can’t just be the Internet and everything we’re doing now… it cannot be the be-all and end-all. It’s looking at greyer issues and in a way it is kind of political because it’s looking at us and how we feel in the world.

Sometimes there can be a negative response from listeners when musicians take on big issues like politics. Often there is a feeling that the two shouldn’t be mixed. Did you have any apprehension about taking on these big issues?

Not with ‘Bizarre’, I didn’t have that at all. It just came about with my boyfriend playing acoustic bass that I bought for him. He played it in the kitchen and I recorded the vocals in our living room. But I have had apprehensions with the stuff I wrote in Jahcoozi which was mostly political. Most of the music I listen to isn’t political. To be honest, I don’t want to be reminded of how shit the world is. I want to escape.

Political music is super important but there are catches to it. Firstly, it can get dated. Secondly, you can get typecast as an artist who writes about political stuff. You can’t just sit down and write a song because you’re moved by a melody and that’s the whole approach of Perera Elsewhere. I want to write music when I’m moved by something and feel it. I don’t want to think “Who should I represent in a song?”.

Would you describe yourself as an artist who wants to push boundaries?

Not for the sake of pushing boundaries. I am exposed to music that is a bit oddball. I don’t want to say fresh but you do stop and think “I’ve never heard that before”. If I like music like that, I also want to make music like that. I don’t want to make stuff that is super exchangable. My own tastes dictates what I want to do and what I want to make. There’s a beautiful element to Perera Elsewhere but there’s also a dystopian element in the way I pitch my voice; I don’t pitch them perfect. I could sing those harmonies but I don’t want to because I like that they’re odd-sounding. It sounds right and it sounds wrong.

And that was one of my next questions. Listening to the album, there’s very soft and gentle moments with sweet melodies, yet there’s always something more sinister bubbling under the surface. Was this intentional?

That for me was really important. I’m not a fan of Coldplay or Morcheeba, it’s too straight and sweet for me. It’s like you’re programmed how to feel listening to it. When I listen to music, read a book, watch films; I want to interpret them for myself and I enjoy incoherent and conflicting messages. I love the beautiful and the ugly.

In terms of production, would you say the album has a ‘less is more’ approach?

Definitely! ‘Dimmed Down’ was one of the first songs I made and literally didn’t put anything on it. Stuff like ‘Carousel’ particularly has got more beats on it. It wasn’t a conceptual thing; it was just I could make more beats by that stage of making the album. Overall, the album certainly has a ‘less is more’ aesthetic. That’s probably a reaction to how I worked in Jahcoozi and we always played in clubs which were high-end and intense. When there’s a lot of room in a song, I can do a lot more with my vocals. Somehow the vocal will make you feel more if it’s not competing with a hundred other sounds.

You have lived and travelled in various parts of the world. Do you think these experiences and cultures have fed into your sound and outlook on life?

People often ask me that, and I’m not sure it actually does. You could be a kid in a village right now and just be on the Internet a lot. If you’ve got a good eye or a hunger for stuff, you will absorb a lot of information. Even someone who lives in London will be exposed to more than someone who lives in smaller cities. I find it easy to chuck stuff together. That doesn’t mean everything I throw together sounds good but I have a willingness to do it. If you listen to three or four songs of Perera Elsewhere, people will say “Sasha has made an indie album”. But then they’ll hear things like ‘Bongoloid’ or ‘Ebora’ and be totally thrown again. There’s also a lot of other artists who haven’t lived in as many placed who are making mixed-up and mashed-up music.

Can you tell me about the cover art and visuals you’ve created to go with the music?

I worked with one of my best friends, Hugo Holger Schneider. I’ve known him for ten years, he cuts my hair and makes clothes and he’s a big music fan. I own all the clothing on the cover. The hat I wore is not just one hat but four placed on top of each other. One of them is a Muslim hat from Nigeria with cane, one is a baseball cap and another is a tiara from H&M. It’s a collage like the music. Hugo is just multi-talented and homey so when we work together, we just play around in my wardrobe and laugh. Your earlier question about travelling is quite fair because ‘Ebora’ was made in Nigeria and ‘Lazy’ was made in Sri Lanka when I was on a music exchange project. So when I do go to these places, I love buying all weird stuff like men’s Muslim hats. Shameless cultural mash-ups! 

Would you say the visuals are important to the music and how its communicated?

There are so many artists out there who make great music but have got awful press pictures. The visuals really do speak to people. I’m lucky enough where I’ve got Hugo who I can bounce ideas off. You can’t have shit music and nice pictures. I want to make a persona want to go with the music. Also, I want it to be different from Jahcoozi which was always gaudy and in your face. I want my image to be futuristic but with a sense of history. I think the visuals will be important too for the live show because it’s a slow set.

As a new artist, are you concerned by how the album will be received critically, by Jahcoozi fans or the public in general?

Not right now. Unless I get some slating reviews, Andrew! You can’t be too concerned and obviously it hurts. If you got hung up on that stuff, you’d get scared and not release anything. You have to develop a thick skin and not sit around reading your own press. I think it’s a good album, probably the most consistent album I’ve ever made.

Are you expecting any comparisons or have any been made yet?

There’s been an early Tricky comparison which doesn’t bother me because his stuff is amazing. Also, some have said it sounds like a female Gonjasufi album but I don’t know if that’s just because he’s a feature on the album. I took that as a compliment because maybe people hear a similar approach in that that it’s quite lo-fi and there’s so many influences that it’s hard to pin-point it.

Ultimately, what kind of artist do you want to become?

That’s such a scary question! Quite genuinely, I just want to live by making music. I live comfortably in Berlin; I don’t own a car, I have a bike. I’m happy like that. I want to go from strength to strength and not become stagnant or complacent. The idea of dominating the airwaves doesn’t equate happiness to me either. When I finished university, I was just like “I don’t want to be a recruitment consultant or in advertising”. For me, getting by with making stuff I love is the ultimate goal. - www.polarimagazine.com/

FADER Mix: Perera Elsewhere

STORY BY: Duncan Cooper

London-born, Berlin-based Perera Elsewhere emerged this fall as a solo artist after years with Jahcoozi, releasing a downtempo single, “Bizarre,” and an odd music video to justify the track’s name. Her debut LP, Everlast, comes out October 28th via Friends of Friends, and its up for preorder now. To get pumped up, light some incense, download this exclusive mix and read an interview with Perera about teaching producers in Bangladesh, playing Boiler Room and cooking fresh coconut sambal.
Download: Perera Elsewhere’s FADER Mix

What were you doing before Everlast? Living in Berlin (for over a decade). Touring lots with my band Jahcoozi (me, Robot Koch and Oren Gerlitz), We’ve done five continents and have made four albums together. I also DJ. I live in Kreuzberg and have good friends in my hood. I speak German fluently, thus feel very comfortable in the city.
How was Bangladesh? You were just there helping people learn Ableton? Yes, it was part of a project called SoundLab, which was initiated by a blog called Border Movement, which profiles electronic music from South Asia. I was a mentor/instructor for a group of four guys. Some of them have been producing on FruityLoops for years while others were pretty new to production. In four days i showed them how I make tunes and record external sound sources using Ableton. They each made a tune with Ableton, and then I helped them prepare their track to perform live using controllers and triggering loops etc. Long hours and actually quite a lot of pressure as some of them have never performed live. At the party in Dhaka at the end they performed their tracks and I DJed. I’ve been involved in music exchange projects in a few places—Nairobi or Lagos—where I collaborated with people. But this ‘teaching’ thing is more stressful as I feel like I have to take more responsibility than just being an artist…
And then, judging by Instagram, you went to Sri Lanka? What did you do there? I’m having a quickie on the way back from Gangbangladesh, just seeing the few members of my family who didnt leave during the 30 years of turmoil. Getting some beach time to decompress and tanking up new energy for Perera Elsewhere Live on Boiler Room next week. It is only our third gig! It’s an unsequenced live band, i.e. no backbone beat for safety. I feel much more naked with Perera Elsewhere than I do with Jahcoozi, as I’m not able to hide behind massive basses and clubby production. More concentration and less Vodka is required!
Describe where you are right now as you’re typing this. Blue skies, big waves, proper curries, Perera signs everywhere (it’s my mum’s surname, as common as the name Smith in the UK—my dad’s is far more exotic and unpronouncably non-colonial)… dictatorial shitty government, high inflation. It’s a bit like Switzerland in comparison to Bangladesh though.

What type of food do you like to cook, and how do you make it? My mother is known for being a bad cook, so I made my own shizzle from an early age. i cook with fresh herbs and ingredients… coriander, basil, fresh fennel, pumpkin, loads of garlic, lemon grass, ginger, parsnips, sunflower seeds, nuts etc. Fish and vegetarian stuff is my thing, and occasionally some meat. I’m not a big fan of butter or fatty stuff when I cook. I also cook Sri Lankan food, especially fresh coconut sambal that requires using a coconut grater—looks like an old school pencil sharpener that you clamp to a table. It gets physical. Lime, chilli, fresh coconut. Yuummmmmm. - www.thefader.com/