ponedjeljak, 1. studenoga 2010.

Kapitalistički nadrealizam


Mark Fisher, poznat kao bloger k-punk, u svojoj prvoj knjizi Kapitalistički realizam (Capitalist Realism: Is there no alternative?, Zero Books, 2009) analizira aktualnu postideološku halucinaciju koja nas uvjerava da su postavke neoliberalizma, s njegovom poslovnom ontologijom i tržišnim staljinizmom, (prirodno-sudbinske) danosti a ne «kulturne» konstrukcije. Fisher definira kaptalistički realizam kao sveprožimajuće ozračje koje određuje kulturnu proizvodnju, regulaciju rada i obrazovanje, kao nevidljivu barijeru koja ograničava naše mišljenje i djelovanje. Kapitalistički realizam potiče naše podređivanje stvarnosti koja je beskrajno plastična, sposobna rekonfigurirati se u svakom trenutku. Najkraće to izražava fraza Fredrica Jamesona da je «lakše zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma». Fisherova asocijacija na soc-realizam nije slučajna, naročito kad se uzme u obzir da današnji kapitalizam po birokratiziranosti nimalo ne zaostaje za staljinističkim birokratskim rajem, kao ni po pozivanju na povijesnu nužnost i konačnu pobjedu najboljeg od svih mogućih svjetova.
Fisherova knjiga dobar je primjer i onoga što danas kritika kapitalizma može učiniti i onoga u čemu ne uspijeva. Može uočiti mnoštvo slabosti, ali ne uspijeva sagledati širu sliku u kojoj se događa i sam kapitalizam ili reći nešto konkretno - što i kako se može učiniti da se "sve to" promijeni.
Budući da zbog nedosattka alternativne vizije društveno-ekonomskog sustava Fisher ne može reći što u kapitalizmu ne valja iz gledišta nekog drukčijeg svijeta, jedino mu preostaje otkrivati "disfunkcionalnosti" u samom «obiteljskom život» kapitalizma, slučajeve u kojima kapitalizam iznevjerava vlastita obećanja. Primjerice, ako nam suvremeni kapitalizam «nalaže da uživamo», zašto onda nismo sretni, zašto depresija postaje glavnom «kućnom zabavom»? Čini se, zapravo, da kapitalizam, umjesto da nudi obećanu sreću, samo širi epidemije (novih) psihičkih poremećaja. Moglo bi se spekulirati da bez farmakološke pomoći suvremeni kapitalizam uopće ne bi mogao održavati svoj stroj. Fisher forenzički skenira «mrtva tkiva» kapitalizma kako bi otkrio insajderske "ubojice", mnoge crne rupe u kojima kapitalizam iznevjerava kriterije koje je sam postavio i kojima se legitimira: u području obrazovanja (učenici pate od «depresivne hedonije..., nesposobnosti da čine išta drugo osim da jure za užitkom» a istodobno više ne uspijevaju čitati jer im je raspon pozornosti takav da je puko fizičko čitanje, neovisno o sadržaju, dosadno), u metastazama birokratizacije svega i svačega, u tupoj učmalosti ispunjenoj novotarijama koje ne donose ništa bitno novo, usljed čega postajemo potrošački zombiji itd. Ok, a sad kad znamo da živimo u noći živih mrtvaca, sad – što? Da samo pričekamo odjavnu špicu i vidimo tko nas je režirao?
No možda je zaista lakše zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma. Tako primjerice misli Catherine Malabou: «Moramo priznati da nema alternativne opcije spram kapitalizma», kaže ona u jednom razgovoru, a u svojoj knjizi tvrdi da je «plastičnost» danas glavni strojni pokretač svijeta i da je treba razumjeti kao globalnu i kapitalističku ekonomiju svijeta. Neovisno o samoj plastičnosti, moguće je da je zaista lakše zamisliti kraj svijeta (kakav znamo) nego kraj kapitalizma iz barem dvaju razloga. S jedne strane, za promjenu političko-ekonomskog sustava potreban je politički činitelj, a za propast svijeta nije – dovoljno je nastaviti činiti ono što već činimo. S druge strane, prijetnje uništenju svakog oblika ljudskog (civiliziranog) opstanka zaista su veće i brojnije od onih koje ugrožavaju samo jedan oblik njegova opstanka – kapitalistički. Zapravo je prilično (cinički)-realistično vjerovati da je «kapitalistički realizam» zaista primjereno gledište, ali ne zato što bismo dijelili vrijednosti tog kapitalizma ili zato što bismo htjeli da on opstane, nego zato što je najvjerojatniji scenarij da će se dva kraja dogoditi istovremeno – upravo će kapitalizam srušiti ne samo sebe sama nego i uvjete za opstanak ljudskog svijeta, barem u poznatome civiliziranom obliku.
Filozofski bloger Dominic Fox primjerice kaže «Prije nekoga vremena, Jodi Dean je pitala: 'Što ako je svijet već završio, a mi nastavljamo obitavati u degradirajućem sjećanju na njega?'. Pod terminom 'svijet' misli se na doslovce sve što postoji: ne samo na neku određenu 'društvenu formaciju', nego na najsićušnije mikroformacije tvari... Konvencionalni oblik hitnoga poziva na akciju pred nekom egzistencijalnom prijetnjom glasi 'nema budućnosti, osim ako…' [no] budućnost određena tim 'osim ako ne', budućnost koju su priželjkivali zapadni ekolozi i radnici nevladinih organizacija 80-ih i 90-ih godina, sada se ne može dogoditi. Ona 'je već završila'... Trebali bismo priznati da je naš svijet osuđen na propast, da nema budućnosti; no i to da to nije jedini mogući svijet, da su postojali i postojat će i drugi svjetovi. Svijet koji će doći nije budućnost našega svijeta». Odgovarajući na taj Foxov post na blogu Fisher piše: «Ako je sve teže zamisliti alternativne opcije kapitalizmu, razlog je tomu taj što je svijet već okončao. U sadašnjem stanju ontološke smrti, svijet ide dalje, no ništa nova više se ne može dogoditi; ono što ostaje jest mehanička permutacija pomoću već ranije određenih opcija... tu je riječ o tome da smo mi duhovi, koji se nemoćno bore sa svijetom na koji više nemaju utjecaja... Čak ni golema kineska preobrazba nije dovoljna da promijeni osnovnu paletu kapitalizma. Sve što preostaje jest kloniranje i rekombiniranje.»
No sve to ne znači i da moramo biti realistični. Štoviše, u političkoj «borbi» ne samo da ne moramo biti realistični, nego je realističnost u njoj često prepreka, jer su upravo iznenađenje, nepredvidljivost, riskiranje pa čak i puki slučaj bitne sastavnice svakog a naročito prevratničkog političkog djelovanja. Zato Fisher u knjizi ipak ustraje na potrebi iznalaženja ili barem naslućivanja alternativnih opcija. No, u konkretnoj izvedbi njegove (samo skicirane) preporuke često zvuče ili kao da impliciraju da nam prijete tako veliki planetarni problemi (već spominjani, ekološki) da cijela ova rasprava o aporijama kapitalističkog realizma postaje irelevantna, ili pak puko korektivno. Za «tzv. antikapitalistički pokret» (Seatlle itd.) on kaže da se doimao kao da mu «stvarni cilj nije bilo zamjenjivanje kapitalizma već ublažavanje njegovih najgorih ekscesa», no i same Fisherove preporuke ne zvuče zapravo bitno drukčije. On primjerice hvali stare emisije BBC-ja '50-ih u kontrastu spram onoga što se s medijima događa danas, no '50-e su također bile kapitalističke. Znači li to da je tadašnji kapitalizam bio bolji od današnjeg kapitalizma? Fisher ne zastupa nikakav povratak, ali kad je riječ o nečemu drukčijem uglavnom spominje primjere iz «prošlosti». Ako, kao što Fisher dobro ističe, kapitalistički realizam može i bez neoliberaluzma, zašto ne bi mogao i bez menadžerstva, sveprisutne birokratizacije, samonadzora i pretjeranog podnošenja računa poslodavcima – svih tih simptoma koje Fisher navodi kao argumente protiv kapitalizma? Tj. što bi Fisher uopće mogao prigovoriti kapitalizmu kad bi se on, primjerice, uspio riješiti tih «loših» simptoma a da pritom ne promijeni ništa bitno? Presedan je već postavljen: sam Fisher kaže da je «neoliberalizam trijumfirao inkorporiranjem žudnje postšezdesetosmaške radničke klase» (nema više cjeloživotnog zaposlenja, sada je sve fleksibilno, nema figure Oca, i radnicima je omogućeno da uživaju i troše). Dakle, što ako, hipotetski rečeno, za desetak godina kapitalistički realizam ispravi pogreške za koje ga Fisher uglavnom optužuje? Je li to sve? Je li kapitalizam bez psihičkih bolesti, bez birokracije i samonadzora (što je u načelu zamislivo) ono za što se Fisher zapravo zalaže? «Nova bi ljevica mogla započeti nadograđivanjem na želje koje je neoliberalizam stvorio ali koje nije mogao zadovoljiti. Primjerice, ljevica bi trebala tvrditi da može ostvariti ono što je neoliberalizam napadno propustio učiniti: masivno smanjivanje birokracije», tvrdi Fisher. Bi li on s tim «pobjedama» trebao biti zadovoljan? Odmah nam pada na pamet odgovor da zapravo i ne bi, ali problem je što zapravo ne znamo zašto; kao da je to očekivano gunđanje nešto što od ljevičara očekujemo po defaultu, a ne zato što zaista znamo za što se on zalaže i od čega ne želi odustati.
Ono što Fisher kaže da vrijedi za neoliberalizam («Neoliberalizam je nakon bankarskih spasilačkih paketa, u svakom smislu, bio diskreditiran. Time se ne želi reći da je neoliberalizam nestao preko noći; naprotiv, njegove pretpostavke i dalje dominiraju političkom ekonomijom, no one to danas više ne čine kao dio ideološkog projekta koji ima pouzdan zamah prema naprijed, već kao inercijske, neumrle osnovne postavke [default]»), na neki način vrijedi i za njegovu «kritiku»: ona nije dio ideološkog projekta koji ima pouzdan zamah prema naprijed, nego se pomalo događa po inerciji, slijedeći «neumrle osnovne postavke»: po defaultu «nezadovoljnog ljevičara». Iako je utoliko Fisherova knjiga egzemplar suvremene kritike kapitalizma, ipak ostavlja gorak okus da i najtemeljitija kritika kapitalizma samo potvrđuje ono od čega se u knjizi pošlo: i samom je Fisheru lakše zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma. To što on ističe da su problemi suvremenog svijeta rezultat sistemskih uzroka nije dovoljno, jer i sam Fisher potvrđuje da je kapitalizam plastičan, što znači da, uvijek sistemski, u nekom razdobljima proizvodi jedne a u drugom razdoblju neke druge probleme. Dakle, nikad nije bit u problemima, nego u uzrocima. Zašto se onda i sam Fisher toliko bavi problemima, zašto je, primjerice, pretjerana birokratiziranost toliko bitna ako je i ona samo puki rezultat sistemskih svojstava kapitalizma? Nikad ne saznajemo koji su to sistemski uvjeti koji si mogu dopustiti da stvaraju povijesno različite probleme. Pozornost nam se uglavnom usmjerava prema samim problemima. Uzroci možda djeluju po defaultu, ali uvijek ostaju nevidljivi. I za samog Fishera vrijedi formula ideološkog poricanja: znam da kapitalizam ne valja ali se u svojoj kritici ponašam kao da ne mogu zamisliti ništa drugo (budući da mogu kritizirati samo njegove probleme, simptome njegove bolesti). Utoliko je Fisher također kapitalistički realist koji se služi formom kritike kapitalističkog realizma.
No velika je korist Fisherove kritike to što sad još bolje znamo kako funkcionira svaki «realizam»: realisti znaju da postoje uzroci ali u praksi vide samo probleme (posljedice), zato su njihova «rješenja», rješenja za probleme, a ne za uzroke. Zaista alternativna opcija su svojevrsni «nadrealisti», «dadaisti», infrarealisti, «divljaci» – koje uopće više ne zanimaju problemi, koji čak vole probleme jer im daju povod da se usmjere prema uzrocima, a uzroci su uvijek nadrealni. Popravljanje svijeta, primjerice smanjenjem birokracije i sl., i samo je puki realizam; mijenjanje svijeta tako da se pobrkaju, zauzlaju uzroci, to je nadrealizam (ili divljaštvo, ili građanski rat). I kapitalisti i antikapitalisti su previše realisti. Oni zapravo pretjerano vjeruju u stvarnost: tvrde da ne vjeruju u (sadašnju) stvarnost jer je užasna ali se ponašaju kao da im je stvarnost svetinja.
Ako danas društvo više ne postoji (kao što misli ekipa oko francuskog časopisa Tiqqun i Nevidljivi komitet koji potpisuje knjigu Nadolazeća pobuna [prijevod integralnog teksta knjige možete čitati u časopisu Libra Libera 25], onda ne postoji ni kapitalizam; postoje: moć, prijetnja silom, naše žudnje, tajne službe, skup normativnih zakona, bijes itd. Dakle, mi smo zaista u građanskom ratu, samo što je «radnička klasa» dugo bila pacifirana svojim promicanjem u klasu (kreditima potkupljenih/ucijenjenih) potrošača pa smo si mogli dopustiti da to zaboravimo. Ali to je samo privremeno površinsko rješenje, permutacija. Ako treba, radnici sutra opet mogu biti pretvoreni u roblje, pa će se i neoliberalno/globalizacijsko razdoblje doimati poput zlatnog doba.
Kao što je naglasio Dominic Fox, «svijet koji će doći nije budućnost našega svijeta». Možda je osnovna slabost Fisherove knjige to što on traga za mogućnostima promjene koje su zapravo nastavljanje ovoga, «našega svijeta». Fisher nas podsjeća kako Žižek tvrdi da je bitan dio kapitalističke ideologije precjenjivanje (subjektivnih) uvjerenja, a da su važna ideološka upisivanja u naše ponašanje: «Mi vjerujemo da je novac [ili: kapitalistička stvarnost sa svojim problemima] samo beznačajan znamen bez ikakve intrinzične vrijednosti, a ipak se ponašamo kao da ima svetu vrijednost. Štoviše, to ponašanje upravo ovisi o prethodnom poricanju – u mogućnosti smo fetišizirati novac [ili: kapitalističku stvarnost] u svojim postupcima samo zato što smo već zauzeli ironijski odmak prema novcu [ili: stvarnosti] u svojim glavama».
No upravo nas mnogi Fisherovi primjeri navode na zaključak da je i važnost ponašanja precijenjena. Šezdesete su (navodno) bile obilježene figurom Oca (koji je zabranjivao totalni užitak), pa su se ljudi ponašali u skladu s time (pokorno, ili buneći se, poput hipija, protiv takvog «Oca»); sada je pak uloga paternalističkog Oca nestala, sad navodno vlada majčinsko načelo užitka pa se opet ponašamo u skladu s tim načelom (kao potrošači i infantilizirani hedonisti ili kao zagovornici, poput samog Fishera, «nove strogosti»). I što se bitno promijenilo promjenom svih tih ponašanja, i što je u toj promjeni osobito važno? Ništa, jer sve su to samo različite verzije kapitalizma. Promijenile su se samo nijanse, kulturalno zanimljive ali političko-ontološki irelevantne. Ako je današnje doba pretjerano birokratizirano, pretjerano menadžerski organizirano, znači li to da bi smanjenje tih obilježja, koje Fisher zastupa, promijenilo nešto bitno, ili bi opet bila riječ samo o novoj fazi kapitalizma? Ako taj «plastični» kapitalizam postoji neovisno o našem ponašanju, zašto bi onda promjene ponašanja bile toliko važne? Može ideologija biti upisana u dizajn wc-školjki ili vrste uživanja/ozbiljnosti, ali što je tu osobito važno? Ljudi seru i uživaju na različite načine, ali uvijek unutar kapitalizma. Naše (ideologizirano) ponašanje jednostavno ne izražava bitne odnose svijeta u kojemu živimo.
Ako kapitalizam precjenjuje subjektivna vjerovanja Fisher i Žižek, dakle, precjenjuju vjerovanja upisana u ponašanja. Sf-pisac P. K. Dick podsjeća nas da ono što je zaista stvarno ne ovisi o onome što mi mislimo o tome: «stvarnost je ono što neće nestati kad prestaneš vjerovati da postoji» (grubo rečeno – lav će nas pojesti neovisno o našem vjerovanju u njegovo postojanje). Slično tome, mi samo vjerujemo ili poričemo da vjerujemo u kapitalizam, no kapitalizam je samo problem, posljedica: sam kapitalizam nije uzrok kapitalizma. Zato ni ponašanja (ukoliko su izraz poricanja vjerovanja) u kapitalizmu nisu osobito bitna. Prava stvarnost cijelo vrijeme leži izvan ideološkog kapitalizma, i to potpuno neovisno o ponašanju njegovih pripadnika, a nitko nam ne otkriva te «prave uzroke». Sistemski uzroci kapitalizma ostaju skriveni usprkos svim kritikama kapitalističkih problema. Upravo je sam kapitalizam i «smišljen» da bi se prikrili njegovi pravi uzroci; kapitalizam je simulakrum (prikriva da ne postoji) a ne stvarni uzrok, i utoliko, kao svaki simulakrum, postavljen da prethodi stvarnosti. Glavni je dakle trik u tome da kapitalizam «djeluje» iako zapravo ne postoji. Tome se donekle približavaju opisi koje navodi i Fisher, da je Kapital parazit, apstraktna impersonalna struktura itd., no taj imanentističko-teološki opis mogao bi se odnositi i na boga, život, svijest, vrijeme... i zapravo, iako govori jako puno, u praksi znači jako malo. Takav opis Kapitalu daje sublimni karakter, pretvara ga u nešto gotovo sveto, i samo još više otežava njegovo razumijevanje i odgađa detektiranje «skela» iza privida.
Povijest nam govori da velike promjene nastaju samo u kriznim situacijama, no nije uvijek riječ o poboljšanjima, moguće su promjene prema još gorem. Fisher nam ipak neizravno sugerira da u sadašnjoj krizi možemo pokušati uzeti stvari u «svoje ruke» (čak i ako ne znamo što se sve zapravo u tim «našim rukama» krije) i nadati se da će ovaj put promjene biti prema boljem – ako nam neke druge, mnogo dublje krize uopće dadu šansu. Iako njegovi konkretni prijedlozi i nisu osobito uvjerljivi, načelnu nadu u mogućnost promjene zaista je teško odbaciti.
Fisher ističe dvije bitne stvari – neophodnost javljanja novog političkog subjekta i potrebu stvaranja odnosa u kojima možemo nadići vlastita sebstva i razviti autentične kolektivne odnose. Fisher tvrdi da bi ljudi voljeli nekoga tko bi im rekao «mi vas možemo osloboditi od vas samih». Nažalost, kao što bolno znamo, to su već bili ponudili i fašisti, i komunisti i razni povijesni teokrati - i bili zbog toga voljeni. Je li nadilaženje vlastitog sebstva (i razvijanje ljudske bliskosti i kolektivnog duha) bez završavanja u totalitarnom političkom sustavu uopće moguća opcija u ljudskoj povijesti, ostaje (staro) temeljno pitanje.
I Žižek i Fisher zastupaju potrebu pravog političkog djelovanja (Bono bi htio promijeniti samo vrstu potrošnje a ne sam kapitalizam, dakle treba stvar politizirati i rušiti sam sustav). No to je također klopka jer se time fetišizira sama politika. Budući da, politički gledano, ne vjerujemo u moć, a istovremeno je libidinalno želimo (želimo biti neodoljivi), prava, duboka, rješenja ne mogu biti samo politička. Potrebno je istovremeno mijenjati svijet i politički i libidinalno. Ako ne promijenimo svoje žudnje i način na koji stvaramo užitak, promijenit ćemo samo političku fasadu a sve dublje odnose ostaviti netaknutima. Osnovno je pitanje – možemo li prestati biti fetišisti, i što bi nas moglo nagnati na tu promjenu? Ukoliko namjeravamo biti antifetišisti, odgovor bi mogao biti: u teoriji to nije moguće, no baš zato u praksi možemo reći: baš mi je drago što to nije «teorijski» moguće, baš me zato to i zanima, dakle, prestanimo fetišizirati simboličke strukture, jer ono što izbacimo kroz vrata politike samo nam se vraća kroz prozor žudnje. Zaista novi svijet moguć je samo ako promijenimo svoje žudnje, i otkrijemo/izmislimo strasti koje ne pokreće oponašanje (tuđe) moći.

(Tvrđa 1-2/2010.)

Broj komentara: 10:

  1. "Zaista novi svijet moguć je samo ako promijenimo svoje žudnje, i otkrijemo/izmislimo strasti koje ne pokreće oponašanje (tuđe) moći." To je zaista bolno točno, no podsjeća me na odgovor kritici televizije: ako niste zadovoljni programom, uvijek možete ugasiti prebaciti na drugi ili ugasiti televizor". Ali meni se čini da program jednostavno ne možemo isključiti. Neparticipirati znači pokrenuti revoluciju osobnog života, no to nas jednostavno deprivilegira sudjelovanja u zbilji. Što ako je ona zatupljujuća? Postoji li druga? Revolucija osobnog života samo samo je simulakrum za privatnu zabavu. Pod tome mislim na simboličke geste koje nezimjerno cijenim i u kojima participiram ali ih ne smatram revolucionarnima (prestati jesti meso, hodati umjesto voziti se, kupovati prozvode netestirane na životinjama, pratiti samo emisije koje me zanimaju, itd.) Bdw, ros, odlican izbor teksta i komentar ;)

    OdgovoriIzbriši
  2. I mozes dati link na taj blog dominica foxa?

    OdgovoriIzbriši
  3. Jel ovaj diktum da je «lakše zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma» na kraju Jamesonov ili Žižekov? Jer mislim da si negdje zapisao, mislim čak u svojoj knjizi "Paranoidnije od ljubavi, zabavnije od zla", da je to Žižek izjavio. Čitao sam dosta i slušao i jednog i drugog (više ovog potonjeg, naravno), pa me zato zanima... Keep up the good work.

    OdgovoriIzbriši
  4. jamesonov je, ali ga je još više zavrtio žižek...

    OdgovoriIzbriši
  5. dominicov blog je na
    http://www.codepoetics.com/poetix/

    OdgovoriIzbriši
  6. nešto me zeza objavljivanje komentare.
    e sad ili sam ja preumoran ili treba proći odobrenje ili se jednostavno mozilla blesira, ne znam.

    OdgovoriIzbriši
  7. David Graham Cooper, famozni antipsihijatar, je još 60tih i 70tih govorio o potrebi za "politizacijom ludila". Išao je toliko daleko da je tvrdio da ne postoje osobni već samo politički problemi.
    Zanimljiva je teza o tome da je današnji postpolitički kapitalizam održiv upravo zbog postojanja psihofarmaka koji su svakome dostupni - i sam sam više puta razmišljao na sličan način. Djeca koja s osam godina imaju sasvim normalnu potrebu da se valjaju po travi i penju po stablima, trče i što sve djeca rade, više to ne mogu jer im to prostori i "vrijeme" ne dozvoljavaju pa im se onda prišiva etiketa "ADD"-a (attention deficit disorder) s jedne strane, a druga strana perverzije se onda otkriva u obliku new age koncepata "indigo djece" koja "nemaju ADD, nego su samo genijalna bića poslana od Boga(tm) da nam pokažu put". I jedno i drugo je pogrešan pristup, jer djeca su - djeca i ne treba ih ni divinizirati ni debilizirati. Od nje se puno može učiti i treba im dati prostora za kreativnost itd.

    Potrebna je radikalizacija ljudskih odnosa i komunikacije u doslovnom značenju te riječi. Je li moguće autentično komunicirati u svojoj radnoj, obiteljskoj i inoj okolini, komunicirati jezikom razumijevanja i u što je većoj mogućoj mjeri lišenoj klišeja?

    Ovo su samo neki od primjera i pitanja nad kojima se moramo zamisliti i koja moramo, nakon što ih promislimo, tako promišljenje trebamo živjeti. Ovo "trebamo" ne želi biti normativno kako bi to moglo zvučati, nego je više poziv na jedno autentičnije društvo, ako je išta takvo moguće. Čak i ako nikada nije bilo, zašto ne bi baš sada moglo postati mogućim? Ne preko noći, već kroz godine i godine kulturno-civilizacijske evolucije.

    ?

    OdgovoriIzbriši
  8. doduše ta se logika može i obatno primijeniti: baš zato što je sve "politizirano", kontekstualno određeno itd., onda i nema "normalne djece" i "luđaka" neovisno o kontekstu, što znači da današnji kontekst stvara vlastite norme/kodove normalnosti i odmaka, i tako je uvijek bilo i bit će... o tempora o mores i sl... kvaka 22 je da si baš prihvaćanjem kontekstualnosti/političnosti svega izbijamo argumentacjsku poziciju za moguću promjenu, tj. ponekad je potrebna neka nerelativistička/univerzalistička pozicija da bi nešto mogao kritizirati - iako pritom znaš da je svaka konkretna "univerzalizacija" kontingentna, relativna itd.
    Banalno: ako je kapitalizam takav kakav jest, "normalno" je da će on stvarati vlastite definicije primjerice djece, takve koje odgovaraju njegovom specifičnom funkcioniranju. Što da radiš? Da kritizraš kapitalizam iz njegova konteksta (tada samo možeš razumijevati, ništa kritizirati) ili izvan njegova konteksta (tada postuliraš proizvoljnu meta-poziciju koju ne možeš apsolutno legitimirati i koja i sama proizvodi vlastita specifična "opažanja".
    Neki dan je u New Scientistu izašao simpa članak koji još jednom pokazuje koliko su razne percepcije, doživljaj jastva, kriteriji moralnosti itd. ovisni o kulturnom kontesktu, no simpa je naglasak na to da smo "svi mi" na zapadu (i kapitalisti i kritičari kapitalizma, dakle) zapravo "čudaci" (radikalna, ekstremna manjina) u svjetskom kontekstu, a to najčešće zaboravljamo u praksi, dok analiziramo i procjenjujemo probleme. Sve su ovo nijanse unutar zapadnjačke bizarnosti :))

    OdgovoriIzbriši
  9. re: katepe - "Zaista novi svijet moguć je samo ako promijenimo svoje žudnje, i otkrijemo/izmislimo strasti koje ne pokreće oponašanje (tuđe) moći." Nisam naravno pritom mislio na promjenu "stila" života, to i sam prigovaram Fisheru. No, budući da je to radikalan zahtjev bez prijedloga konkretnog "sadržaja", ok, možda je to samo fraza. No za ovu prigodu nisam mislio ići dalje od takve načelne "postavke" ("revolucionarnog cilja" bez revolucije/procedure koja bi ga ostvarila). Naglasak je na ovome: politički pristup je preuzak. Ono što nas čini ovakvima, pa i pokornima svijetu "kakav jest", nije objašnjivo političkom analizom. Naša "antopološka" obilježja po mom su mišljenja važnija, ali ih kritičari izbjegavaju, jer lako možeš naći političkog "neprijatelja", no šugavo zvuči ako kažeš da je sama "ljudska priroda" kriva. Što je onda rješenje - eugenika, tranhumanizam, genetički inženjering s ljudskim licem? Sve nezgodne i škakljive pozicije. No nešto bi ipak trebalo smisliti :))

    OdgovoriIzbriši