srijeda, 11. travnja 2012.

Roland Wagner - Kada ne vjerujemo ni u što, počinjemo vjerovati u bilo što




Francuski književnik Roland Wagner govori o osovinama suvremenog otpora, ulozi margine u pop-kulturi, ljubavi prema turskom psihodeličnom rock ‘n’ rollu ‘70-ih godina, legalizaciji marihuane i suvremenoj važnosti šamanizma.


Vraćanje zemlji i “prirodniji” život, to je vrlo zgodno, ali glupo je istodobno odbaciti društvene, znanstvene i tehnološke prednosti


Jedan od problema pop-kulture danas jest taj što ona uglavnom dolazi iz kina i s televizije a audiovizualni pristup napreduje putem simplifikacije

Racionalno mišljenje je izgrađeno u opreci prema magijskome mišljenju. Mislim da je došlo vrijeme da se ta dva načina mišljenja pomire




Laurent Courau: Preživjeli ratnik

Roland C. Wagner, kojega Valerio Evangelisti opisuje kao nasljednika hipija iz ‘60-ih godina, ima više od četrdeset napisanih romana i pripada među naplodnije autore francuske znanstvene fantastike. Ovaj razgovor objavljen je netom nakon izlaska njegova romana Doba vještica (La saison de la sorciere), u kojem prikazuje invaziju Sjedinjenih Država na Francusku i jedan dio Europe.

Opisuju vas kao “pobunjenika” čije knjige pridaju važnu ulogu marginalcima i anarhistima. Prepoznajete li se u tom kratkom opisu i ako je tako, koje su prema vašemu mišljenju glavne osovine otpora danas?
- Uglavnom se slažem s time, premda sebe radije smatram preživjelim ratnikom – to je stara obiteljska navika, budući da je moj otac, najprije kao vojnik, a zatim i plaćenik, preživio dvadeset godina ratovanja. A sada, da se dobro razumijemo o naravi mojeg “otpora”. Neki odmetnici odabiru – ako se uopće radi o izboru – priklanjanje nekom više ili manje mitskom “identitetu”, dok drugi završavaju tako da stvore neku vlastitu kulturu. Odupirati se, za mene znači braniti jednu gotovo baroknu cjelinu kulturnih polja bez kojih ne bih bio ono što jesam, ne bih mislio ono što mislim, dakle ne bih ni pisao ono što pišem. Jer ta polja i njihov opstanak posve očito ovise o vanjskim uvjetima, kao što su gospodarske prilike, nagle promjene u političkome životu, stanje slobode izražavanja itd. Budući da sam podložan promjenama tih čimbenika na koje nemam nikakvog izravna utjecaja, odabrao sam pasivan otpor: idem tamo gdje mislim da trebam ići, čak i onda kada prema općem mišljenju tamo ne bih trebao ići. U tom smislu, nikoga neće iznenaditi što se zanimam za atipične likove koji se razvijaju na rubovima društva i vladajućih ideologija. Oni su najbolji pokazatelji da se otpor događa ponajprije na kulturnome planu, i na margini tzv. oficijelne kulture.
Kada to kažem, ne smjeram na one koji se predstavljaju kao zagovornici jasnog razgraničenja kulturnih polja, kao što su religiozni fundamentalisti, nostalgičari prošlosti, reakcionari svih vrsta i svih boja koji žive u stanju čistoga Mita. Ti ljudi nemaju niša više kulturne dubine od folklora koji se izvlači iz naftalina na veliko zadovoljstvo turista. Tom ću folkloru suprotstaviti spoj supkultura koje, prema mojemu mišljenju, čine već dobrano razvijeni embrij jedne Svjetske kulture. On je nužan u trenutku kada neoliberalna globalizacija razara lokalne kulture, kao parni valjak planetarnih razmjera koji drobi sve ono što bi se moglo suprotstaviti njegovoj koliko apsurdnoj toliko neumoljivoj logici. U tome je, mislim, glavna osovina otpora: pomoći toj “superkulturi” da ugleda svjetlo dana unatoč zaprekama i protivljenjima. Ideje moraju kolati jednako slobodno kao i kapital.
Valerio Evangelisti smatra vas jednim od nasljednika hipija ’60-ih godina. Prihvaćate li to nasljeđe i što ono danas znači za vas?
- To je nasljeđe koje rado prihvaćam kao vrlo bitno. Kažem “kao bitno” jer danas je teško biti onako naivan kao što se to moglo biti u ‘60-ima, i ja nimalo ne dijelim njihov misticizam, bilo da je on nastao pod utjecajem LSD-a ili ne. Osim toga, hipiji su u velikoj većini bili vrlo skeptični prema tehnoznanostima, dok ja ne mogu zamisliti “idealni” svijet bez njih. Vraćanje zemlji i “prirodniji” život, to je vrlo zgodno, ali glupo je istodobno odbaciti društvene, znanstvene i tehnološke prednosti kao što su kontracepcija, moderni lijekovi, informatika i internet itd. Neću, poput Timothyja Learyja, ići tako daleko da web proglasim LSD-om 21. stoljeća, ali treba svakako priznati da je mreža pokrenula istinsku mentalnu revoluciju, čije posljedice u ovome trenutku nije moguće spoznati. Na što bi bio nalik hipi pokret da je internet postojao u trenutku njegova rođenja? Možda na neki aspekt našega suvremenog svijeta. Danas je moguće živjeti više ili manje izolirano, više ili manje povučeno od svijeta, a pritom i dalje imati pristup znatnoj količini informacija. Alternativni načini života imaju dakle pred sobom lijepu budućnost, a najzanimljivije strane hipi fenomena treba samo izvući na površinu - kako bi hranili te načine života.
Što vas je, osim napada 11. rujna i reakcije Busheve administracije, još motiviralo da napišete La saison de la sorciere?
- Opća paranoja koja se odnedavno proširila planetom i koja je gotovo posvuda potaknula donošenje besmislenih odluka. Ali stvaranje svijeta doba vještica napose znači stilsku i misaonu vježbu i pokušaj da se uzme u obzir duboka promjena paradigme koja se dogodila nakon pada Zida. U povijesti znanstvene fantastike zamišljeni su mnogi budući ratovi i moguće invazije: Francuska koju pustoše Nijemci ili Britanci, Europa koju preplavljuje “žuta opasnost” ili afričke vojske, Sjedinjene Države u rukama nacista ili Japanaca, da ne spominjem mnogobrojne priče u kojima se Sovjetski Savez širi ili se pokušava proširiti diljem planeta. Invazija Sjedinjenih Država na Francusku i jedan dio Belgije također pripada toj tradiciji, ali je isto tako raskid s čvrstim konsenzusom, nasljeđem dvaju svjetskih ratova i hladnoga rata, prema kojemu se interesi zapadne Europe i Sjeverne Amerike podudaraju. Pozor: ja ne kažem da se oni više ne podudaraju – interesi ekstremne američke desnice naravno ne predstavljaju interese zemlje u cjelini, isto kao što ni interesi tvrde francuske desnice nisu interesi Francuske – ali tvrdim da bi se u budućnosti moglo dogoditi da se oni više ne podudaraju.
La saison de la sorciere snažno napada američki imperijalizam. Nije li pojednostavljenje, svesti Sjedinjene Države na veliko imperijalističko zlo? Svođenje te zemlje samo na djelovanje njezine vladajuće klase isto je kao da Francusku promatramo samo kroz prizmu njezine vlade. Čini mi se da se danas više nego ikad trebamo čuvati pojednostavljenja…
- Sve je sadržano u vašoj prvoj rečenici: roman se okomljuje na američki imperijalizam, ne na američki narod. Ja svakako nisam više “anti-Amerikanac” od Normana Spinrada, Johna Shannona ili Michaela Moorea, i dijelim s njima određeno uvjerenje o veličini njihove zemlje – veličini koja je u posljednje vrijeme bila izvrgnuta ruglu. Na isti se način naša vlada nehajno odnosi prema onome na čemu je počivao međunarodni ugled Francuske: istraživačkom radu, kulturi, umjetnosti i pravima čovjeka. Način na koji je tretiran slučaj Cesarea Battistija jasno pokazuje da je pravosuđe posve odano vlasti te da se dotičnoj vlasti baš fućka za danu riječ čim se radi o tome da treba ugoditi fašističkom liberalu Berlusconiju. Suočen s takvim osporavanjem pravde – podsjećam da je on osuđen dva puta za ista djela, što je u našoj lijepoj zemlji teoretski nemoguće – Battisti je bio posve u pravu kada se povukao u ilegalu. Ja bih nedvojbeno učinio isto da sam se našao na njegovu mjestu. Činjenica da zemlja koja je amnestirala pripadnike OAS-a, i omogućila im povratak u politički život pa čak i pravo da budu birani, može odobriti izručenje nekoga zbog djela počinjenih prije četvrt stoljeća – naprosto je skandalozna, a sramota zbog te odluke zauvijek će ostati na gospodi Perbenu i Sarkozyju.
Ne može se poreći da ste, od znanstvene fantastike do rock ‘n’ rolla, bili pod utjecajem američke popularne kulture posljednjih pedeset godina. Ali što mislite o današnjoj pop-kulturi? Pratite li je i dalje, zanima li vas i dalje?
- Recimo da s vremena na vrijeme zavirim u nju. Ali, priznajem da me u posljednje doba više zanimaju Can i turski psihodelični rock ‘70-ih – ljudi kao što su Erkin Koray, Baris Manço. Jedan od problema pop-kulture danas, jest taj što ona uglavnom dolazi iz kina i s televizije. Nikada opterećenje slikom nije imalo toliko utjecaja na ostale medije. Naime, audiovizualni pristup napreduje putem simplifikacije. To je neizbježno, jer je nemoguće prenijeti posve iste informacije tekstom ili pak slijedom slika. Sklon sam mišljenju da se događa određeno osiromašenje prevladavajuće pop-kulture. Može li potencijalno bogatstvo mreže poput interneta – za koji možemo pretpostaviti da mu je krajnji cilj povezivanje cijeloga čovječanstva – potaknuti popularnu kontrakulturu? Ili više popularnih kontrakultura? I kakve će one biti? Premda ne izgleda tako, to je jedna od važnih stvari koje su na kocki u ovome stoljeću.
Vratimo se Francuskoj. Što mislite o općem ozračju? Budući da mnogo vremena provodim u inozemstvu, uvijek kada se vratim u Francusku šokiran sam količinom napetosti koja vlada u zemlji. S obzirom na vaš portret pariških predgrađa u bliskoj budućnosti, očito je da i sami opažate određenu društvenu napetost, koja se uostalom ne ograničava samo na siromašne četvrti.

- Ozračje je deprimirajuće, to je sigurno, i nema nade da se će se stanje popraviti budući da UMP nastoji sve nadzirati te ide dotle da želi iz Sjedinjenih Država uvesti načelo “nulte tolerancije”, čija je nedjelotvornost očita. Dok sam još živio u pariškoj regiji imao sam dojam da se gušim, bio sam pod stalnim pritiskom koji me je činio nezadovoljnim. Ističem da nisam stanovao u siromašnoj četvrti, iako je posljednjih godina nalikovala na ruine. Sada živim u maloj provincijskoj općini i mnogo lakše dišem. Mislim da je najgore u svemu to što oni koji upravljaju zemljom pokazuju otvoreni prezir prema mišljenju onih kojima upravljaju i kojima nameću istodobno glupe i pogubne mjere i zakone. Oni se ponašaju kao da im demokracija daje bianco mjenicu da provode ono što hoće, a najbolji dokaz za to jest rastakanje javnih službi. Primjer Velike Britanije može zorno pokazati u kojoj je mjeri takva politika neuspješna.
Bilo u romanima ili u intervjuima, često postavljate pitanje marihuane i njezine dekriminalizacije. Možete li nam reći nešto više o tome?
- Bojim se da je teško zaći dublje u tu temu, a da se ne prekrši zakon. A ja, kao svaki dobar građanin, poštujem zakon – čak i onda kada mi on zabranjuje slobodu argumentacije. Hoću reći da je meni posve jasno da dekriminalizacija nije dovoljna, i da je jedino pragmatično rješenje legalizacija indijske konoplje i njezinih prerađevina. Naravno, ako se želimo uspješno boriti protiv trgovine koja stvara znatne količine “prljavoga” novca, ta će se legalizacija morati provesti na europskoj razini.
Što se Francuske tiče, možemo se samo nasmijati – istina pomalo kiselo – gestama i pompoznim najavama našeg dragog bivšeg ministra unutarnjih poslova, čije su apsurdne mjere naprosto posve neprimjenjive. Jedan od najboljih načina da se smanji broj prijestupa za policiju jest da se u slučaju zapljene malih količina kanabisa umjesto kaznene prijave, koja zahtijeva pokretanje sudskog postupka, sastavi policijsko izvješće koje se može tretirati kao da je u postupku, i time izbjeći da se uvede u statistike. Unatoč svoj Sarkozyjevoj medijskoj halabuci, stvarna polovična dekriminalizacija još je prilično daleko. Uostalom, vlada je odbila izmijeniti zakon o opojnim drogama iz godine 1970., koji ne samo da je neprimjenjiv, nego je i društveno štetan, jer kriminalizira inače savršeno čestite ljude, čija je jedina krivnja u tome što im je draži joint od čašice alkohola.
Mišljenja sam da sociokulturne promjene koje su nositeljice budućnosti često nastaju na margini društva. Dijelite li to mišljenje? Čini mi se da u romanu La saison de la sorciere zajednica Enklave dobro ilustrira tu ideju…
- To je upravo to. Stanovnici Enklave pronašli su način da žive onako kako su odabrali i kako im odgovara i začahurili se u društvu koje nisu odabrali i koje im ne odgovara. Slična pojava dogodila se u San Franciscu prije nego što se hipi pokret putem medija proširio po Sjedinjenim Državama, a zatim i po svijetu. Jedan od najboljih opisa koje znam napravljen je u knjizi naslovljenoj Ringolevio, koju je napisao Emmett Groggan. Čak nije sigurno je li to bilo njegovo pravo ime – priča je vrlo neobična. On je bio digger iz San Francisca. Sve u svemu, diggeri su bili snalažljivi ljudi koji su bili vrlo dobro organizirani i izgradili su mnoge strukture, najčešće kratkotrajne, čija je uloga bila preraspodjela bogatstva. Oni su dijelili duh vremena koji je prethodio Ljetu ljubavi, ali su ga također oblikovali. Njihova važnost u sklopu događaja koji su pridonijeli pojavi i razvoju hipi pokreta bio je možda manji, nego što to Groggan daje naslutiti, ali njihova simbolička uloga još je važnija zbog toga što je dobila na važnosti putem medija.
Knjiga La saison de la sorciere spoj je informatike i čarolije. Sam Richard Metzger, osnivač Disinformation.com-a, priznao mi je da je svoj sajt zamislio kao dalekosežno čaranje putem interneta. Ako se vratimo još dalje u prošlost, već je William Gibson u jednome svom romanu govorio o vudu-duhovima koji opsjedaju mrežu. Iako je koncept informatičkih mreža u kojima borave nadnaravna bića vrlo privlačan, ipak mi se čini teško shvatljivim. Možete li nam to objasniti, uklapa li se to u vašu viziju psihosfere?

- Suviše precizan odgovor unio bi ogromnu zbrku. Psihosfera, dakle jungovsko kolektivno nesvjesno i njegovi arhetipi čiju materijalizaciju potvrđuje i kvantna fizika, jest prirodna struktura u čijem rađanju ljudsko biće nije izvršilo nikakvu svjesnu radnju, dok je internet svjesna ljudska kreacija. Arhetipi psihosfere postoje već otprije – kao i Gibsonovi vudu-bogovi, no oni u mreži borave ilegalno, i ne duguju joj svoje postojanje – dok nametnuto čaranje putem weba mora biti izumljeno. To znači da između psihosfere i Platna u La saison de la sorciere postoji jedna važna podudarnost: ma koliko se uvijeno izražavali, oni ne trebaju nadnaravno da bi “djelovali”.
Čini se da je šamanizam sve važniji stvarateljima suvremenih svjetova. Kako objašnjavate da toliki umjetnici i autori danas posežu za tom temom? Radi li se o zajedničkoj težnji da se iskrivi sporazumna stvarnost, da se ponovno uspostavi veza sa zaboravljenom dimenzijom.
- Čini mi se da je ta očaranost šamanizmom rođena iz sudara praktičnoga katekizma i uporabe psihodelika: korištenje opojne tvari pruža opravdanje za prolazak kroz mistična vrata. Radi se možda o svojevrsnoj racionalizaciji spiritualnosti, ili pak o integraciji u hiper-materijalistički svijet drevnih postupaka koje njihovi sljedbenici nastoje obnoviti, ili je pak riječ o posljedici odbacivanja “povijesnih” religija… možda o svemu tome istodobno. Prema mojemu mišljenju, odnositi se prema tim vrstama supstancija kao prema “drogama”, dakle jednako kao prema opijatima ili kokainu, velika je pogreška na socijalnom i psihološkom planu. U svakom slučaju to je vrlo zanimljiv put za nekog znanstvenofantastičnog autora, zbog velikih mogućnosti društava budućnosti do kojih vodi primjena novošamanskih postupaka. Ali put o kojemu je riječ otvoren je još 60-ih godina, a prokrčio ga je Castaneda, čiji je utjecaj na navedene autore golem.
Još smo kod iste teme. U jednom intervjuu za Science Fiction Magazin istaknuli ste da prema vašem mišljenju nije uvijek moguće povući jasnu granicu između racionalnog i iracionalnog te da dva tipa mišljenja, konceptualno i mitsko, nisu baš toliko proturječna. A Marc Caro nedavno mi je rekao da naše razdoblje smatra vrlo zanimljivim jer se nalazimo u trenutku u kojemu se znanstveni i duhovni svjetovi susreću. Mislite li da nam spajanje tih dvaju svjetova može ponuditi rješenje za izlazak iz onoga što Norman Spinrad naziva krizom transformacije?
- Da. Racionalno mišljenje je izgrađeno u opreci prema magijskome mišljenju. Mislim da je došlo vrijeme da se ta dva načina mišljenja pomire. No, ni službene religije, a naravno ni sljedbe, ne izgledaju mi sposobnima za to. Osporavati postojanje duhovne dimenzije ljudskoga bića jednako je besmisleno kao i stavljati na istu razinu teoriju evolucije i kreacionizam biblijskih puritanaca. Velika pogreška marksizma, prema mojemu mišljenju, jest u tome što je zanemario taj aspekt i što je sve usmjerio prema dijalektičkom materijalizmu. Povratak religijskoga kojem smo nazočni posljednjih godina izgleda mi kao izravna posljedica tog odbijanja da se uzme u obzir postojanje neizrecivih psihičkih stanja, čija stvarnost ipak nije nimalo dvojbena u očima znanosti.
Da zaključimo, dijelite li predosjećaj Andréa Malrauxa o “21. stoljeću, koje će biti duhovno ili ga neće biti”? Koliko ja znam, već postoje vrlo zabavne inicijative vampirskih crkava u Sjedinjenim Državama i Nizozemskoj, a Michel Houellebecq posjećuje Raelijance…

- Da bi se odgovorilo na navod koji je nepouzdan, najbolje je navesti jedan drugi iste vrste, kojemu sam zaboravio autora i koji svakako iskrivljujem: Kada ne vjerujemo ni u što, počinjemo vjerovati u bilo što. Ako znamo da se sâm Jimmy Guieu, koji je katkada bio silno naivan, nakon što je kratko vrijeme slijedio Raelijance, posljednjih godina svojega života brižljivo držao podalje od njih, Houellebecqovo ponašanje još je smješnije. Sve mi to djeluje vrlo neozbiljno.

S francuskoga prevela Snježana Kirinić.
Objavljeno u e-časopisu La Spirale

Nema komentara:

Objavi komentar