utorak, 21. veljače 2012.

How To Dress Well - Ljubav kao puzzle čudnih frekvencija izvorno izliven u crnom i bijelom metalu




Podsjećanje na snažan album:


Kako bi zvučala ljubav kada bi je odašiljala neka astralna radio-stanica iz daleke prošlosti nekoga pararlelnog svemira? Ili, kako bismo doživljavali ljubav kad ona sama ne bi bila emocija, nego avetinjski zvuk koji stiže iz daljine? Koje bi osjećaje u nama budila takva ne-emocijska, auralna ljubav, ljubav kao puzzle čudnih frekvencija izvorno izliven u crnom i bijelom metalu?
Naravno, ne bi to moglo proći bez pucketanja, šumova, distorzija. Tom Krell koji nastupa kao How To Dress Well uhvatio je svojim moždanim tjunerom takve zvukove iz dubokog svemira, malo ih još distorzirao osobnim doživljajem muško-ženske ljubavi i sve to ugravirao u CD Love Remains. Iako bi prema naslovu trebalo suditi da ljubav “uvijek ostaje”, i pobjeđuje, Krell u jednom intervjuu kaže da zapravo “ljubav ne ostaje zauvijek, da se ljubav može uništiti, da možemo biti nemarni prema ljubavi i pretvoriti je u ruševine ili njezine ostatke”. Zvukovi koje čujete na Love Remains kao da se raspadaju dok polako stižu prema vašim uređajima za dešifriranje šumova Istine, kao da su zapravo zapis vlastitog nestajanja, prolaženja kroz najrazličitije prepreke, odjekujuće loopove ruševina, kao da su uspomena na ono što su u početku – negdje, nekad – bili. Ne čuješ zvukove, nego zvukove koji se pokušavaju sjetiti kako su zapravo zvučali.
Krell u istom intervjuu kaže da su osjećaji uvijek nejasni, dvojbeni i podvojeni. No istovremeno je kod njega sve “strukturirano” poput osjećaja, pa je utoliko sve nejasno, dvojbeno i podvojeno. Kao kad pokušavate opisati nešto što se dogodilo, no ne možete se potpuno prisjetiti pa samo mumljate uz gestikulaciju rukama, nogama, pticama, kišom i ruševinama. Njegovi šumovi često zvuče poput simfonijskog zbora, a kompleksni aranžmani kao da ih je netko najprije zdrobio maljem a onda prašinu prosuo po zarđalom situ izgriženih emocija. Nježna jeza koja se osjeća učinak je napetosti između seksualnosti kiše i spiritualnosti propasti. Osjećaji koji vremenskim telefonom stižu u naše emocijske prijemnike nisu “čisti”, nego su ono što je preostalo nakon što smo ih propustili kroz bezbroj dsitorzirajućih vremenskih strojeva i prostornih organizama. Glasovi su to koji odzvanjaju sami u sebi poput metalno-satenskih koraka u praznom bogu. Riječ je i o snovima o samoubojstvu, ali samoubojstvo tu nije tragično okončavanje “života”, nego je prije sam život rezultat samoubojstva, a samoubojstva su neutralna metoda istaživanja prozirnih snova, neprozirnih uspomena, prozirnih gaćica postojanja, neprozirnog svjetla koje dolazi kroz vremenske pičke te najrazličitijih perverznih pukotina koje zjape u sreći.
 Sve pomalo podsjeća na Ariela Pinka, Panda Beara i Leylanda Kirbyja, ali ambijent albuma Love Remains neusporediva je vrsta pečata: odjekuju molitve vremena izgubljenog u pucketavim prostorima između poluljudskih dimenzija; ljubav je istovremeno u tragičnom zanosu i raspjevanoj tragediji – ali kao da je sve snimio Swedenborg u 18. stoljeću i pustio to na svojem gramofonu od voska što ga pokreće struja aveti, elektricitet duhova mrtve kiše. Sve se s vremenom “troši i blijedi”, to svi znamo, ali što je još važnije – sa samim događajima, ljubavnima naročito, i samo se vrijeme troši i blijedi. Nije “najteže” to što se više ne uspijevamo sjetiti onoga što je bilo i doživjeti ono što se upravo događa, nego to što ono čime se uopće sjećamo, i čime jesmo, sve više nije tu, nego samo čujemo njegove odjeke. Kao da su se same vrpce za snimanje postojanja istrošile te polako blijede u našem sjećanju na ono što se upravo događa.

 

Nema komentara:

Objavi komentar