Harmony Korine: Film o jebačima kanta za smeće, gerijatrijskim delinkventima koji ševe kante, stupove, ograde, stabla, rasturaju stvari, ubijaju ljude

Teorije urote zaista su smiješne, primjerice ona prema kojoj je Drugi svjetski rat završio zato što su Saveznici pobijedili Sile osovine i bacili atomske bombe na Sony i Panasonic, iako je književnost dokazala da se to dogodilo zato što je hobit Frodo bacio magični Prsten Nad Prstenima u vulkan filmskih nastavaka pa mu Hitler više nije mogao ući u trag. Međutim ima i istinitih teorija urote. Jednu od njih otkrio sam gledajući novi film Harmonyja Korinea Trash Humpers.
Pođimo od temeljnog pitanja suvremenog svijeta: ako na Zemlji već odavno ima previše ljudi (ne samo da ih je nemoguće sve zaposliti, nemoguće ih je i sve nahraniti i seksualno zadovoljiti), kako to da se i dalje potiče natalitet, kako to da sve države tvrde da im populacija nije dovoljno metastazirala, i najvažnije – kako to da tajne službe nisu već pokrenule projekt masovnog istrebljenja biopolitičkog viška, svih tih prekobrojnih jadnika – siromašnih, glupih, neobrazovanih, ružnih (ako zanemarimo amaterske probe s umjetno izazvanim potresima, poplavama i epidemijama)? He, postoji razlog za to: mozak svakog čovjeka milijun je puta pametniji od onoga za što se koristi (kao što sam dokazao na drugome mjestu, sam televizor pametniji je od programa koji se na njemu emitiraju, sam mozak pametniji je od svega što se njime smisli, shvati i osjeti). I običan moron koji gleda sport na telki i mrzi homiće raspolaže u svojoj glavi uređajem toliko kompleksnim da se ništa u poznatom svemiru ne može mjeriti s njime. I sad se približavamo odgovoru na tu misteriju. Mislim, odgovor je očit.
Tajne službe i drugi zločesti stričeki, infracrveni gospodari svijeta, razvili su bežičnu tehnologiju zahvaljujući kojoj je sve te mozgove moguće povezati i iskorištavati ih za analitičke procedure kojih sami vlasnici mozga uopće nisu svjesni. Iako se čini da si apsolutni moron i da uopće ne upotrebljavaš svoj mozak, mimo tvoje svijesti tajne su ga službe uštekale u internet ljudskih mozgova (World Wide Brain Web) kako bi došle do odgovora na pitanja koja njih zanimaju, primjerice – kad će početi Šesti svjetski rat, koliko podzemnih Japana imaju Kinezi, koliko Putin ima crvenih gaćica, kad će meksička mafija bombardirati Los Angeles, je li kraljica Elizabeta na kokainu ili na Alzheimeru itd. Kao što svojevoljno možete NASA-i dopustiti da kapacitet vašeg nedovoljno iskorištenog kompjutora uključi u golem posao otkrivanja šifriranih poruka iz dubokog femme fatale-svemira, tako se tajne službe, bez vašeg dopuštenja, koriste vašim "prirodnim" kompjutorom, s kojim vi ionako ne znate što biste počeli. Naravno, za tu su svrhu najzahvalniji bezbrojni ritardi, idioti, seljačine, egzistencijski i socijalni škart, svi ti demencijski profesionalci koji svoj mozak 24 sta na dan, 7 dana u tjednu ionako ne pokreću.
No, dok tajne službe uzgajaju ljudsku vrstu kako bi se mogle, kad god požele, poslužiti jeftinim prirodnim kompjutorima (nekim prirodnim ili božjim hirom ugrađenima u organizme svih tih minus sapiensa), što pritom čine i kako žive sami službeni vlasnici tih mozgova? To nam otkrivaju filmovi Harmonyja Korinea, od legendarnog Gummoa do najnovijeg Trash Humpers. Korine sve te jadnike s društvenog dna, koje ne uspijeva sastrugati ni žlica Jackassa, uzdiže na razinu Baudelaireova albatrosa: iako nespretno glavinjaju poput zombija, genijalno izmičući svakoj prigodi da budu "vrijedna" "ljudska" bića, oni su zapravo uzvišeni fantomi koji ispunjavaju (njima nepoznatu) plemenitu funkciju i krotko služe (njima neshvatljivim) višim ciljevima. Kao što religije u svim ljudima – usprkos njihovu "padu", zlu i iskvarenosti – vide božanske supermene i uzgajaju ih na socijalnim farmama kao mentalno kastrirane, nesvjesne nositelje božanskih (a ne ljudskih) vrijednosti, tako tajne službe u svim idiotima svijeta vide beskrajni resurs komputacijskog prostora, izvor misaone nafte, pa ih uzgajaju po slumovima, radničkim predgrađima i financijskom bodljikavom žicom ograđenim rezervatima, ne zbog njihove upotrebne ljudske vrijednosti (koja postoji u homeopatskim dozama), nego zbog njihove neosviještene, tajne, razmjenske mozgovne vrijednosti. U obama slučajevima, ljudskost (u sklopu ukupnog reklamnog panoa o humanističkim vrijednostima) samo je cover. Ono čime se ljude ne koriste neizmjerno je dragocjenije od onoga čime se koriste i što od svoga života naprave. Svakodnevni ljudski život samo je ideološko skretanje pozornosti s pravog biznisa – iskorištavanja ljudskih mozgovnih bušotina.
U Trash Humpers ništa vam se ne skriva i ne poseže se ni za kakvim humanističkim lipstickom (spram njega čak i Gummo izgleda kao da ga je radio Tarkovski). Zblurane VHS-kamerom, vidite te morone kako bauljaju svojim mikroskopskim svijetom jer im je cijelo vrijeme mozak (na tajnom zadatku) "negdje drugdje". Riječ je o jebačima kanta za smeće, o nekoliko "gerijatrijskih delinkvenata", psihološki razrađenih i motiviranih poput kuglica u fliperu, koji ševe kante, stupove, ograde, stabla, uništavaju stvari, ubijaju ljude, mumljaju poput Beavisa & Buttheada ili pjevaju, sviraju i filozofiraju na razini Nigtmare Stagea te općenito razvijaju lifestyle likova za koje nije bilo mjesta ni u trash horror filmovima. U njihovu repetitivnom, dosadnom epskom povratku u ništavilo, iz kojeg su bili pokušali pobjeći uz pomoć još većeg ništavila, njihova demencijska struja nesvijesti toliko je upečatljiva da ne možete ne doživjeti epifaniju: ovi su ljudi zlatni rudnik naše civilizacije. Bez njihovih neupotrebljenih mozgova ništa ne bi bilo moguće.

How To Dress Well: Kao da su se same vrpce za snimanje postojanja istrošile te polako blijede u našem sjećanju na ono što se upravo događa

Kako bi zvučala ljubav kada bi je odašiljala neka astralna radio-stanica iz daleke prošlosti nekoga pararlelnog svemira? Ili, kako bismo doživljavali ljubav kad ona sama ne bi bila emocija, nego avetinjski zvuk koji stiže iz daljine? Koje bi osjećaje u nama budila takva ne-emocijska, auralna ljubav, ljubav kao puzzle čudnih frekvencija izvorno izlivena u crnom i bijelom metalu?
Naravno, ne bi to moglo proći bez pucketanja, šumova, distorzija. Tom Krell koji nastupa kao How To Dress Well uhvatio je svojim moždanim tjunerom takve zvukove iz dubokog svemira, malo ih još distorzirao osobnim doživljajem muško-ženske ljubavi i sve to ugravirao u CD Love Remains. Iako bi prema naslovu trebalo suditi da ljubav “uvijek ostaje”, i pobjeđuje, Krell u jednom intervjuu kaže da zapravo “ljubav ne ostaje zauvijek, da se ljubav može uništiti, da možemo biti nemarni prema ljubavi i pretvoriti je u ruševine ili njezine ostatke”. Zvukovi koje čujete na Love Remains kao da se raspadaju dok polako stižu prema vašim uređajima za dešifriranje šumova Istine, kao da su zapravo zapis vlastitog nestajanja, prolaženja kroz najrazličitije prepreke, odjekujuće loopove ruševina, kao da su uspomena na ono što su u početku – negdje, nekad – bili. Ne čuješ zvukove, nego zvukove koji se pokušavaju sjetiti kako su zapravo zvučali.
Krell u istom intervjuu kaže da su osjećaji uvijek nejasni, dvojbeni i podvojeni. No istovremeno je kod njega sve “strukturirano” poput osjećaja, pa je utoliko sve nejasno, dvojbeno i podvojeno. Kao kad pokušavate opisati nešto što se dogodilo, no ne možete se potpuno prisjetiti pa samo mumljate uz gestikulaciju rukama, nogama, pticama, kišom i ruševinama. Njegovi šumovi često zvuče poput simfonijskog zbora, a kompleksni aranžmani kao da ih je netko najprije zdrobio maljem a onda prašinu prosuo po zarđalom situ izgriženih emocija. Nježna jeza koja se osjeća učinak je napetosti između seksualosti kiše i spiritualnosti propasti. Osjećaji koji vremenskim telefonom stižu u naše emocijske prijemnike nisu “čisti”, nego su ono što je preostalo nakon što smo ih propustili kroz bezbroj dsitorzirajućih vremenskih strojeva i prostornih organizama. Glasovi su to koji odzvanjaju sami u sebi poput metalno-satenskih koraka u praznom bogu. Riječ je i o snovima o samoubojstvu, ali samoubojstvo tu nije tragično okončavanje “života”, nego je prije sam život rezultat samoubojstva, a samoubojstva su neutralna metoda istaživanja prozirnih snova, neprozirnih uspomena, prozirnih gaćica postojanja, neprozirnog svjetla koje dolazi kroz vremenske pičke te najrazličitijih perverznih pukotina koje zjape u sreći.
Sve pomalo podsjeća na Ariela Pinka, Panda Beara i Leylanda Kirbyja, ali ambijent albuma Love Remains neusporediva je vrsta pečata: odjekuju molitve vremena izgubljenog u pucketavim prostorima između poluljudskih dimenzija; ljubav je istovremeno u tragičnom zanosu i raspjevanoj tragediji – ali kao da je sve snimio Swedenborg u 18. stoljeću i pustio to na svojem gramofonu od voska što ga pokreće struja aveti, elektricitet duhova mrtve kiše. Sve se s vremenom “troši i blijedi”, to svi znamo, ali što je još važnije – sa samim događajima, ljubavnima naročito, i samo se vrijeme troši i blijedi. Nije “najteže” to što se više ne uspijevamo sjetiti onoga što je bilo i doživjeti ono što se upravo događa, nego to što ono čime se uopće sjećamo, i čime jesmo, sve više nije tu, nego samo čujemo njegove odjeke. Kao da su se same vrpce za snimanje postojanja istrošile te polako blijede u našem sjećanju na ono što se upravo događa.
Ako ne baš najbolji, ovo je najzanimljiviji album ove godine.

Kapitalistički nadrealizam

Mark Fisher, poznat kao bloger k-punk, u svojoj prvoj knjizi Kapitalistički realizam (Capitalist Realism: Is there no alternative?, Zero Books, 2009) analizira aktualnu postideološku halucinaciju koja nas uvjerava da su postavke neoliberalizma, s njegovom poslovnom ontologijom i tržišnim staljinizmom, (prirodno-sudbinske) danosti a ne «kulturne» konstrukcije. Fisher definira kaptalistički realizam kao sveprožimajuće ozračje koje određuje kulturnu proizvodnju, regulaciju rada i obrazovanje, kao nevidljivu barijeru koja ograničava naše mišljenje i djelovanje. Kapitalistički realizam potiče naše podređivanje stvarnosti koja je beskrajno plastična, sposobna rekonfigurirati se u svakom trenutku. Najkraće to izražava fraza Fredrica Jamesona da je «lakše zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma». Fisherova asocijacija na soc-realizam nije slučajna, naročito kad se uzme u obzir da današnji kapitalizam po birokratiziranosti nimalo ne zaostaje za staljinističkim birokratskim rajem, kao ni po pozivanju na povijesnu nužnost i konačnu pobjedu najboljeg od svih mogućih svjetova.
Fisherova knjiga dobar je primjer i onoga što danas kritika kapitalizma može učiniti i onoga u čemu ne uspijeva. Može uočiti mnoštvo slabosti, ali ne uspijeva sagledati širu sliku u kojoj se događa i sam kapitalizam ili reći nešto konkretno - što i kako se može učiniti da se "sve to" promijeni.
Budući da zbog nedosattka alternativne vizije društveno-ekonomskog sustava Fisher ne može reći što u kapitalizmu ne valja iz gledišta nekog drukčijeg svijeta, jedino mu preostaje otkrivati "disfunkcionalnosti" u samom «obiteljskom život» kapitalizma, slučajeve u kojima kapitalizam iznevjerava vlastita obećanja. Primjerice, ako nam suvremeni kapitalizam «nalaže da uživamo», zašto onda nismo sretni, zašto depresija postaje glavnom «kućnom zabavom»? Čini se, zapravo, da kapitalizam, umjesto da nudi obećanu sreću, samo širi epidemije (novih) psihičkih poremećaja. Moglo bi se spekulirati da bez farmakološke pomoći suvremeni kapitalizam uopće ne bi mogao održavati svoj stroj. Fisher forenzički skenira «mrtva tkiva» kapitalizma kako bi otkrio insajderske "ubojice", mnoge crne rupe u kojima kapitalizam iznevjerava kriterije koje je sam postavio i kojima se legitimira: u području obrazovanja (učenici pate od «depresivne hedonije..., nesposobnosti da čine išta drugo osim da jure za užitkom» a istodobno više ne uspijevaju čitati jer im je raspon pozornosti takav da je puko fizičko čitanje, neovisno o sadržaju, dosadno), u metastazama birokratizacije svega i svačega, u tupoj učmalosti ispunjenoj novotarijama koje ne donose ništa bitno novo, usljed čega postajemo potrošački zombiji itd. Ok, a sad kad znamo da živimo u noći živih mrtvaca, sad – što? Da samo pričekamo odjavnu špicu i vidimo tko nas je režirao?
No možda je zaista lakše zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma. Tako primjerice misli Catherine Malabou: «Moramo priznati da nema alternativne opcije spram kapitalizma», kaže ona u jednom razgovoru, a u svojoj knjizi tvrdi da je «plastičnost» danas glavni strojni pokretač svijeta i da je treba razumjeti kao globalnu i kapitalističku ekonomiju svijeta. Neovisno o samoj plastičnosti, moguće je da je zaista lakše zamisliti kraj svijeta (kakav znamo) nego kraj kapitalizma iz barem dvaju razloga. S jedne strane, za promjenu političko-ekonomskog sustava potreban je politički činitelj, a za propast svijeta nije – dovoljno je nastaviti činiti ono što već činimo. S druge strane, prijetnje uništenju svakog oblika ljudskog (civiliziranog) opstanka zaista su veće i brojnije od onih koje ugrožavaju samo jedan oblik njegova opstanka – kapitalistički. Zapravo je prilično (cinički)-realistično vjerovati da je «kapitalistički realizam» zaista primjereno gledište, ali ne zato što bismo dijelili vrijednosti tog kapitalizma ili zato što bismo htjeli da on opstane, nego zato što je najvjerojatniji scenarij da će se dva kraja dogoditi istovremeno – upravo će kapitalizam srušiti ne samo sebe sama nego i uvjete za opstanak ljudskog svijeta, barem u poznatome civiliziranom obliku.
Filozofski bloger Dominic Fox primjerice kaže «Prije nekoga vremena, Jodi Dean je pitala: 'Što ako je svijet već završio, a mi nastavljamo obitavati u degradirajućem sjećanju na njega?'. Pod terminom 'svijet' misli se na doslovce sve što postoji: ne samo na neku određenu 'društvenu formaciju', nego na najsićušnije mikroformacije tvari... Konvencionalni oblik hitnoga poziva na akciju pred nekom egzistencijalnom prijetnjom glasi 'nema budućnosti, osim ako…' [no] budućnost određena tim 'osim ako ne', budućnost koju su priželjkivali zapadni ekolozi i radnici nevladinih organizacija 80-ih i 90-ih godina, sada se ne može dogoditi. Ona 'je već završila'... Trebali bismo priznati da je naš svijet osuđen na propast, da nema budućnosti; no i to da to nije jedini mogući svijet, da su postojali i postojat će i drugi svjetovi. Svijet koji će doći nije budućnost našega svijeta». Odgovarajući na taj Foxov post na blogu Fisher piše: «Ako je sve teže zamisliti alternativne opcije kapitalizmu, razlog je tomu taj što je svijet već okončao. U sadašnjem stanju ontološke smrti, svijet ide dalje, no ništa nova više se ne može dogoditi; ono što ostaje jest mehanička permutacija pomoću već ranije određenih opcija... tu je riječ o tome da smo mi duhovi, koji se nemoćno bore sa svijetom na koji više nemaju utjecaja... Čak ni golema kineska preobrazba nije dovoljna da promijeni osnovnu paletu kapitalizma. Sve što preostaje jest kloniranje i rekombiniranje.»
No sve to ne znači i da moramo biti realistični. Štoviše, u političkoj «borbi» ne samo da ne moramo biti realistični, nego je realističnost u njoj često prepreka, jer su upravo iznenađenje, nepredvidljivost, riskiranje pa čak i puki slučaj bitne sastavnice svakog a naročito prevratničkog političkog djelovanja. Zato Fisher u knjizi ipak ustraje na potrebi iznalaženja ili barem naslućivanja alternativnih opcija. No, u konkretnoj izvedbi njegove (samo skicirane) preporuke često zvuče ili kao da impliciraju da nam prijete tako veliki planetarni problemi (već spominjani, ekološki) da cijela ova rasprava o aporijama kapitalističkog realizma postaje irelevantna, ili pak puko korektivno. Za «tzv. antikapitalistički pokret» (Seatlle itd.) on kaže da se doimao kao da mu «stvarni cilj nije bilo zamjenjivanje kapitalizma već ublažavanje njegovih najgorih ekscesa», no i same Fisherove preporuke ne zvuče zapravo bitno drukčije. On primjerice hvali stare emisije BBC-ja '50-ih u kontrastu spram onoga što se s medijima događa danas, no '50-e su također bile kapitalističke. Znači li to da je tadašnji kapitalizam bio bolji od današnjeg kapitalizma? Fisher ne zastupa nikakav povratak, ali kad je riječ o nečemu drukčijem uglavnom spominje primjere iz «prošlosti». Ako, kao što Fisher dobro ističe, kapitalistički realizam može i bez neoliberaluzma, zašto ne bi mogao i bez menadžerstva, sveprisutne birokratizacije, samonadzora i pretjeranog podnošenja računa poslodavcima – svih tih simptoma koje Fisher navodi kao argumente protiv kapitalizma? Tj. što bi Fisher uopće mogao prigovoriti kapitalizmu kad bi se on, primjerice, uspio riješiti tih «loših» simptoma a da pritom ne promijeni ništa bitno? Presedan je već postavljen: sam Fisher kaže da je «neoliberalizam trijumfirao inkorporiranjem žudnje postšezdesetosmaške radničke klase» (nema više cjeloživotnog zaposlenja, sada je sve fleksibilno, nema figure Oca, i radnicima je omogućeno da uživaju i troše). Dakle, što ako, hipotetski rečeno, za desetak godina kapitalistički realizam ispravi pogreške za koje ga Fisher uglavnom optužuje? Je li to sve? Je li kapitalizam bez psihičkih bolesti, bez birokracije i samonadzora (što je u načelu zamislivo) ono za što se Fisher zapravo zalaže? «Nova bi ljevica mogla započeti nadograđivanjem na želje koje je neoliberalizam stvorio ali koje nije mogao zadovoljiti. Primjerice, ljevica bi trebala tvrditi da može ostvariti ono što je neoliberalizam napadno propustio učiniti: masivno smanjivanje birokracije», tvrdi Fisher. Bi li on s tim «pobjedama» trebao biti zadovoljan? Odmah nam pada na pamet odgovor da zapravo i ne bi, ali problem je što zapravo ne znamo zašto; kao da je to očekivano gunđanje nešto što od ljevičara očekujemo po defaultu, a ne zato što zaista znamo za što se on zalaže i od čega ne želi odustati.
Ono što Fisher kaže da vrijedi za neoliberalizam («Neoliberalizam je nakon bankarskih spasilačkih paketa, u svakom smislu, bio diskreditiran. Time se ne želi reći da je neoliberalizam nestao preko noći; naprotiv, njegove pretpostavke i dalje dominiraju političkom ekonomijom, no one to danas više ne čine kao dio ideološkog projekta koji ima pouzdan zamah prema naprijed, već kao inercijske, neumrle osnovne postavke [default]»), na neki način vrijedi i za njegovu «kritiku»: ona nije dio ideološkog projekta koji ima pouzdan zamah prema naprijed, nego se pomalo događa po inerciji, slijedeći «neumrle osnovne postavke»: po defaultu «nezadovoljnog ljevičara». Iako je utoliko Fisherova knjiga egzemplar suvremene kritike kapitalizma, ipak ostavlja gorak okus da i najtemeljitija kritika kapitalizma samo potvrđuje ono od čega se u knjizi pošlo: i samom je Fisheru lakše zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma. To što on ističe da su problemi suvremenog svijeta rezultat sistemskih uzroka nije dovoljno, jer i sam Fisher potvrđuje da je kapitalizam plastičan, što znači da, uvijek sistemski, u nekom razdobljima proizvodi jedne a u drugom razdoblju neke druge probleme. Dakle, nikad nije bit u problemima, nego u uzrocima. Zašto se onda i sam Fisher toliko bavi problemima, zašto je, primjerice, pretjerana birokratiziranost toliko bitna ako je i ona samo puki rezultat sistemskih svojstava kapitalizma? Nikad ne saznajemo koji su to sistemski uvjeti koji si mogu dopustiti da stvaraju povijesno različite probleme. Pozornost nam se uglavnom usmjerava prema samim problemima. Uzroci možda djeluju po defaultu, ali uvijek ostaju nevidljivi. I za samog Fishera vrijedi formula ideološkog poricanja: znam da kapitalizam ne valja ali se u svojoj kritici ponašam kao da ne mogu zamisliti ništa drugo (budući da mogu kritizirati samo njegove probleme, simptome njegove bolesti). Utoliko je Fisher također kapitalistički realist koji se služi formom kritike kapitalističkog realizma.
No velika je korist Fisherove kritike to što sad još bolje znamo kako funkcionira svaki «realizam»: realisti znaju da postoje uzroci ali u praksi vide samo probleme (posljedice), zato su njihova «rješenja», rješenja za probleme, a ne za uzroke. Zaista alternativna opcija su svojevrsni «nadrealisti», «dadaisti», infrarealisti, «divljaci» – koje uopće više ne zanimaju problemi, koji čak vole probleme jer im daju povod da se usmjere prema uzrocima, a uzroci su uvijek nadrealni. Popravljanje svijeta, primjerice smanjenjem birokracije i sl., i samo je puki realizam; mijenjanje svijeta tako da se pobrkaju, zauzlaju uzroci, to je nadrealizam (ili divljaštvo, ili građanski rat). I kapitalisti i antikapitalisti su previše realisti. Oni zapravo pretjerano vjeruju u stvarnost: tvrde da ne vjeruju u (sadašnju) stvarnost jer je užasna ali se ponašaju kao da im je stvarnost svetinja.
Ako danas društvo više ne postoji (kao što misli ekipa oko francuskog časopisa Tiqqun i Nevidljivi komitet koji potpisuje knjigu Nadolazeća pobuna [prijevod integralnog teksta knjige možete čitati u časopisu Libra Libera 25], onda ne postoji ni kapitalizam; postoje: moć, prijetnja silom, naše žudnje, tajne službe, skup normativnih zakona, bijes itd. Dakle, mi smo zaista u građanskom ratu, samo što je «radnička klasa» dugo bila pacifirana svojim promicanjem u klasu (kreditima potkupljenih/ucijenjenih) potrošača pa smo si mogli dopustiti da to zaboravimo. Ali to je samo privremeno površinsko rješenje, permutacija. Ako treba, radnici sutra opet mogu biti pretvoreni u roblje, pa će se i neoliberalno/globalizacijsko razdoblje doimati poput zlatnog doba.
Kao što je naglasio Dominic Fox, «svijet koji će doći nije budućnost našega svijeta». Možda je osnovna slabost Fisherove knjige to što on traga za mogućnostima promjene koje su zapravo nastavljanje ovoga, «našega svijeta». Fisher nas podsjeća kako Žižek tvrdi da je bitan dio kapitalističke ideologije precjenjivanje (subjektivnih) uvjerenja, a da su važna ideološka upisivanja u naše ponašanje: «Mi vjerujemo da je novac [ili: kapitalistička stvarnost sa svojim problemima] samo beznačajan znamen bez ikakve intrinzične vrijednosti, a ipak se ponašamo kao da ima svetu vrijednost. Štoviše, to ponašanje upravo ovisi o prethodnom poricanju – u mogućnosti smo fetišizirati novac [ili: kapitalističku stvarnost] u svojim postupcima samo zato što smo već zauzeli ironijski odmak prema novcu [ili: stvarnosti] u svojim glavama».
No upravo nas mnogi Fisherovi primjeri navode na zaključak da je i važnost ponašanja precijenjena. Šezdesete su (navodno) bile obilježene figurom Oca (koji je zabranjivao totalni užitak), pa su se ljudi ponašali u skladu s time (pokorno, ili buneći se, poput hipija, protiv takvog «Oca»); sada je pak uloga paternalističkog Oca nestala, sad navodno vlada majčinsko načelo užitka pa se opet ponašamo u skladu s tim načelom (kao potrošači i infantilizirani hedonisti ili kao zagovornici, poput samog Fishera, «nove strogosti»). I što se bitno promijenilo promjenom svih tih ponašanja, i što je u toj promjeni osobito važno? Ništa, jer sve su to samo različite verzije kapitalizma. Promijenile su se samo nijanse, kulturalno zanimljive ali političko-ontološki irelevantne. Ako je današnje doba pretjerano birokratizirano, pretjerano menadžerski organizirano, znači li to da bi smanjenje tih obilježja, koje Fisher zastupa, promijenilo nešto bitno, ili bi opet bila riječ samo o novoj fazi kapitalizma? Ako taj «plastični» kapitalizam postoji neovisno o našem ponašanju, zašto bi onda promjene ponašanja bile toliko važne? Može ideologija biti upisana u dizajn wc-školjki ili vrste uživanja/ozbiljnosti, ali što je tu osobito važno? Ljudi seru i uživaju na različite načine, ali uvijek unutar kapitalizma. Naše (ideologizirano) ponašanje jednostavno ne izražava bitne odnose svijeta u kojemu živimo.
Ako kapitalizam precjenjuje subjektivna vjerovanja Fisher i Žižek, dakle, precjenjuju vjerovanja upisana u ponašanja. Sf-pisac P. K. Dick podsjeća nas da ono što je zaista stvarno ne ovisi o onome što mi mislimo o tome: «stvarnost je ono što neće nestati kad prestaneš vjerovati da postoji» (grubo rečeno – lav će nas pojesti neovisno o našem vjerovanju u njegovo postojanje). Slično tome, mi samo vjerujemo ili poričemo da vjerujemo u kapitalizam, no kapitalizam je samo problem, posljedica: sam kapitalizam nije uzrok kapitalizma. Zato ni ponašanja (ukoliko su izraz poricanja vjerovanja) u kapitalizmu nisu osobito bitna. Prava stvarnost cijelo vrijeme leži izvan ideološkog kapitalizma, i to potpuno neovisno o ponašanju njegovih pripadnika, a nitko nam ne otkriva te «prave uzroke». Sistemski uzroci kapitalizma ostaju skriveni usprkos svim kritikama kapitalističkih problema. Upravo je sam kapitalizam i «smišljen» da bi se prikrili njegovi pravi uzroci; kapitalizam je simulakrum (prikriva da ne postoji) a ne stvarni uzrok, i utoliko, kao svaki simulakrum, postavljen da prethodi stvarnosti. Glavni je dakle trik u tome da kapitalizam «djeluje» iako zapravo ne postoji. Tome se donekle približavaju opisi koje navodi i Fisher, da je Kapital parazit, apstraktna impersonalna struktura itd., no taj imanentističko-teološki opis mogao bi se odnositi i na boga, život, svijest, vrijeme... i zapravo, iako govori jako puno, u praksi znači jako malo. Takav opis Kapitalu daje sublimni karakter, pretvara ga u nešto gotovo sveto, i samo još više otežava njegovo razumijevanje i odgađa detektiranje «skela» iza privida.
Povijest nam govori da velike promjene nastaju samo u kriznim situacijama, no nije uvijek riječ o poboljšanjima, moguće su promjene prema još gorem. Fisher nam ipak neizravno sugerira da u sadašnjoj krizi možemo pokušati uzeti stvari u «svoje ruke» (čak i ako ne znamo što se sve zapravo u tim «našim rukama» krije) i nadati se da će ovaj put promjene biti prema boljem – ako nam neke druge, mnogo dublje krize uopće dadu šansu. Iako njegovi konkretni prijedlozi i nisu osobito uvjerljivi, načelnu nadu u mogućnost promjene zaista je teško odbaciti.
Fisher ističe dvije bitne stvari – neophodnost javljanja novog političkog subjekta i potrebu stvaranja odnosa u kojima možemo nadići vlastita sebstva i razviti autentične kolektivne odnose. Fisher tvrdi da bi ljudi voljeli nekoga tko bi im rekao «mi vas možemo osloboditi od vas samih». Nažalost, kao što bolno znamo, to su već bili ponudili i fašisti, i komunisti i razni povijesni teokrati - i bili zbog toga voljeni. Je li nadilaženje vlastitog sebstva (i razvijanje ljudske bliskosti i kolektivnog duha) bez završavanja u totalitarnom političkom sustavu uopće moguća opcija u ljudskoj povijesti, ostaje (staro) temeljno pitanje.
I Žižek i Fisher zastupaju potrebu pravog političkog djelovanja (Bono bi htio promijeniti samo vrstu potrošnje a ne sam kapitalizam, dakle treba stvar politizirati i rušiti sam sustav). No to je također klopka jer se time fetišizira sama politika. Budući da, politički gledano, ne vjerujemo u moć, a istovremeno je libidinalno želimo (želimo biti neodoljivi), prava, duboka, rješenja ne mogu biti samo politička. Potrebno je istovremeno mijenjati svijet i politički i libidinalno. Ako ne promijenimo svoje žudnje i način na koji stvaramo užitak, promijenit ćemo samo političku fasadu a sve dublje odnose ostaviti netaknutima. Osnovno je pitanje – možemo li prestati biti fetišisti, i što bi nas moglo nagnati na tu promjenu? Ukoliko namjeravamo biti antifetišisti, odgovor bi mogao biti: u teoriji to nije moguće, no baš zato u praksi možemo reći: baš mi je drago što to nije «teorijski» moguće, baš me zato to i zanima, dakle, prestanimo fetišizirati simboličke strukture, jer ono što izbacimo kroz vrata politike samo nam se vraća kroz prozor žudnje. Zaista novi svijet moguć je samo ako promijenimo svoje žudnje, i otkrijemo/izmislimo strasti koje ne pokreće oponašanje (tuđe) moći.

(Tvrđa 1-2/2010.)