Mnogi su humanistički intelektualci a i poneki autori danas zabrinuti, osjećajući da vrijeme pomnog čitanja nestaje, da smo do te mjere rastreseni i izbombardirani informacijama da se više ne možemo koncentrirati onoliko koliko to traže zahtjevniji, "umjetnički" tekstovi. Amerikanac kineskog podrijetla, Tan Lin (kojeg nemojte pobrkati s "minimalističkim" prozaikom i pjesnikom Tao Linom) cijeli problem revolucionira, tj. doslovce ga obrće: ono što je drugima problem, njemu je prednost i buduća "vrijednost". Ne samo da ne treba brinuti zbog dominacije površnog čitanja, nego tu tendenciju treba pustiti kroz pojačalo i napraviti od nje vrišteći loop, dovesti je do ekstrema: ambijentalnog čitanja. Treba čitati "bez čitanja", čitati kao što se gleda slika, kupuje u shopping centru ili šeta parkom ili šumom. Treba čitati periferno, relaksirano, neusredotočeno, hipnotizirano, a književni tekst ne treba prenositi neko značenje ili smisao, nego treba sve više nalikovati glazbi za liftove (Muzaku), meditaciji, yogi, disco-klubu, knjigama za samopomoć, zabavi; treba biti poput termostata koji u sobi regulira protjecanje energija, nešto što se nikad ne isključuje, nego stalno pozadinski "bruji" i lako se zaboravlja (jer "najljepši je, i najmanje egotističan, točno onaj trenutak u kojem nešto zaboravljamo"), pa bi poezija tako trebala postići ne to da izrazimo sebe i ono što osjećamo, nego to da "svi naši osjećaji nestanu". Slično, savršen tekst nije onaj najosebujniji i najosobniji, nego generički tekst, a korice knjige važnije su od "sadržaja" u njoj ("unutar knjige zapravo se nikad ništa ne događa"); "u čitanju se ne treba raditi o nečemu, nego o različitim oblicima ničega koji se događaju prije i nakon čitanja".Tan Lin je pjesnik, konceptualni autor hibridnih tekstova/slika i "medijski" teoretičar/vidovnjak. Njegova nova "knjiga" (nalik turističkom vodiču kroz Googleom pretražen i kompiliran/plagiran/apropriran svijet informacija) naslovljena Seven Controlled Vocabularies and Obituary 2004. The Joy of Cooking: [Airport Novel Musical Poem Painting Theory Film Photo Landscape], zapravo je tri ili četiri knjige u jednoj, eksperimentalni kolaž pjesama, žanrovski neodredivih zapisa, fotografija, praznina i, što je možda najvažnije, teorijskih razmišljanja u maniri McLuhana, Baudrillarda, Virilioa i Kodwoa Eshuna. Spomenutim autorima on nalikuje stvaranjem novog fluidnog pojmovnika za suvremeni kulturno-semiotički pejzaž, neočekivanim povezivanjima i radikalnim zamislima. Za Lina, mišljenje je ekstremni sport, a ne akademski pilates; više trans i proricanje, nego pomna analiza i argumentirana kritika. Tako on primjerice, otkriva sličnost između knjiga, zgrada, parkirališta, aerodromskih čekaonica, tržišnih i financijskih protoka, hrane, shoppinga, turizma, odgode i puke sreće. Nema zato ovdje standardnih književno-hermeneutičkih analiza i pozivanja na utabane "humanističke" vrijednosti, nego je sve podložno nekoj "pikseliziranoj" inovativnoj interpretaciji (softverskom rendiranju), dok su pak sami "klasični" tekstovi nešto što treba performativno izbrisati (ili pretopiti u flux koji se proteže dalje od korica knjige). Najopćenitije gledano, viđeni iz satelita ili nadzornom kamerom, mi smo artificijelna, sintetička, apstraktna, mehanička, repetitivna, međusobno zamjenjiva bića i ne treba to skrivati ili se toga stidjeti. Jedinstvenost (emocija, ljubavi) učinak je ponavljanja. Poanta nije u osnaživanju naših osobnih emocija, sjećanja i doživljaja, nego obratno, u njihovu brisanju i zaboravljanju.
Treba li Tan Lina shvatiti doslovno? I da i ne. Njegova je knjiga, između ostaloga, i fiction. Istovremeno podvala, satira, provokacija i ozbiljan futuristički manifest te programatska najava stvaranja kalupa, dijagrama, apstrakcija koji će sve više prožimati/raspršivati naš svijet i nas same. Dok sve ne postane Muzak, šuštanje, bijeli šum, šum lišća, nepreglednost beskrajnih parkirališta s kabinama za kupnju žetona, mreža zujećih dalekovoda i satelita…
Osim o knjigama, Tan Lin ima mnoštvo prosvjetljujućih uvida o arhitekturi, praonicama automobila, restoranima, fotografijama ("roman je prvi oblik fotografije", "najmanje repetitivne fotografije su one koje nas navode da zaboravimo ono što volimo"), razglednicama, reality tv, vremenu, filmu, ovisnosti, apstraktnoj hrani koja se jede udisanjem, emocijama, ljubavi, konstitutivnoj ulozi petlji (loops) i ponavljanja (ponavljanje je "jedina stvar koja nešto može učiniti savršenijim nego što već jest", "područje erosa uvijek je oblik birokracije"), zapravo o cijelom urbano-informacijskom sustavu u kojem danas živimo. Uglavnom, fascinantno! Tan Lin je poput velikog shopping centra s logo-idejama, sloganskim proglasima, apstraktno-teorijskim privjescima, neonskim porukama i naputcima, filozofskim analizama na reklamnim panoima, spektakularnim otkrićima prikazanima na jelovnicima i oglasnim pločama, poetskim epifanijama na displayu blagajne. Njegove ideje žamore u pozadini naših sve apstraktnijih života. Dok ih čitate, religijski ste prosvijetljeni i istovremeno ih ne shvaćate ozbiljno i zaboravljate do stupnja nezaboravnosti (jer najljepše su uspomene one za koje "više i ne znate kako to da ih uopće imate"). Njegove se zamisli ponavljaju, variraju, dok ne prerastu u emociju (jer ljubav je puki učinak ponavljanja).
Osobno sam u Linovim idejama prepoznao sličnost s nekim vlastitim. Mene trenutačno zanima projekt u kojem naglasak nije na ambijentalnom čitanju, nego na ambijentalnom pisanju. Najprije napravim kolekciju ulomaka tuđih tekstova na engleskom koji mi se sviđaju (ta se faza upravo odvija na blogu man who authored everything on the internet), potom taj fragmentarni miks puknem u Google Translator, namjerno prihvativši pogreške i nezgrapnosti u hrvatskom prijevodu i onda, u završnoj fazi, takav distorzirani niz samplova koristim kao materijal za osobno reorganiziranje, preradu, miksanje, sampledelijsko kreiranje naracije s ambijentalnim (napetim ali baš zato, nevažnim i dosadnim) zapletom (nalik umjetnim vodoskocima i plastičnom drveću u velikim zgradama) i ambijentalnim likovima (nalik zidnim tapetama i čavrljanju uz kavu). To bi na kraju mogao biti roman koji se sluša u liftovima i čekaonicama, ali bi se mogao puštati i u šumama, iznad jezera, u psihijatrijskim bolnicama, zatvorima, ali i u snovima, ili dok vodiš ljubav, gledaš televiziju ili pereš suđe. Mogao bi biti i zvučni dodatak grmljavini ili narativna etiketa prikvačena uz zvuk kiše ili automobilskog sudara. Značenje bi trebalo šumjeti, biti tako šuštavo da bi u njemu trebao uživati kao što uživaš u blagom šumu šumskog lišća. Savršeni self-help soundtrack za fetuse (i trudnice). Neodređeno, neuhvatljivo, besmisleno, a okrutno nježno i dekorativno lijepo. Sa smrću i novim rođenjem na kraju, naravno. Roman strukturiran poput života.
