Riječi su LSD

Riječi i riječi: Rječnik III. programa, priredila Irena Matijašević; AGM & HR3, Zagreb, 2008.

Čovjek je izgradio kuću od riječi. Umjesto prozora imala je riječ prozor, umjesto vrata i krova imala je riječi vrata i krov. Kad god bi k njemu došli drugi ljudi ne bi primijetili razliku, samo bi rekli Super ili Baš lijepo. Kad je čovjek umro na njegovu je krevetu umjesto njegova mrtva tijela ležala riječ truplo. Njegovi prijatelji sahranili su riječ truplo u mjesto u zemlji na kojem je pisalo grob. Njegovi prijatelji? Tko su bili njegovi prijatelji? Bila je to samo riječ prijatelji, ali nitko nikad nije primijetio razliku. Kako bi i mogao, jer svi drugi bili su samo riječ svi.
Poanta ove horror-bajke je sljedeća: riječi su šesto čulo, kojim opažamo nepostojanje onoga što opažamo, jer kad kažeš ljubav to znači da mašta prethodi pojavi, da slika prethodi događaju. Da nikada nećeš stići u Cordobu. Izgovarati riječi znači širiti dezinformacije, laži, uzbuđenja, sreću, podvale, gaćice, smrt, bicikle, kazne, oblake, molekule, pse. Izgovarati riječi znači priznati da se ne razumijemo i da nemamo pojma što znače riječi kojima se služimo. Nitko ne zna što znači riječ ulica, a jedina veća tajna je riječ snijeg. Možda čak i postoji netko tko zna što znači ulica ali nema niti će ikada biti ikoga tko će znati što znači riječ ulica. Velika je prijevara babilonsko učenje prema kojemu su riječi znakovi, koji nešto znače u nekom sustavu razlika. Ne koristimo se riječima zato što nam pomažu živjeti, one upravo otežavaju življenje (ali i olakšavaju umiranje). Koristimo se njima samo zato što smo o njima ovisni, jer nam omogućuju da upravo ne mislimo o onome što (možda) znače, jer nam stvaraju lijepe slike u glavi, jer nešto osjetimo kad ih izgovorimo, jer nam daju nadu da ćemo jednom shvatiti tko je bio onaj tko ih je smišljao dok smo ih mi izgovarali. Riječi su upravo otkriveni ulaz u veliku tajnu i, istovremeno, zaboravljeni izlaz iz nje.
Treći program Hrvatskog radija već nekoliko godina ima emisiju Riječi i riječi koju uređuje Irena Matijašević. U njoj različiti hrvatski robovi riječi – književnici, teoretičari, likovnjaci - govore o nekoj riječi po svome izboru, ne da bi je objasnili ili ispravili njezinu dijagnozu u nekom rječniku, nego da bi je dodatno mistificirali, precrtali, zgužvali pa opet razmotali, oblijepili slinom, razbili joj koljeno, gurnuli joj žličicu meda u podsvijest, pomazali je osobnom žuči, uhvatili za guzicu, poslali na izlet na Sljeme, upisali je na engleski.
Zahvaljujući suradnji AGM-a i Trećeg programa HR sada imamo i ukoričeni izbor eseja/pričica puštenih u taj logopark u eteru. Budući da riječi tih tekstova više ne lete kroz ptice i zidove, nego su sada njima asfaltirane 463 stranice bijelog papira, treba reći da ovo nije rječnik, ovo nije enciklopedija, ovo nije priručnik. Trebaju nam točniji nesporazumi! Ovo je jezična sanjarica. Možete dvosmisleno saznati što sve ne znači kad vi sami sanjate riječi ekranizacija, neodlučnost, pušenje ili voda. Možete se čuditi ljudima koji tako dosjetljivo promašuju pogrešno značenje koje vi pridajete tim istim riječima. Možete uživati u njihovim snovima i dezinformacijama o vašim električnim ovcama. Možete izrezati bilo koje riječi knjige i ubacivati ih poput žetona u jezični fliper koji vam raste na mozgu. Ako poludite na zanimljiv način, javite se Ireni.

"Vrati mi moj živčani slom", govori američka zbilja Davidu Fosteru Wallaceu, ali on joj samo hladno vraća njezino srce

(slučajno iskopana, davno napisana recka DFW-a)


David Foster Wallace, A Supposedly Fun Thing I'll Never Do Again. London, Abacus 1998.

Među suvremenim američkim knjževnicima David Foster Wallace bio je jedan od najodvažnijih intelektualnih kaskadera. Glumio je on u svojim vlastitim tekstovima, izvodeći u njima najvratolomnije estetske zahvate, među njima i onaj danas najopasniji - napad na ironiju. Na kronično upaljeni postmoderni ultra-ironični svjetonazor DFW stavlja pripravak svoje meta-ironije (koji je zapravo teško razlikovati od obične ironije). I sam vrhunski ironičar i zapravo bravurozni postmodernist, koristi se on postmodernizmom protiv njega samog, za stvaranje nove "iskrenosti" i "naivnosti".
Budući da je gotovo sve što DFW napiše i kaže briljantno, čak i kad nije toliko briljantno koliko bi čovjek od njega očekivao, neurotične pustolovine među debelim naborima Amerike koje se privode njegovome komentaru mogu se odnositi na bilo što: na malograđansko krstarenje Karibima, velesajam u Illinoisu, tenis, snimanje Lynchova filma, ali ono o čemu je uvijek riječ, sam je DFW. Od svega što opazi on može stvoriti neku uvjerljivu i zanimljivu teoriju, i zapravo uvijek piše o sebi. Ali budući da je on fascinantan, sva sreća da je tako. Sve stvari koje drugi smrtnici doživljavaju polužmirećim tijelom i umom ili kroz sunčane naočale rutine, DFW svojim hiperventiliranim umom i percepcijom koja je rezultat kloniranja braće Marx u vokabularu Ludwiga Wittgensteina, izvlači iz plastičnih vrećica postmodernizma i čupa iz njih žilice užasa i ljepote. "Vrati mi moj živčani slom", govori američka zbilja DFW-u, ali on joj samo hladno vraća njezino srce (a živčani slom [i samoubojstvo – naknadna napomena] ostavlja za sebe).
Apsolutno najznačajniji tekst u zbirci, i općenito jedan od najznačajnijih ogleda koji se u devedesetima pojavio bilo gdje, je "E Unibus Pluram: televizija i američka proza", gotovo do manifesta dovedena kritika ironije (kao poetičke norme postmodernizma). DFW govori o suvremenome dobu, u kojemu je "pobuna također roba, koja se koristi za prodaju druge robe", i u kojemu je sustav pripitomio subverzivnost, prisvojio je i iskoristio za svoje (uvijek iste) svrhe. Jednako je tako stvar i s ironijom. Hipokrizija pedesetih i šezdesetih, tvrdi DFW, naprosto je vapila za ironijom, budući da ona može "rascijepiti stvari, izdići nas iznad njih kako bismo vidjeli njihove nedostatke, licemjerja i dvostruke igre. Sarkazam, parodija, apsurdizam i ironija izvrsni su načini da se skinu maske i pokaže što se krije iza stvari. Problem je u tome što jednom kad se umjetnička pravila raskrinkaju a neugodna zbilja otkrije i dijagnosticira, ostaje nejasno - što dalje?" Sada, kada je već gotovo sve izironizirano i raskrinkano, i kada je sama televizija najeksponiraniji raspačavač ironije i autoreferencijalnosti, daljnje ironiziranje i ismijavanje postaju svrha samima sebi. Sama ironičnost danas je norma, pa je od oslobodilačkog postala porobljujuće sredstvo (obrazac uostalom, koji vrijedi i za gotovo sve druge pojave).
DFW zapravo kritizira pisce koji pišu neku vrstu "televizične proze" (koji poetiku televizije, naročito onu reklama i tv-spotova, transponiraju na književnost), a koje najbolje predstavlja "zapanjujući i lako zaboravljivi, predivni i neobično prazan" Mark Leyner (za kojega kritičar Larry McCaffery tvri da je "u neku ruku najznačajniji mladi prozni pisac u Americi"). Svi ti izvrsni, uzbudljivi književnici kod nas su uglavnom nepoznati, pa domaći čitatelj zapravo i ne može razumjeti zašto se osula ovakva paljba. McCaffery, jedan od okupljača tih pisaca u neku vrstu pokreta, koji on zove Avant-Pop, obrazlaže da se radi o tome da se ti pisci "koriste oblicima i arhetipima pop-kulture kao sredstvom za ispitivanje statusa življenja i pisanja u suvremenoj Americi". McCaffery u njihovim djelima nalazi "vrijednosti optimizma, pouzdanja i pustolovnosti, za koje Robert Hughes tvrdi da nedostaju u umjetnosti koja nastaje nakon visokog modernizma". Ti najambiciozniji i najtalentiraniji američki pisci, "ne samo da prihvaćaju izazov supostojanja sa zvijeri tehnološki poticane promjene, nego su također naučili i plesati s njome". Stvar je u tome da oni priznaju da je upravo pop-kultura, sa svojim masovnim medijima, onaj izvor koji današnje ljude opskrbljuje "ključnim slikama, likovima, pripovjednim arhetipima, metaforama, referencama i aluzijama koje nam pomažu izgraditi osjećaj o tome tko smo, što želimo i čega se bojimo te kako vidimo sebe i svoj svijet".
Ironično je da McCaffery i samoga DFW-a drži pripadnikom Avant-Popa i uključuje ga u svoje antologije. Zaista, ako pripada ičemu, DFW pripada Avant-Popu; u svojim pričama i romanima on nije odbacio ironiju, iako je u esejima i intervjuima nastoji potpuno uništiti kao opciju. "Televizija je", gotovo biblijski patetično opominje DFW, "apsorbirala, homogenizirala i ponovno postavila istu onu ciničnu postmodernističku estetiku koja je svojedobno bila najbolja alternativa privlačnosti niskog, pretjerano-laganog, masovnoj prodaji namijenjenog pripovjedalaštva". Iluzija da se stvari mogu transcendirati ismijavanjem, parodijom, pastišima, samosvjesnim autoreferiranjem samo je još jedna zamka. Kao što kapitalizam prisvaja sve kritike i subverzije, re-dizajnira ih i pretvara u potrošnu robu, tako i televizija prisvaja postmodernističko oružje i svaku estetsku subverziju čini dijelom mainstreama. Pisci koji pokušavaju naći načine da se ispravi ono što je krivo brzo bivaju stigmatizirani kao sentimentalni naivci. Za takav su nastup zato potrebne hrabrost i spremnost na rizik. Danas su novi drznici, "novi buntovnici", upravo oni koji su spremni riskirati da budu ismijani kao "naivni", "lakovjerni", "pretjerano iskreni", "mekani". Subverzija u hiper-ciničnome svijetu može postojati samo kao anti-ironična i anti-cinična.
U recenziji DFW-ove zbirke Andrew Hultkrans ispravno dijagnosticira da je DFW zapravo ovisnik, ovisnik o ironiji, i ma koliko se s nje htio "skinuti", uvijek joj se prisilno vraća (ovisnost je inače jedna od glavnih tema DFW-ova romana Infinite Jest; ljudi mogu biti ovisni o bilo čemu, i svi to najčešće i jesmo: reci mi o čemu si ovisan i reći ću ti tko si). DFW je možda čovjek koji je vlastitu iskrenost pobrkao s impersonalnom ironijom, vrhunsku erudiciju i književnu bravuroznost s ljudskom toplinom, ali ta shizofrena podijeljenosti i napetost sasvim je dobro došla. Uostalom, programatska iskrenost i naivnost (samosvjesna, dakle, ne spontana) ne može a ne biti ironična. Ipak, ona ukazuje na zaista najvažnije pitanje koje svaki suvremeni autor svojim radom nekako mora razrješavati (bez rješenja, vjerojatno): kako preskočiti ironiju a da ne budeš naivan (u negativnom smislu te riječi) i vjerojatno ismijan i omalovažen? Danas je to možda jednako teško pitanje kao i ono vječno: kako preskočiti vlastitu sjenu (a da je ne izgubiš)?

The Wire: najbolja tv-serija ikad

Tko god je gledao, a nije ritard, tvrdi da je ovo najbolja tv-serija ikad. Slažem se, iako je, naravno, Život na sjeveru opasno blizu. Glavni autor, David Simon, bio je scenarist također izvrsne, i kod nas emitirane Homicide: Life on The Street (s neponovljivim, duhovno razdiranim Pemlbletonom). Ovo je četverodimenzionalni spomenik realizmu. Ako realizam kao poetika ima smisla, onda mu je The Wire glavi argument.
Neki kažu da je ovo i književnost-u-televizijskom-obliku. Ima i u tome nešto. Nije riječ o standardnoj epizodičnoj seriji, nego zapravo o filmu rastegnutom na 60 epizoda (utoliko pomalo nalikuje Fassbinderovoj seriji Berlin Alexanderplatz, koja je doduše imala samo 13 epizoda, ili ekranizacijama književnih djela, koje međutim obično imaju oko 6 epizoda), nema one usrane strukture da se u svakoj epizodi zaokruži neki "slučaj". Radnja se razvija sporo, kao da je sigurna u vlastitu genijalnost. Stigao sam dosad odgledati 13 epizoda prve sezone i sad se borim s novom ovisnošću. Što će mi ostati od života ako se sad bacim na 47 preostalih epizoda? Najveća guba u seriji – Omar: pljačkaš dilera, crnac romantično zaljubljen u svog bijelog ljubavnika, a kad mu dečka ubiju kreće u osobnu vendetu, surađuje s policijom kad mu odgovara ali ne jebe živu silu. A izgleda poput guštera-repera izbrušena tokarskim strojem. Otežavajuća okolnost – jako puno jedva razumljivog slenga.

This is your brain on You

BorisPostnikov & ZoranRoško

Dva androida sjećaju se djetinjstva


Boyris4Y: Tko kaže da ti moramo pričati priče? Jesi li čuo za novu super tarifu? Brinu te suvišni kilogrami? Zašto platiti više?

Zoxx2GL5: Svi naši proizvodi miriše po dječjoj guzi. Četiri u jednom – pere sve krvne grupe po vašim zidovima. Nemate pojma što je sve doživio ovaj uložak. Isto kao raj, ali bez masnoće. Vaša koža je naš eksperiment. Vaš auto vozi vas direktno na mjesto sudara – poštujte naše znakove. Nemojte nam vjerovati, mi ćemo vjerovati umjesto vas. LSD-televizor s infracrvenom rezolucijom – ove su boje toliko vjerne da ih nikada nećete ni vidjeti. Ambijentalna revolucija koju samo jogurt može stvoriti. Katolički užitak – uništi se sad, kaj se poslije. Moj tampon miriše ljepše od tvog. Jebo ti sad iljadu anoreksičarki na pisti. Miris planinskog zraka u tvojoj upali pluća. S ovom perilicom život je još gluplji. Političari vam lažu, mi lažemo političarima. Dijetalna slanina s okusom piva – utakmica je sad i ručak.

Boyris4Y: Treba ti reklama da pomogneš? Biraš samo najbolje? Muči te prehlada? Znaš li da oni dani u mjesecu mogu biti lakši? Što želiš biti kad odrasteš? Jesam li gej?

Zoxx2GL5: Svaki će vam zombi reći da je naš talk shaw bolji od konkurentskog. Sruši demokraciju i osvoji državu. Sruši državu i osvoji stan. Naši su svećenici otkrili da ovaj deterdžent najbolje ispire spermu s dječjeg rublja. Budućnost je već tu, u budućnosti vas ne čeka ništa. S našim japanskim nikad nećete imati problema na kineskome. Daljinski upravljač u obliku pilule. Djeca kreiraju najljepša govna. Puder kojeg se ni stigmatici ne bi sramili. Ako vas boli glava, recite im da upotrijebe lubrikant. Ovo pivo leži u ruci bolje od noža i bombe. Nova tehnologija, novi dizajn, novi iDiot. Okus bez konzervansa truli u mojim ustima.

Boyris4Y: A nije bilo od jabuke?

Zoxx2GL5: U ovom je jogurtu idealan omjer kalcija i fašizma. Naša wc-školjka toliko je čista da vam automatski vraća govno u guzicu. Vaša štednja, naša zarada. Prebij ružnog klinca i osvoji naslovnicu. Upotrebljavam šampon da isperem šampon iz svoje kose. Poezija i smrt čekaju vas u vašem frižideru. Želim taj kondom za automobil. Naš vas televizor gleda, povećajte svoju rezoluciju. Dezodorans koji ćete ponijeti i u grob. S našim mobitelom možete i iz zatvora narediti ubojstvo. Boja za kosu najveći je izum nakon Gutenberga.

Boyris4Y: Imaš problema sa spavanjem? Koliko pažnje posvećuješ svojim zubima? Koliko poznaješ svoje tijelo? Got Milk?

Zoxx2GL5: Ovaj antidepresiv sadrži idealan omjer lobotomije i placeba. Ovaj jogurt ne puši, sad ćete ga morati ubiti golim rukama. Vaš život je psihoterapija u obliku žvakaće gume. Možda vam je dosadno dok pravimo budalu od vas. Napišite svoj broj na ogledalu, naš psihijatar će vas nazvati. Pretvori svoju paranoju u komad namještaja. Život uči kako da vas zgazi na cesti. Naši fetusi dolaze u svim bojama. Pogledajte naših 50 km ženskih tijela, 300 tona golih sisa, 3 kilometra penisa. Ne vjeruj svojim lažnim roditeljima, Tom Hanks i Tom Cruise su tvoji pravi tata i mama. Moj je kurac skeniran i prebačen u ovu pastu za zube. Ako žudim za tim mobitelom, znači li da sam gej? Najtrajniji diktatori plaču u ovom deterdžentu i suše se na konocima. Osjećaj na samrti nije osjećaj koji ćeš pamtiti. Magija vadi Atlantidu iz ove majoneze. Osjećaji u tvojoj pički su moji. Ovo žrtvovanje djevice učinit će naš sok od naranača primjerom za generacije i generacije budućih Biblija. U ovom deterdžentu nema špijuna Stasija. Ako te želim željeti, što moram kupiti? Ovaj je sapun etnički čist. Miris ovog dezodransa u prirodi možete osjetiti samo ako vam se avion obrušava u ocean. Prosječan čovjek osjeća samo devet emocija, u snu deset, s ovim autom deset, a onda je ionako mrtav. Svaki sokovnik želi biti pojeban. U ovoj pašteti otkrivena je nafta. Prije izuma boga nitko nije znao što je to reklama. Prije izuma Freuda nitko nije znao što je to nesvjesni jogurt. Zapanjujuće je što smo sve uspjeli stvoriti, budući da smo na raspolaganju imali samo 30 milijardi dolara. Ako imate one dane u mjesecu, ne znači da imate stigme – samo vam treba vampirska naljepnica. Pobili smo milijun medvjeda da bismo izlučili ovaj muški miris samo za vas. Stambeni će vas kredit prosvijetliti - naučiti kako da prevladaš revolucionara u sebi.

Boyris4Y: Želiš lakše postići orgazam? Prepoznaješ li svoj novi auto? Jesi li spreman ostvariti snove? Ideš? Znaš što želiš? I spreman si zgrabiti to?

Zoxx2GL5: Plastične vrećice s iskorištenim orgazmima traju vječno. Ispeglana će vam košulja jako dobro doći kad slijedeći put budete bili upravitelj koncentracijskog logora. Ako je i nakon tri godine u vašem želucu, znači da je to naš pesticid. Reklama nije teritorij, ali teritorij je reklama. Moj je orgazam preživio Drugi svjetski rat, preživjet će i tvoju pičku s djevičanskim maslinovim uljem. Sapun za one koji žele i otraga.

Boyris4Y: This is your brain. This is your brain on drugs. Any questions?


Zoxx2GL5: Ovaj frižider upravo je eksplodirao od sreće. Ubijte ovaj deterdžent, smrdi po analnom seksu. Pravi kraj svijeta bio bi najbolja reklama za pivo. Slavu povezanu s ubojstvima u školi povezat ćemo s ovim jogurtom i crijeva će procvjetati. Naša krema za skidanje bora oko vagine ispitana je na tisućama kravljih i ovčjih vagina. Ovu bocu piva nabijte u guzicu suparničkom navijaču, nek osjeti kako je to biti otvarač za boce. Ova centrifuga jednom će vam odsjeći glavu. Gurnite kurac u paštetu, bit će ukusniji obrok za vašeg psa. Vreća ovih rajčica izvrsno izgleda u kanti za smeće. Popuši, tampon, popuši kalodont, popuši jogurt, popuši mobitel, popuši plazmu, popuši pivo, popuši guzicu, popuši kremu za lice, popuši kremu za sunčanje – laž je da pušenje škodi zdravlju. Ova crkva smrdi po prezervativima. Ptice pljačkaju moju ušteđevinu, pobijmo ptice...

Kapitalisti nisu znali da stvaraju kapitalizam

Gregory Clark, A Farewell to Alms: A Brief Economic History of the World

Nemam pojma o ekonomiji, ali volim kad mi se učini da nešto razumijem baš zato što sam diletant. Gregory Clark istražuje arhive (od 1200. do 1800. godine) i dolazi do objašnjenja zašto su neki narodi bogati a drugi nisu i zašto se recimo industrijska revolucija dogodila u Engleskoj a ne u Kini ili Japanu. Sviđa mi se ono što sam zasad, možda pogrešno, shvatio, jer poput Jareda Diamonda, Clark povijesnim procesima pristupa iz drukčijeg kuta i otkriva da su važne stvari one koje dosadašnjim istraživačima uglavnom nisu padale na pamet. Dosad su oni uglavnom važnost davali institucijama, no, razmislite i sami, kad bilo tko spomene «kapitalizam» uglavnom se i pretpostavlja kako je tu riječ o nekoj uroti moćnika, institucionalnoj organizaciji «sustava» eksploatacije, kontrole, nadziranja, ili o nekom autonomnom, neosobnom mehanizmu i sl. Čak i o ideologiji kapitalizma. No, sve bi to moglo biti prilično plitko i preusko objašnjenje. Jer čini se da takve stvari ovise o nekim fascinantnim slučajnostima – u Engleskoj su dulje živjeli bogatiji ljudi (u Japanu i Kini začudo, nisu) pa je socijalna mobilnost išla odozgo prema dolje, što znači da je obrazovana viša klasa morala obavljati i poslove nižih slojeva te je tako (nenamjerno) širila svoju "kulturu" i postupno je pretvarala u razmjerno masovnu, a to je pak, nakon nekoliko stoljeća, omogućilo širenje "vrijednosti" srednje klase koje su omogućile bujanje kapitalizma: škrtost/štedljivost, pismenost, vrednovanje nenasilnosti, spremnost na dugotrajan rad. Podsjeća to malo na Weberovu ideju o povezanosti etike protestantizma i kapitalizma. Uglavnom, ne možeš kapitalizam izvesti bilo kamo, jednostavno ga presaditi. Ako nema već izgrađenih navika ponašanja i usvojenih vrijednosti – bit će odbačen kao strano tkivo. Možda zbog toga «divlje» verzije kapitalizma u tranzicijskim državama i neće biti kratkotrajne, jer u svim tim zemljama nisu razvijene «kulturne» pretpostavke kapitalizma. Kao što vidimo svaki dan, mi kapitalizam primjenjujemo u sustavu plemensko-klanovskih, «seljačkih» obrazaca ponašanja. Ali užasno mi se sviđa ono što zaključujem iz toga – nije bilo nikakve namjere da se stvori kapitalizam. Kapitalisti nisu znali da stvaraju kapitalizam. On se jednostavno javio u određenim okolnostima, i samo se retroaktivno čini da je tu cijelo vrijeme na djelu neka «logika». Možda je problem s komunizmom bio u tome što su njegovi vizionari nastupali kao da znaju što čine i što treba nastati. Isto tako, možda se i danas, a da to i ne znamo, stvaraju nove vrijednosti i oblici ponašanja koji će omogućiti neplanirano javljanje nečega novog, onkraj kapitalizma. Ili drugačije – ne može se dogoditi komunizam, ili bilo što «drugačije», ako već nisu udomaćene njegove kulturno-vrijednosne pretpostavke koje će omogućiti da zaživi, a ne da bude oktroiran, nametnut odozgo, primjerice od partije. Knjiga se može besplatno skinuti na www.gigapedia.net.