Billa Hicksa za papu

Bill Hicks je papa američke komedije, a mogao bi biti i dobar papa općenito (jedini je problem što je umro 1994., u 32. godini života, od raka gušterače, pa bi sad možda mogao biti papa-iz-sjene koji bi se mejlovima-poslanicama javljao iz Svijeta sjena), ne samo zato što je jedan od najvećih, i nakon Lennyja Brucea vjerojatno najzanimljiviji stand-up komičar, nego i zato što je “kršćanskiji” od glupih kršćana koje pljuje i prezire, zato što zaista promiče ljubav, sućut i ljudsku plemenitost. On je zapravo bio političko-psihodelični i ∫lozofsko-rockerski prorok koji je svoje jeremijade umatao u komičarske kapsule kako bi publika lakše progutala “gorku istinu”. Židovi iz doba biblijskih medija imali su svoje lude stand-up proroke koji su istovremeno kritizirali, pljuvali, proklinjali, prijetili i davali nadu. Kao što ističe Erik Davis, i Hicks je takav: stoji izvan iskvarenog društva i govori sa
stejdža pravičnosti i istine, zasnovane na razumu, brutalnoj iskrenosti i speci∫čnoj duhovnosti sućutnosti.
Most koji povezuje racionalnost i duhovnost za Hicka je svijet droga i ovisnosti, tako da je on u osnovi, kako i sam kaže, šaman ∞ ludi napušeni svećenik koji je toliko otkačen da je racionalniji od militanata stvarnosti i duhovniji od religijskih ma∫jaša, putnik između različitih svjetova koji zna da je svaka “stvarnost” samo sveta krava, samo zasljepljujuća vožnja u lunaparku. Poput Mor-
pheusa (iz Matrixa) na ntu potenciju, Hicks vam nudi ne samo crvenu i plavu pilulu, nego pilule najrazličiitjih boja i govori ∞ koju god da uzmete znajte da ste u iluziji koju svakog časa možete promijeniti i baš ćete zbog toga uvijek moći biti u istini, sućutni i ispunjeni naivnom ljubavlju.
Pametne analize društva koje su pritom i zabavne a dolaze od čovjeka koji iz iskustva “zna što je život” i s kojim biste rado na tulumu pljuvali po svim idiotima i licemjerima ovoga svijeta znajući da se zapravo družite s «nerazumno» nježnim čovjekom – što više poželjeti?

Klero-mafijaška komunističko-fašistička partija

Zbog njezina oblika bumeranga, državu Kroasaniju oduvijek su bacali u svim mogućim smjerovima, a ona se poput autistične Lassie uvijek vraćala samoj sebi, no sve veća i veća. Počevši kao crtež na salveti jedva veći od poštanske marke, nakon tisuća godina postigla je enormne transkontinentalne razmjere Velike Kroasanije. Okružena Arktikom na sjeveru, Japanom na istoku, Kongom na jugu, Portugalom na zapadu, Vatikanom na nebu te s Engleskom i Francuskom zabijenima joj u trbuh, stoljećima je nepravedno bila žrtvom zlobnih tračeva i osvajanja koji su domino-urušavanjem izazvali najmračnije komedije zabune, zbog kojih mnogi nisu znali da taj državni čudnovati kljunaš uopće postoji. Frustrirana odbijanjem svijeta da je, usprkos njenoj veličini, prepozna i prizna, Kroasanija je jedinu utjehu mogla naći kopajući ispod sebe pa je tonula sve dublje i dublje, gdje su je čekale radioaktivne naslage fašizma i komunizma. Zato je svaki Kroasanac ozračen mutant – kroasanit – pola fašist, pola komunist, ali tako da jedna polovica ne zna za drugu pa svatko za sebe misli da je ili komunist ili fašist. Kroasanci su, kao najveće žrtve svojih nevjerojatno zlobnih i zavidnih susjeda, razvili vrhunsku sposobnost nefilmičnog ratovanja. Tako su tijekom Američkoga građanskog rata bili na strani Južnjaka pa su im na kraju zbog toga Jenkiji upali u kuće, silovali im zgodne muškarce i natjerali ih da svoje crnce obuku i postave ih za nove vladare. Srećom, ta je komedija trajala samo dok se Jenkiji nisu povukli i zaboravili provjeravati što se kuha u Gone 2 Croissant. Kroasanski crnci još i danas rade na poljima pamuka, ali to nikome nije zanimljivo i nitko o tome ne sklada blues jer su kroasanski crnci zbog nekog razloga, vjerojatno vezana uz teologiju, biologiju, kulturu, zemljopis i povijest, totalno nemuzikalni.
Moj otac rođen je u nekoj iranskoj pokrajini u kojoj ljudi govore starokroasanski ali veći dio života proveo je lutajući bauštelima svjetske civilizacije. Gledajući sav uzaludan napredak bogatog svijeta polako je gubio strpljenje. Na kraju se poput svakog pravog Kroasanca, sredinom 20. stoljeća vratio u užu domovinu, zvanu Infracrvena Kroasanija, jer su mu roditelji odlučili pokloniti svoje nalazište kafića u Splitu. Mediteransko more uspjelo je, popevši se na prste, nekako dosegnuti do Dalmacije pa je Split još u Tutankamonovo doba bio važna luka i brodogradilište u kojem su domaći matani, ubojice koji su postupno postali plemići, upravljali gradnjom loših brodova koje su preskupo prodavali okolnim još primitivnijim narodima i domaćim Velšanima a žene su im plele izvrsna krzna koja su prodavali tada još golim, nekršćanskim životinjama. Još i danas duboko pod gradom sačuvana su netaknuta basnoslovno bogata faraonska smetlišta jer tijekom povijesti nitko nije bio dovoljno pametan da povjeruje u tu legendu.
Te godine kad se moj otac vratio u mitsku Kroasaniju (tijekom njegova putovanja teritorij je promijenio ime u Velika Nezavisna Četvrt-država Kro minus K), na vlasti su bili klerofašisti i mnoge bi ljude pojela noć. Bili bi ubijani u kućama ili bi završavali u logorima u kojima bi ih na kraju zaklali ili zatukli maljevima jer su vladajući crnokošuljaši za njih mislili da su Filipinci, Židovi, Tutsiji, Vijetnamci i Eskimi – narodi na lokalnoj fašističkoj listi za odstrel. To je bila dobra godina za mojega oca, koji je slučajno volio crnu boju i spavao u crnom ženskom donjem rublju. Već se sljedeće godine sve preokrenulo. Feldmaršal Tito, koji je vojničke vještine potajice stjecao na West Pointu a tijekom svojih putovanja na bijelom konju upoznao mnoge slavne ljude iz Hollywooda, na sjednici Donjeg vinskog podruma Sabora rekao je povijesno Ne fašistima i dao ih pobiti oko 200.000, pokupio sve ranjenike po bolnicama diljem zemlje i preveo ih po vremenskim strojem napravljenom mostu preko Neretve, a onda opet natrag, pa opet preko Neretve i onda konačno opet nazad u obećanu zemlju te na tajnom zasjedanju svojih prijatelja i onih koje je pustio u dvoranu proglasio Socijalističku Futurističku Republiku Crvenu Kroasaniju u kojoj je bilo zabranjeno realistično razmišljati a Židovima su se, zbog feldmaršalova imaginarnog prijateljstva s Mojsijem, besplatno dijelile filmske kuće (koje su ionako bile oduzete Židovima). Zahvaljujući tome, kroasanski su Židovi za Kroasaniju snimili 25 genijalnih filmova koji su i danas temelj kroasanske izvozne kulture. Ti se filmovi nisu smjeli prikazivati u domovini jer su bili prepametni i nitko ih tu ne bi razumio. Klerokomunistička idilična strahovlada nije dugo trajala, djelomice i zato što se gerilci, zvani partizani, nisu htjeli odreći života u šumi pa su gradovi i sela zjapili potpuno neiskorišteni, prepušteni na upravu nasumičnim direktivama koje su s vremena na vrijeme stizale do naroda poslane im s partijskih zasjedanja olujama, vjetrovima i podzemnim kuckanjima. Uslijed toga, nakon jednoga olujnog nevremena koje je poharalo sva divlja žitna polja, klerofašisti su iskoristili meteorološku krizu i opet došli na vlast. Preko noći zaklali su 200.000 klerokomunista, gledajući da među njima bude što više polukroasanskih mutanata, Srba i Kineza, kako bi se osvetili za Titov pokolj klerofašista i Kroasanaca-po-sebi-i-za-sebe te proglasili šahovsku Ex-kraljevsku Državu Bijelo-Crvenu Kroasaniju sa šah-šahanšahom Endehazyjem kao poglavnikom. Tito se skrio u kiklopsku špilju na otoku Visu do kojeg klero-fašisti nisu mogli doprijeti jer su ga engleske tajne službe (koje su Tita simpatizirale jer je bio zgodan queer muškarac imperijalnog stila) okružile velikim valovima koje nijedna fašistička magija nije uspjela smiriti. Mnogi te godine pamte kao vrlo uspješne jer su fašisti osnovali 56 nacionalnih akademija i 24 društva kroasanskih književnika a i proizvodile su se i vrlo dobre žičane ograde za logore te vrhunski dizajnirane zakovice. Također se širila propaganda da se tih godina jedu najbolje štrudle. To razmetanje štrudlama dok je ostatak svijeta prelazio na slastice nikako se nije svidjelo Amerikancima. Zato su Ameri (tj. Jenkiji među njima, jer su se pošteni ku-klux-klanovci s juga tome otvoreno suprotstavili linčovanjem svojih 1000 crnaca) bez najave prebacili vremenskim strojem svoje prve atomske bombe u 21. XII. 2012. i na taj dan bombardirali dva kroasanska otočića, Šime i Nagi Šime, od kojih je drugi za košulju i hlače manji.
Kroasanci su odvajkada bili veoma ponosni na svoje otoke i taj je neprijateljski čin Vijeće Poglavica Koji Glade Glavić U Visokom Domu proglasilo velikom ekološkom i futurističkom uvredom te sramotom za međunarodne špijunske odnose. Ameri su se brzo morali ispričati i isplatiti svim povijesnim kroasanskim državama retroaktivnu naknadu za zlodjela učinjena u budućnosti, što je kredit od kojeg Kroasanci i danas životare. Ipak da nema socijalne pomoći kroasanskih tajnih službi i domoljubne mafije kroasanski bi građani vjerojatno umrli od gladi i dosade. Javna je tajna naime da kroasanska tajna policija ljudima ilegalno u poštanske sandučiće ubacuje po 10 eura na mjesec kako bi održavala standard građana. Smatra se da je taj novac zarađen švercom droge i oružja, reketarenjem i ilegalnim burzovnim špekulacijama a da veliki dio potječe i od pomoći dijaspore, tj. od zaliha golemog ustaškog (klero-fašističkog) blaga nedavno otkopanog u Argentini ispod astečkih piramida, specijalno za svrhu kamufliranja premještenih iz Meksika.
Čini se da je zračenje atomske bombe bačene u budućnosti kod kroasanskih građana izazvalo retro-gensku mutaciju, i sada oni pate od iluzije da imaju demokratska shvaćanja, da više nisu ni klerokomunisti ni klerofašisti, nego klerodemokrati, da je svatko od njih prosvijetljen izravno od boga. Zato u Kroasaniji svaki muškarac nakon krizme i prve masturbacije postaje papa, a imena su im, primjerice, Ivan Pavao Minus Prvi, Grgur Benedikt Sedmi Od Devet, Feliks Ivan Prvi Nakon Četrnaestog, Ivan Prvi Pavao Drugi, Benedikt Odmah Nakon Dinama, Ivan Pavao Bolji Od Hajduka. Sve su žene časne sestre i zovu se skromnije – Karmela Horvat, Klarisa Horvat, Ana Horvat, Terezija Horvat, Marija Horvat, ali ne žive u samostanima, nego uglavnom u crnim kronikama. Kroasanci i Kroasanke hodaju ulicama i vide druge demokratski izabrane stanovnike Kroasanije i osjećaju se kao da stalno gledaju reality show. Nešto im zuji u ušima, ali to je običan učinak teledirigiranog harmoniziranja njihovih mnogobrojnih paralelnih ličnosti. Svećenici Katatoničke crkve, koji skromno služe kroasanskim papama i časnim sestrama i žive isključivo u krošnji i na dalekovodnim stupovima, svjesni su koliko je kroasanski identitet krhak i da se mutacija svaki čas može pretvoriti u neku drugu mutaciju pa zato iz zvučnika na svojim crkvama, s kojima su oni povezani mobitelima, uvjeravaju kroasanske građane da su Kroasanci išli s Bogom u osnovnu školu i da je ovisnost o razmnožavanju i obiteljskoj patnji jedini način da se zacijele rane izazvane svim prethodnim mutacijama. U tu je svrhu potrebno izgraditi još 120 kilometara suvremenih kroasanskih obitelji. Svećenici tjeraju malu djecu da u školama gledaju filmove Blade Runner i Alien kako bi učila iz iskustva drugih mutanata i kako bi se u srednjoj školi preobrazila u viruse koji mogu preživjeti sve situacije koje nisu Croissant-friendly. Pojavu korteksa u ljudskom mozgu, o kojoj govori teorija evolucije, proglasili su napadom na temeljne vrijednosti kroasanskog društva – obiteljsko nasilje i mafijašku odanost. Nedavno su, primjerice, trojica kroasanskih političara na press-konferenciji izjavila da ne mogu izraziti koliko im je žao što su u obračunu bandi kojima oni upravljaju poginula i dva slučajna prolaznika. "Kroasanija mora biti sigurna zemlja", izjavili su. "Nedopustivo je da u obračunima, koji su sastavni dio prljavih ilegalnih poslova koje obavljamo, stradaju i nevini prolaznici koji iz naših obračuna ne izvlače nikakvu financijsku dobit. Svakom građaninu treba omogućiti da, ako već riskira vlastiti život, od toga imaju koristi on i njegova obitelj. Interes obitelji, osnovne jedinice društva, mora biti svetinja." Političari su nakon kratkog unakrsnog ispitivanja nazočnih novinara obećali da će učiniti sve da ubuduće podzemni poslovi koje vode ostanu tamo gdje i trebaju biti – u podzemlju. "Ako želimo biti civilizirana zemlja i privući turiste, kroasanske ulice moraju biti sigurne za sve nevine jadnike, luzere i idiote koji njima hodaju", izjavili su političari.
Vladajuća politička klika objavila je pak nedavno da je dogovorila prodaju otprije na crnom tržištu kupljena oružja jednoj arapskoj zemlji koja je zasad željela ostati anonimnom kako bi povećala znatiželju i što više zaradila od tabloida na otkriću te informacije. Svakom članu vrha vladajuće stranke u džepu će završiti 6 milijuna eura. Glasnogovornik stranke naglasio je da je to mnogo veće mito nego što su ga sebi uspjeli priuštiti predstavnici prethodne vlade, te da je očito riječ o veliku napretku za državu i dokazu velikih sposobnosti vladajuće garniture mafijaša. Tajne službe podrobno su istražile tržište korupcije i savjetovale vladi da ne ide ispod tih zahtjeva. Pomalo riskantan potez se isplatio. Naši su političari zaradili više od 200 milijuna eura a da nisu učinili gotovo ništa. Vladin glasnogovornik izjavio je da očekuje da javnost pozdravi taj izvrstan primjer efikasna ponašanja na tržištu.
No taj bi financijski transfer mogao zasjeniti događaj o kojem bruji cijeli susjedni Japan. Japanska mafija proglasila je na novinskoj konferenciji tjeralicu za Murakamijem Murakamijem, zvanim Pink Moon, dugogodišnjim svojim članom koji je jučer nestao iz Tokija nakon što je na tajni račun u Kroasaniji prebacio 8 bilijuna jena, što je vrijednost stogodišnjeg nacionalnog bruto-proizvoda Kroasanije. Ako je to točno, nitko ne može zamisliti što će se dogoditi s kroasanskom ekonomijom. Neki stručnjaci misle da bi, zbog tako golemih deviznih rezervi standard u Kroasaniji mogao preko noći toliko skočiti da bi ona mogla postati zemlja u kojoj više nitko ne bi trebao raditi, nego samo trošiti, dok neki, upravo suprotno, tvrde da Kroasanci jednostavno ne znaju potrošiti sve što imaju i da će ta mogućnost ostati jednostavno neiskorištena. Predstavnik međunarodnih mafijaških jedinica specijaliziranih za osvetu izjavio je, koliko zna, da će se učiniti sve potrebno kako bi se spriječio poremećaj deviznog tržišta u Kroasaniji, a on sam osobno jamči prstima svoje ruke da će Murakami u roku 24 sata biti pronađen i eliminiran rezanjem motornom pilom ili bacanjem u bazen s krokodilima.
Kroasanija se brine o sigurnosti svakog svog stanovnika, primjerice jednog slavnog generala. Kao osuđenom ratnom zločincu, sud mu je zabranio izravan dodir sa svojim preživjelim žrtvama. Budući da mu, prema presudi Vrhunskog suda, stotine tih ljudi nisu smjele prići bliže od 5 kilometara, jer je osuđenik prilično razdražljiv i slabih živaca, civilne snage nisu imale drugog rješenja nego ih sve deportirati u specijalni logor dovoljno udaljen kako nikad ne bi mogli doći preblizu njegovim mogućim pravcima kretanja. Ako bi se neki od tih ljudi usudio pobjeći i tako prekršiti sudsku odluku ili još gore, navesti ratnog zločinca da dođe u iskušenje da ponovi svoje zločine, vlasti nisu imale drugog rješenja nego strogo poštovati zakon i ubiti bjegunca snajperskom paljbom.
I kroasanska kultura doživljava preporod. Istaknuta književnica izjavila je jučer u hotelu u kojem je bušilicom davala autograme svojim obožavateljima i obožavateljicama da joj uopće ne smetaju pičkaste kritike njezinih muških napadača, da joj nešto više smetaju ženske kritike muškog uma njezinih kritičarki, da joj donekle smetaju lezbijske kritike sjebanih muškaraca do 35 godina, da je ponekad ipak zbune šovinističke kritike homoseksualnog dijela mozga njezinih heteroseksualnih kritičara, da se uopće ne obazire na hermafroditske ispade patrijarhalnih žena koje joj pljuju u lice, da se i ne osvrće na homofobijske objede biseksualnih prebjega (najgorih transsesksualnih tačerovskih trockista koje zna). Druga književnica, koja se slučajno zatekla na istome mjestu, izjavila je da prezire navodno uzvišene a zapravo niske napade seksualno neosviještenih lezbača koje svojim muževima još puše smrdljivi kurac, da možda još više prezire nazoviakademske nazovikritike lažnih trospolaca koji svoj cinični muški suprematizam otapaju u bljutavu konkretizmu svojih femme fatale podsvijesti, da joj je pun kurac (koji fala bogu nema) svih tih nakaznih, retardiranih polu- i četvrt-spolnih mizoginih lažnih ginekokrata koji ne znaju gdje je pička a gdje šupak, ali da je zaista apsolutno ravnodušna spram prigovora svih tih uvezenih izvanzemaljaca s 16 različitih spolnih organa i 126 pomičnih seksualnih identiteta, jer su to najobičniji (staljinistički) pizduni koji, kao što je poznato, svoje frustracije iskaljuju na jadnim izvanzemaljcima s mnogo manjim brojem spolnih izbora. Kad je to čuo, iz publike je skočio dotad pritajeni književnik koji je novinaru zgrabio mikrofon iz ruke i glasno rekao da mu mogu popušiti sve te neidentificirane puzeće pičke koje ga blate, ali da ga još manje vesele dobronamjerne kritike muških šovinističkih svinja koji se ne ustručavaju reći šovinističkim pretpubertetlijama u tijelima ružnih studentica književnosti da je cijela ta hajka protiv njega, očito, urota trećerazrednih pizda koje se kukavički skrivaju zamaskirane u nesretne transsesksualce čija promjena spola nije najbolje uspjela. «Jednostavno, sve je to zakurac», rekao je.
A Branko Šapat, pobjednik prvog kroasanskog reality show natjecanja za najseksepilnijeg kroasanskog filozofa, izjavio je nakon nedavnog desetosatnog nastupa pred uspaljenim šiparicama Slunja da je hajdegerijanski pristup njegova suparnika Vilima Kmeta “zakurac”. Dok su Šapatove obožavateljice bacale na njega svoje ovlažene gaćice, on je smireno odgovarajući sto i jednom novinaru koji prati njegovu philosophy live turneju po neprosvijećenim kroasanskim zabitima, izjavio da su Deleuze i Guattari precijenjeni i da se nada da će to sljedeća Aristotelova knjiga definitivno potvrditi, te da u Kroasaniji tek treba izgraditi spomenike grupama Azra i The Smiths, najvećim filozofskim ikonama svih vremena. "Jutros sam pojeo izvrstan hot-dog i poslije se posrao. Mislim da sam nekoliko puta prdnuo. Ne znam zašto sam to učinio, vjerojatno mi je jednostavno došlo", odgovorio je Šapat na novinarski upit kako je proveo dan. Šapatove obožavateljice razmišljaju o masovnom upisu na Filozofski fakultet ali su čule da tamo nema kamera koje snimaju njihove urlike dok slušaju kjerkegorovski down tempo i lakanovsku dolby surround prazninu, pa razmišljaju o organiziranju open air festivala na kojem bi se filozofske ideje špricale u tampone, koji bi se onda gostima gurali u guzicu kako bi se zatim svi mogli prepustiti općem filozofskom sranju.
Nakon pobjede nad tisućljetnim neprijateljima iz zraka, vode, zemlje, budućnosti i svemira te onog najgoreg, unutrašnjeg neprijatelja, sada su Kroasanci statisti u napokon izborenom domaćem filmu strave i čekaju primanje u nešto zaista Veliko. No da bi bili i primljeni, moraju riješiti, bez korištenja šalabahtera, zaista smiješne zadatke koje su pred njih nepravedno postavili Oni. The Fucking New York Times, glasilo međunarodne urote za eksploataciju budućnosti, prenosi:
«Kroasanija se približava svojem 150.000 godina starom snu o priključenju zajednici hiper-ultra-cool, civiliziranih, arijevskih naroda, ali pred njom je još samo nekoliko predorgazmičkih uzdaha. Kroasanija naime još mora zadovoljiti nekoliko pred nju postavljenih nenavlaženih pičaka: izručiti 1.236.486 svojih klerofašista Međugalaktičkom sudu na planetu Nina Hagen, poboljšati koeficijent brutto-nacionalne inteligencije, usuglasiti svoje srednjovjekovne zakone s 18.223.888 postljudskih zakona Galaktičke Unije, pobiti svojih 256 genetički nemodificiranih krava i spaliti 12 hektara živopisnih i pčelama zanimljivih oranica na kojima rastu neinteligentne biljke koje ne razumiju engleski, izgraditi 16 milijuna kilometara prilaza planinskim vikendicama ratnih profitera te im osigurati danonoćnu, izravnu helikoptersku vezu s njihovim jahtama, financirati izdavanje 336 alternativnih časopisa i 26 TV-kanala namijenjenih bizarnim seksualnim manjinama, svojih 666 skinheda hipnozom pretvoriti u fanatične homoseksualce, povećati stopu filmičnog (za kapitalizam bezopasnog) kriminala, izgraditi 2.116 lokacija pogodnih za snimanje art-filmova o suvremenom otuđenju, praznini i bezvoljnosti, potaknuti nastajanje najmanje 18 samokompromitirajućih njuejdžovskih sekti, snimiti 18.236 epizoda TV-sapunica, 332 posto povećati elitno-privatnu (ne-uličnu) uporabu narkotika, pobiti 1.113 pripadnika javnih terorističkih organizacija koji s teritorija Kroasanije djeluju protiv Galaktičke Unije, sve građane kršćanske vjeroispovijedi lukavim metodama navesti da to ostanu i po cijenu tuđih života, i konačno, uvjeriti sve svoje građane da je goli život najbolja stvar koja će im se dogoditi u njihovim bijednim životima.
Vijeće Galaktičke Unije predlaže kroasanskoj vladi da, ako ipak naiđe na nepremostive prepreke, jednostavno pobije 98 posto svoga stanovništva. Onih 5.235 njezinih građana koji su već sada spremni prihvatiti uzuse galaktičke zajednice tako neće više morati biti taocima goleme većine kroasanskih troglodita.

(Ulomak romana Ljepota jede ljude)

Donna Haraway: mutanti, žene i opasne stvari

Koji bi bio rok trajanja ekstremnog ljevičarskog teoretičara s ugrađenim genom eukaliptusa, bi li se mijenjao sporije i zato sporije pretvarao u desničarskog reakcionara? Možda bi Japanke s ugrađenim genom rajčice bile savršene ljubavnice? Možda bi panda s modificiranim genima Michaela Jacksona bila sposobna putovati kroz vrijeme, svemir i cyberspace i vječno ostati neistrijebljenom? Ušli smo dakako u bajkovitu tehnološku pustolovinu genetski dizajniranih bića, i sada smo natjerani donositi nadrealno-bizarne odluke i izbore, odlučivati se između naizgled prirodnih i “umjetno prirodnih” prehrambenih i životnih halucinacija.
Dobro, a kako je odlučio mladić iz dalekog 18. stoljeća koji je tijekom nekoliko vrelih ljetnih sati frenetično čitao Goetheova Werthera? Znamo, oponašajući književnog junaka, i sam je izvršio samoubojstvo – ubio ga je dakle mentalni virus tog umjetnog, kulturnog “proizvoda”, materijalizirane utvare Goetheove mašte.
Dakle, u čemu je razlika? Jesu li geni samo biološki skrutnute ideje, kondenzati znanja, i recipročno, jesu li ideje samo mentalni geni, odnosno virusi? Na ovo drugo pitanje, sve pomodniji odgovor je da. Cijela nova znanost danas se bavi time, a zove se memetika. Razvila se iz ideje Richarda Dawkinsa o memima, kao kulturalnim genima, osnovnim jedinicama kulture što se šire i razmnožavaju poput gena. I memi se dakle, poput sebičnih gena, umovima ljudi-domaćina koriste samo kao transportnim sredstvom i podobnim okolišom koji im omogućuje bujanje. Kultura i priroda, na ovaj način sagledane, pripadaju istome kontinuumu. No, jesu li onda geni samo puke molekularne ideje? Jesu li geni oblik znanja, čak tekstualnog znanja? To je značajno pitanje, jer ako jesu, to znači da za živa bića vrijede pravila tekstualne analize i da trebamo govoriti o biološkoj retorici, biološkoj intertekstualnosti, biološkim likovima i pripovijestima, a ne više o nekim fiksnim, objektivnim, klasifikacijom ustanovljivim “bićima”, “rodovima” i “vrstama”.
Herojska osoba tekstualizacije, točnije, hipertekstualizacije biologije je Donna Haraway, jedna od najvećih postmodernističkih zvijezda, slavna po svojem slavljenju kiborga i krilatici “Radije bih bila kiborg nego božica”. Ona je iz aktivističkog gledišta feminističke kritike patrijarhalne kulture, u hibridnome statusu kiborga prepoznala osloboditeljski potencijal za budućnost žena i civilizacije uopće. Kiborg je da podsjetimo, biće neodređenih granica koje obitava negdje između živog i neživog, prirodnog i umjetnog, organskog i kibernetičkog. Nezina knjiga Modest_Witness@Second_Millennium.FemaleMan_Meets_OncoMouse: Feminism and Technoscience (1997) jedna je od najvažnijih kulturalnih studija zadnjeg desetljeća 20. stoljeća a čija je “šira svrha reagirati na nove svjetove s kojima se suočavamo na prekretnici novog tisućljeća”. Kao i u svojim ranijim radovima, Haraway iznosi manifest hibridnosti, neodređenosti života i samog postojanja, nemogućnosti postavljanja čvrstih granica između pojava i neodrživosti samog kategorijalnog mišljenja. “I ljudi i stvari imaju nesvedivo trickstersko obilježje koje se opire kategorizacijama i projektima svih vrsta. Čežnju hrane rascjepi u kategorijama”, kaže Harawayeva. Nema “čistih činjenica”, one su uvijek prožete teorijama i svjetonazorima koji ih proizvode i unutar kojih one uopće i postoje kao činjenice. Prihvatiti neke činjenice znači “ući u neki određeni svijet ostavljajući neki drugi iza sebe”. To je zato što su činjenice danas postale kompliciranije, one su “‘mutirane’ činjenice – pune teorija, pune nesigurnosti i dvosmislenosti”. Iako je tako zapravo bilo oduvijek, sada smo toga svjesni, i zato nam je potrebno naučiti živjeti u tom novom svijetu neodređenosti, biti “usredotočeniji na istinsku nejasnoću stvari, neodređenost koja će morati biti dio svih odgovora koje se odlučimo dati, svih obveza koje preuzmemo”. U pomičnome svijetu, u kojemu su i sami podaci neka vrsta živih bića, “neodređenost i obveza idu zajedno. To je bit ‘zrelog’ angažmana: prepoznati neodeđenosti svijeta pa i one vlastitoga položaja”. Budućnost koja nam se ukazuje nakon urušavanja kategorija, Haraway zove “‘heterogenim blagostanjem’, ispunjenjem neodređenosti a ne bijegom natrag u definiciju”, jer naše se “podjele nikada više neće čak ni doimati čvrstima”.
Aktualni tehnoznanstveni fetišisti na primjer, gen vide kao samoistovjetnu, objektivnu stvar, no oni nisu svjesni da takvim viđenjem poriču konstruiranost vlastitih izjava o genima. Tijela su, tvrdi Harawaywva, samo “čvorišta” u mreži odnosa i integracija, a samo fetišizam može ta interakcijska čvorišta pretvoriti u objektivne stvari. Harawayeva je svjesna da i njezino gledište koje naglašava “situiranost” svakog znanja, može postati fetišom, a mislim da je u velikoj mjeri doista to i postalo. Ona tako primjerice, potpuno negira mogućnost tricksterskih «nematerijalnih» (neredukcionističkih) – i utoliko i nesmiotičkih - čimbenika u onome što zovemo fenomenom života; njezine analize ignoriraju unutarnji ili eventualni duhovni život svih živih bića. Govoreći o “tehno-znanstvenim materijalno-semiotičkim tijelima u svijetu”, ona zapravo prihvaća pretpostavku tehnoznanosti da izvan mreže materijalno-semiotičkih odnosa nema ničega relevantnog. Nije sad bitno postoje li uopće «nematerijalni» čimbenici života, nego da ih ona odbacuje. Time su i njezine interpretacije duboko situirane u specifičnom načinu mišljenja.
Hibridnost i neodređenost što ih slavi Haraway, nemaju sami po sebi, nikakav oslobodilački potencijal. Sama priroda je oduvijek bila hibridna i neodređena pa je jednako stvarala i divne i stravične pojave, stabilna bića poput stijena i prebražavalačka bića poput ljudi. Priroda s jednakom lakoćom stvara rigidne hijerarhijske sustave, kaotička turbulentna stanja i kontekste otvorene suradnji, dogovoru, empatiji i igri. Hibridi i kiborzi nisu ništa veći jamac slobode od primjerice, prosvjetiteljskog autonomnog subjekta ili predmodernog plemenskog ili kastinskog pojedinca jedva odvojiva od svoje društvene uloge. Hibridizacija kategorija doima se značajnom promjenom, i u nekome smislu ona to doista i jeste, ali to je ona vrsta promjene koja vrlo brzo postaje navikom, novom pričom, a da se u svijetu zapravo pritom ništa bitno ne mijenja. Ako nas hibridizacija hrane, raznih bića i života uopće samo otvara temeljnoj neodređenosti svijeta i novim rizicima, onda to zapravo nije nikakva promjena – svijet je oduvijek bio neodređen i rizičan, sada možda imamo samo nešto manje razloga vjerovati u to da nam tekstualizacija i hipertekstualizacija svijeta mogu pomoći u stjecanju “slobode”. Točnije, ni izgradnja ni urušavanje kategorija ne jamče nam bolji svijet. Ukoliko tražimo “utjehu” ili barem neku pouzdanost i sigurnost, moralnu ili duhovnu na primjer, sada znamo da je više ne smijemo tražiti u prirodi, znanosti, metafizici i tekstualizaciji. Možda će hibridizacija kategorija i urušavanje prividnih suprotnosti dovesti samo do radikalizacije potrebe za čistim vrijednostima, do mutiranih oblika religioznosti s jedne strane, i ekstatičnih, larpurlartističkih nihilizama s druge. Ljudi su naime, prvenstveno percepcijski “hedonisti”, oni u svojim istinama moraju uživati, njihove ideje moraju nečime biti reklamirane. Da bi bila prihvaćena, neodređenost mora biti «ugodna» (čak zabavna), a ako ona to ne uspije biti, vrlo će se brzo morati pojaviti neki "bog" neodređenosti koji će nekako “opravdati” njezinu neugodnost i njezin nevidljivi ali “duboki smisao”.

Genesis P-Orridge: montaža tjelesnih atrakcija, a ne ljudska osoba

Zamislite da je u maniri MTV-jeva Celebrity Death Matcha David Bowie uskočio u šupak Britney Spears i izišao joj kroz usta – tako izgleda Genesis P-Orridge, legendarna kontrakulturna figura, vođa bendova Throbbing Gristle i Psychic TV a sada i PTV3. S ugrađenim sisama, metaliziranim zubima, silikonskim usnama, zblajhanom kratkom ženskom frizurom, izvanzemaljski plavim očima našminkanima pomalo na način Alexa iz Kubrickove Paklene naranče, Genesis je ikona, montaža tjelesnih atrakcija, a ne ljudska osoba. Njegov glas, otopljen u hormonima i tko zna kakvim sve kemikalijama ulijeće u mikrofon i izlijeće iz zvučnika poput izvanzemaljske simfonije metalne ljubavi. Točno, ljubav je živi metal: neuništiva, čista, hladna i blistava. Genesisova magija tijekom nastupa osjeća se od prvog trenutka: uvrnut je, šiznut ali učinak nije bizaran ili groteskan, nego mističan, nježan i zaista futuristički. Osjećate da je on autentičan konkurent za biće koje zaista više nije ljudsko – da je polaroid onoga što će ljudska vrsta biti za 100 godina. Pjesme su čudan vulkanski pop, industrijske balade, magijski noise, vilenjački acid folk. Kemoterapija za bolesne anđele. Uvijek nježne – odsvirane zrakom, mlijekom, očima i nepcima. Pop za hermafrodite i mutante 22. stoljeća.

Fernando Pessoa: «Nitko ne zna što radi, nitko ne zna što želi, nitko ne zna što zna»

Fernando Pessoa, Knjiga nemira. Prijevod Tanja Tarbuk. Konzor, 2001.


Život je nešto neautentično, sve što život nudi je ili fatalnost ili sloboda, a oboje je isprazno. Sam život je umjetan, fiktivan, a izravno življena zbilja čak je i umjetnija od umjetnosti: zbilja nikada ne donosi oslonac ili utjehu. Izravni život, neposredno iskustvo nešto je namijenjeno zombijima koji ne shvaćaju da život vrijednost može steći tek naknadno, u interpretaciji tog iskustva. To je onaj bič zaboravljen u bičevanju kojim nam život urezuju u tijelo - spontani život je prijevara. Ako spontano živimo vlastiti život, ono što nam je dano, nemamo pojma što je život, a ako pak žudimo živjeti nečiji tuđi život, nikada ne saznajemo što smo propustili u vlastitome.
To su hipoteze Knjige nemira, Fernanda Pessoe, jedne od najznačajnijih knjiga 20. stoljeća. Iako naizgled onirist, esteticist, nihilist i avangardist, Pessoa je prvenstveno vizionar animističke paranoje i virtualne stvarnosti, on je svetac zaštitnik ontologije umjetnog života. Kod Pessoe, naime, vrijednosti ne izviru iz neke inherentne biti stvari nego se one izvana dodaju tim stvarima. “Svakom osjećaju dati jednu osobnost”, kaže on, “svakom stanju duše jednu dušu”. Jer nije zabluda “pripisivati duše stvarima koje nazivamo neživima. Biti stvar znači biti predmetom pridruživanja nekog svojstva”. Pessoa “duše” nije pridruživao samo stvarima nego i vlastitim osjećajima i psihičkim stanjima, i pretvarao ih u samostalne ličnosti, u estetske fetiše. Jer “sve dolazi izvana”, uslijed pridruživanja nekog svojstva: stvari su progonjene onime što postaju, tj. ne postaju to same od sebe, nisu nipošto prirodne, nego su u svojoj paranoidnosti uvijek umjetne. “Čitav je život san. Nitko ne zna što radi, nitko ne zna što želi, nitko ne zna što zna. Spavamo život, kao vječna djeca Sudbine”. Zato “treba prepoznati stvarnost kao oblik iluzije, a iluziju kao oblik stvarnosti”. Živjeti, znači “biti Drugi”; biti neko izvorno, neposredno Ja nemoguće je: “život je apsolutno nestvaran u svojoj izravnoj stvarnosti”.
Bernardo Soares, Pessoin heteronim, njegova alternativna pjesnička ličnost, pripovjedač Knjige nemira, živi ironiju Sudbine: s jedne strane, negira i odbija običan svakodnevni život, nalikujući u tome Kafkinom umjetniku u gladovanju, a s druge strane, i sám vodi najobičniji, banalan život činovnika u službi gazde Vasquesa. “Sve je u meni nastojanje da budem nešto drugo”, tvrdi on, a nešto poslije tvrdi suprotno – “žudim da bezuvjetno budem ja”. On osjeća da vodi promašeni, neproživljeni život a istodobno, o životu misli kao o nečemu što je isprazno i fiktivno, tako da se, slijedom te logike, i u najbeznačajnijem životu i ne bi imalo što propustiti. Treba “negirati život”, teza je knjige, ali to je zapravo nemoguće, jer kako kaže sam Soares - “Nikada se ne iskrcavamo iz sebe samih”. Ne možemo negirati život jer je i sama ta negacija dio istog tog života. I to je osnovna paranoja postojanja: ne možemo umaći životu jer ga i nismo stvorili, on ne izvire iz nas, iz naše unutrašnjosti, nego nam uvijek već stiže, izvana, stiže nam kao nešto što je već gotovo, što u sebi zatječemo, što nam se događa, iako smo mi oni koji ga činimo. Ili Baudrillardovim riječima, svijet ne možemo ni sa čime razmijeniti, izmaknuti se sa strane i onda, na tržištu postojanja i nepostojanja, odlučiti hoćemo li ili nećemo prihvatiti ga i “djelatno” živjeti. Svijet je utoliko poput terorističkog otmičara – otima nas u život, i ucjenjuje da odsada nadalje sve naše odluke budu ograničene uvjetima što su postavljeni tom otmicom. Zato svi smislovi što ih otkrijemo, isanjamo u mašti ili djelatno iskonstruiramo, neće biti naši, nikada nećemo biti istovjetni s vlastitim smislovima, jer će oni uvijek biti samo verzije te otmice. Uvijek će to biti smislovi koji nas progone i ucjenjuju. Dakle, sám smisao uopće nije nešto što čovjeka oslobađa, ispunjava, ili čini autentičnim. To što “moramo osjećati”, živjeti, tragati i eventualno nalaziti smisao, sve je to “teret”. Nasuprot tradicionalnom filozofijsko-duhovnom reklamnom sloganu “Spoznaj sebe sama”, Pessoa pokazuje uzaludnost takva pristupa, budući da sebi samima ionako nikada ne stižemo iznutra, iz sebe samih, nego izvana, iz nekog nepoznatog udaljenog mjesta, i zato Soares može reći, “Možda u meni postoji samo stroj za otkrivanje onoga što nisam”.
Netko će možda prigovoriti, zar unutrašnji i vanjski put nisu jedan te isti. Ne, nisu, ti se putovi nikada ne spajaju i ne zatvaraju spoznajni krug. Uvijek ćemo nailaziti na neki višak ili manjak, na nešto što je neuključivo u ono što ćemo pronaći i uključiti tijekom putovanja. Međutim nije to potvrda lakanovske ideje o Realnome, kao o onome nemogućem, neuključivome u simbolički poredak, budući da se ovdje ne želi reći da smo simbolička bića, određena jezikom kao Velikim Drugim, i slično. Sve su to naime eufemizmi – jer čak je i sam simbolički poredak fikcija: granice jezika nisu naše granice budući da je i sam jezik samo jedna od fikcija. Svi ti uvidi potvrđuju zato nešto drugo, da su čovjek i njegov svijet nečiji tuđi artefakti, da živimo unutar artificijelnog, virtualnog svijeta, da smo ontološki umjetna bića. Uslijed toga, samospoznaja nas neće nikuda odvesti, čak je i prividna abdikacija od djelatnog života samo ironična mogućnost unutar tog virtualnog svijeta. Ni odustajanje ne donosi mir jer nam i tada svijet nastavlja stizati i stvarati u nama osjećaj da odbijanjem života ipak nešto i propuštamo. Čak nam i budistička ili mistička Praznina stiže, kao nešto već spremno, zgotovljeno za nas, kao nešto dakle, što nikada nije naše. Moramo shvatiti da mi sami nismo u sebi nego da smo negdje izvan sebe, daleko od sebe, da se uvijek doživljavamo iz gledišta nekoga drugog, i zato je Pessoa sebe u tolikoj mjeri poizvanjštio, “rasuo” u različite osobe-predmete. Njegove mnogobrojne hetero-ličnosti (različiti dvojnici koji potpisuju njegova djela) ne umnažaju ljudsku subjektivnost (bogatstvo ljudskih unutrašnjih snaga) nego umnažaju i demonstriraju ljudsku predmetnost - prema Soaresu, čovjek se ne razlikuje od drugih životinja, biljaka i prirodnih prizora: smrt stabla više ga čak pogađa od smrti nekog djeteta.
Suvremeni američki filozof Crispin Sartwell rekao bi da to i jeste čovjekova temeljna žudnja i težnja – postati ono što jest, a to je objekt, predmet poput drugih predmeta. Čovjekova najdublja intuicija jest da on zapravo u svojem životu nije živ, da je sam život fikcija, da on samome sebi stiže odnekud izvana, da paranoidno progoni sama sebe, i da se usljed toga, neko eventualno “pravo” jastvo može aktivirati samo tako da se “ubije”, poništi to fiktivno, svakodnevno jastvo, dakle ukoliko postanemo, ne subjekti, nego objekti. Ta smrt ne mora biti doslovna, fizička – vračevi na primjer, poništavaju vlastiti ego i nastavljaju živjeti u fizičkome svijetu poput ne-ljudi, ne-živih i ne-mrtvih bića. Pessoa također “ubija” svoje jastvo i nastavlja živjeti poput nečega ne-postojećeg i ne-nepostojećeg. Ipak, nitko nam ne jamči da se iza fiktivnog jastva krije neko pravo, autentično jastvo, da iza matrixa života počinje neki pravi život. Ne radi se dakle nikada o nekoj metafizičkoj istini, jer kao što se kaže u filmu Biti John Malkovich, “istina je za gubitnike”, nego se radi o našoj najjačoj strasti, o tome da ne živimo u simboličkome poretku nego u poretku zavođenja.
Naime, filozofijska je tradicija griješila ukoliko je čovjeka i njegov svijet tretirala poput prirodnih bića, jer čovjek je zapravo artefakt, objekt, oblik umjetnog života. To međutim ne znači i to da nas je netko stvorio, i da trebamo tražiti svojega tvorca i svoje daleko, autentično jastvo. Pa čak i ako je naš tvorac istinit, ta će istina za nas uvijek imati strukturu fikcije. Ali to dakle i nije ono bitno, budući da istina i nije naš glavni vodič i cilj. Mi smo bića određena zavođenjem, a to što smo umjetna bića znači da u nama djeluje neki fraktalni atraktor, tajnoviti privlačitelj koji nas zavodi i organizira naše živote. U temelju svijeta nije ni Istina, ni Smisao, ni Praznina, nego zavodilački atraktor koji emitira fraktalne intenzitete koji nas zanose. Sve što imamo, kaže Soares, naši su dojmovi, naši intenziteti, i ono što Soaresovu svakodnevnicu određuje, različiti su dojmovi – nekada je to tjeskoba, nekada očaj, a nekada gotovo neka ekstaza i sreća što je on nalazi u malim stvarima. Čak i Soares, svojevrsni umjetnik u gladovanju spram života, uživa u pisanju, i u književnosti nalazi nešto nesumnjivo vrijedno – “Pisanje za mene znači prezirati se; ali ne mogu prestati pisati. Pisanje je poput droge koja mi se gadi i koju uzimam, porok koji mrzim i u kojemu živim”. I Soares je dakle osjetio zavodljivost tog nepoznatog atraktora, i do njega je dopro neki od intenziteta kojima Atraktor svoje artefakte drži na okupu, vrteći ih po nekoj od bezbrojnih putanja oko Nepoznatog Nečega za što nemamo pojma što je, ali za što primjećujemo da isijava beskrajnu količinu energije fiktivnog postojanja. Ta je energija, droga koju možemo prezirati i pokušati je negirati, ali je ne možemo prestati uzimati – to je naš porok u kojemu živimo.

Umjetnost je fašizam, jedino se banalnošću može izdržati život

Zašto je važno zabiti kameru u želudac (i ostaviti je da tamo skuplja istinu)

"Duhovni je smisao rata da se napiše dobra knjiga o (tom ) ratu", kaže Slavoj Žižek u jednom intervjuu. Ne treba krzmati, treba reći i da je duhovni smisao života taj da se napiše dobar roman ili snimi dobar film o njegovim užasima. Jer: samo se umjetnički mogu opravdati strahote. Ok, to je stara priča. Ali čime opravdati lijepe strane života? Ničime, one ostaju besmislene, neopravdive, banalne i upravo su zato ljudima toliko važne, iako nisu toliko uzbudljive. Upravo je zato takva autonomizirana umjetnost najviši tj. nasuptilniji oblik fašizma dosad nam poznat. Umjetnost je etički okrutna, ravnodušna i bešćutna. Zato je ljudima toliko uzbudljiva i privlačna, ali nevažna. Jedino je fašizam uzbudljiv, a opet, jedino je banalnost ljudima doista važna. Zato što se jedino banalnošću može izdržati život.

Sprej perverznih orhideja

PRAVILA KLUBA NEBORACA


1. U Klubu neboraca nema borbe. U Klubu neboraca nema mira.
2. Nitko ne slijedi ono što je onaj drugi rekao nego ono što je osjetio da je taj drugi rekao (makar se radilo o pogrešnom osjećaju)
3. Nitko ne slijedi prvenstveno onoga drugog, nego vlastitu fantaziju, koja je ono pravo drugo (u nama) s kojim imamo posla.
4. Nitko ne odgovara “izravno”, nego slijedi “auru” onoga što se nad riječima događa, diskurzom i stilom koji mu se prohtije.
5. O svemu što se ovdje govori u “realnome vremenu” nema velikih priča, ovo je paralelna stvarnost.
6. Nova pravila mogu se dodavati s vremenom (ako se svi sudionici slože – kao u nekoj vrsti sado-mazohističkog “ugovora”)
7. Ne samo da se međusobno opraštaju patetičnosti i ekstatičnosti nego se ta svojstva još i potiču (ne znamo točno zašto, ali se nadamo da ćemo otkriti…)
8. Već napisani tekstovi mogu se prepravljati, ali tako da se izmjene označe drugom bojom.
9. Najmanje jedan sudionik treba se truditi biti što veći “adolescent” (kako bi se
oslobodio ozbiljnih “očekivanja”), najmanje jedna sudionica se treba truditi biti
što “pretencioznija” ( kako bi se oslobodila pretjerano skromnih
“neočekivanja”).
10. Meta-komentari, didaskalije o tijeku same osjećajne-neborbe, pišu se
kurzivom.
11. Tempo odgovaranja na dopis ovisi isključivo o slobodnoj volji i
slobodnom vremenu sudionika (u krajnjem su slučaju dopušteni i dulji
razmaci ali ne dulji od vječnosti).

Ljudi uvijek žive taman toliko da se razlikuju od mrtvaca

Život je naporan, težak, frustrira do zla boga, a kad i nije takav i dalje je dosadan. Čovjek to može pretrpjeti, žrtvovati se, samo ako ima čvrstu viziju nekog višeg cilja kojem sva ta gnjavaža služi, recimo ako ga proganja religijska ili političko-utopijska vizija smisla. Dolina dosade tada služi dolasku pravome jastvu, onome što ste “zaista”. No, danas u takvo pravo jastvo vjeruju još samo religijski fundamentalisti i, ovisno o raspoloženju, New Ageri, a možda i poneki ljevičari. Svi ostali, više ili manje svjesno, znaju da svoj identitet moraju nekako izgraditi i zapravo ga često mijenjati, kako bi zakrpali tu prazninu, tu dosadu – kako bi preživjeli život.
Činjenica života je da široki slojevi stanovništva tu prazninu nikada neće popunjavati tzv. “visokom” kulturom, jer je prezahtjevna i traži pun kurac prethodne “kultiviranosti”. Ljudima zato treba ne “kultura”, nego droga koja neće imati štetnih posljedica, što znači da je više-manje dobra dok je uzimaš a da poslije ne moraš ići psihijatru ili liječniku. Da je možeš ispišati i probuditi se bez side.
Pretenciozno gledano, kultura bi nam trebala nuditi djela, ideje, vizije koji u nama potiču osjećaj da smo živi, jer svakodnevni život prepušten samome sebi to naravno ne uspijeva. Ako ni kultura u tome ne uspijeva onda ona nudi samo žvakaću gumu za mozak i dušu od kojih se ne osjećamo živima, nego samo ne-mrtvima, odgođeno mrtvima. Ako su vampiri paradigmatski oblik ne-mrtvih bića, onda je estradno-medijska kultura namijenjena vampirima, masama ljudi koji nisu ni živi ni mrtvi, koji ne mogu umrijeti jer ih žudnja za “krvi” – životnim užitkom, uzbuđenjem – još drži taman toliko živima da mogu prepoznati miris života, ali ga ne mogu zaista doživjeti. Može li se to stanje promijeniti? Naravno da može, jednako kao što Krist svaki čas može ponovno doći i izvući nas iz govana i kao što nas svaki čas neki asteroid može puknuti i ugurati u šupak života, gdje nam valjda i jeste mjesto. Ma, naravno da ne može! Ljudi uvijek žive taman toliko da se razlikuju od mrtvaca, i to im je najčešće sasvim dovoljno. Jebiga, ljudi i ne žele živjeti, a kada bi i htjeli ne znaju kako bi to učinili i nitko im ne može dati savjet – život, čini se, i ne služi tome da se osjetimo živima, nego je uglavnom puka odgoda življenja.
Život je, vjerujemo, zaista život kad je ispunjen maštom, besmislenim važnim strastima, fatalnim iščekivanjima, smislenim porazima i otkrićima koja cijeli svijet bacaju u nesvijest. Kome se danas to događa, a da nije na drogama? Manjini! Zaključak – čovječanstvo čeka trenutak svojega života, koji vjerojatno nikada neće doći. Svi drugi mogu samo uzeti ono što im se nudi, kako ne bi doslovno krepali od dosade. Hoću reći, temelj suvremene “estradizacije” života nisu podli intersi korporacija i vlasnika masovnih medija - koji naravno, u svemu tome nalaze fantastičnu priliku za zaradu - nego je to sam “naš” život (što god da to značilo), koji prepušten sam sebi jednostavno nema dobrih ideja. Tko bi pratio sva ta sranja kad bi u svome privatnom životu imao nešto zanimljivije, uzbudljivije i pametnije?

Sablast života: Mi živimo, ali droga života je izvan nas

Američki prozaisti Harold Jaffe, Dave Eggers, George Saunders i Shelley Jackson imaju nešto zajedničko: za njih je stvarnost okrenuta naopačke, poput izvrnute rukavice: ono što je tjelesno ili psihički unutarnje, u kontekstu stvarnosti sekundarno, artificijelno ili posredovano postaje sada primarno, površinsko, vanjsko, svakodnevno. Nešto se događa u tim pričama što je uznemirujuće, poremećeno i cool. Humor i patetika zdrobljeni su zajedno u stvarnosni miks koji se šprica izravno u žile likova i čitatelja. Intimnost svijeta ovdje je nešto što dolazi izvana, što para svakodnevno korisničko sučelje stvarnosti. Kao da je višebojna duga postojanja iskasapljena i prepakirana u neonsku Rubikovu kocku značenja. Štoviše, značenje svijeta je tumor koji je sada vani, vidljiv, opipljiv. Sve je zbog toga oživljeno, dinamično, prepunjeno informacijama, žudnjama, proturječnostima i događajima. No, ništa od toga ne služi razumijevanju i uobličavanju svijeta, nego izaziva samostalni život ljudskih svojstava, koja više ne prethode čovjeku (kao kod Musila), nego preživljavaju i nakon što su ljudi nestali. Riječ je o poslijeljudskoj ljudskosti, crnom humoru odnosa koji više ne služe samim ljudima, nego se tradicionalnim ljudskim svojstvima koriste kao što se umjetna inteligencija u filmu Matrix koristi ljudima – kao baterijama. Ljudi su samo energetski punjači onoga što im se događa. Njihove strasti, žudnje, ambicije, boli, porazi sada ne pridonose pozitivnim svojstvima “njihova svijeta”, nego samo stvaraju negative stvarnosti koja je “preuzela” onu staru, ljudsku stvarnost – sam život je osamostaljeni fetiš. I ako se tome pokušate suprotstaviti nekim gerilskim akcijama (kao u Jaffeovoj priči), završit ćete u plinskoj komori. Ili ćete pristati na ironično sudjelovanje (kao u Eggersovu romanu). Ili će vas vaše tijelo napustiti i živjeti izvan vas (kao u Jacksoninim pričama). Ili ćete završiti u tunelu koji nikako da odvede ni u svijet mrtvih ni u svijet živih (kao u Saundersovoj priči). Satirični više niste vi, sve što vam se događa je satirično – satirizira vaše potrebe i namjere, satirizira samo vaše postojanje. Duh nije nešto prema čemu se uzdiže tijelo, nego su i duh i tijelo kratki spojevi u kojima sprženo iskustvo smrdi i isparava kao da je trajno zaglavilo na nekoj električnoj stolici postojanja. Društvo nije samo visoko-tehnološki održavano, militaristički nadgledano i medijski manipulirano, nego su i same biologija i psihologija ljudi uvijek već toliko umjetne da te izvanjske sile dolaze gotovo prekasno, nakon što se više i nema što braniti od nestajanja. Čovjek je ovdje nešto što se tek naslućuje, kao mogući konstrukt neke arheološke spekulacije. Svi ovi autori kao da prave geološke bušotine čovjeka i ne nalaze ništa što odgovara njihovim očekivanjima – kao da je nešto već odavno zgnječilo čovjeka i pretvorilo ga u značejsku naftu – gorivo društvenih procesa. Oni postavljaju bombe u tu prazninu i gledaju koji će oblik iscrtati odjeci eksplozije. Čovjek je danas odjek eksplozije koja ga pokušava ne raznijeti, nego ponovno ssastaviti.
Sada znamo da se najsnažnije stvari događaju kad nismo “normalni”, čak radikalnije, kad nismo “ljudi” (u humanističkome i “povijesnome” smislu tog pojma). Užici i ekstaze sada su oko nas, i mogu se privući samo narkoticima, tehnologijama, socijalnim inženjeringom, psihološkim iluzionizmom, snobovskim pobunama, zabavnim revolucijama, ekološkim egoizmom… Prije smo mislili da je te intenzitete moguće privući magnetima naše intrinzične ljudske prirode, i smišljali smo velike priče o razvoju koji će omogućiti da ta svojstva procvjetaju i zavladaju izravno u nama (jer su uvijek već imala biti naša). Sada su ti intenziteti osamostaljeni, čudni i strani – kao da nam je ono najbliže zapravo najdalje – znamo da nam najzvažnija iskustva nisu zajamčena tim standardnim psiho-socijalno-povijesnim nastojanjem (radom “pojma” povijesti koji navija za nas). Mi živimo, ali droga života je izvan nas – i nemamo pojma za koga navija - i ako je želimo u sebi znamo da je “kupujemo”, znamo da otkupljujemo svoj život od nepoznatog dealera, da naš život nije više naš, da smo samo njegove mušterije, ne više njegovi “gospodari”. Sada smo potrošači vlastite životnosti, nije ona više u neposrednom, izravnom (povijesnom) doticaju s nama. Život je poput nekog čudovišta intenziteta, izvan nas – ne stvaramo ga, nego nam se događa – i više nikada neće biti naš. Ako ga želimo na ekranima našeg iskustva, moramo ga dozvati telefonom iskustva: drogama, seksom, ljubavlju, slavom, samoubojstvom, zabavom, nijemim bogom u nama… Sada smo prema onome za što se prije mislilo da je naša bit (naša autentičnost) pozitivno paranoični: nadamo se da će nas proganjati, da će nas opsjedati intenzitet za koji sada znamo da ga možemo doživjeti baš zato jer (nikada i) nije bio naš! Duboko u sebi nesimetrični smo – naš život i naše iskustvo tog života više se ne poklapaju. Više jednostavno ne znamo što se to događa dok živimo. Život više nije nešto naše, nego nešto što primamo mobitelom iskustva.
Ili kao što kaže R. M. Berry u tekstu “Sadašnje stanje prozne književnosti”: “mrtvi smo… [aktualna inovativna proza prikazuje] budućnost kao univerzalno posredovanu. Ono što nazivamo hranom zapravo je samo sintetička replika hrane, ono što nazivamo domom montažna potrošna roba, a ono što nazivamo glazbom njezina sterilizirana digitalna rekonstrukcija. Nije jasno je li ta smrt-u-životu posljedica modernizma, uništavanja jednostavnosti i izravnosti vođenog kapitalizmom i tehnologijom, ili našeg nijekanja modernizma, odbijanja da oplakujemo te gubitke… između nas i onoga o čemu je riječ stalno se uvlači neka prisutnost slična sablasti, boreći se za našu pozornost, izobličujući ili komplicirajući naš pogled, zamjenjujući ono što slijedi onime što je uvijek već prisutno. Kako nazvati te sablasne prisutnosti ostaje za raspravu: je li riječ o ideologiji, jeziku, čitatelju, diskursu, formi, strukturi, mitu, nesvjesnom, materijalnosti, ‘slikama’ ili jednostavno, nama samima. Općenito, naš prihvaćeni kritički vokabular sam je po sebi previše umiješan u zatomljivanje tih sablasnih prisutnosti da bi nam mogao pomoći u otkrivanju što su”. Suvremeni život je sablast koja samo povremeno kruži i kroz nas, najčešće je zapravo negdje drugdje, u vlastitim medijsko-životnim strujnim krugovima značenja koji nas snimaju iz svojih satelitskih putanja. Danas sam život odgađa sebe sama.

Umjetnost je žanr življenja

To što danas više nema “umjetnosti” kao autonomne sfere otkriva naravno nešto mnogo važnije - da je nikada i nije bilo. Autonomna je umjetnost bila ideološko-hipnotička sugestija. Točnije, o autonomiji umjetnosti ima smisla govoriti samo u socijalno-političko-ekonomskom smislu, u svrhu zaštite umjetnika od upletanja politike u slobodu stvaranja i u kontekstu stjecanja društvenog “prestiža” koji omogućuje da umjetnici koji ne rade ništa “korisno” ipak budu društveno ne samo prihvaćeni nego i cijenjeni te plaćeni za svoj rad. No, sama sfera umjetnosti nije nikada postojala. A to nije loša vijest, ne radi se o neuspjehu umjetnosti ili o tužnoj činjenici da su izvanumjetnička područja toliko snažna i uplećuća da onemogućuju umjetnosti njezinu autonomnost. Umjetnost i ne treba biti autonomna, i dobro da to nikada i nije bila.
Kada je riječ o tzv. umjetničkim, dakle i književnim djelima čine mi se važne sljedeće tri stvari: 1. promjena percipiranog svijeta (bilo da vidim, čujem, shvaćam, znam nešto novo o tome svijetu, bilo da ga zahvaljujujći tome možda uspijevam u nekoj mjeri i promijeniti); 2. promjena samog načina percipiranja, samog perceptivnog aparata (doživljavam svijet drukčijim očima, ušima, idejama, emocijama, drukčije kombinacije “jezika” su mi na raspolaganju); 3. simulacijsko-narkotički efekt (više ili manje privremeno i više ili manje ugodno prebacujem se u doživljaj koji ima drukčije iskustvene koordinate spram “običnog” iskustva). No, ništa od toga nije specifično za umjetnost, nema radikalne razlike između umjetnosti, znanosti, različitih svakodnevnih iskustava (na primjer, razgovora s prijateljima ili kolegama), religijskog iskustva, privatnog emotivnog iskustva, seksa, ispijanja vina ili nekoga snažnijeg drogiranja. Umjetnička iskustva zato ne treba institucionalizirati u neka specifična, autonomna (estetička) iskustva zato što ona pripadaju kontinuumu više ili manje sličnih iskustava kojima su zajednički nazivnik navedena tri aspekta (u njihovim različitim kombinacijama). Sličnost s narkoticima zato je posebno instruktivna, jer bit je u tome da nam simulirani narkotički svjetovi pomažu da istodobno izdržimo svijet i promijenimo ga (ili promijenimo barem doživljaj tog svijeta), a pritom stvaraju ovisnost o višku iskustva koje na taj način dobivamo. Nekada su te utjehe i promjene velike, nekada neznatne, ali potpuno je svejedno kako će se one dogoditi. S treće strane, nitko za sebe ne može reći da je pravi “potrošač” umjetničkih djela ako o njima nije ovisan, ako svoj život može lako zamisliti i bez njih. Ta je činjenica veoma očita među intelektualcima, umjetnicima i kulturnjacima koji vrlo često i pričaju samo o onome što ih zanima, a to su teme bliže ili dalje vezane za umjetnička djela. Ljudi se nađu na kavi i zapravo ne pričaju o sebi, nego primjerice o filmovima ili tv-serijama koje su gledali. Nije to izraz njihove otuđenosti, neiskrenosti ili površnosti, nego su takvi razgovori jednostavno zanimljiviji i životniji. Privatni životi većine ljudi zapravo su dosadni pa pozornost mogu privući tek kada se u njima pojavi neki “problem”. (Usput rečeno, vjerojatno je to važan razlog zbog kojeg ljudi vole tračati – oni to ne čine zato što su osobito zli, podmukli i neodani, nego zbog toga što privatni životi većine ljudi postaju “zanimljivi”, vrijedni razgovora tek nakon što ih se preobrazi “žanrom” trača, kada ih se “oplemeni” dramaturškim efektom problematičnosti, dakle nakon što se iz svakodnevna života tih osoba, žanrovskim postupkom tračanja “izluči” nešto zanimljivo.)
Dakle, “umjetnička” djela stvaraju životno a ne umjetničko iskustvo, i utoliko pripadaju nizu drugih stvari/događaja koji to također čine (na “žanrovski” različite načine). Neko “umjetničko” djelo pamtit ćete i vrednovati ako vam nešto znači u životu, a ne zato što ono gradi autonomnu sferu umjetnosti koja ima neki transcendentni smisao sama po sebi ili u sklopu nekog sustava ljudskog razvoja “duha”. Umjetnost mijenja ljude, ali ona ih ne čini boljima, naprednijima, savršenijima, moralnijima, politički osvještenijima, duhovnijima, sućutnijima, ljudskijima. Točnije, ona i to može činiti, ali i ne mora, štoviše, može imati i sasvim suprotne učinke. (A i opće je poznato da i čuvari konc-logora uživaju u Chopinu). To što je neko djelo “umjetničko” ne jamči mu superiornost, čistoću i plemenitost. Ako su na vas u određenim životnim okolnostima snažno utjecali “obični” romani, pornići, filmovi ili stripovi, uopće nije važno što oni nisu umjetnički vrijedni; ako vas je neko “umjetničko” djelo ostavilo ravnodušnima, uopće nije važno što je ono priznata, visoka umjetnost - u vašemu konkretnom životnom iskustvu ono je beznačajno (ali možda vam bude važno u nekim drugim životnim okolnostima, kada se promijenite). To ne znači da anything goes, nego da nothing goes samo zato što je “umjetnost”, tj. ako ne nalazi načina da napravi nered u vašem životu, ako vas ne uspijeva navesti da se (u većoj ili manjoj mjeri) zaljubite. Sva kompleksnost značenja nekog vrhunskog književnog djela smislena je samo ako vas navodi da se zaljubite u njegova značenja (i počnete se ponašati kao zaljubljena osoba). Kao i u zbiljskome ljubavnom životu, što imate istančaniji ukus, smanjujete krug književnih djela u koja se možete zaljubiti – i to je naravno, istodobno hendikep i privilegija - ali opet, ljubav može biti i slijepa, luda, fatalna – možete se zaljubiti i u osobe i u književna djela za koje znate da “nisu za vas”.
Žanrovske podjele trebaju služiti boljem snalaženju u ponudi različitih djela, izbjegavanju mogućih interpretacijskih nesporazuma i boljem, sofisticiranijem razumijevanju različitih aspekata djela. No, ne u svrhu vrednovanja i pridavanja aure umjetnosti. Dakle, razlike među djelima su vrlo važne, ali ne zato što neka djela zbog tih razlika postaju umjetnička a druga ne, nego zbog pragmatičnih razloga: želite li da vas nešto udari snažno ili samo malo, želite li se večeras “ušlagirati” (intelektualno, emocijski, percepcijski, senzualno…) ili samo malo smiriti “probavu”, želite li potpuno iznenađenje ili samo ubiti dosadu u vlaku, želite li se koncentrirano posvetiti zahtjevnom sadržaju od kojeg puno očekujete ili vam je malo dosadio televizijski program pa samo želite istom razinom angažmana raditi nešto drugo? Ništa od toga nema veze s aurom umjetnosti, nego s vrstom iskustva koje želite imati u životu. Tu je plava tableta, tu je crvena tableta. Plava vas samo malo zaljulja, crvena vas tresne u glavu, srce i trbuh. Što će biti večeras?

Iz rečenoga nažalost, slijedi veoma teška, zahtjevna pozicija za kritičare. S obzirom na to da danas nema konsenzusa o modelima svijeta/povijesti/smisla prema kojima bi se mogla analizirati i evaluirati konkretna djela, kritičari, čini mi se, mogu samo improvizirati, ovisno o situaciji. Kritičari bi trebali pisati kao da improviziraju na nekom mentalnom saksofonu ili biti intelektualni DJ-i koji svojom mrežom znanja i feelinga pokušavaju “uhvatiti” ono što nam djela čine, a ne ilustrirati unaprijed ustanovljene analitičke modele (koji imaju partikularne, kontingentne, specifične ciljeve, metodologije, vrijednosti, sustave preferiranja, zanemarivanja i privilegiranja). Dobro je da kritičari “znaju” što više, da su što sofisticiraniji, ali ne zato što im to omogućuje da kompetentno utvrde je li konkretno djelo više ili manje “umjetničko”, nego nam tako mogu dati korisne savjete u vezi s time što u vlastitim životnim okolnostima možemo očekivati od tog djela: imamo ograničenu količinu slobodnog vremena i važno nam je moći odlučiti na stjecanje kojih životnih iskustava ćemo ga potrošiti. Čovjek danas surfa Internetom životnih iskustava i presudno je brzo i točno izabrati “prave”, osobnim potrebama primjerene “linkove”. Zanima nas život, ne umjetnost, ali srećom, umjetnička su djela često najznačajniji ili najintenzivniji dijelovi naših stvarnih života. Umjetnost je važna kao dio života, a život je važan kao nadahnuće umjetnosti koja će nam promijeniti te živote. U toj stalnoj povratnoj sprezi nema radikalnih razlika među područjima, ali bez dovoljnih razlika ta se povratna sprega i ne bi mogla dogoditi.
Književna se “umjetnička” djela ne razlikuju od trivijalnih djela time što su umjetnička, nego time što su intenzivna, kompleksna, slojevita, raznovrsna, dakle, jednostavno zato što su životnija. Naime, i u svakodnevici postoji bitna razlika između trivijalnih, banalnih situacija i intenzivnih trenutaka po kojima život i pamtimo. Od “umjetničkih”, bolje rečeno snažnih djela zapravo očekujemo da budu životna, čak i životnija od života. Nije nas briga za umjetnost po sebi, nego za drogu života koja će nas tresnuti više i od samoga života. Snažna djela želimo jednostavno jer imaju potencijal da budu među najživotnijim dijelovima naših života, ne zato što su umjetnost. Slično tomu, ne pijemo vino ili konjak jer nas zanima autonomni svijet alkohola i ne želimo biti zaljubljeni jer nas zanima autonomni svijet ljubavi i njegova opća uloga u “razvoju” čovjeka i kozmosa. Želimo iskustva koja će biti važna, intenzivna, i nije nas u osnovi briga odakle dolaze (u krajnjem slučaju to postaje pitanje legalnosti određenih iskustava – jesu li zakonom dopuštena, jesu li neke “umjetničke akcije” kriminalne…). Želimo mijenjati svoj svijet i doživljaj tog svijeta kako bismo bili drogirani životnošću tako da naš život bude vrijedan življenja. Ako umjetnička djela u tome mogu pomoći, to bolje za njih – to će im osigurati našu pozornost i spremnost da im posvetimo svoje vrijeme. Ako u tome ne uspijevaju, sasvim nam je svejedno jesu li ona pritom visokoumjetnička ili nisu. Umjetnost je samo jedan od žanrova životnog iskustva pa je njezina “aura” smislena samo ako se može samljeti u kokain strastvenog življenja.

Surfanje znanjem

“Odlomke jednostavno čitam nasumice,” kaže lik u romanu ‘69 stvari koje treba učiniti s mrtvom princezom’ Stewarta Homea. “Nema nikakva smisla čitati Kathy Acker od početka do kraja”… “Neka situacija nalik je gradu kroz koji šetam”, kaže Acker kako bi opisala svoju metodu. Takve tekstove ne čitamo od početka do kraju, nego kao da hodamo nepoznatim gradom, zastajući tamo gdje nas nešto zainteresira, zamisli ili zbuni” - Robert Buckeye


Neke knjige utječu na nas iako ih nikada nismo pročitali, poput osjećaja koje nikada nismo doživjeli ali smo ih stalno iščekivali ili o njima maštali. Neke smo knjige pročitali letimice ali su nam ostale dublje u pamćenju nego one koje smo pročitali pažljivo. Neke autore nema smisla čitati od početka do kraja, kao što uostalom neke situacije u životu ne valja dovesti do kraja. Neke su nam ideje odredile život iako ih nikada nismo razumjeli - poput intenzivnih doživljaja u našim životima koje si nikako nismo uspjeli objasniti. I sam naš život prolazi kroza nas a da ga uglavnom uopće ne razumijemo i ne uspijevamo mu povezati početke, sredine i krajeve – jednostavno skakućemo od jednog trenutka (uglavnom nesporazuma) do drugog. Kad je riječ o životu to nas najčešće i ne brine jer svi nekako znamo da upravo nerazumijevanje daje životu čar.
Čini se da je nesistematično, nezaključeno, nepotpuno “znanje” oduvijek s nama, sad samo imamo i ime za nj – surfanje. Surfanje je lagano dodirivanje onoga što bi se moglo znati, zadovoljstvo u onome što naleti, što iskrsne preda nas, što nismo svjesno tražili. Surfajući, ne tražimo znanje, nego nas ono progoni – istrčava preda nas i jednako naglo odlazi i nestaje. Ne znamo baš čemu služi ali slutimo da bi možda jednom moglo biti nešto od toga. Znanja ima previše, ono je poput golema oceana, a mi zapravo želimo nešto što će nas ponijeti, uzbuditi, iznenaditi, uzvisiti: znanje je sada poput droge, ono stvara intenzivna iskustva izvan konteksta. Ne zanima nas odakle nešto potječe, kako je nastalo, čemu služi i tko ili što stoji iza svega toga. Zanima nas samo je li to na što nailazimo uzbudljivo, zanimljivo, poticajno. Ako nije, idemo dalje. Ako jeste, zadržat ćemo se neko vrijeme, ali ne previše.
Mnogi prigovaraju da je surfanje djetinje, da u nama potiče neodgovornost, neozbiljnost, površnost… To je naravno točno, ali može se reći – pa što. Mnogo je važnije, što se njime dobiva.
Surfanje je s jedne strane, način preživljavanja u oceanu znanja, točnije, kad znanja ima previše surfanje je gotovo jedino što vam uopće preostaje. S druge strane, surfanje je način korištenja takvog preobimnog, dekontekstualiziranog zanja, točnije, ono je uporaba znanja koja informacije miksa, kolažira, slobodno povezuje, ubacuje u mreže, umjesto da im otkriva “bit”, kontekst i svrhu. To nije uzrok naših problema nego samo njihov simptom jer znanje danas ionako više ne gradi (cjelovitog) čovjeka, uz znanje je nemoguće više vezati neku pripovijest o razvitku čovjeka, njegovu usavršavanju, poboljšavanju. Znanje je danas samostalan sustav, gotovo organizam, gotovo nova (umjetna) prirodna sila. Ono se samoorganizira i stvara vlastiti život. Znanje je danas živo i ne služi čovjeku. A sa živim znanjem jednostavno ne možete općiti onako kako ste to činili nekad, kad je bilo više manje fiksno, etiketirano, hijerarhizirano, autorizirano i institucionalizirano. Danas je nemoguće znati što sve znamo i što sve znači ono što znamo da znamo.
To nas istodobno oslobađa (otvara nam mogućnosti kombiniranja a da ne moramo biti opterećeni je li to primjereno činiti) i porobljava – sve novo što saznamo ili i sami stvorimo smjesta se od nas otuđuje i preuzima samostalni život kojemu ne znamo logiku, “namjere” i “ciljeve”. Danas jednostavno više ne znamo čemu naše znanje služi - što stvara i gdje nas vodi. Nismo više oni koji znaju, nego danas živimo u znanju. Informacije su samo još jedna priroda u kojoj moramo živjeti.

John Zerzan: Iskoristi svoju katastrofu

Sve što znate pogrešno je, sve vaše najviše vrijednosti samo su učinak pranja mozga, sve što osjećate lažno je: živite svoje bijedne, blijede, očajne, tmurne živote, ali ne zato što se niste znali dobro uklopiti u sustave licemjerja ili niste imali sreće u socijalnom kasinu. Proždire vas iznutra i izvana najveća bolest u povijesti čovječanstva – civilizacija. Dobrovoljno živite u Matrixu koji isisava sve što u vama zaista vrijedi i vraća vam jadne nadomjestke onoga što život zaista može biti. Kultura, umjetnost, jezik, vrijeme - sve ono za što ste mislili da vas upravo i čini čovjekom i izdvaja od ostale, manje vrijedne, “nesvjesne” prirode - upravo vas to porobljuje i odvaja od vašega autentičnog životnog potencijala, od jednostavnosti i spontane punine neposredno doživljenog čulnog iskustva. Upravo onda kad mislite da ste u najvećoj mjeri čovjek – kad sudjelujete u Matrixu simboličkog svijeta, za koji, u svojem kognitivnom deliriju čak mislite da je istovjetan samoj biti ljudskosti – upravo ste tada samo reducirani zombi koji zaokupljen svojim kulturalnim igračkama, ne primjećuje da se navukao na drogu civilizacije, pa zato radije živi sve, i najružnije strane vlastite ovisnosti, nego da se skine sa same droge. Kokain civilizacije daje vam (prividni) osjećaj moći pa vam se čini da vladate prirodom, ali vas on pritom temeljito uništava, nuklearnim iluzijama reže svaku žilicu vaše prirodne, ekstatične povezanosti sa svijetom. Zato, obrnite sve hijerarhije, rastjerajte sve vampire prosvjetiteljstva, izvrnite sebe same poput rukavice - izvadite svoj mozak iz glave, isperite ga šumskom rosom, dinstajte ga na tigrovim urlicima, začinite ga zmijskim otrovom i poslužite svježa i nevina; izvadite svoje srce i spržite sve te ružne izrasline na njemu, ili još bolje, potpuno ga spalite na plemenskoj lomači, nemate u njemu ništa vrijedno sačuvati; stavite svoj spolni organ na dlan i pirite dok se u njemu ne razgori žerava dubinske senzualnosti, ili još bolje, pirite u cijelo svoje tijelo i vidjet ćete kako ono postaje klitoris i da je strast vaša fotosinteza a ljubav vaš osnovni vojni pogon; izvadite svoja čula, naelektrizirajte ih na olujnom vjetru i sastružite s njih ljušture, kako biste svijet mogli doživjeti novim istinama, novim intenziteima za koje i ne znate da su mogući. Ako preživite to tuširanje vulkanskom lavom, postat ćete robot ekstaze i ništa vas više neće moći spriječiti da umrete od sreće. Dakle, vratite se u budućnost čovječanstva, postanite futuristički primitivac.
Ipak, hoćete li na taj način samo zamijeniti jedan Matrix nekim drugim?
Je li bolje živjeti u Matrixu simboličke civilizacije ili u Matrixu neposredne prirodne zbilje? Jesmo li kao bića bolji ukoliko živimo kao izravna, intenzivna, naglašeno čulna bića ili kao virtualizirana, sve artificijelnija bića kulture i umjetnosti? Imamo li više mjesta za razmahivanje svojim mogućnostima ako smo “ispunjeni” ili ako smo “prazni”? Vodi li jedan od tih putova u spas i harmoniju a drugi u propast, ili su oba jednako katastrofična i proizvoljna? Možemo li živjeti a da ne “zloupotrijebimo svoje iluzije”?
Naizgled, prednost tzv. izravna života je punina iskustva (intenzivan doticaj i sklad s okolišem i drugim bićima), ali to je istodobno i njegova slabost: preispunjen je, ne možeš mu nikuda umaći, ne možeš se odvojiti, izdvojiti, ne možeš zauzeti kritički položaj, distancu; ukratko, takav život je psihotičan – preblizu si Smislu i on te proždire ujutro i povraća uvečer, dijeliš njegovu sudbinu, njegovo proizvoljno ovdje i sada, jednostavno se ne možeš zaštititi od punine i težine na tebe obrušenog smisla ili njegova slučajnog, o tebi neovisnoga, iznenadnog nestanka (usljed neke recimo, prirodne, kozmičke ili teogonijske katastrofe). U Matrixu simbiličkoga svijeta, pak, sve je sklono sve većoj virtualizaciji, sve teži tome da bude nadomješteno vlastitom simulacijom. Zaista, sve postaje sve odvojenije od sebe sama ali upravo taj rascjep stvara prostor u kojemu se - u odmaku spram Smisla, u vrtiću Slučaja - može graditi vlastita, otuđena, estetizirana verzija smisla. Međutim ta sloboda otvara tragičku potragu koja nikada ne može završiti i najviše što se može postići jest igranje vlastitom odvojenošću od Smisla, dizajniranje neurotičnih iskustava kao larpurlartističkih popunjavanja praznine, rascjepa u tkivu nedokučivog Smisla. Dakle, što je onda bolje, biti od rođenja okupiran, otet Smislom, ili zauvijek odvojen od Smisla, izgubljen u beskrajnom labirintu nadomjestaka? Je li bolje biti psihotičan ili neuritičan?
Vjerojatno će većina današnjih ljudi izabrati Matrix neurotičnog redizajniranja vlastitih enklava unutar vladajuće opresivne mreže. Neki, zato što zaista misle da je to bolja opcija a neki zato što ne vide kako bi se uopće moglo pobjeći iz te fetišizirane, osamostaljene mreže tehnološko-socijalnih odnosa koje, iako ih sami “stvaramo”, ne kontroliramo. Većina ljudi jednostavno vjeruje da je civilizacija nešto nesumnjivo bolje od “divljaštva” i “primitivizma”, i da moguće opasnosti što ih sama civilizacija inherentno stvara trebamo rješavati iz same civilizacije, njezinim popravcima i reformama, šok-terapijom i pace-makerima ako treba, ali uvijek i samo njezinim vlastitim raspoloživim frankenštajnima. Najistaknutiji suvremeni intelektualci zapadne civilizacije, postmodrnisti, čak smatraju da ništa izvan jezika/kulture/simboličke strukture i nema, i da su pripovijesti o neposrednome životnom iskustvu samo primitivni mitovi, podmukle ideologije ili naivne metafizičke pričice za laku noć.

Neki nežigosani čudaci ipak potpuno niječu sve više-manje prihvaćene intelektualne zasade današnjega svijeta. Amerikanac John Zerzan (rođen 1943.) jedan je od najistaknutijih takvih odbjeglih intelektualaca; on je čovjek-šuma koji ide uz dlaku ne samo postmodernističkoj dogmi nego i svim ideološkim opravdanjima kulture, umjetnosti, tehnologije i civilizacije. Stajalište koje on dijeli s još nekim autorima obično se naziva anarho-primitivizam a obilježavaju ga najjednostavnije rečeno, radikalna kritika suvremene civilizacije i istodobna revalorizacija, odnosno pohvala tzv. primitivnoga života. S jedne strane, anarho-primitivisti ističu mračnu stranu suvremenoga života vođenog kapitalističko-tehnološkom logikom, ukazuju na očaj, depresiju, beživotnost, ispražnjenost suvremenoga, naročito urbanog života - dijagnosticiraju patologiju suvremene, ali i civilizacije kao takve; s druge strane, ističu podatke, naročito omogućene novijim arheološkim i antropološkim spoznajama koje navodno potvrđuju mogućnost da su ljudi u predcivilizacijskome dobu (koje zapravo pokriva 99% čovjekove povijesti) živjeli zdravo, harmonično, nenasilno, egalitarno, neotuđeno, usklađeni s prirodom i drugim ljudskim i neljudskim bićima. S pojavom zemljoradnje i pripitomljavanja životinja stvari su odjednom krenule krivo, čovječanstvo je izabralo pogrešan put, začelo proces koji je imanentnom razvojnom logikom doveo do pojave hijerarhija, tehnologije, dominacije, podjele rada, otuđenja, nasilja, bolesti, slabljenja životne energije i čulne percepcije, kapitalizma i današnjega općega očajnog stanja kako na razini privatnih života tako i na razini eko-sustava, ukratko, do predkatastrofičnog paroksizma na svim područjima, do civilizacijske angine pectoris.
“Opčinjenost civilizacijom blijedi”, tvrdi Zerzan u svojim knjigama Elements of Refusal (1988), Future Primitive and Other Essays (1994), Running on Emptiness (2002), te u zborniku Against Civilization (1999). Nastavljajući se na šezdesetosmaške ideje, situacionistički i anarhistički pokret, te naročito na radikalna shvaćanja dubinskih ekologa, Zerzan nije samo protivnik države, kapitalizma i loših strana suvremenog života, nego protivnik civilizacije kao takve. Zerzan je radikalni intelektualni body-artist, on civilizaciji pušta HIV-pozitivnu krv, probada je, vješa o kuke, tjera da guta mačeve i leži na čavlima, sve kako bi je natjerao da shvati da u njoj leži jedna druga, intenzivnija razina ekstatičnog iskustva koju je svojim simboličkim strukturama, tehno-kulturno-umjetničkim pogonom zagušila i zabranila. Civilizacijska industrija nije samo ugrozila čovjekovu budućnost, nego je i krivotvorila njegovu prošlost, retroaktivno je prilagodivši jeziku vlastite katatonije.
Sam Zerzan nije više anarhistički aktivist ali je ideološki prijatelj Teda Kaczynskog (Unabombera) koji je svoje antitehnološke proklamacije na kraju i ostvario u terorističkom djelovanju. Zerzanovo je djelo tako neka vrsta Eko-komunističkog manifesta i erotska predigra budućem uništenju same civilizacije. Ono što su fetišisti i sado-mazohisti u području seksualnosti, to je Zerzan u području intelektualne kritike - on stvara kritiku svega postojećeg kojoj cilj nije “užitak” na mjestima na kojima se to očekuje (na mjestima koja ne ruše pretpostavljenu geografiju smisla), nego nudi inverzije i perverzije smisla, uživanje u situacijama u kojima suvremeni, kulturom okamenjeni ljudi većinom ne vide ništa uzbudljivo - uživanje u “divljem”, “grubom”, “primitivnom” životu. “Zerzanova su gledišta u-kronijska, više nego u-topijska, ukoliko podrazumijevaju zahtijevanje povrata ljudske prirode (koja nikada nije postojala) a koju je Civilizacija izgubila i otuđila” (Gustavo Bueno). Zerzan je utoliko, erotsko-fetišistički retro-utopist, on kao da vam kaže, griješite misleći da vam je glavna erogena/utopijska zona tamo gdje mislite da jest, ona je negdje potpuno drugdje, već je imate ali ste je previdjeli i zatomili. Trebate samo početi čačkati po tome skrivenome mjestu i vidjet ćete da je ono što ste dosad zvali seksom/smislom, samo blijedi nadomjestak. Ekstaza je vaša zbiljska mogućnost a vi ste se zadovoljili običnim, civiliziranim seksom/smislom.
Zerzan živi (navodno u kolibi) u gradu Eugeneu u Oregonu (taj je grad nedavno u medijima proglašen “svjetskom anarhističkom prijestolnicom”), redovito surađuje u mjesnom anarhističkom (neki kažu eko-fašističkom) časopisu Green Anarchy (koji - začudo? - ima i ispostavu na Internetu), a nakon antiglobalističkih demonstracija u Seattleu postao je preko noći izrazito popularan, djelomično zbog potrebe medija za “vođama” pokreta, djelomično zato što mladim antiglobalizacijskim aktivistima pruža metafizički, iako vjerojatno pretjerano širok okvir za njihovu borbu.
Kako treba izvesti revoluciju? Kao što su govorili situacionisti, “najprije postupno, a onda odjednom, naglo”, tvrdi Zerzan. Treba pripremiti uvjete da bi se jednom moglo naglo prijeći na predcivilizacijske oblike življenja, naglo napustiti civilizaciju i odjebati sve ono što trebamo razrušiti. Treba, tvrdi on, obnoviti ideju moći negativnog, treba biti spreman srušiti, uništiti ono što nas uništava. Tu nema mjesta toleranciji i supostojanju najrazličitijih opcija. A što se tiče nasilja, ono će u nekoj mjeri vjerojatno zaista biti neophodno. Zerzan nije više "uvjeren da civilizacija ima osobito čvrst oslonac, pa ni njezino rušenje ne bi trebalo biti osobito nasilno". Iako se civilizacija neće urušiti baš sama od sebe, misli Zerzan, sustav, koji danas djeluje tako svemoćan i nedodorljiv, ipak je "samo ljuštura čiji temelj polako truli", pa gotovo da više i nije važno gdje će se udariti – svako je mjesto jednako trulo.
Kako ističe Gustavo Bueno, Zerzan je metafizički autor, njegova “koncepcija nije čisti ‘zaključak’ pretpostavljenoga aktualnog stanja znanstveno-antropologijskoga istraživanja (i to, čak uz pretpostavku da je Zerzanova ideologija doista poduprta takvim stanjem istraživanja), nego epizoda jedne u većoj mjeri ideološke tradicije koja i te kako prethodi stvaranju ‘humanističkih znanosti’; prema tome, ideološke tradicije čije uzroke (društvene, psihološke i vjerske...) treba tražiti u području vrlo različitom od onoga kojim se kreće aktualno znanstveno istraživanje. To je mitska tradicija ‘saturnskoga doba’ koju su obnovili kinici (suprostavljajući physis i ethei), a na čije se veze s indijskim asketskim ‘golim mudracima’ povremeno ukazivalo. To je tradicija koja se prenosi preko epikurejstva i koja u kršćanstvu i dalje teče kanalima asketizma… a završava u ‘Rousseauovu plemenitom divljaku’ na kojega se toliko puta podsjeća u Lévi-Straussovim Tužnim tropima, i naravno, u mnogim oblicima onoga anarhizma što bismo ga mogli zvati ‘anakroničnim, nudističkim i vegetarijanskim’ (Brenan kaže, misleći na španjolski anarhizam 19. stoljeća, da je vidio da mnogi anarhisti čeznu za prvobitnim vremenom kad se rukama jela sirova hrana)”.
Zato moramo ponoviti dvojbu: zašto bi, čak i da su moguće, punina neotuđenoga života i neposredovano pripadanje protoku prirodnoga svijeta bile bolje vrijednosti - zar tim prirodnim užitkom također ne pripadamo nekom (ne-simboličkom, ali jednako porobljujućem, ontološkom) Matrixu? "Duboka se istina”, tvrdi Zerzan, “krije u shvaćanju da 'ljubavnicima ne trebaju riječi'. Radi se o tome da moramo ostvariti svijet ljubavnika, svijet odnosa 'licem u lice', u kojemu se mogu zaboraviti čak i imena, svijet koji zna da je suprotnost neznanju - očaranost". Ali, kako znamo da nas Matrix ne koristi za neke svoje ciljeve i onda kad smo smireni, spontani, harmonični, sretni? Zašto bijeg iz Matrixa zaustaviti na predcivilizacijskoj razini, zašto ne odbaciti i predcivilizaciju, zašto (na tragu budizma, primjerice) ne težiti napuštanju svijeta kao takvog (iako je opet, naravno, možda i budistička nirvana također dio nekog Matrixa)? Gdje zaustaviti bijeg, zabosti koplje svojega neproblematičnog užitka - to se nikada ne može argumentacijski opravdati. Parafrazirajući Alaina Badioua, možemo reći da čovjekove “odluke” dolaze niotkuda: sam je “događaj” uvijek neutemeljen u postojećemu i stiže poput loma, niotkuda. To što će čovječanstvo na koncu učiniti neće zato biti učinak značenjske argumentacije, nego će to “odnekud” (traumatična je činjenica da zapravo nikad nećemo saznati otkuda) iskrsnuti i neće ni u kojemu apsolutističkome smislu biti opravdano, nego će se jednostavno dogoditi, gotovo poput oklade (subjekt događaja “biva stvoren iskazom u obliku oklade. Taj iskaz ide ovako: ‘Ovaj se događaj dogodio, on je nešto što ne mogu ni vrednovati ni dokazati, ali čemu ću biti odan’… subjekt je onaj koji neodlučivom događaju daje čvrstoću, zato što na osnovu njega preuzima rizik donošenja svoje odluke”). Čovječanstvo će otići u nekom smjeru a nikada neće saznati zašto je to učinilo (jednako kao što nikada nije saznalo zašto je zapravo svojedobno bilo “izabralo” smjer zemljoradnje). “Izbori” jednostavno nisu nešto čime značenjski upravljamo, oni nam se događaju, njima zaustavljamo beskrajnu značenjsku argumentaciju, oni su naše reklame a ne naša objašnjenja svijeta.
Moguće je i da će čovječanstvo biti natjerano na povratak u predcivilizacijski život. Najživopisniji primjer te mogućnosti pružaju tri knjige Hanka Wesselmana (Spiritwalker, Medicinemaker i Visionseeker) u kojima taj mistički turist opisuje svoju viziju budućega ljudskog života na našem planetu. Prema toj viziji, nakon klimatski uzrokovane kataklizme čovječanstvo će u smanjenom broju preživjeti ali više nikada neće moći obnoviti opciju na tehnologiji zasnovane civilizacije jednostavno zato što će površinske zalihe metala biti nepovratno potrošene pa će čovječanstvu preostati jedino obnavljanje predcivilizacijskog, šamanističkog života koji bi vjerojatno Zerzana ispunio suzama radosnicama. Zato, zloupotrijebite svoje iluzije: one ne služe tome da u njih vjerujete nego da od njih napravite nešto korisno, nešto katastrofalno. John Zerzan i buduće primitivističko čovječanstvo zahvaljuju vam na vašim greškama.

Ono najzanimljivije u vezi sa Zerzanom je to što se tu nepovratno priznaje načelna nemogućnost čovječjih svojstava da ostvare “čovječne” učinke. Ono najčovječnije u čovjeku ne može biti postignuto onime najčovječnijim u njemu. Prepušten vlastitim snagama, samome sebi, razvitku onoga što “jeste” (koliko god to bilo neesencijalistički shvaćeno i povijesno relativno), čovjek načelno ne uspijeva postići ono što bi htio/trebao postići. Čovjek kao medij - u kojemu on “dolazi k sebi”, svojim višestrukim identitetima - načelno je korumpiran, nekvalitetan, loš: “čovjek” kao specifično poželjno iskustvo jednostavno ne može biti ostvaren u čovjeku kao mediju. Kao što kaže Michel Houellebecq, u romanu Platforma, “Do kraja ću ostati dijete Europe, brige i srama; ne nosim nikakvu poruku nade. Zapad u meni ne izaziva mržnju, nego u najgorem slučaju prezir. Znam samo da svi koliko god nas ima bazdimo na sebičnost, mazohizam i smrt. Stvorili smo sustav u kojem je život postao jednostavno nemoguć: da stvar bude gora, još ga izvozimo”. Dakle, ako uopće i može doći “k sebi” (što god da “to” bilo, makar i nešto provizorno i promjenjivo), čovjek to može učiniti samo zaobilazno, preko nečega drugoga, preko nečega neljudskoga. Sam čovjek ne smije biti nosivi medij postajanja čovjekom. Katastrofa postmodernizma sastoji se u neuviđanju da upravo simbolički poredak (koji je navodno obzor ljudskoga svijeta) ne samo da čovjeka ne zahvaća u potpunosti, nego da ga upravo taj naizgled najčovječniji (jedini njegov “pravi”) “supstrat” zauvijek osuđuje na poraz, kataklizmu ili katatoniju, na život koji je “jednostavno nemoguć”. Jer upravo nas čista ljudskost čini neljudskima.
Dakle, prema Zerzanovu mišljenju, utopijske potencijale više ne nosi subjekt, nego objekt. Naime, cijeli civilizacijski utopijski projekt zasnivao se na pretpostavci da će čovjek upravo vlastitim, inherentnim snagama ostvariti vlast nad prirodom koja se javljala poput objekta koji ometa slobodno opće strujanje (najboljih) ljudskih svojstava preko kojih se istodobno kristalizira i ono najbolje u prirodi i kozmosu. Prema tom shvaćanju čovjek je slobodan onda kad više ne nailazi na otpor objekta, kad mu priroda više ne daje svoje hirovite odgovore. Mnoge analize a još više iskustva pokazuju da takav utopijski projekt ne može biti ostvaren. I dok je većina današnjih teoretičara zbunjena, ogorčena, beznadna ili čak paralizirana, jer više ne zna u čemu tražiti utopijski potencijal, Zerzan je, iako ne osobito uvjerljiv u retuširanjima prošlosti i tuširanjima budućnosti, ponajprije zanimljiv zbog svojega radikalnog obrata. Prema njemu, jedino – dakle, očajničko – utopijsko rješenje koje čovjek danas uopće više može smisliti je anticivilizacijsko, a to implicira načelno i konačno odustajanje od povjerenja u čovjekova svojstva, u njega kao subjekt, i usljed toga, obraćanje utopijskom potencijalu objekta. Čovjek se još jedino može nadati da mu sam objekt (izvan njega i u njemu) može donijeti harmoniju, smiraj i sreću. Zaista, mnogi pokazatelji govore, čovjek više ne vjeruje vlastitim svojstvima (čak i tehno-utopisti ne mogu zamisliti budućnost čovjeka bez njegove fuzije s robotima ili umjetnom inteligencijom, dakle, s neljudskim partnerima), on više nema povjerenja u vlastitu slobodu, individualnost, u svoje žudnje, užitke i snove, jer njegova “sloboda” samo mijenja repertoar užasa a ne ukida ih. Dok mnogi drugi, hipercinični autori ne vjeruju čovjeku ali ni bilo čemu drugome, Zerzan vjeruje inherentnim svojstvima objekta, točnije “prirodnome” (predsimboličkom) životu. Samo nam svojstva objekta mogu organizirati naše živote na taj način da ih ne uprskamo, samo nam život u prirodnome “totalitarizmu”, u podređenosti moći objekta može stvoriti zaista ljudski život. Samo nam “fašizam” objekata može donijeti subjektivnu slobodu.
Tkivo fetusa poprima svojstva onoga što dodirne - Zerzan nas poziva da ponovno postanemo fetusi i da dodirnemo Objekt. Trebamo se vratiti u Prirodni Matrix i nestati u njemu, napustiti Simbolički Matrix za koji smo nekoliko desetaka tisuća godina mislili da je bolja opcija. Smisao dakle možemo doživjeti samo ako smo oteti smislom (tuđim smislom, smislom Objekta), sretni možemo biti samo ako ta sreća nije naša, nego nešto objektivno u nama što nas progoni, dakle ako u tome iskustvu sebe zaustavimo. Bolje je biti psihotičan nego neurotičan, Zerzanov je odgovor – psihotično nestajanje u Objektu naša je posljednja utopija. Druga je pak opcija neurotičarsko samoubojstvo (individualno, civilizacijsko, planetarno). Najjednostavnije rečeno, subjekt je genijalan izum ali izaziva kratki spoj, rušenje cijelog sustava u kojemu se javlja. Tu prema Zerzanu, jednostavno nema pomoći. Ili ćemo nestati ili ćemo prijeći na stranu “neprijatelja” i sretno živjeti u naturalnome “fašizmu”. “Pobijediti” možemo samo tako da se predamo i vratimo u Prirodni Matrix. (Kao što uostalom, prema zagovarateljima Simboličkog Matrixa, poput Slavoja Žižeka, “pobijediti” možemo samo tako da se vratimo u - Simbolički Matrix).

Život u Simboličkome Matrixu neizbježno vodi do spoznaje da su sva shvaćanja o čovjekovu dostojanstvu (slobodi, humanitetu, iznimnosti) iluzorna, da nema spontano postojeće ljudskosti, da nema neposredne veze čovjeka s onime što on jest, da čovjek nikad ne postoji nego da telepostoji (da samome sebi uvijek stiže kao u nekome tv-prijenosu, izvana i izdaleka, posredovan simboličkom strukturom). Tu se čovjek nužno raskriva kao u svojoj prirodi virtualno biće, kao što i njegovo znanje virtualizira sve pojave. Jedini oblik života koji u takvome svijetu omogućuje (egoistički) “poželjno” iskustvo je hedonistički cinizam: nije me briga kako je moje iskustvo nastalo, kamo vodi i služi li ičemu, glavno da je ugodno. U tome Matrixu čovjek-zombi pristaje na totalitarizam užitaka (ma koliko oni bili, kako ističe Crispin Sartwell, banalni) i fiktivnost vlastita postojanja koja ga ne brine dokle god je ugodna.
Biti prirodan (spontan) dakle, znači ne znati kako nešto nastaje. U zerzanovskome Prirodnom Matrixu postoji prirodnost zato što ne znamo u čemu se ona sastoji. Dok je u Simboličkome Matrixu čovjek prirodno virtualan, u Prirodnome je Matrixu virtualno prirodan (nije zaista prirodan, nego samo na pretpostavci neznanja o tome što čini tu “prirodnost”). Ironično je da samo u naturalnome totalitarizmu, u Carstvu Prirodne Istosti, može čovjek prirodno biti dostojanstven, spontan, čovječan. U vlastitome, Simboličkom Carstvu on sam se raspada u konstrukt (izvanjskog, teleprisutnog, jezično-društvenog) Drugog, u kontingentne, višestruke, besmislene, fuzzy kvazi-identitete.
Ako za čovjeka uvijek vrijedi kvaka 22 – da postoji samo dotle dok se to od njega zaista ne zatraži – onda je za čovjeka osnovno pitanje ovo: nisu li svi (prirodni, simbolički, duhovni) Matrixi u kojima on živi zapravo umjetne, strane mu tvorevine u kojima je otet u postojanje pa mu preostaje jedino “izbor” specifičnih iskustava koja će vrednovati na račun drugih, ne zato što su bliža njegovoj “biti”, “prirodi”, ili “viziji”, nego jednostavno zato što su manje loša od drugih. Čovjek ne može vjerovati ni vlastitim žudnjama ni vlastitim idealima jer nikada ne može znati do čega će njihova realizacija zapravo dovesti – jer žudnja nije nešto prozirno i njegovo, ona je sila koja ga progoni i opsjeda a da on uopće ne zna zašto. U tom smislu uopće nije bitno što ili tko je čovjek, nego kojim se iskustvima želi drogirati i koji će “fašizam” izabrati. Ako pak želi pronaći “srednji put”, čovjek bi trebao odustati od utopija (koje su zapravo ponajprije izraz “fašizma” njegovih žudnji) i početi pregovarati sa “zlom” u sebi o mogućnosti bezrazložne, nasumične, svakodnevne, nepretenciozne dobrote. U takvoj dobroti nema ničega zavodljivog, zato je ona pravi u-topos, a ne utopija.
Postoji i mogućnost, da cijelo vrijeme živimo i u trećemu, Duhovnom Matrixu gdje tek postojimo u svojoj “pravoj prirodi”. Zbilja je prema Philipu K. Dicku, “ono što ne nestaje ni onda kad u to prestanemo vjerovati”. Slično, možemo reći da je smisao ono što ne nestaje ni onda kad prestanemo vjerovati u nj: smisao uopće ne ovisi o tome vjerujete li vi u nj ili ne, jer vi postojite zahvaljujući njemu a ne on zahvaljujući vama. Zbog toga se ne radi ni o vašem užitku kao konačnom odgovoru na pitanje smisla postojanja. Kao što je govorio Paul Valéry “ne radi se o užitku, nego radije o pokretu kojem užitak daje početni poticaj, o promjeni koju užitak traži, koju progoni”, ili kako bi rekao Sartwell, o nadilaženju subjektivnosti, volje i žudnje. U tome čovjek naravno, doživljava poraz, “pohotnost skriva njegov poraz”, ali to objašnjava zašto ljudi toliko teže transcendenciji – jer tele-patski znaju da se “smisao” ne događa na njihovoj, “ljudskoj” razini, da čak i njihovi osobni užici nisu smisleni, da osobna žudnja nije temeljni mehanizam, jer užitak samo daje početni poticaj “pokretu” (“promjeni” koju on traži), uzdizanju na razinu sustava i kolektiviteta na kojoj se stvari zapravo “događaju”. Danas ponajprije živimo osvještenje činjenice da pojedinačni (makar bili i grupni) smislovi nisu nositelji događaja, da oni samo sudjeluju u višoj razini samo/organizacije smisla. Danas odumire važnost pojedinačnog smisla - on je važan samo kao donositelj energije kojom se hrane veći sustavi smisla, Matrixi kojima pripadamo. To ne znači da je pojedinačna egzistencija nužno besmislena (i dalje to ostaje stvar “sudbine”/slučaja), nego samo da to nije osobito važno za funkcioniranje sustava, koji jednako lako upija i pojedinačni “smisao” i “besmisao”. Ne radi se tu ni o otuđenju ili greški u operativnom sustavu koju treba ispraviti, ili o pukom totalitarističkom protuindividualizmu, nego o običnoj, ravnodušnoj “činjenici” života: smisao nas progoni, stiže i otima nas; osobni nas užitak samo nagoni na promjenu potrebnu da bismo mogli “uroniti” u taj tuđi smisao u nama koji je opet, upravo ono najbliže u nama - što “prepoznajemo” i prije nego što uopće poželimo uživati. Danas smo sve svjesniji da smo teledirigirani smislom i to postupno postaje naš prevladavajući dojam – smisao je negdje oko nas, “gradi” se, ali ne služi nama. Smisao je automat, stroj, samoorganizirani umjetni život.
Ipak, gdje se događa taj smisao koji nas progoni – na razini Prirodnoga, Simboličkoga ili Duhovnog Matrixa? U koji se Matrix treba vratiti i zaroniti u nj? Iz jednoga gledišta, izbor i nije osobito važan, zato što smo smislom oteti u svim Matrixima, u jednom smo oteti prirodnim silama, u drugome simboličkim strukturama, u trećemu eluzivnim duhovnim emanacijama. Zerzan pak misli da je izbor važan, štoviše presudan, pa se čini da je on jedan od onih koji znaju - i zato vam nedvosmisleno savjetuje: uronite u Prirodni Matrix, tamo je jedini smisao koji ćete ikada osjetiti, iako ga nikada nećete razumjeti.


(neki dijelovi teksta upotrijebljeni su i u eseju "Zerzan von Tarzan und Taxis")