Vremenski ready made

Vrijeme od 12:15 h do 12:22 h u petak 26. 11. 2011. proglašavam svojim umjetničkim djelom.

Sve što se dogodi u tom razdoblju diljem cijelog svemira potpisujem kao SVOJ RAD.

Fleet Foxes - Ljepota ne podbacuje, nego prebacuje svoj cilj

        Prvi, eponimni, album Fleet Foxesa, objavljen 2008., izbacio je ovaj bend iz Seattlea u sam vrh nezavisne muzičke scene. Mješavina harmonijske americane, tradicionalnog folka i pitke psihodelije, barokno dekorirana predivnim vokalom Robina Pecknolda, stvorila je specifičan zvuk rustikalne psihodelije koji vas, kad ga jednom čujete, potakne da pomalo staromodnom, kritičarski potrošenom pojmu ljepote poklonite pravo na novi život.

       Ovogodišnji album Fleet Foxesa, Helplessness Blues, nije više mogao ponoviti iznenađenje koje nam je priuštio prvi, a možda i nije tako dobar, no svejedno je jedan od najboljih albuma 2011. Uz dodatak novih zvukova – citra, mandolina, tibetska stojeća zvona, Moog sintesajzer – Fleet Foxes pjevaju o starenju, usamljenosti, bespomoćnosti, zamorenosti životom i stjecanju životne mudrosti; aludiraju pritom na pastoralnu utopiju Williama Butlera Yeatsa, sa stalnim referencijama na bajkovitost i mistične ugođaje, krcaju pjesme reverbima tako da se doimaju kao da su snimljene u crkvi, pa na koncu zvuče arhaično i univerzalno, nastanjujući mitološki prostor u zvonima postojanja. Kontrast emotivne neispunjenosti i harmonijskog bogatstva kao da sugerira da su harmonija i ljepota uvijek nešto jezovito, nešto na čijim krilima nikamo ne putujemo, nego samo još temeljnije ostajemo ondje gdje i dalje možemo samo čeznuti za smirajem. Ljepota nije tu da popuni prazninu, nego onaj višak koji i nismo bili očekivali, pa ne znamo što bismo s njime – koji onemogućuje ispunjenje žudnje ne zato što nečega nedostaje, nego zato što ga ima previše. Sve je odjednom na svome mjestu pa smo zbog te iznenadne, netražene i neočekivane sreće samo još nesretniji.

       Toplina koju stvaraju Fleet Foxes možda bi se mogla nositi s ledenjakom, njihova emocijska opera mogla bi smiriti zmaja, no zašto onda tuga i usamljenost? Ljepota ne podbacuje, nego prebacuje svoj cilj – čini se.

John Maus - hipnagogički pop za guljenje mentalnih tapeta masovne imaginacije: Human League čupa treći korijen iz zuba Joy Divisiona

Prva rekacija nakon slušanja Mausovih pjesama na albumu We Must Become The Pitiless Censors Of Ourselves jest nelagodni déjà vu refleks: ti su nam sintesajzeri odnekud previše poznati. Upotreba sintesajzera, kako su zvučali 80-ih i 90-ih, isprva se doima poput nostalgije, ili još jednog retro-eskapizma, ali kod Mausa je riječ o revolverizaciji, o uporabi starih oružja za borbu protiv trenutačne medijske hegemonije i Policije, kako on zove sposobnost kapitalizma da prisvoji i ubije sve što umjetnički vibrira. Iako naslovom albuma – Moramo postati bešćutni cenzori samih sebe - citira filozofa Alaina Badioua, Maus nije ni hipsterski Ikea-ljevičar niti Über-eksperimentator, nego stvara hipnagogički pop za guljenje mentalnih tapeta masovne imaginacije: Human League čupa treći korijen iz zuba Joy Divisiona.

U protekle četiri godine, između objavljivanja albuma Love Is Real, iz 2007., i ovogodišnjeg skoka u duboku provaliju na nebu, Maus je postao kultna figura indie-glazbe. Muzičar-intelektualac. U intervjuima i svojim tekstovima Maus iz rukava vadi akademski potkovane ideje i manično uobličena stajališta, što ne iznenađuje, budući da je tijekom dana profesor političke filozofije. No, nije pristalica avangardističke ezoterije, ili politički obojenog elitizma; svojim stajalištem da je "pop istina našeg trenutka" i da je "naš zadatak kao umjetnika, intenzivno se koristiti dominantnim jezikom", tj. jezikom pop-kulture, ograđuje se od autora eksperimentalne glazbe. Ne da bi se priklonio populističkom antiintelektualizmu, nego zbog pragmatične procjene da se samo tako mogu postići relevantni učinci, tj. suprotstaviti se paralizirajućem, produciranom užitku suvremenog policijskog kapitalizma. Dok pop-kultura stvara zabavu i užitak, meta-pop-kultura trebala bi taj užitak pretvoriti u valutu rasprave, možda i u oružje.

Maus uspijeva stvoriti "prave", izvrsne pop-pjesme i istovremeno ih nazupčati tako da se uklope u pankersku filozofsku Rubikovu-kocku njegove lake političke artiljerije. Veza politike i glazbe često polučuje liturgijski, gotički efekt, i zaista – i Maus se doima poput kakva progresivnim idejama napušenog druida koji baca kosti i priziva psihodelične duhove revolucije.

U svom programatskom tekstu Teze o punk-rocku, Maus kaže:

"jedini upotrebljiv naziv za proceduru glazbene istine koja je započela s Elvisom Presleyjem, nastavila se s Beatlesima, Sex Pistolsima i drugim bendovima, jest punk-rock.

Punk rock, poput svake istine, jest praznina u nekoj imanentnoj situaciji. Danas je ta situacija Globalni kapitalizam.

Punk-rock, poput svake istine, anarhističan je u tom smislu da sebe daje kao rušitelja poretka Policije."

No sve to možete i zaboraviti te prihvatiti Mausove pjesme kao samo ono što ponajprije i jesu – izvrsne pop-konstrukcije nalik pjesmama bendova Human League, Orchestral Manoeuvres in the Dark i Joy Division.

Damira Kalajžić - ilustracije za 'Ljepota jede ljude'

Ilustracije ulomaka objavljenih u Zarezu

Urs Allemann: Babyfucker - remek-djelo napravljeno od monstruozne fraze “jebem bebe”

O čemu bi mogla biti riječ u romanu u kojem glavni lik svako malo izgovara rečenicu "Jebem bebe". Prije nego što se zanesete "opravdanim moralnim bijesom", natuknut ću vam – nije riječ o pedofilu. Ili, možete li zamisliti da takvu rečenicu izgovara Bog? Može li biti da smo mi te bebe, a da opsesivnu frazu izgovara Veliki On, Veliki Drugi?

Odgovore na ta pitanja nisu znali ni Švicarci i drugi pripadnici njemačkoga govornog područja kad se 1992. pojavio kratki roman Babyficker Ursa Allemanna, švicarskog književnika kod nas uglavnom poznatog po pjesmama objavljenima u ponekom časopisu. Roman je 1991. bio nagrađen uglednom Ingeborg Bachmann  a potom izazvao jedan od najvećih književnih skandala u dojč-regiji.

Tijekom cijelog teksta varira se osnovna porno-beketovska situacija: neimenovani lik zatvoren je u sobi, okružen košarama s bebama koje... dakle... “jebe” - iako se to nikada “ne vidi”, tj. stalno se spominje taj izraz ali nikada ne svjedočimo bilo kakvoj “pornografskoj” izvedbi. On kaže: “Jebem bebe. To je moja rečenica. Nemam nijednu drugu. Netko poput mene ne može se izbaciti iz sjećanja. Iz jednog do dva sjećanja koja si možda ponekad priušti. Moja rečenica. Nju imam. Ja sam ona.” Dakle, nije toliko riječ o tome da on “zaista” jebe te bebe (iako to možda i čini), nego je to njegov Grund, njegov metafizički kreativni abyss, njegova mitologijsko-stvaralačka ur-“rečenica”: on nema ništa drugo osim te rečenice, on jeste ta rečenica. Postoje još likovi Linda i Paul, s kojima glavni lik komunicira preko proreza u vratima, pismima koja možda postoje a možda i ne. Odnos s Lindom je dvosmislen ali uglavnom, “Lindu ne jebem. Može biti da Paul jebe Lindu. Može biti da Paul padne s balkona pošto pokuša pojebati Lindu. Kao idiot. Da bih jebao Lindu, morao bih Lindu pretvoriti u bebu.”

Babyfucker je, čini se, istovremeno žrtva i tvorac vlastitoga svijeta-zatvora; osuđen je na život, a život je zapravo “jebanje beba”. Sizifovski je to posao u beketovskom stilu: “Jebem bebe. Dakle, možda jesam... Jebem bebe. Oko moga kreveta su košare. Vrve bebama. Sve su tu. Oduvijek. Zauvijek. Kao i ja. Kod drugih bi vjerojatno bilo drukčije. Drugi bi otišli. Došli bi. Nekuda. Odnekud. Mi ne. Mi smo tu. Bebe u svojim košarama. Ja na svom krevetu. Sklopljenih očiju. Posežem u vrevu. Ulovim jednu. Jebem je. Bacam je natrag drugima. Sve su gole. Sve su tu. Bez imena. Noću se spava. Ja. Bebe. Linda. Sve spava. Bebe se jebu preko dana. Oduvijek. Ja ih jebem. Prije spavanja. Nakon buđenja. Bebe su ovdje. Ja sam ovdje. Linda nije tu. Cijeli mračni dan.”

Sam je Allemann u jednom intervjuu rekao da je ovim tekstom želio postići transsupstancijaciju, stvoriti ljepotu iz takve monstruozne “građe”, pisanjem “govno” pretvoriti u “zlato”, jer je “zlato napravljeno od govna jedino pravo zlato”. Dakle, ne vjerujte skandaloznoj popmi iz naslova, riječ je zaista o remek-djelu (zlatu), napravljenom od te monstruozne fraze (govna) “jebem bebe”.

Luigi Serafini, Codex Seraphinianus - vizualni hijeroglifi, fantastične biljke i životinje, mutirana antropomorfna bića otkrivaju specifičan "jezik" koji govori o samoj "stvarnosti" kao nečemu pomičnom, mekanom, elastičnom

Ovo je jedna od najčudnijih knjiga ikada stvorenih. Riječ je o kvazi-enciklopediji izmišljenog svijeta/planeta (nalik onoj iz Borgesove priče Tlön, Uqbar, Orbis Tertius), s predivnim ilustracijama u boji i komentarima na nepoznatom jeziku i pismu. Njezin autor talijanski je arhitekt, dizajner, pripovjedač i ilustrator Luigi Serafini (rođen 1949). Nije to samo knjiga o tom svijetu nego kao da nam dolazi iz tog svijeta, njezini vizualni hijeroglifi, fantastične biljke i životinje, čudna, "mutirana" antropomorfna bića otkrivaju specifičan "jezik" koji govori o samoj "stvarnosti" kao nečemu pomičnom, mekanom, elastičnom, o nekoj vrsti "plazme" između kristalne mašte i eruptivne tvari, erotskog sna i znanstvenog tijela, strogog uma i organskog bijesa. Ovakav dokument mogao je stvoriti srednovjekovni prirodoznanstveni strip-umjetnik obrazovan na nekom drugom planetu u dalekoj budućnosti koja se dogodila davno prije nego što su ljudi ugledali Kubrickov obelisk.

Knjigu možete čitati/gledati ovdje

Gareth Branwyn: Putovanje u čudnovati svemir: tajna Kodeksa

Oduvijek sam uživao u pričama o ekscentricima koji su cijele živote proveli zatvoreni, potpuno zadubljeni u nekakve osobne unutarnje svjetove: od J.R.R. Tolkiena preko Williama Blakea pa sve do ISTINSKIH luđaka poput njujorčanina Henryja Dargera koji je većinu života proveo pišući epski roman od 1900 stranica naslovljan Pustolovine vivijanskih djevojaka u nečemu poznatom pod imenom Kraljevstvo nestvarnog ili Glandelinijanska ratna oluja ili Glandičko-Abijenianski ratovi uzrokovani pobunom djece robova . Da, to je zaista naslov toga romana. Njegov tekst je, poput pratećih kolažnih ilustracija podjednako nemoguće dešifrirati. A što je s Jamesom Hamptonom, autorom Throne of the Third Heaven sačinjenog od žarulje i folije, djela sada smještenog u muzeju National Portrait Galerry? Nikada nije otkriveno značenje njegova kompleksnog, i navodno nekonzistentnog, šifriranog teksta koji su mu diktirali duhovi.

Malo se zna i o Luigiju Serafiniju, o njegovoj očito rastrojenoj mašti koja se nazire iza teksta Codex Seraphinianus (Abbeville Press, 1983.) Od kada je objavljen, 1981. godine, Kodeks ne prestaje zbunjivati i oduševljavati svakoga tko se susretne s njime. Kao veliko luksuzno ilustrirano izdanje, Kodeks je enciklopedija i vodič u susjedni svijet koji istodobno  sliči našem svijetu i potpuno mu je stran.

Pedantno podijeljen u dijelove koji se bave botanikom, zoologijom, kemijom, fizikom, inženjerstvom, sociologijom itd., Kodeks bilježi postojanje nadrealnog svijeta u kojem je materija u stalnom protjecanju, a neživi predmeti i organski oblici pretapaju se jedni u druge. Ljubavnici se međusobno stapaju i pretvaraju u aligatora. Biljka potpuno izrasta i pretvara se u naliv-pero. Domoroci uzgajaju naliv-pera od kojih prave nakit. Iz biljke izrasta njezin kišni oblak, dok riba guli sa sebe kopiju vlastite glave koju pušta da zagrize ribičev mamac. Ništa nije kakvim se čini; stvari se pretvaraju u neočekivane nove oblike, sve je moguće.

Šareno obojane crteže olovkom u Kodeksu okružuju šifrirani tekstovi za koje ne postoji ključ. Sustav prema kojem su pobrojeni odlomci i stranice u knjizi konzistentan je, te to navještava da bi i opsežni tekstovi mogli imati neki smisao. No, do sada nitko ne može biti u to siguran. Na kraju, to zapravo i nije važno. Snaga Kodeksa u njegovoj je sposobnosti da utješi čitatelja s potpuno poznatim idejama i slikama dok mu istodobno dezorijentira percepciju svijetom u kojem se oblici neprestance mijenjaju, svijetom koji  ispunjava fantastično, bizarno i sablasno.

Iskustvo koje dobijate potpunim uranjanjem u Kodeks ne razlikuje se mnogo od doživljaja halucinogenog učinka droga... ali bez naknadnog mamurluka. 

S engleskog prevela Lada Furlan



Simfonija posvećena knjizi:

Alexander Sasha Belau:

   

Pulcinellopedia Piccola by Luigi Serafini and Polecenella Cetrulo (unsigned). Milan: Longanesi, 1984. Quarto (approx. 9.5" x 12.5").  127 pp. (unnumbered).  Text in Italian.  Over 60 illustrations.

This is the very scarce second book by artist, architect, and designer Luigi Serafini, creator of the surreal cult classic Codex Seraphinianus, a high point of 20th-century book illustration.  The Pulcinellopedia is divided into nine scenes and features the character of Pulcinella or Punch, a stock figure of 17th-century commedia dell'arte and later puppetry.
This beautiful, thought-provoking book comprises dozens of pencil illustrations, monochrome for the most part, beginning with a puppet-show depicted comic-strip style. After a couple of brief texts, the body of the book begins: a ‘suite' in nine sections, some comprising many illustrations, others with just one. Anyone familiar with the Codex Seraphinianus will feel on familiar ground here, both with regard to the style of the illustrations, and to the sense of bafflement they provoke.
The origin of ‘Pulcinella' (Mr. Punch) is lost in time, but is most certainly derived from the character Zanni, the servant, the ignorant but canny peasant of the Commedia dell'Arte, whose long nose alludes to his vivid sensuality.

Pulcinella is a Neapolitan mask; he is dressed in white, often singing about love, hunger, money. His name was believed to come from a certain Puccio Aniello, but the actual etymology is ‘Pullicino' or ‘Pullus Gallinaceus', in Neapolitan dialect Pollicinella; he pretends to belong to the famous family Cetrulo (cucumber), son of Giancocozza Cetrulo (Watermelon cucumber) and Mrs. Papera (duck) Trentova, all matters of jokes in his songs. All of which makes one wonder as to the real identity of Serafini's shadowy co-author, "P. Cetrulo."

From the unusual and unique creator of the enigmatic Codex Seraphinianus comes the second Italian book by the bizarre artist and architect Luigi Serafini, in the form of Pulcinellopedia Piccola:

Albert-László Barabási - djelujemo u kratkim eksplozivnim izljevima, nakon kojih slijede dulja razdoblja kada ne činimo gotovo ništa

Svi korisnici interneta, a osobito sudionici socijalnih mreža, bez svog znanja sudjeluju u najvećem socijalnom eksperimentu ikada provedenom. Iz vaših e-mail poruka, podataka na Facebooku, surfanja itd. - pravog blaga za istraživače o kojem nikad dosad nisu mogli ni sanjati - otkriva se da su ljudi do daske predvidljiva bića. Nije to originalan uvid, no sada je to moguće matematički dokazati, i to na razini svakodnevnih detalja, pa se upravo rađaju nove znaosti, kao što su matematička psihologija i matematička sociologija (s mogućim podpodručjima istraživanja: matematika slobodnih izbora, matematika žudnje, matematika seksualnih poremećaja, matematika tračanja, matematika vjerovanja u zagrobni svijet, matematika sjedenja u kafićima, matematika kopanja nosa, matematika ne/simpatiziranja Milana Bandića i Ive Sanadera...). Oduvijek smo znali da su ljudi predvidljivi i skloni psihologiji krda, no sad znanstvenici (kao i tajne službe i marketinški ratnici) imaju prigodu doći i do novih, još suptilnijih otkrića.


Jedan od najvažnijih takvih istraživača je Albert-László Barabási, čija je knjiga U mreži: zašto je sve povezano i kako misliti mrežno u znanosti, poslovanju i svakodnevnom životu prevedena i kod nas. U svojoj novoj knjizi Bursts: The Hidden Pattern Behind Everything We Do otkriva on jedno takvo dubinsko svojstvo ljudskog ponašanja: skloni smo djelovati u kratkim eksplozivnim izljevima (bursts), nakon kojih slijede dulja razdoblja kada ne činimo gotovo ništa. Primjerice: pošaljete u kratkom razdoblju desetak e-mailova a onda možda prođe i cijeli dan da ne pošaljete nijedan (ili: doživite nekoliko orgazama zaredom a onda nekoliko sati nijedan). Čini se da je tome razlog to što smo, ograničeni vremenom, prisiljeni stvarati prioritete: izabiremo ono što je najurgentnije a ostalo zaboravljamo, a to što smo zaboravili ostaje zaboravljeno jako dugo. To svojstvo, začudo, čini ljudsko ponašanje još previdljivijim pa uskoro, kaže Barabási, nećete ići na internet vidjeti što netko radi, nego što će raditi u budućnosti. (No nije to samo naše, nego i svojstvo gotovo svega u prirodnome svijetu.) Neki kritičari ističu da je ovaj zaključak ipak pomalo ishitren, rezultat, reklo bi se, kratkotrajnog izljeva razmišljanja. No svakako je samo najava "otkrića" koja će uskoro uslijediti. Internetski zamorci svih zemalja, ujedinili su vas!

Witold Gombwowicz, Trans-Atlantik: snovito, kafkijansko-gogoljevski duhovito, a pred kraj ter jezovito

Ovo je jedno od Gombrowiczevih remek-djela, nakon fragmentarnog prijevoda Zdravka Malića sada napokon u cjelini dostupno nam (u izdanju zaprešićke Frakture). Ovdje Gombrowicz iz svoje emigrantske argentinske perspektive (vrijeme radnje je 1939, dakle tmurni dani početka Drugog svjetskog rata i brzog vojnog poraza i pada Poljske) ismijava "poljskost", naročito kršćanski patnički mazohizam Poljaka i njihov kompleks veličine, tragikomičnu muku naroda koji prvenstveno gleda kako će izgledati u očima drugih ("a sad se staraj da nam pred ljudima sramotu ne naneseš, jer ćemo mi tebe ljudima Inozemcima kao velikoga G. Genija Gombrowicza prikazati. To promidžba iziskuje i neka bude znano da narod naš genijima obiluje").


Početak i kraj romana naročito izvrsni su, u srednjem dijelu pomalo na intenzitetu gubeć. No ono čime izdanje ovo iznimno se diči zapravo je ingenioznost prijevoda. Gombrowicza prevoditi je teško, naročito roman ovaj, koji napisaše on potpuno arhaičnijem jazikom. Nu Zdravko Malić koji početak romana s izvornikom sravni i prevodilačke parametre postavi, ter Mladen Martić, koji ostatak prevađaše, prevoditeljski spomenik stvoriše. Ponekom čitatelju lijenom ta jezična arhaičnost oli i sintaksa arhaična možebit otežati čitanje mogla bi, no, uz manji trud, otpravit će sebe u kumpaniju začudnijeh rečenicah tizijeh. Nu, evo primjera kako gospar Gombrowicz nam zbori: "Smijeh me spopao na vidik Kavoispijanja službenika tizijeh! Jer na prvi pogled se vidjeti moglo da, već godinama zajedno u tom uredu sjedeći, svakodnevno tu vječnu kavu ispijajući i vječito pecivo zalažući, istim se dosjetkama starim časteći, u tili čas sve svoje poimahu".

Snovito, kafkijansko-gogoljevski duhovito, a pred kraj ter jezovito.

Maldoror - mješavina seksa, nasilja, emulzije, bakterija, benzina, ljepila, zemlje, kiseline, praznovjerja, krzna, nesanice, amfetamina i duboko plave hladne vode

Film Maldoror (ideja i koordinacija Duncan Reekie i Karsten Weber) prigoda je da se podsjetimo Lautreamonta i njegova Maldorora, jednog od najradikalnijih djela ikada napisanih, orgije okrutnosti i zla čije su "smrtonosne emanacije", prema Lautreamontovoj uvodnoj prijetnji, trebale "rastvoriti vašu dušu kao što voda rastvara šećer". Njegova poezija bila je zamišljena kao "napad svim sredstvima na divlju zvijer, čovjeka, i njegova Tvorca, koji nikad nije trebao začeti takvu gamad".


Sam film (snimljen 2000.) nastao je u suradnji londonskog kolektiva Exploding Cinema i njemačke Filmgruppe Chaos. Svaki od dvanaest redatelja (Kerri Sharp, Filmgruppe Abgedreht, Duncan Reekie, Caroline Kennedy, Colette Rouhier, Filmgruppe Chaos, Steven Eastwood, Jenigerfilm, Andrew Coram, Hant Film, Paul Tarrago, Jennet Thomas) dobio je zadatak ekranizirati jedno od Maldororovih pjevanja. Rezultat je divlja, hipnotična "mješavina seksa, nasilja, emulzije, bakterija, benzina, ljepila, zemlje, kiseline, praznovjerja, krzna, nesanice, amfetamina i duboko plave hladne vode".

Film možete naći ovdje