Zachary Mason, The Lost Books of the Odyssey (Starcherone Books, 2007)
Kao što apsolutna vlast kvari apsolutno, tako najpoznatija, temeljna književna djela kvare najpotpunije, najraširenije i najdugotrajnije. Iako su Odiseja i Ilijada samo slučajna povijesna književna djela, postavila su ona parametre imaginacije zapadnjaka, ušle u kanon opće kulture i tako tisućama godina terorizirala i determinirala našu kulturu poput nekog arhajskog prokletstva ili (ne)prirodne nužnosti. No što ako ništa od onoga što nam je poznato iz tih djela nije pouzdano, nego je zapravo laž, podvala, prevara, manipulacija, ili, u blažoj verziji, samo običan trač, naklapanje, učinak pokvarenog telefona, izblijedjela kopija kopije? Ako vas na kvizu upitaju otkrije li Odisej, nakon što se napokon vrati na Itaku, da mu je Penelopa bila vjerna ili da se u međuvremenu sretno preudala – što bi bio točan odgovor? Ako slijedite Homerovu verziju, odgovor bi bio: Penelopa je vjerna. To nije bezazleno jer se to često čitalo kao: Penelope trebaju biti vjerne. No što ako sastavljač pitanja za kviz nije dovoljno informiran, što ako postaje apokrifne verzije, u kojima Penelopa nije vjerna Odiseju, ili u kojima se Odisej i nije vratio na Itaku nego se oženio Helenom? Koja je verzija zapravo točna?
Zachary Mason (rođen 1974.), američki kompjutorski znanstvenik, profesor arheokriptografije i paleomatematike, u svojem je prvom književnom djelu, koje je 2007. pobijedilo na natječaju inovativne proze nakladnika Starcherone, pokušao zbuniti sve sveznalice koji misle da je „Penelopa vjerna i točka“. Njegov roman, iliti zbirka priča, Izgubljene knjige Odiseje, predstavlja se kao niz tek nedavno dekodiranih rukopisa za koje se pokazalo da su ekstra poglavlja Odiseje, a zapravo i Ilijade. To implicira da je poznati nam Homerov director's cut nepotpun, kvaran ili namjerno opskuran. I da su, naravno, službene verzije uvijek retuširane, fabricirane i nametnute. Prema Masonu, „Zapravo je trojanskih ratova bilo bezbroj, a svaki se odigravao prema pravilima estetike koja su se mijenjala i svaki je predstavljao nov pokušaj da se užas rata uskladi s lucidnošću autorske namjere. Neizbježno, svaki pojedini rat predstavlja iskrivljenje onoga koji mu je prethodio, sliku u izobličujućoj dvorani sa zrcalima. Ilijada i Odiseja bi ponekad, zahvaljujući autorskim i rukovoditeljskim propustima, postale dostupne svojim protagonistima. Ono što iznenađuje jest da to nije imalo utjecaja na radnju ili ishod.“
Premda je tradicija prerada, dorada i varijacija homerovskih motiva duga (od antičkog Kvinta Smirnjanina do suvremenih autora kao što su Christopher Morley, Marion Zimmer Bradley, Barry Unsworth, Mark Merlis, John Barton, Christopher Logue, stripaš Eric Shanower te filmaši, braća Coen) pa sama po sebi nije nimalo iznimna, Masonov after-postmodernistički pristup ipak je specifičan, inventivan i čak zabavan. Iako je riječ o nizu fragmenata, napetost stvara neizvjesnost u vezi s time čega će se autor slijedećeg domisliti, koju će novu inverziju/perverziju uvaliti homerovskim likovima. U nekim od tih verzija arhajski su likovi istovremeno i „suvremeni“ – poznata im je psihoanaliza, znaju za Kinu... To što žive transpovijesno, na neki je način njihova ultramitologijska legetimacija (stvorenja izvan povijesti, prostora i vremena), ali još je više njihova ludičko-apsurdistička sveopća delegitimacija (stvorenja bez povijesti, prostora i vremena).
Mnogi Masonovi fragmenti nisu usredotočeni na Odiseja, no on je ipak najupečatljivija pojava zbirke. Masonova inventivnost zapravo je najvidljivija u načinu na koji remiksa likove, pretvarajući ih u maglovite, škripeće, šušteće, sablasno odjekujuće, ambijentalne, dub step "aure". Odisej je paradigmatičan ne kao kristalizacija "junaka", nego kao lik izgubljen u vlastitoj priči, rastopljen u neuhvatljivoj plazmi koja se može morfirati u različita narativna tijela. Što se više približava samome sebi to udaljeniji postaje, kao u snu, nikad se ne vraćajući na Itaku (izvornome „sebstvu“) jer ga u tome uvijek sprečava ne neka unutarnarativna (psihoanalitička) prepreka, nego neki drugi scenarij, neka druga verzija paralelnog postojanja, neki odjek u dvorani narativnih ogledala. Ne manjak, nego višak. Kao da nikad ne možeš postati ono što „jesi“ jer te uvijek ima previše; ne određuje te nedostatak (žudnja – bilo za povratkom, bilo za smirajem, bilo za avanturom), nego pretjeranost postojanja. Masonov nam Odisej pokazuje da nije problem to što ne znaš kako će se stvari razviti u vremenu, zato što se sve uvijek već (bezbroj puta) dogodilo, ili zato što je sve prisutno istovremeno. Vrijeme nije pouzdano, povijest nije naš dom, pa se naivnosti vremena možemo samo nadati. Algoritamsko-zrcalna svevremenost onemogućava vremenu/povijesti da nas fiksira u „jednoj priči“. Ništa ne može početi ni završiti jer je već bilo počinjalo i završavalo bezbroj puta, ili nalikuje elektronu, koji je, prema kvantnoj fizici, prisutan svuda istovremeno. Zato se i suvremene reference mogu prepletati s naizgled „izvornim“, arhajskim. Kod Masona Odiseja i Ilijada nisu izvorišta povijesti, nego dokaz nemogućnosti povijesti.
Bogovi razmjerno lagano žive izvan povijesti, no kad Odisej zaluta u električnu svevremenost Atena ga hitro upozorava: „Ti ne bi smio biti ovdje“. Može ti se dogoditi ovo i ono, život ti se može zaplesti i rasplesti u neku priču, ali to je samo privid, nikad se ne sjedinjuješ s vlastitom naracijom. Ne postoji jedna pripovijest o tebi, jer uopće nisi pripovjedno biće, nego su i same pripovijesti posljedica neke distorzije, skrečanja, odjek bijelog šuma svevremenosti, koja nije nikakav smiraj nego „prokletstvo“: dvorana zakrivljenih električnih zrcala u kojoj nikad ne otkrivaš „tko si“ i “čemu se smiješ nadati“. To je zapravo obrnuta nada: frustracija zbog toga što svega ima previše, pa sudbina postaje repetitivno pretjerivanje. Sudbina se više ne sastoji u onome što će ti se dogoditi, nego u tome da ti se ništa neće moći dogoditi. Biti rastaljen u sudbini, digitalno morfiran, znači ne to da ćeš postati netko (neki pouzdani, narativno stvoreni lik), nego da ćeš postupno nestajati kao osoba, i konačno nestati u tekstualnom algoritmu. Pripovijesti nas ne stvaraju (i dodaju povijesti), nego nas komadaju, elektrificiraju, i oduzimaju od nas samih. Pripovijesti su vremenska čudovišta ne za zbrajanje, nego za oduzimanje ljudi. Nasuprot standardnoj percepciji o junacima kao osobama sposobnima za uzorna djela, kod Masona su svi, junaci i njihovi anonimni pratioci, samo varijacije, prividi, laži, odrazi, prikaze, snovi, učinci algoritamskih permutacija (ili šahovskih kombinacija). Random hero generator vlada svijetom.
