Ovo je jedno od Gombrowiczevih remek-djela, nakon fragmentarnog prijevoda Zdravka Malića sada napokon u cjelini dostupno nam (u izdanju zaprešićke Frakture). Ovdje Gombrowicz iz svoje emigrantske argentinske perspektive (vrijeme radnje je 1939, dakle tmurni dani početka Drugog svjetskog rata i brzog vojnog poraza i pada Poljske) ismijava "poljskost", naročito kršćanski patnički mazohizam Poljaka i njihov kompleks veličine, tragikomičnu muku naroda koji prvenstveno gleda kako će izgledati u očima drugih ("a sad se staraj da nam pred ljudima sramotu ne naneseš, jer ćemo mi tebe ljudima Inozemcima kao velikoga G. Genija Gombrowicza prikazati. To promidžba iziskuje i neka bude znano da narod naš genijima obiluje").
Početak i kraj romana naročito izvrsni su, u srednjem dijelu pomalo na intenzitetu gubeć. No ono čime izdanje ovo iznimno se diči zapravo je ingenioznost prijevoda. Gombrowicza prevoditi je teško, naročito roman ovaj, koji napisaše on potpuno arhaičnijem jazikom. Nu Zdravko Malić koji početak romana s izvornikom sravni i prevodilačke parametre postavi, ter Mladen Martić, koji ostatak prevađaše, prevoditeljski spomenik stvoriše. Ponekom čitatelju lijenom ta jezična arhaičnost oli i sintaksa arhaična možebit otežati čitanje mogla bi, no, uz manji trud, otpravit će sebe u kumpaniju začudnijeh rečenicah tizijeh. Nu, evo primjera kako gospar Gombrowicz nam zbori: "Smijeh me spopao na vidik Kavoispijanja službenika tizijeh! Jer na prvi pogled se vidjeti moglo da, već godinama zajedno u tom uredu sjedeći, svakodnevno tu vječnu kavu ispijajući i vječito pecivo zalažući, istim se dosjetkama starim časteći, u tili čas sve svoje poimahu".
Snovito, kafkijansko-gogoljevski duhovito, a pred kraj ter jezovito.
Nema komentara:
Objavi komentar