Sintetička Ambijentalna Droga Suicide Unplugged:
Željela bih ušmrkati tvoj mozak, tvoj neuro-kokain, tvoj tumor opažanja. Želim te u svojim očima, želim da umjesto mene uživaš u onome što vidim. Želim izroniti u nekom otkačenom anđelu, u osjećaju koji još nije otkriven, u onome za što iskustvo nije dovoljno radikalan medij. Željela bih polizati tvoje osjećaje, tvoj LSD, spoznajne životinje što ti gmižu u koži. Ti si sve iz čega moje slučajnosti svakodnevno gataju, ti si moj pripitomljeni uragan, moj mikrofon nestajanja. Ti si moj prašak ljubavi, moj čaj od bogova. Oh, kako si divno dosadan!
Tajna droga iz ilegalne kuhinje Emotional-Dub & Porno-Tech Ensemblea:
Osjećaji će jednom biti poput glazbe – stvarat ćemo osjećaje koji odgovaraju određenoj situaciji, dizajnirati ih poput parfema (to je Brian Eno govorio za glazbu), odjeće ili ponašanja. Osjećaji više neće biti nešto što nas izražava (budući da se zapravo nema što izraziti) ili nešto što nas progoni poput prirodnih sila (jer je kauzalnost tih sila štreberska i pretjerano dosljedna), nego će osjećaji biti nešto poput prostora u kojemu možemo raditi nešto drugo, još zanimljivije. Danas su osjećaji «analogni», vezani su uz svoja značenja, uz svoje uzroke, svojstva osobe koja ih doživljava, determinirani su slučajem, genima, karakterom i okolnostima. Ali kada se osjećaji «digitaliziraju» (industrijaliziraju), odvojit će se od onoga što znače, bit će nekomplementarni s osobom kojoj se «događaju», bit će dizajnirani: sami osjećaji bit će medij u kojemu se nešto događa, a ne «osobni izraz» neke druge scene, nekog drugog događanja. Naša će tijela biti nešto poput CD-playera emocijske glazbe, poprište autonomnih emocijskih performancea što će ih za nas dizajnirati netko drugi, ili ćemo ih sami miksati u sebi, ili će čak biti samoorganizirani te u nama (svojim galerijama) izvoditi vlastite instalacije. Kada se emocije jednom oslobode svoje evolucijske determiniranosti, kada prestanu služiti preživljavanju, povezivanju sa «zbiljom», snalaženju u okolišu, pamćenju, stvaranju identiteta potrebnih «povijesnoj nužnosti», akumuliranju prednosti za vladanje nad drugim ljudima, kada dakle sami osjećaji postanu samosvrhovita, duhovita estetska aktivnost, tele-psihodelija osjećaja postat će naš najuzbudljiviji medij: najprimjerenije sredstvo za istraživanje iskustva, tog uznemirujućeg i nevjerojatnog ledenjaka u nama kojemu opažamo samo vrh. Živjet ćemo u oceanu osjećaja i plivati s fantastičnim emocijskim životinjama i iskustvenim strojevima, kemikalijama postojanja, koje će nam proždirati mozak, i srati ljubav i ljepotu. Raspeti između ljubavi i patnje, hipnotizirani slobodom, gradit ćemo svoja oružja percepcije, svoje cjevčice za ispijanje koktela postojanja, svoje molekularne bacače života za pregovaranje s božjim napalmom u našem tijelu, organizirat ćemo emocijsku gerilu i pokušati se prebaciti na privremeno sretna područja gdje nema kozmičkih ekonomista, karmičkih političara i povijesnih menstruacija. Možda nikada ne uspijemo, možda je čovječanstvo emocijska vrsta namijenjena istraživanju beskonačnih mogućnosti neuspjeha. Ali poljupci koje sanjamo obećavaju toliko toga, toliko beskrajno guste nježnosti, da je nemoguće zaboraviti nemoguće. Osjećaji su parapsihološki akceleratori u kojima se istine kreću ubrzano, razbijaju prostor i vrijeme brzinom zablude; osjećaji su film dodan životu kako bi on imao što gledati dok nestaje i viče na polaroide što ih za privatnu kolekciju snimaju anđeli. Čovjek je otet u parapsihološki studio zvan Zemlja, zarobljen vlastitim žudnjama i užicima, izbačen iz svemirskog broda «Jahve 1.1», usisan vakuumom paranoje duginih boja. Osjećaji su dosada samo pokušavali reklamirati svijet, ali radi se o tome da se oni oslobode, kako bi prestali biti žrtve i postali tiranini, kako bi svijet bio natjeran da izumi nove medije ovisnosti o životu, nove revolucije u opstanku. Priroda je tehnologija održavanja borbe između različitih slučajnih grešaka, emocije su medij ovisnosti o ciljevima te djetinjaste borbe. Kvaka je u tome što je svijet stroj za izmišljanje užitaka zanimljivijih od nas samih.
Sintetička Organska Droga Brain Dildo:
Ljubav ti kapa s lica poput suze. Zar nije smiješno da pada na moje lice, mokro od sjećanja na njega, kojeg volim kao da mi je dijete, kao da mi je najdublji strah. Svaki tvoj poljubac, svaki tvoj dodir vraća me k njemu, kao da sam poput sna, iščupana iz tijela i bačena životu. Voli me, pomogni mi da ga zaboravim tvojom srećom. Ljubav će nas opet razdvojiti.
Transcendentalna Droga Reality For Dummies:
Život uvijek mora imati zaštitne rituale kako bi bio moguć, kako bi prikrio vlastitu nemogućnost. Te rituale neki autori nazivaju ideologija. Ali važno je to da ideologija nikada nije nešto fiktivno, nešto izvan života, da je ideologija ugrađena u samo meso življenja: ideologija je život sam. Kritika ideologije (na primjer ona Slavoja Žižeka) ustrajava na tome da ideologija nikada ne uspijeva u potpunosti (da pounutrenju ideoloških vrijednosti uvijek nešto izmiče…), ali i na tome da ideologija nije samo puka prevara, «lažna svijest», nego da ona stvara i užitak. E, taj je dio zanimljiv! Dakle, kao što kaže Sean Homer, «baš zato što ne uspijeva u potpunosti, ideologija zapravo uspijeva»: svaka ideologija, svako prikrivanje neke nepodnošljive «istine» (neke neprikazive traume, sukoba, nekonzistentnosti što izmiče samoj simboličkoj strukturi zbilje) uspijeva jednostavno zato što ipak uspijeva, jer izaziva užitak, jer je narkotik. Dakle, nema života koji nije ideologiziran, nema života koji nije drogiran. Sâmo življenje je narkotički žanr.
Različite kritičke analize pokušavale su otkriti istinu iza narkotizirane zbilje, ukazati na neideologizirane svjetove, ali to je uzaludno. Naime, te kritike i utopije koje se tada nude, i same postaju novim narkoticima jer – nema zbilje koja nije narkotizirana. To ne znači da treba odustati od utopija, nego da trebamo prihvatiti utopije i odgovarajuće im ideologije, iako znamo da su narkotik: sada znamo što činimo i svejedno to činimo. Prihvaćamo svoju narkotičku narav i tražimo uvijek nove utopije, iako znamo da su utopije.
Ako je nemoguć svijet bez utopija, ideologija, reklama, onda je važno samo to o kojim se utopijama radi. Kao što postoje samo dobre i loše ovisnosti tako postoje samo dobre i loše utopije i ideologije. Promijeniti možemo samo «sadržaj» utopija, samo «iskustvo» ideologija, samo «vizije» narkotika – jer naš je život zbiljski upravo zato jer je virtualan. Da bi život bio zbiljski nije potrebno da bude «zbiljski» u nekom metafizičkom smislu (utemeljen u nekoj apsolutnoj supstanciji); život je medijski fenomen, a budući da «nema medija bez droga ni droga bez medija» (Agentur Bilwet), život je uvijek neki narkotik. I upravo je narkotik, ono što životu daje njegovu zbiljnost - bez tog narkotika, život je samo beskonačno regresivan tekst.
Sintetička Samoorganizirajuća Droga Reality Fascist:
Ti si moj osjećaj pretvoren u meso. Izvadit ću iz sebe svoje meso i napuniti se tvojim osjećajima. Ti si moja noć pod noktima, moja krv na metku što se zabio u boga. Taknut ću te i pustiti da padaš u bezdan mojega dodira, pustit ću da bezglasno nestaješ u urliku moje kože. Uđi u svaku moju želju i pobrkaj joj gumbiće, zavedi je očima ptica. Čekat ću odgovor, čekat ću taj osjećaj.
Budući Biblijski Osjećaji:
Emocije su cool droga, fantastičan prirodni opijat, ali bile bi još bolje kada ne bi uvijek bile samo «naše». Zaljubljen sam, i bit ću to dok god se ne odljubim. Nije li to pretjerano mehanički? Depresivan sam, i bit ću to dok god se nešto bitno u meni ne promijeni. Nije li to naporno i prezahtjevno? Ali kada bih osjećaje i unutarnja stanja mogao mijenjati jednako kao što listam stranice knjige i kao što slušam glazbu, poput slika na ekranu i čaša na stolu, mogao bih putovati kroz emocije kao kroz objektivno tkivo postojanja, kao kroz meso svjetova, i ne bih se morao vraćati samome sebi da provjerim gdje sam doista, što mi se to događa i kako me je to putovanje promijenilo.
Ljudska osobnost je golem izvor psihičke sile teže, sva naša iskustva ona veže uza se, prizemljuje ih uz svoju biografiju i ne da im da nas napuste. To je možda dobro, jer nas drži na okupu, kompaktne i ponovljive, a možda je loše, jer nas ne pušta iz nas samih. Mediji su kompromis, način da bivajući u sebi, budemo izvan sebe, da ne budemo samo u sebi, samo svoji. Droge su radikalan medij, ogoljen način da naša iskustva u nama budu nešto tuđe. Naravno, pitanje je, je li to što na taj način promatramo u sebi, samo naša unutrašnja halucinacija ili nešto objektivno tuđe. Psihoanaliza je otkrila da nismo gospodari u vlastitoj kući, da je nesvjesno «ono što se ne uklapa», ono tuđe u nama, ali zapravo snažnije i važnije od nas samih. Droge su pak tehnologija tog nesvjesnog, način da sve ono što je u nama tuđe a zapravo nam bliže od nas samih, industrijaliziramo – pretvorimo u pozitivan proces neprekidne proizvodnje viška iskustva. Droge su kapitalizam nesvjesnog. Kao što je presudno pitanje, je li moguć kapitalizam koji ne uništava okoliš (koji bi bio eco-friendly) tako je jednako presudno, jesu li moguće droge koje ne uništavaju našu unutrašnjost (koje bi bile ego-friendly). Je li moguć višak koji ne proizvodi neki fatalni manjak, je li moguće širenje koje ne proizvodi propast?
Mi još ne razumijemo način na koji se svjesno i nesvjesno, ono naše i ono tuđe, racionalno i telepatsko, vremensko i vječno, individualno i kozmičko, doista suodnose, sudograđuju i što zapravo žele jedno od drugoga. Mi uopće ne shvaćamo što si oni međusobno žele reći. Ako je u nama uvijek nešto tuđe (nesvjesno, izvanzemaljsko, duhovno, mistično, karmičko, povijesno, kolektivno, diskurzivno, povijesno, Drugo), kako s time trebamo komunicirati, na kojem jeziku i prema kojim normama? Droge nas šire, ne pokazujući smjer širenja; uzbuđuju nas, ne otkrivajući nam razlog uzbuđenja; intenziviraju nas, ne otkrivajući smisao tog intenziteta; razgrađuju nas, ne ukazujući na referencijski okvir onoga što bismo trebali postati i čemu bismo trebali pripadati. One su druga strana povijesti, jedina iskustvena kritika metafizike. Droge su tehnologija bez povijesti, medij bez poruke – mentalna tehnologija koja ne akumulira moć i sustave kontrole nego umnaža nemoć i nemogućnost kontrole. Dok samorefleksija i racionalnost, kao specifični mediji, stabiliziraju svijet reducirajući ga, droge, kao suprotan projekt, destabiliziraju svijet umnažajući ga.
Ovisnost o drogama pak, samo nam retroaktivno otkriva da smo svi, uvijek, ovisnici o nečemu: o emocijama, moći, vrijednostima, ciljevima, bogovima, porivima - o bilo kojim reklamama značenja. Utoliko, čovjeku nikada nije važan puki smisao (i zato dekonstrukcije smisla ne pogađaju bit), nego ovisnost o smislu. Smisao je doista «naš» (a ne nešto nametnuto nam) tek onda kada smo o njemu ovisni, kada više bez njega ne možemo živjeti, i za što smo spremni platiti svaku cijenu. Život je vrijedan življenja samo onda kada smo o življenju ovisni. Bog, jednako tako, postoji ne onda kada u njega jednostavno vjerujemo, nego onda kada smo o toj vjeri ovisni. Volimo, ne onda kada to «ćutimo», nego onda kada više bez tog osjećaja ne možemo, kada to više ne mogu presjeći ni motorne pile za rezanje odljeva u anđeoskome metalu. To da «ne možemo živjeti bez» je upravo jedini način da u nečemu doista «budemo». Biti čovjek ne znači samo nešto specifično biti ili činiti, nego o tome biti ovisan. Ljudi smo (u «humanističkome» smislu) tek onda kada smo o svojoj «ljudskosti» (što god da ona bila – društveni konstrukt, halucinacijski performativ, povijesni projekt, božji dar, projektil iz našeg nesvjesnog) ovisni.
Sintetička Živa Transcendentalna Droga Anti Drug Experience:
Želim da me voliš tako da to bude osjećaj koji ne prepoznaješ odmah kad ga doživiš, nego mnogo poslije, kada ga se iznenada sjetiš nakon što si nekoliko minuta prestala disati u bazenu svakodnevice, roneći prema zraku, razočarana jer u karmičkom hladnjaku nisi našla nijednu bocu hladne egzistencijalne mudrosti koja bi ti razbila mamurluk nakon cijelonoćnog čupanja zadnjih osjećaja iz vlastita tijela zatrovanog smećem koje si tamo odlagala misleći da se radi o sustavu za organsko recikliranje a zapravo se radilo o stakleniku za umjetno održavanje žudnje za životom. Voli me tako da kad te se sjetim poželim biti kirurg i zašiti tvoj rasporeni horoskop. Želim da me voliš ali da mi nikada ne otkriješ zašto baš ja; želim da me progoniš svojom ljubavlju a da nikada ne shvatim zašto patim, zašto strepim pred svakom novom srećom; želim da me voliš ali da mi nikada ne priznaš da sam toliko moćna da smijem prezirati cijeli svijet. Voli me tako da to ne bude iskustvo, nego proročanstvo kojemu ne želim vjerovati.
Sintetička Socijalna Droga Avant Terror Escape:
Možda netko misli da je čovjekova izvorna ovisnost ponižavajuće svojstvo koje treba nadvladati razvitkom na primjer, volje, razuma ili samokontrole. Možda netko misli da možemo biti dobri, solidarni, snošljivi, sućutni a da o otme ne postanemo ovisni. To je kao da nekome kažete da treba voljeti, ali da zbog toga ne smije biti uzbuđen ili riskirati patnju. Radi se o tome da biti bilo što (nešto dobro ili loše) stvara ovisnost o tome. Iskustvo naime, nikada nije nešto naše, ono nam se samo događa, i utoliko nam uvijek dolazi «izvana» - ono je uvijek medijski fenomen, a ne nešto s čime smo istovjetni. Kada smo moralni, nismo tada ništa autentičniji nego kada smo «egoistični», jednostavno smo razvili (odgojem, nasljeđem, slučajem, sudbinom, kozmičkim sinkronicitetima – svejedno) specifičnu ovisnost. To da nismo unaprijed zadana bića, da smo ono što od sebe napravimo znači to da osim same te ovisnosti nema nikakva oslonca i jamca za ono što ćemo postati. Jedino nam ovisnost može zajamčiti identitet, pripadnost, koherentnost, trajnost. Ovisnost je utoliko, naličje postmodernističkih uvida o nesupstancijalnosti postojanja, fluidnosti, rascijepljenosti i fragmentarnosti svih identiteta. Bez transcendentalnog središta, samo ovisnost o «vrijednostima može osigurati izvedbenu koherentnost života, bez obzira na to o kojim se konkretnim oblicima života radilo. U rasutome svijetu, ono si, o čemu si ovisan. Bez metafizike, ostaju samo reklame. Ako nekoga želite učiniti određenom vrstom čovjeka, morate ga učiniti ovisnikom o toj reklami. Nema uzgoja bez ideologije.
Kao što Peter Sloterdijk kaže da «temeljno pitanje svake politike jest znati kako navesti stanovništvo da halucinira u više ili manje ujednačenome ritmu», tako se može reći da je temeljno pitanje svake etike i religije znati navesti stanovništvo da bude ovisno o više ili manje istim drogama (vrijednostima, reklamama), ili da barem prihvati istu hijerarhiju droga. Zdravo društvo je ono u kojemu je većina stanovnika ovisna o onome što to društvo smatra zdravim, poželjnim drogama.
Autonomna Komunikacijska Droga Radio Parasite
Ljudska komunikacija nije sredstvo otkrivanja dubokih, esencijalnih ljudskih svojstava i ostvarenja visokih «humanističkih» ciljeva, nego je ona samoorganizirajući, samoregulirajući sustav koji nema nikakvu svrhu izvan sebe sama. Komunikacija nije sredstvo istine i smisla, nego parazit u nama koji, kako bi nas činio motiviranima da ga održavamo na životu, luči «intenzitete» koje mi doživljavamo kao nešto «naše» i o kojima postajemo ovisni. Ne služi komunikacija nama, nego mi služimo komunikaciji – uvijek smo već uključeni u njezine samoorganizirane fraktalne obrasce i preobrazbe.
To što je čovjek «političko» biće, nije amblem njegove uzvišenosti i specifičnosti spram drugih bića, nego simptom njegove specifične ovisnosti. Kao što ovisnik o heroinu ne može bez heroina, tako ljudi ne mogu bez komunikacije, tj. ljudi ne komuniciraju zato što ih to «ispunjava», nego zato što moraju komunicirati, to je «potreba» (Burroughs) koju moraju nahraniti.
Desničarske političke opcije griješe jer misle da kontrolom drugih ljudi kontroliraju i komunikaciju (koja je zapravo autonomna sila, parazit koji nitko ne kontrolira); ljevičari griješe jer misle da ukidanjem kontrole i oslobađanjem komunikacije oslobađaju i ljude (koji zapravo nikada nisu oni koji komuniciraju, nego samo oni posredstvom kojih se događa komunikacija). I jedni i drugi misle da je bit u kontroli, pa je pokušavaju ili ojačati ili srušiti, a zapravo se radi o samoorganizaciji koju dakle nitko od njih ne kontrolira. To je loša vijest za obje strane, jer to znači da se samoorganizacija same komunikacije ne može ni iskoristiti kao prijateljska, ni srušiti kao neprijateljska sila. Samoorganizacija je ravnodušna prema «sadržaju» elemenata s kojima «radi» – netko mora popuniti politički prostor, pa ako to ne učinite vi, učinit će to netko drugi. Ako na primjer, samo tvrdite da «nema Istine», ne nudeći nikakav pozitivan projekt, nužno će se pojaviti netko drugi s novom «Istinom», što znači da morate iznositi neku Istinu, ne zato što u nju nužno vjerujete, nego zato da je ne bi iznosio samo netko drugi. U bavljenju Istinom, ne radi se dakle o samoj Istini, nego o pogonu održavanja Istine. Pogon ne smije stati, pa ukoliko odustajete od «Istine», time samo olakšavate posao nekome tko tvrdi da ima privilegirani pristup «Istini». To je najbolji pokazatelj toga da komunikacija ne služi ljudima, nego da ljudi uvijek već pripadaju ne-ljudskom polju samoorganizirane komunikacije. Da nije tako, onda bi otkriće o «bestemeljnosti svijeta» (bilo u budističkoj, bilo u postmodernističkoj verziji) bio zapravo kraj priče. Međutim, priča ne smije stati, komunikacija se mora održavati – ona parazitira na našoj «potrebi» da nešto tvrdimo, govorimo, otkrivamo, mislimo, osjećamo. I kao što su psihoanaliza, budizam i postmodernizam dobri u negativističkom pristupu, u dekonstrukciji fenomena, jednako tako nisu dobri kada nešto treba iskonstruirati, kada treba biti «pozitivan». Zbog toga, kada nešto treba graditi, na njihovo mjesto dolaze druga rješenja, druga učenja. To od nas traži samoorganizacija komunikacije, budući da se s uvidom da «nema Istine» ne može puno toga učiniti. Da je obrnuto, da komunikacija služi nama, uvid o «nepostojanju Istine» bio bi neki kraj, neki koan koji bi vodio izravnom prosvjetljenju, nekom satoriju. Ali budući da smo ovisnici o komunikaciji, i moramo komunicirati, nakon što uvidimo da «nema Istine» moramo početi tvrditi nešto drugo, kako bismo imali o čemu pričati, kako bi se komunikacija mogla nastaviti. Naime, zašto svi ljudi već odavno nisu postali prosvijetljeni (u budističkome smislu)? Zato što su ovisnici o komunikaciji, zato što je komunikacija parazit u njima koji ih koristi za vlastite (utoliko ne-ljudske) ciljeve.
Pripadnici Decadent Actiona (anarhističke gerilske organizacije koja kapitalizam namjerava uništiti pretjeranim pristajanjem na nj – luksuznim životom i pretjeranom potrošnjom) kažu, «ako zanemariš i ignoriraš kapitalizam, neće on zbog toga nestati, ali pretjerano ga šopaj dovoljno dugo i na kraju će se raspuknuti». Tako se može reći da Istina (i komunikacija o Istini) neće nestati samo zato što više ne vjerujete u Istinu, zanemarujući Njezinu uvjerljivost i vjerodostojnost. Možda je doista, nešto izgledniji oblik borbe terorizam pristajanjem (na Istinu), koji bi se sastojao u pretjerivanju s Istinama, ideologijama, religijama, fundamentalizmima. Ne treba se opirati nekom fundamentalizmu, nego ih izmisliti još desetak. Budizam, mistika, postmodernizam (kao oblik budizma) nisu uspjeli zato što nisu bili svjesni da ljudska vrsta ne vlada ekologijom vlastite komunikacije (i vlastite svijesti), i da nije presudan «sadržaj» onoga o čemu se govori (postoji li Istina ili ne postoji, na primjer), nego da je važno to da se uopće nešto govori i da se ti «sadržaji» neprestano nekako organiziraju, raspoređuju i preobražavaju; da ljudi nisu ovisni samo o određenim ciljevima komunikacije (utopijskim ili mesijanskim obećanjima), nego prvenstveno o samoj komunikaciji, koja mora biti intenzivna, ne da bi do nečega dovela, nego da bi jednostavno trajala. Teroristička strategija pristajanjem je naravno rizična, jer je moguće da komunikacijski parazit ima beskrajan apetit, i da nikakvo šopanje ljudskih odnosa novim idejama, Istinama, dadaističkim fundamentalizmima i larpurlartističkim religijama neće dovesti do toga da parazit pukne od sitosti. A opet, možda baš takva pasivnost dovede do eksplozije: teroristička pasivnost kao bomba u ustima komunikacijskog pogona.
Libra Libera
Nema komentara:
Objavi komentar